Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Hrvatsko članstvo u EU – dugotrajan proces sa sumnjivom vajdom
Savremeni svet

Hrvatsko članstvo u EU – dugotrajan proces sa sumnjivom vajdom

PDF Štampa El. pošta
Stratfor   
petak, 05. jul 2013.

Sažetak: Uprkos svim problemima koji pogađaju EU, članstvo u njoj ostaje najvažniji cilj mnogim državama – a naročito onim sa Zapadnog Balkana. Tako se, na primer,  Hrvatska dugo nudila Evropskoj Uniji da u nju uđe – pa su joj napori i bili nagrađeni 1. jula, kada je zvanično i postala 28. član EU. 

Usled svog položaja na evropskoj ivici (the European borderlands )[1], Hrvatska je tradicionalno bila pod ekonomskim i političkim uticajima spoljašnjih faktora, uključujući tu Austriju, Mađarsku, Italiju i Tursku. Ona je dugo bila bojno polje na kome su se sukobljavali katolicizam i pravoslavlje, Otomanska i Habzburška imperija, a u nedavnom periodu i komunizam sa kapitalizmom. Po kolapsu Jugoslavije, Hrvatska se orijentisala na Zapad, pa su njeni rukovodioci zato kao prioritet prihvatili članstvo u NATO-u i EU. Ali, Hrvatska ulazi u taj blok u kriznom vremenu, u toku koga Brisel možda neće biti u stanju da pridošlicama posvećuje dužnu pažnju. Vlada u Zagrebu će morati da uvodi bolne reforme kako bi stabilizovala ekonomiju države i povratila razvoj – a neće imati mnogo nade da za uzvrat nešto dobija od EU.

Analiza

Tri glavne karakteristike hrvatske geografije koje su oblikovale istoriju te zemlje su nizija na istoku, dalmatinska obala na zapadu, i Dinarski Alpi koji ih razdvajaju. 

Hrvatska nizija je zapadni obod Panonskog basena, i predstavlja jedno od najplodnijih zemljišta jugoistočne Evrope. Dve velike reke – Sava i Drava, koje se ulivaju u Dunav, olakšavaju poljoprivredni razvoj i trgovinu u toj niziji. Tako je taj region postao žitnica Hrvatske i oblast u kojoj je nastao i Zagreb. Zbog tog kvaliteta, zapadnu Hrvatsku[2] su često napadali moćniji susedi, kao što su Mađarska i Austrija.

Gradovi duž dalmatinske obale su se razvijali nezavisno od onih na zapadu[3]. Njihov položaj između dveju prepreka – Jadranskog mora i Dinarskih Alpa im je pružio autonomiju. Više sila, uključujući Vizantijsku imperiju, Kraljevinu Bosnu i Venecijansku Republiku su se takmičile za uticaj nad ovim gradovima[4].

Nezavisna Kraljevina Hrvatska je postojala tokom X i XI veka, sve dok Hrvatska nije ušla u političku uniju sa Mađarskom 1102. godine. Širenjem Otomanske imperije na Balkan tokom XIII i XIV veka[5], Hrvatska je postala poprište sukoba otomanskih i hrišćanskih snaga. Ona se docnije pridružila Habzburškoj imperiji, po porazu hrišćana od otomanskih snaga u bici na Mohaču 1526.

Kao reakcija na ono što bi se moglo protumačiti kao prodor nemačke i mađarske kulture sredinom 1800-ih godina, došlo je do pojave hrvatskog nacionalizma. Posle Prvog svetskog rata, došlo je do kolapsa Austrougarske, i Hrvatska se pridružila Srbiji  u stvaranju Kraljevine Jugoslavije[6]. Tokom Drugog svetskog rata, tu kraljevinu su okupirale i razdelile Sile Osovine[7]. Pod komunističkim vođstvom Josipa Broza Tita 1943. stvorena je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija[8].

Hrvatska posle komunizma

Titovom smrću 1980. započeo je polagani politički proces koji je kulminirao kolapsom Jugoslavije između 1990. i 1991. Hrvatska je održala svoje prve slobodne parlamentarne izbore u aprilu i maju 1990, a nezavisnost je zvanično proglasila u junu 1991.

To je, ujedno, označilo i početak četvorogodišnjeg oružanog konflikta hrvatskih oružanih snaga lojalnih Zagrebu sa Jugoslovenskom narodnom armijom (raspuštenom 1992) i lokalnim srpskim snagama koje su se suprotstavljale otcepljenju Hrvatske. Taj konflikt je oživeo vekovne napetosti koje su postojale između katoličkih Hrvata i pravoslavnih Srba.  

