Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Era "uzgajanja država"
Savremeni svet

Era "uzgajanja država"

PDF Štampa El. pošta
Nikolas K. Gvozdev   
četvrtak, 07. jun 2012.

(National Interest, 25.5.2012)

Tokom poslednje decenije, cena izgradnje država za SAD bila je više biliona (hiljadu milijardi) dolara. Pored dobro poznatih slučajeva Iraka i Avganistana, Vašington je nastavljao sa slanjem sredstava na više mesta širom sveta – na mesta koja i nisu svakodnevno na naslovnim stranicama. Nefunkcionalna država – Bosna – na nogama se održava zahvaljujući velikodušnosti evro-atlantskih sila, dok se u Somaliji iz zapadnih fondova plaćaju računi za neefikasnu prelaznu vladu i za vojne snage Afričke unije poslate da u Mogadišu tu vladu štite.

Pre nekoliko nedelja, na sastanku Asan plenuma[1] u Seulu, na temu “Rukovođenje i nasleđe Arapskog proleća“, profesor političkih nauka Majkl Hadson (Michael Hudson) zastupao je  (argument) potrebu da se iznova razmotri ona ideja o izgradnji država. Možda je došlo vreme da se prizna da spoljne interventne snage nisu u stanju da “izgrade“ državu, ili naciju – i to sigurno ne u toku nedelja ili meseci.

Iz usta nekoga kao što je Hadson, koji je često koristio taj termin “izgradnja države“, ova kritika zvuči ubedljivo. Kada govorimo o izgradnji država, upadamo u inženjersku misaonu šemu. Uostalom, i zgrada se može uspešno izgraditi samo ako se uzastopno slede odgovarajući koraci (sipati beton u temelje, izgradnja skeleta, instalacija vodovoda, kanalizacije i električne mreže, izgradnja spratova i krova, itd.), pa – kad se svaki korak na kontrolnoj šemi označi kao obavljen idemo dalje na sledeći korak. Od značaja je i to da se može čak napraviti i proračun za šemu o napredovanju i završetku izgradnje, a sve to je moguće i ubrzati ako vreme to zahteva.

Ovakvu inženjersku šemu videli smo prenetu i na teren politike. Ta i takva kontrolna šema, uz odgovarajući kalendar, bila je primenjena u misiji u Iraku. Tamo je naglasak stavljen na izgradnju odgovarajućeg temelja (tj. novog Ustava) i na direktnom prelasku na ispunjavanje skeleta te zgrade (obuka sigurnosnih snaga, održavanje izbora, itd.). Kako je koji korak (bar teoretski) izvršavan, Irak je trebalo da se približava fazi da ima svoje potpuno funkcionalne institucije, što bi omogućilo da ga Amerikanci puste iz ruku. Sličan pristup smo videli i u Avganistanu – pravljenje “reda vožnje“ za prenošenje odgovornosti na osnovu rezultata kontrolne liste koraka koji predstavljaju “napredovanje“ u pravcu uspešnog ishoda. To je osnovna strategija stila “raščisti – zaposedni – izgradi – predaj“.

Nedavni govor (address) predsednika Obame iz Avganistana odražava baš taj tip razmišljanja. U skladu sa paradigmom[2] o izgradnji država, pisci predsednikovog govora su sledili šemu kojom se na izgradnju države gleda kao na neki linearni proces. Obama je naznačio (noted) da će Amerikanci i ostali partneri „preći u ulogu pomagača kako sami Avganistanci budu napredovali... Mi izgrađujemo trajno partnerstvo... To uspostavlja osnovicu za našu saradnju tokom sledeće decenije, što uključuje i uzajamna obavezivanja za borbu protiv terorizma i jačanje demokratskih institucija“. U neku ruku, to je odjek one tvrdnje DŽordža V. Buša da će se Amerikanci “uklanjati“ paralelno s tim kako Iračani budu “jačali“.

U ovoj strategiji, naravno, postoji masa pretpostavki, počev od toga da se veruje da su Avganistanci spremni da iskorače i prihvate zajedno sa Amerikancima [američku] viziju za borbu protiv terorizma i za izgradnju demokratije zapadnjačkog stila. A – to i jeste onaj problem: zamišljanje da je izgradnja države neki arhitektonski poduhvat, što dovodi do lažnih iščekivanja uspeha. Jer: tako zgrada raste ako ima dovoljno novčanih sredstava i opreme dodeljenih tom projektu. Isto tako, bilo koji znaci neuspeha misije izgradnje neke države se obično objašnjavaju time što je ili budžet bio nedovoljan, ili što je bilo premalo osoblja. To sve izaziva težnje za “talasom“: dodatnim slanjem velikog broja osoblja i/ili novca, samo da bi se projekt doveo u sklad sa vremenskim planiranjem.

Ali, šta bi se dogodilo ako bismo promenili terminologiju i nadalje govorili ne o “izgradnji države“, nego o “uzgoju/gajenju države“? Gajenje izaziva drukčiji način razmišljanja. Može se, tako, sve učiniti “ispravno“ u procesu gajenja, a usev opet može propasti. Tu nema mesta očekivanju da će, ako se sledi plan, uspeh biti zagarantovan. Uprkos najboljim namerama uzgajivača, loši vremenski uslovi, ili loše i siromašno tlo mogu dovesti do katastrofalnog neuspeha.

Izgradnja države je sama po sebi revolucionarna pretpostavka, koja veruje da je ne samo moguće nego je i poželjno da se odgurne prošlost i da se nekom odlukom uvedu nove institucije. Nasuprot tome, gajenje države se zasniva na zapažanju Edmunda Berka (Edmund Burke)[3] da je održiva, evoluciona, promena moguća samo ako se dela unutar postojećih granica nasleđenih tradicijom i iskustvom.

