Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Ekstremni islamizam i Evropa
Savremeni svet

Ekstremni islamizam i Evropa

PDF Štampa El. pošta
Željko Malešević   
petak, 16. januar 2015.

Poslednja dešavanja u Francuskoj ponovo su oči svetske javnosti u potpunosti okrenula ka ekstremnom islamizmu i njegovom delovanju u Evropi. Masakr nad novinarima niskobudžetnog lista „Šarli Ebdo“, ciljani napadi na policiju i nasumični napadi na građane Francuske ponovo su probudili pažnju svetske javnosti, ali i strahove među građanima zapadne Evrope da u svakom trenutku vrlo lako mogu da postanu žrtve islamskih terorista. Problemi Evrope sa ekstremnim islamizmom nisu od juče, ali svakako bismo se morali zapitati koliko su vodeće evropske države i SAD uradile da smanje opasnost od islamskog terorizma.

Masakr nad novinarima u Francuskoj probudio je pažnju svetske javnosti, međutim postavlja se pitanje zašto istu tu pažnju ne privlače masakri koje radikalne islamske milicije konstantno vrše nad stanovništvom u Nigeriji, Etiopiji, Siriji, itd. O ovim dešavanjima u medijima može da se čuje i vidi jako malo ili ništa. S obzirom na to da je poznato da su upravo mediji ti koji formiraju svest većine građana, jasno je da mediji snose deo krivice jer je očigledno da se medijska izveštavanja o delovanju islamskih militanata u Africi i Aziji planski umanjuju jer je jako teško objasniti građanstvu da se na jednoj strani (u Evropi) borite protiv ekstremnog islamizma, a na drugoj strani (u Africi i Aziji) finansirate militantne islamske organizacije i čak zajedno sa njima rušite „nedemokratske režime“ (Libija, Egipat, Tunis, Sirija, itd.).

Terorističke akcije, poput one u Parizu, islamisti vrše sa ciljem širenja straha među stanovništvom Zapadne Evrope. Napad u Parizu, kao i napadi u Londonu, Madridu i Moskvi pokazuju da nigde i niko nije siguran. Zanimljiva je svakako i mutacija ekstremnog islamizma, koji je od talibana u Avganistanu, preko Al Kaide širom sveta, došao do "Islamske države" koja je očigledno jedna nova forma ekstremnog islamizma, koje se ne libi da koristi daleko radikalnije metode od Al Kaide i njenih organaka širom sveta.

Faktor koji je nekako uvek, ruku pod ruku, išao sa širenjem ekstremnog islamizma su svakako najmoćnije svetske sile. Ne postoji praktično nijedna ozbiljna islamska teroristička organizacije koja u jednom dužem ili kraćem vremenskom periodu nije podržavna ili finansirana od strane SAD, V. Britanije ili Francuske. Ne treba zaboraviti da je rat talibana protiv SSSR-a u Avganistanu bio aktivno podržavan od strane SAD.

Pomoć od zapadnih sila dobijali su u čečenski teroristi tokom rata sa Rusijom. Militantni islamisti u Libiji i Egiptu aktivno su finansirani i pomagani od strane najmoćnijih zapadnih zemalja. Najbolji primer za to je Sirija, u kojoj je jedan deo evropskih zemalja zajedno sa Turskom aktivno, i na političkom i na vojnom planu, pomagao rat sirijske opozicije protiv sirijskog predsednika Asada, iako je bilo opštepoznato da dobar deo tzv. „sirijske opozicije“ čine ekstremni islamisti povezani sa Al Kaidom i drugim terorističkim organizacijama. Reklo bi se da teroristički napadi u Evropi nisu ništa drugo do gorki plodovi političkog rada Zapada, koji je itekako doprineo raspirivanju i širenju ekstremnog islamizma. Zapadna Evropa je svakako u ozbiljnom problemu. Broj muslimana koji žive u zemljama Zapadne Evrope je ogroman, a samim tim i broj potencijalnih islamskih ekstremista nije zanemarljiv. Nije tajna da ministrastva unutrašnjih poslova i obaveštajne službe kao prioritet svog sigurnosnog rada označavaju praćenje i držanje pod kontrolom raznih vehabijskih i selafijskih grupacije širom Evrope. Ovaj posao je sada daleko otežan iz sledećih razloga:

1. Ogroman broj pripadnika terorističkih organizacije su građani zemalja Zapadne Evrope, čak šta više odrasli su ili su rođeni u Zapadnoj Evropi. Stoga je policijskim i sigurnosnim strukturama dosta teže ući u trag teroristima i iste staviti pod prismotru.

2. Islamski ekstremizam odbacuje kulturu Zapada, ali nikako ne odbacuje zapadnu tehnologiju. Razvitak informacione i komunikacione tehnologije omogućio je radikalnim islamistima brže širenje propagande, jasniju korespodenciju i lakšu regrutaciju.

3. Razvitak ISIS-a kao novog oblika islamskog terorizma otežava rad sigurnostih struktura na sprečavanju širenja terorizma u Evropi. Dok je Al Kaida država konce islamskog terorizma, militantima je bilo daleko problematičnije postati deo neke od terorističkih ćelija. Ćelije Al Kaide primale su nove borce tek nakon stroge provere, nakon koje bi pridošlice bile uvođene u terorističku ideologiju Al Kaide i spremane za terorističke akcije. Ovo je iziskivalo i dosta vremena, tako da bi i sigurnosne strukture imale jedan određeni vremenski period koji su mogle da iskoriste sa ciljem razbijanja terorističke ćelije i sprečavanja terorističkih napada. ISIS praktikuje potpuno drugačiju strategiju. Ne postoji nikakva sigurnosna provera. Dovoljno je da se izjasnite kao pristalica ISIS-a i da pronađete način da putem interneta ili preko neke od džamija u Evropi stupite u kontakt sa nekim ko bi vas uputio u Siriju ili Irak, gde biste nakon kraće vojne obuke, bez većih problema bili vraćeni nazad za Evropu sa jasnim upustvima. Logistička mreža koju je ISIS u kratkom vremenskom periodu razvio u Evropi je izuzetno jaka i dobro organizovana, a ogleda se pre svega u korespondenciji sa izvesnim brojem radikalnih imama koji se nalaze širom Evrope i konstantno regrutuju nove, pre svega mlade, borce za ISIS. Na ovaj način delovanje ISIS-a je jako teško predvidljivo i predstavlja sigurnosnim strukturama u Evropi ozbiljan problem.

Ipak, i pored svega jasno je da postoje načini da se Evropa ozbiljnije pozabavi borbom protiv radikalnog islamizma. Pre svega, jasno je da je u ovom poduhvatu neophodna saradnja vodećih evropskih država, SAD i Rusije. Bez direkne pomoći Rusije, Zapadne Evropa neće smoći snage da se izbori sa radikalnim islamizmom. Rusija je rešavanjem problema u Čečeniji pokazala da ima snage da se izbori sa terorizmom i da pored pojednačnih terorističkih akcija u Čečeniji i Ingušetiji, i te kako ume da oteža rad terorističkim organizacijama na njenoj teritoriji. Svakako, najbitnije je da SAD i Zapadne Evropa konačno prekinu bilo kakvu direktnu i indirektnu podršku islamistima u Africi i Aziji. Jasno je takođe da režimi u Siriji, Iraku, Jemenu i drugim arapskim zemljama nemaju snage da se samostalno izbore sa ISIS-om i drugim radikalnim islamističkim organizacijama. Vazdušni udari na položaje ISIS-a nisu dovoljni. Neophodno je aktivno vojno uključenje vodećih svetskih sila na mestu dešavanja tj. aktivna vojna akcija protiv ISIS-a i drugih radikalnih organizacija na teritoriji Arabijskog poluostrva, Nigerije, Etiopije, itd. Dopuštanje daljeg razvitka radikalnog islama, pod plaštom slobode mišljenja i slobode religije, uzeće još veće žrtve i dovesti neumitno do ozbiljnih sigurnosnih posledica u Evropi i svetu.

Autor je apsolvent FPN na univerzitetu Paris London Salcburg