Interesovanje balkanskih država za članstvo u EU

Devedesete godine su bile za Hrvatsku godine tranzicije. Prvi deo te decenije obeležili su „balkanski ratovi“, dok je na ekonomskom nivou njen tadašnji predsednik Franjo Tuđman vršio niz kontroverznih privatizacija uprljanih optužbama za korupciju i nepotizam. Hrvatska je zvanični proces pridruživanja u EU započela oktobra 2001, a status kandidata je dobila u 2004, vodeći istovremeno pregovore za stupanje u NATO, u koji je ušla 2009.

Ključni elementi oba pregovaračka procesa su bili saradnja Zagreba sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju i njeno izručivanje ratnih zločinaca. Kasnije, tokom 2000-ih godina, Slovenija je zbog dugotrajnih sporova pretila da će blokirati prijem Hrvatske u EU (Slovenia threatened to block Croatia's EU accession ), ali dve strane su 2013. postigle sporazum.

Pregovori o pridruživanju tokom krize

Tokom 2000-ih godina Hrvatska je imala snažan ekonomski rast. Između 2000. i 2008. srednji godišnji rast njenog BNP-a je iznosio 4,3%. Prema podacima MMF-a, tokom tog vremena, nezaposlenost u Hrvatskoj je opala sa 16% na oko 8%.

Međutim, kriza u Evropi je zaustavila hrvatski ekonomski napredak (halted Croatia's economic progression). Neka od njenih glavnih izvoznih tržišta, uključujući Italiju i Sloveniju su bila teško pogođena krizom, a i ekonomsko usporavanje u Nemačkoj je takođe imalo negativno dejstvo na hrvatski izvoz. Shodno zimskoj prognozi Eurostata[9], ekonomija Hrvatske je 2012. opala za 1,9%, a smatra se da će tokom ove godine opasti za još 0,4%. Nezaposlenost u Hrvatskoj je u prvom kvartalu 2013. dospela do 18,3%, što je treća po visini nezaposlenost od svih članica EU – izuzev Španije i Grčke.

Tokom 2012. budžetski deficit Hrvatske  je bio 4,6%, a očekuje se da će ove godine ostati oko tog nivoa (za članove EU je maksimalni ciljni budžetski deficit 3%). To znači da će Hrvatska odmah po učlanjivanju morati da se uključi u disciplinarnu proceduru tog bloka). Uz to ukupni dug Hrvatske je od 28,8% u 2008. porastao na 53,6% BNP-a za 2012. Njen skromni bankarski sektor u kome uglavnom dominiraju banke iz Italije i Austrije iznosi oko 120% njenog BNP-a. Za poređenje: bankarski sektor susedne Slovenije iznosi oko 140% slovenačkog BNP-a. Usled krize,  nenaplativi dugovi su se u Hrvatskoj između 2007. i 2011. godine utrostručili, i popeli se na 12,4%. Slovenija se sada bori sa bankarskom krizom, a Hrvatska će morati da ojača svoje banke kako bi izbegla tu opasnost.

Još neki povezani problemi su komplikovali pregovore za pristupanje Hrvatske u EU. Za razliku od ostalih bivših komunističkih zemalja, Hrvatska pre stupanja u EU nije uvela značajne ekonomske reforme. Javni sektor joj ostaje veliki, a reforme su otežane i po Zagreb politički skupe, jer on se u cilju borbe protiv nezaposlenosti i kupovine glasova birača oslanja na [previsoku] zaposlenost u javnom sektoru i lokalnoj upravi. U svojim izveštajima o Hrvatskoj, Brisel je takođe izneo upozorenja o tamošnjoj dubokoj prožetosti korupcijom i prisustvu organizovanog kriminala.

Hrvatska će dobiti ekonomsku pomoć od EU, Brisel joj je odobrio 687 miliona evra za drugu polovinu ove godine, i očekuje se da će ta država u godinama 2014–2020. dobiti 13,7 milijardi evra. Zagreb će pokušati da iskoristi svoje članstvo u tom bloku i da privuče strane investicije, koje su od 4,2 milijarde evra u 2008. opale na 973,3 miliona u 2012. Ali, Hrvatska će verovatno imati teškoća da upotrebi dobijene evropske fondove, a strane kompanije se žale na korupciju i preteranu birokratiju te zemlje. To znači da će Hrvatska morati da uvede značajne institucionalne reforme kako bi dobila više investicija i pomoći od EU.

Usled obima svoje ekonomije (BNP Hrvatske je oko 44 milijarde evra – otprilike kao što je i veličina BNP-a jedne Bugarske), Hrvatska neće predstavljati neki sistemski izazov ekonomskoj stabilnosti EU. Osim toga, ne očekuje se ni da će se ona pridružiti evrozoni u doglednoj budućnosti. Međutim, u kontekstu produbljivanja krize u EU, Hrvatska će morati da se suoči sa izazovima u pročišćavanju svoje ekonomije.