Uzgoj neke države se mora započeti procenjivanjem raspoloživih sirovina. Mnogi neuspesi izgradnji država tokom poslednjih dveju decenija: Somalije, Bosne, Iraka i Avganistana nastali su usled preuranjenih i brzih uvoza institucija koje nikako nisu mogle da se ukorene u lokalnom društvu. Tako su, na primer, zapadne liberalno-demokratske norme zasnovane na takvim stvarima kao što je koncept o lojalnoj opoziciji, mirnom prenosu vlasti (gde su, zauzvrat, oni koji vlast predaju, slobodni od proganjanja i uznemiravanja), kao i postojanju neutralne države koja natkriljuje i nadilazi lokalne jezičke, plemenske, etničke i verske lojalnosti. Posmatrano unazad – država kultivator je možda mogla da podrži restoraciju monarhije u Avganistanu, kao prvi korak za vaspostavljanje bar nekog stepena nacionalnog jedinstva i identiteta, a ne da se zadovolji izborima kao izvoru suvereniteta. Pa najzad – da bi se imala demokratija, potrebno je prvo imati neki “demos“ – tj. narod. Kako u Iraku, tako i u Bosni i Avganistanu, birači ne biraju nacionalne političare nego svoje etno-sektaške predstavnike. Nasuprot tome stoje one autokratske – ali ipak monarhije, koje se modernizuju, kao one u Jordanu, Maroku i Kataru, koje su bile u stanju da pruže bar neki osećaj nacionalnog jedinstva i da uvode postepene, ali održive političke reforme. Slično tome, rukovodioci, kvazi-monarsi npr. na Tajvanu i u Singapuru su bili od pomoći za postavljanje temelja pozitivnim promenama.

Hadson je naglasio da je zaista veoma teško da se neke države poduhvate izgradnje drugih država. Ali – ono što one mogu činiti je da, ako žele da imaju ikakve šanse za uspeh, ponude pomoć u gajenju i negovanju institucija koje moraju biti organski ukorenjene u društvu na koje se cilja.

Gledanje na taj proces kao na gajenje, a ne kao na izgradnju, takođe menja i očekivano vreme potrebno za to. U poljoprivredi, mogu biti potrebne godine čekanja do dobijanja prvih plodova. Ovo je, naravno, u suprotnosti sa onim poznatim pravilom od “tri godine“ koje je pre nekoliko godina u “Nešenel interestu“ izneo Stiven Mec (by Steven Metz) da Amerikanci nisu voljni da pomažu protivustaničke kampanje i kampanje za izgradnju država koje bi trebalo da traju dalje od horizonta od 36 meseci. Ali, uzgajanje države bi moglo prinuditi na nov i pošteniji dijalog sa narodom Amerike, zahtevajući od njega da prihvati dugotrajnije horizonte onda kada se može pokazati da je odgajanje neke države zaista u interesu zemlje, kao što se to i pokazalo u slučaju Istočne Azije.

U prošlosti je dolazilo do uspeha u uzgajanju država – kao u Južnoj Koreji i na Tajvanu, gde pre toga nije ni postojala moderna nacionalna država: onda kada su uspostavljene institucije – izveden je uspešan prelazak na demokratiju. Drugde su, uprkos najboljim namerama, takvi napori propali. Ali, takvi procesi zahtevaju decenije: to su neophodno bili i projekti kroz periode mnogih vlada, gde je proces prelazio iz ruku tima jednog predsednika u ruke onih sledećeg predsednika, ali su bili poduprti američkim garancijama bezbednosti koje su pružale neophodnu zaštitu nastajućim pupoljcima da se razvijaju i rastu.

Nasuprot tome, danas je na delu sistem “upadni/izađi“: u početku se razglašavaju preterano ambiciozni ciljevi, a kako se misija sve više produžava, svi napori se prebacuju na strategiju za nekakav dostojanstveni izlazak iz toga. Paradigma izgradnje država izaziva misao da je “lako“ postići uspeh uz ograničenu cenu koštanja i u kratkom roku: To čini da je teško odupreti se iskušenju da se takve misije započnu i tako je sve dok one ne nalete na okrutnu realnost na terenu. Promena toga, u pravcu započinjanja razgovora o gajenju država bi mogla pomoći da se problemi nedavne prošlosti ne zaboravljaju tako lako kad, u sledećoj prilici, dođe do poziva da se rekonstruišu propala i propadajuća društva širom sveta.

Sa engleskog posrbio: Vasilije Kleftakis


[1] Evo kako ASAN plenum sam sebe skromno (?) definiše. „Godišnji sastanak [u Seulu] svetski najuticajnijih ličnosti iz svih polja delatnosti, koje na njemu razmatraju pitanja od velikog značaja za društvo i svet. Spajajući na taj način vrhunske intelektualce, ASAN plenum pomaže da se odredi kako se suočiti sa predstojećim izazovima.“ (Prim. V.K.)

[2] U ovom slučaju autor cilja na političku paradigmu (skladni sklop političkih modela i teorija). (Prim. V.K.)

[3] Edmund Berk, irski filosof i političar iz XVIII veka, koji se smatra osnivačem savremenog konzervatizma. Uprošćeno rečeno, on je na ulogu države prema društvu, gledao kao na ulogu baštovana prema svojoj bašti, jer baštovan uvek teži da svoju baštu dobro održava. (Prim. V.K.)