Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Geostrateški trougao
Savremeni svet

Geostrateški trougao

PDF Štampa El. pošta
Jovan Ćirić   
sreda, 23. mart 2011.

„Berlinski zid“ je već odavno bio pao, a ja sam boravio jednom prilikom u Las Vegasu i tamo gledao jednu „holivudsku“ spektakl pozorišnu predstavu sa konjičko-viteškim srednjovekovnim turnirima – „turnir kraljeva“ i shvatio da se uvek ponavlja jedna te ista priča: - Rus, ruski kralj vara i niko ga ne voli – svi mu zvižde. Za razliku od svih drugih kraljeva na tom turniru (Austrijanac, Nemac, Španac, Britanac...) samo je Rus podmukao i nepošteno igra, spreman da prevari i podvali i svi mu zvižde. Naravno nije mi to promaklo i nisam to shvatio kao slučajnost, već kao sliku tradicionalne američke rusofobije. Isto kao što mi nije promaklo ni to kako je publika u subotu u Indijan Velsu zdušno navijala za Federera, a protiv Đokovića. Srbofobija kao podvrsta rusofobije. Naravno i ja danas ( a to otprilike traje od kraja osamdesetih) uvek kada igraju Rusi i Amerikanci, navijam za Ruse. No, jedno je navijanje, jedno su emocije, priča o slovenskoj duši i slatkom pravoslavlju, a drugo je realnost u vezi sa današnjom Rusijom i pričom o tome ko ima koje slabe tačke, ko ima koje jake karte – adute, ko je jači, ko je u prednosti, Ameri ili Rusi. Znam, neko će reći da možda iz mene progovara i izvesno razočarenje što Rusi nisu uložili veto na bombardovanje Libije i što su zarad skoka cena nafte, ili nekog sličnog pragmatičnog interesa, postupili tako kako su postupili.

U odmeravanju snage i potencijala Rusije i SAD, treba uzimati u obzir nekoliko faktora. Za početak energetsko-sirovinski faktor. Rusija je tu u prednosti u odnosu na SAD, mada ni potencijale SAD ne treba zanemarivati, ali ipak treba reći kada je reč o nafti i gasu, a naročito o tome da se svaki drugi kubni metar pijaće vode i drveta, kao i još čitav niz nekih drugih sirovina, nalazi u Sibiru. Rusija tu u prednosti. 1:0 za Rusiju.

U odmeravanju snage i potencijala Rusije i SAD, treba uzimati u obzir nekoliko faktora. Za početak energetsko-sirovinski faktor. Rusija je tu u prednosti u odnosu na SAD, mada ni potencijale SAD ne treba zanemarivati, ali ipak treba reći kada je reč o nafti i gasu, a naročito o tome da se svaki drugi kubni metar pijaće vode i drveta, kao i još čitav niz nekih drugih sirovina, nalazi u Sibiru. Rusija tu u prednosti. 1:0 za Rusiju.

Drugi faktor koji može biti od značaja jeste pitanje kakva je rukovodeća politička elita i u jednoj i u drugoj zemlji, da li i koliko je ona sposobna da svoju zemlju vodi na najbolji mogući način. Na prvi pogled bi se moglo reći da je tu Rusija u ogromnoj prednosti, jer je Vladimir Vladimirovič danas jedan od najjačih, najinteligentnijih, najobrazovanijih, najhrabrijih ljudi, ne samo u svetu politike. Čovek sa vizijom, istinski državnik kakav se još od vremena De Gola, Čerčila, Adenauera, nije pojavio u svetu. To jeste prednost za Rusiju, ali, ma kako to bilo paradoksalno, to je i njena slabost. Jer, Amerikom vlada sistem, a Rusijom vlada čovek pojedinac. Pre Putina bio je Jeljcin i ko nama može garantovati da jednoga dana opet neće doći neki novi Jeljcin ne mesto Putina. U Americi to nije slučaj. Bili su Kenedi i DŽonson koji su bombardovali Vijetnam, pa je bio Regan, koji je bombardovao Grenadu, pa je bio Klinton koji je bombardovao Srbiju, pa Buš, koji je bombardovao Irak i na kraju Obama i Libija. Kao da su hteli da nam pokažu i narugaju se „Eto doveli smo i crnca, ali se ništa nije promenilo, sistem i dalje funkcioniše po jasnim principima individualizma, liberalizma, sebičnosti i kapitalizma u kojem uvek vladaju isti ljudi WASP-ovci, W(white)A(anglo)S(saxon)P(protestant)“. I to je u stvari velika snaga Amerike, gledano na duge staze. Postoji sistem koji funkcioniše sam po sebi i ništa ne zavisi od toga ko je trenutno na čelu tog sistema. U Rusiji međutim to je drugačije – smenjuju se jaki i slabi – tamo kako je govorio još Staljin: „kadrovi rešavaju sve“. Ipak, dakle, na duge staze gledano tu je Amerika u prednosti - rezultat 1:1.

Treća stvar se tiče nečega što se naziva „meka moć“ jedne zemlje. Koliki uticaj na građane jedne zemlje ima (pop)kultura one druge zemlje. Naime, sa puno osnova bi se moglo reći da Berlinski zid nije srušen čekićima, a još manje raketama i raketnim štitovima, već Pajom Patkom, hamburgerima, farmerkama, Koka-Kolom i sličnim sitnicama zbog kojih su građani sa Istoka bežali na Zapad, a ne obrnuto. Da pojednostavimo stvari: da li na primer pretnja time da SAD Rusima više neće izdavati vize za putovanje u Ameriku, može imati nekog efekta. Na prvi pogled to je ništa. Ali... Pomislimo koliko bi Amerikanaca želelo da ode u Rusiju, a koliko bi Rusa želelo ode u Ameriku? Prosečan Rus znao bi u svakom trenutku da izrecituje imena bar 50 holivudskih i drugih američkih pop-ikona. Prosečan Amerikanac nikada nije čuo ni za jednog ruskog glumca i pop-pevača. Jeste čuo je, ne i čitao Dostojevskog i Tolstoja, eventualno gledao ekranizaciju „Ane Karenjina“ i „Rata i mira“ i čuo je za Čajkovskog, pre svega neku modernizovanu džez-verziju. Oni obrazovani Amerikanci, elita, slušali su Čajkovskog u izvođenju Njujorške ili Bostonske filharmonije, a poneki je gledao i gostovanje baleta „Boljšoj teatra“. Prosečni Amerikanac bi zaista voleo da poseti Moskvu ili Sankt-Petersburg, ali nikako ne čezne za tim da ode da živi u Rusiju. Kod prosečnog Rusa međutim stvar je sasvim obrnuta. Još od carskih vremena, kada se odlazilo u Firencu, San Remo, na Azurnu obalu, postoji nešto što bi se moglo okarakterisati kao opsednutost, da ne kažemo kompleks ruske elite zapadom. Između kvasa i koka-kole, prosečan Rus će odabrati koka-kolu, Amerikanac naravno neće odabrati kvas. Votka još nekako može da se nosi sa viskijem, ali ako mu se u isto vreme na televiziji nudi jedan ruski i jedan američki film, prosečan Rus će u većoj meri odabrati američki, a ne ruski film. Prosečan Amerikanac istina nije ni u stanju da razume ono o čemu govori ruski film, ali, između dva proizvoda ruskog i američkog, Amerikanac će uvek birati američko, isto kao što će i Rus birati američko. (Zvuči li vam to poznato kada je reč o Srbima?) To što će prosečan, a pogotovu bogati Rus birati pre američko, a ne rusko, to nije nimalo beznačajno u globalnoj, ne samo ekonomskoj utakmici. Dakle 2:1 za Ameriku.

I četvrta stvar: faktor demografije. Ali tu je stvar tek loša za Rusiju. Nacija je u brojčanom opadanju, a među mladima je sve izraženija pojava narkomanije i (tradicionalnog) alkoholizma. Na sve to južni, islamski narodi nadolaze i u brojčanom smislu, a isto tako i putem spolja podržanog terorizma. Amerikanci uopšte nemaju takvih problema. Jeste, i oni imaju narode koji dolaze sa juga, - Meksikance i ostale Latinose. Jeste Meksikanci ih intimno mrze, ali, oni neće da se bave terorizmom, možda samo običnim kriminalom, a još manje će da se bave separatizmom, jer da hoće da od delova Amerike prave Meksiko, oni uopšte ne bi ni odlazili iz Meksika. Jeste, verovatno će se u dogledno vreme bitno promeniti etničko-rasna, struktura američkog društva, ali, čini se da je Rusija tu u većem problemu, naročito ako bi krenula reka imigranata iz Kine. Dakle, 3:1 za SAD.

Oni obrazovani Amerikanci, elita, slušali su Čajkovskog u izvođenju Njujorške ili Bostonske filharmonije, a poneki je gledao i gostovanje baleta „Boljšoj teatra“.