Domaći interesi nasuprot EU reformama

Pre jedne decenije, Zagreb je gledao na članstvo u EU kao na efikasan način za privlačenje stranih investicija i integrisanje sa ekonomijama Zapadne Evrope, dok je za EU prijem Hrvatske značio još jedan korak u pravcu pacifikacije Zapadnog Balkana.

Tokom prethodne decenije, Zapadna Evropa se sve više razočaravala proširivanjem EU. Mada je prijem Rumunije i Bugarske 2007. u EU imao smisla sa geopolitičke tačke gledišta (obe se graniče sa bivšim SSSR-om), mnoge članice EU su smatrale da je njihov prijem bio nepotrebno brzoplet. Bugarska i Rumunija su još uvek dve najsiromašnije članice EU, u obema još uvek hara korupcija i nijedna od njih nije član Šengena.

Neke članice EU veruju da ovaj blok sada prijemom Hrvatske čini sličnu grešku. Neke od njih, kao Nemačka, Velika Britanija, Holandija, Austrija i Slovenija, izjavile su da bi uvele privremeno ograničenje zapošljavanja radnika iz Hrvatske. Takođe, mediji i političari Zapadne Evrope kritikuju Hrvatsku zbog kriminalnih organizacija koje su u njoj aktivne, pa je u tom kontekstu Hrvatska verovatno i poslednja država koja ulazi u EU tokom ove decenije.

Uklanjanje trgovinskih barijera će pomoći hrvatski izvoz u Evropu, ali će istovremeno i podvrći njenu industriju inostranoj konkurenciji. Hrvati su, takođe, zabrinuti za buduću sudbinu grana kao što je brodogradnja, koja dobija [državne] supsidije, a to je pod udarom kritike EU. Prema tome, hrvatsko članstvo će verovatno biti manje probitačno od očekivanja koje je Zagreb gajio u vremenu kada je, pre desetak godina, započeo pregovore o ulasku u EU. To će prinuditi tu zemlju da pronađe ravnotežu između svojih unutrašnjih interesa i reformi koje joj nameće Brisel, a to je trend koji je već uveliko u toku u najvećem broju država koje nisu članice evrozone.

Dalje čitanje:

Croatia's EU Membership: A Long Process with Dubious Rewards | Stratfor

Sa engleskog posrbio Vasilije Kleftakis


[1] (prim. VK): To bi moglo biti tačno samo ukoliko bi granica Evrope išla duž (sadašnjih) granica Hrvatske. Iz daljeg teksta će se videti da Stratforova “geografija“ nije u skladu sa uobičajenom.

[2] (prim. VK): Tako stoji u Stratforovom originalu: “Because of the quality of its lands, Western Croatia has been repeatedly invaded...“  Stratforov autor je tu, očigledno  “pomešao lončiće“, i umesto istočna – naveo zapadna Hrvatska.

[3] (prim. VK): Stratforu geografija očigledno nije jača strana – kaže doslovno: „The cities along the Dalmatian developed independently of those in the west“ – mada je zapadno od dalmatinskih gradova samo voda Jadrana!

[4] (prim. VK): Možda autonomiju u odnosu na ono što se sada naziva Hrvatskom – ali njihov razvoj je u celini bio podvrgnut opštem razvoju Venecijanske Republike (Italijana), i oni u svakom pogledu nose neizbrisiv italijanski pečat.

[5] (prim. VK): ovde vidimo da ni istorija nije Stratforova jača strana –  u originalu: „Ottoman Empire expanded into the Balkans in the 13th and 14th centuries...“ , jer ne radi se o XIII – XIV v., nego, ustvari tek o periodu posle Kosovskog boja (1389 g.) – dakle, tek od samog kraja XIV veka – dakle: XV-XVII v.  

[6] (prim. VK): opet netačno: Posle kolapsa Austrougarske je formirana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1918-1929), a Kraljevina Jugoslavija je nastala tek 1929 g.

[7] (prim. VK): Celo ovo nesuvislo tumačenje istorije, uz namerno prećutkivanje perioda NDH , stoji baš tako u Stratforovom originalu, i u celini je za račun znanja/savesti njegovih analitičara

[8] (prim. VK): SFRJ je nastala tek dvadeset godina kasnije, 1963 g.

[9] (prim. VK): Centralni statistički biro EU, osnovan 1959 g. Nalazi se u Luksemburgu (http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/eurostat/home/ ).

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner