Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > EU nije ni uništitelj ni spasilac Evrope
Savremeni svet

EU nije ni uništitelj ni spasilac Evrope

PDF Štampa El. pošta
Brendan O'Nil   
četvrtak, 07. jun 2012.

Tokom prethodnih godinu dana, kako se kriza oko evra pojačavala, razotkrila se jedna izuzetno zanimljiva stvar – a to je da se evrofili i evroskeptici i ne razlikuju toliko jedni od drugih. U stvari, evrofili i evroskeptici su vođeni veoma sličnim stremljenjima i sličnim antidemokratskim nagonima. Obe ove grupe naizgled nastoje da oslobode nacionalne vlade i nacionalne države od odgovornosti za politički i ekonomski haos.

Evrofil to čini padajući ničice pred Briselom, tražeći od institucija EU da učine više kako bi se spasila Evropa. Evroskeptik to čini okrivljujući EU za bezmalo sve što pođe kako ne treba, praveći od Brisela svojevrsnu „Zvezdu Smrti“ koja je isisala čovečnost sa svakog pedlja Evrope. Evrofil je sklon slepoj veri u EU, u kojoj vidi rešenje svakog problema, dok evroskeptik gaji kratkovidi prezir prema EU, tražeći u njoj izvor svakog problema. Ono što je obojici zajedničko jeste uverenje da je odgovorna uvek EU. A sliku EU kao spasioca Evrope i njenu sliku kao uništitelja Evrope podjednako podupire potreba da se kaže: „nacionalne vlade nisu krive za ovo što ne valja“.

Kao odgovor na pitanje „da li je EU ubila demokratiju?“, rekao bih – „ne, nije“. Pravilnije je shvatati EU kao finalni proizvod smrti demokratije u Evropi, tvorevinu nacionalnih vlada koje su odustale od ideja suverenosti i demokratije. EU nije izazvala propast evropske demokratije, ona iz nje proizilazi. Prava pokretačka snaga EU tokom proteklih 40 godina bio je kukavičluk i oportunizam nacionalnih vlada, a ne mračne ambicije Brisela i Berlina. Nacionalne političke vođe, koje su se sve više otuđivale od svog sopstvenog stanovništva, izmislili su post-suverenu instituciju u iza koje sa uspehom mogu da se skrivaju.

Velika korist od EU za ove isključene vlade ležala je u tome što im je omogućavala da se bave politikom u potpunoj izolaciji. Ona im je omogućila da politički autoritet prenesu na spoljašnjeg činioca. Dobar primer ovoga možemo videti u poznim devedesetim, kada je britanska vlada prihvatila evropsku odluku, prema kojoj legalno godište pristanka za homoseksualni odnos treba biti sniženo sa 18 na 16 godina. Bilo je to nešto što se vlada i sama pripremala da učini, ali pošto je očekivala da će odluka biti kontroverzna, ona je prosto sačekala da Evropa tu odluku donese umesto nje. Korist od EU leži u tome što ona omogućuje vladama da deluju bez opterećivanja onim dosadnim javnim debatama ili preuzimanjem moralne odgovornosti.

Naravno, šteta od ovakvog donošenja odluka u izolaciji ogromna je i dubinska. Jer što su se  nacionalne vlade više povlačile iz sopstvenih javnosti, to su postajale nesposobnije da pokažu istinsko vođstvo. Što su više utočište pronalazile u evropskim institucijama, to su više gubile osećaj i postajale sve neracionalnije. Imali smo rano upozorenje na ovu pojavu tokom erupcije vulkana na Islandu 2010. godine, kada su političke vođe jednostavno pobudalile, prizemljujući avione i praktično umrtvivši celu Evropu. To je bila direktna posledica njihove samoizolacije i njihove posledične nesposobnosti da se uhvate u koštac sa stvarnošću, ili da pokažu vođstvo.