Sa strane međutim, u senci tog duela SAD–Rusija u pripravnosti „čuči“ Kina. Analizirajmo svaki od ovih faktora, kada je reč o Kini. Prvi faktor energetsko-sirovinski. Kina je tu u zaostatku i za SAD i za Rusijom. Ali, kada je u pitanju drugi faktor: sistem, ili pojedinac, stvar je ponešto drugačija. Da li se neko seća kako se zvao prethodnik sadašnjeg kineskog predsednika Hu Đintao-a? Izgleda da i tamo, kao i u Americi, postoji sistem koji funkcioniše sam po sebi i ne zavisi od čoveka – pojedinca. Pojedinci su možda bili važni do vremena Deng Sjaopinga i Tjenanmena 1989. godine. Od tada sistem funkcioniše sam po sebi, i više nije važno da li se predsednik zove Hu, ili Mao, ili Deng, ili Vang, ili Jao, ili bilo kako drugačije, politika se ne razlikuje.

Što se tiče „meke moći“ i Kinezi sve više piju koka-kolu i nose farmerke i odlaze u Ameriku, ali, kada odu u Ameriku, oni najčešće žive u kineskim četvrtima, samoinicijativno ostaju izolovani i izvan suštinskih, dugoročnih anglo-američkih uticaja, koji razaraju nacionalni identitet i prosečnog Rusa i prosečnog Srbina i prosečnog Francuza. Sa Kinezima je tu stvar drugačija, istina kao i sa Arapima, tj. muslimanima, oni ostaju izvan uticaja Amerike i globalizma. U svakom slučaju, Kinezi su tu u prednosti u odnosu i na Ruse i na Amerikance.

Zvuči paradoksalno, ali, kako trenutno stvari stoje, faktor demografije najmanje ide u prilog Kini. Politika „jednog deteta“ dovela je do vrlo apurdnih situacija u Kini. Nesrazmera između muškog i žemskog stanovništa, dovešće do toga da u dogledno vreme, gotovo 10 odsto muškaraca neće imati sa kim da se oženi. (U Kini) Takođe, kinseko stanovništvo će vrlo brzo ostariti tako i toliko da će to izazvati najrazličitije medicinske i socijalne probleme. Problem Kine, njena slaba tačka u budućnosti biće neravnomerna starosna i polna struktura stanovništva, a isto tako i nesrazmera u razvijenosti pojedinih regiona, kao i socijalne razlike među građanima, pojedincima. To može biti i te kako značajno.

Možemo mi dakle voleti Amerikance, možemo voleti Ruse, možemo voleti Kineze, ali stvari treba sagledavati realno, nevezano od oduševljenja Putinovom posetom ili razočaranja nepostojanjem ruskog i kineskog veta u vezi sa Libijom. A realnost kaže sledeće: Amerikanci, ipak imaju strateške prednosti u odnosu na Ruse, dok Kinezi imaju prednost u odnosu i na jedne i na druge. Ipak, Kinezi imaju i neke dosta izražene slabe tačke, dok ih Amerikanci uglavnom ipak nemaju, odnosno nisu baš uočljive. Možda najveća slaba tačka Amerike u ovom trenutku jeste to da ih prosečan „Ne-Amerikanac“ više ne voli tako kako ih je voleo za vreme „hladnog rata“, a njihova slaba tačka je i prevelika prepotentnost u odnosu na druge narode, kao i ignorancija i nedovoljno obrazovanje i nepoznavanje drugih – malih.

Sa Kinezima je tu stvar drugačija, istina kao i sa Arapima, tj. muslimanima, oni ostaju izvan uticaja Amerike i globalizma. U svakom slučaju, Kinezi su tu u prednosti u odnosu i na Ruse i na Amerikance.

Gde smo mi u svemu tome, odnosno gde bi trebalo da budemo? Pa upravo tamo gde se Broz nalazio pre 30 godina – sa svakim lepo, ni sa kim (sasvim) iskreno. Možete to nazivati „nesvrstanošću“, možete to nazivati nekako drugačije, možete se tome podsmevati, kao nečemu što je (ideološki) prevaziđeno, ali politika „dobro jutro čaršijo na sve četiri strane!“,(četiri stuba srpske spoljne politike) odnosno politika „sa svakim lepo, ni sa kim iskreno!“ nema veze sa ideologijom, već ima veze sa lukavošću, a to može biti jedina prednost malih u odnosu na velike, koji baš zato što su veliki, često se ponašaju kao slon u staklarskoj radnji i koji uvek u proseku nisu dovoljno obrazovani i ne znaju ništa ili skoro ništa o „malima“, niti ih „mali“ mnogo zanimaju. Znanje i obrazovanje, nauka i lukavost, mogu i moraju biti naša komparativna prednost. Azijati uopšte, a naročito Kinezi tu takođe imaju svoju veliku prednost. Njih još uvek nije zahvatio „Bolonjski proces“ površnosti i neznanja, oni zaista uče i vredno rade. Slični su naravno i Japanci, ali, oni sada imaju drugih problema i prečih poslova.