Opasnost od samoizolacije može se uočiti još dramatičnije na krizi evra. Nijedan političar u Evropi nema blagu predstavu o tome kako izaći na kraj sa krizom zato što je svaki političar u Evropi proveo prethodne decenije upravo izbegavajući donošenje ozbiljnih odluka, izbegavajući preuzimanje odgovornosti, izbegavajući ulogu vođe. Uspon „EU perspektive“, ideje da je političko liderstvo preteško i da je tehnokratsko donošenje odluka poželjnije, samo je neposredno pogoršao krizu evra.

Ali ono u čemu greše evroskeptici jeste njihov tretman Brisela kao jedinog uništitelja demokratije, kao pomahnitale zveri koja proždire engleske nacionaliste, irske farmere i grčku sirotinju. Jer ključna dinamika vezana za obrazovanje EU uvek se svodila na nacionalne vlade koje su nudile vlastiti politički autoritet evropskim institucijama i odricale se svog vlastitog suvereniteta. Evroskeptici koji upiru prstom na „zli Brisel“ ne razlikuju se preterano od evrofila koji se klanjaju „dobrom Briselu“. Mi smo danas svedoci uspona jednog priličnog talasa evroskepticizma. Od predsednika Olanda u Francuskoj do „Sirize“ u Grčkoj, veliki broj političara danas proziva Brisel da uništava Evropu. Ali ovi napadi na Brisel takođe su smišljeni tako da bi nacionalne vlade mogle da operu ruke. Kada Oland predstavlja Francusku kao žrtvu odluka EU, on igra istu ulogu kao i one vlade koje su nekada toplo dočekivale te odluke – on pokušava da izbegne pozivanje njegovih nacionalnih institucija na odgovornost za ono što se dogodilo Francuskoj.

Ovaj šizofreni odnos prema EU najbolje se može posmatrati kroz odnos prema Angeli Merkel. Meni nje u poslednje vreme skoro da bude žao. Nju istovremeno jedni prikazuju kao neku hitlerovsku vešticu koja je razorila Evropu, dok je drugi veličaju kao mogućeg spasioca Evrope, sa sve političkim vođama koje od nje očekuju da spase Evrozonu i sve one unesrećene nacije. Čak i Poljska danas traži od Nemačke da je spase, što je verovatno prvi put u njenoj istoriji. Poljski ministar inostranih poslova izjavio je: „Više se plašim nemačke pasivnosti, nego što se plašim nemačke moći“. Ova izjava obuhvata celokupni današnji infantilni odnos prema Merkelovoj i uopšte prema EU. Evropska moć se vidi kao opasna, ali isto tako i evropska pasivnost; jedni vide EU kao davitelja nacija, drugi smatraju da ona ne čini dovoljno da bi spasila te nacije. Način na koji se danas tretiraju Merkelova i EU podseća me na onu izjavu Homera Simpsona o pivu – ono je „uzrok i rešenje svih životnih problema“.

Ali EU nije uzrok svih problema Evrope i ona apsolutno nije njihovo rešenje. Problem je u stvari koja je uopšte dovela do uspona EU i koja još uvek postoji – u otuđenju nacionalnih elita od njihovih naroda. Ovo je zajedničko za sve evropske narode, od Grka i Iraca, pa sve do samih Nemaca: nama vladaju političke klase koje izbegavaju sopstvenu odgovornost za omogućavanje ekonomskog prosperiteta. Ako se budemo posvetili ovom problemu i borili da nateramo svoje vlastite vođe da snose posledice svojih odluka, mogli bismo se posvetiti krizi vođstva u Evropi i podjednako vratiti razum i interese običnih ljudi na dnevni red.

Brendan O'Nil je urednik časopisa Spiked. Tekst predstavlja njegovo uvodno izlaganje na debati „Da li je EU smrt demokratije?“ koju je organizovao londonski Institut ideja

Preveo sa engleskog: Nikola Tanasić