Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Druga kirgiska revolucija
Savremeni svet

Druga kirgiska revolucija

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Šustov   
subota, 10. april 2010.

(Fond strateške kulture, 9.4.2010)

Glavna odlika „druge kirgiske revolucije“, koja je buknula 6. aprila, od „revolucije lala“ 2005. godine, ogleda se u njenom krvavom karakteru. Ako je prvi predsednik nezavisne Kirgizije Askar Akajev odustao od primene sile protiv pobunjene opozicije, faktički mirno predavši vlast u njene ruke, njegov naslednik Kurmanbek Bakijev, s jedne strane, pokazao se preslabim vladarom da bi sprečio širenje bunta kao šumskog požara, a s druge strane – previše neveštim da uzvratnim nasinjem ne navuče na sebe još veći bes naroda. I u rezultatu je 75 ljudi u toku masovnih nereda u Biškeku i drugim gradovima republike ubijeno, i još oko 500 hospitalizovano sa različitim ranama.

Nezadovoljstvo aktuelnom vlašću narastalo je u Kirgiziji tokom poslednjeg polugođa, ali niko nije očekivao da će ta vlast tako brzo biti skinuta. Postojala su dva osnovna razloga za nezadovoljstvo političkim režimom K.Bakijeva – drastično povećanje tarifa stambeno-komunalnih usluga i električne energije, koje jedno od najsiromašnijih na teritoriji bivšeg SSSR stanovništvo nije u stanju da podmiruje, i koncentracija svih administrativnih i finansijsko-ekonomskih resursa u rukama predsednikove rodbine. Nezadovoljstvo se naročito pojačalo u jesen prošle godine, kada je za rukovodioca glavne finansijsko-ekonomske ustanove zemlje – Centralne agencije za investicije, inovacije i razvoj, koja raspolaže stotinama miliona dolara inostranih kredita, bio postavljen mlađi sin predsednika, Maksim Bakijev.

Sedmog aprila opozicija je planirala da u celoj zemlji organizuje narodne demonstracije, sa ciljem da izrazi protest protiv politike vlasti. Međutim, uoči početka protesta, 6. arila, miting u Talasu završen je sukobom opozicije i specijalaca. Mitingašima je nekako pošlo za rukom da brzo upadnu u zgradu oblasne administracije. Specijalci, primenivši protiv njih gumene metke i suzavac, uspeli su da povrate zgradu, ali uveče je ona ponovo osvojena od strane pobunjene gomile. Za vreme prvog juriša zarobljen je gubernator Talaske oblasti, koga su učesnici nereda „obukli“ u boce sa benzinom. Specijalcima je pošlo za rukom da ga oslobode i odvedu u zgradu oblasnog odelenja unutrašnjih poslova, gde su organizovali odbranu. Šef MUP Kirgizije Moldomus Kongantijev, koji je došao da umiri buntovnike, prebijen je do smrti. Na prvom spratu zauzete zgrade oblasne administracije buknuo je požar.

Uveče 6. aprila vlast je definitivno zauzela kurs u pravcu drastičnog gušenja nereda i pristupila hapšenju lidera opozicije. Zvanični razlog za njihovo zadržavanje bilo je uvrštavanje u svedoke po krivičnom delu, pokrenutom u vezi sa događajima u Talasu. Među zadržanima, po podacima „Fergana.ru“, našli su se predsednik partije „Ata-Meken“ Omurbek Tekabajev, bivši gubernator Oške oblasti Anvar Artikov, zamenik predsednika Ujedinjenog narodnog pokreta (UNP) Emil Kaptagajev, bivši poslanik parlamenta Bolotbek Šernijazov, saradnik Bakijeva u „martovskoj revoluciji“ 2005. godine Dujšenkul Čotanov, član političkog saveta partije „Ata-Meken“ Turat Madalbekov. Oko zgrade glavnog konkurenta K.Bakijeva na julskim (2009) predsedničkim izborima, lidera UNP Almazbeka Atambajeva u Biškeku okupilo se preko dvesta njegovih pristalica, koji nisu dozvoljavali njegovo hapšenje. Međutim, u noći između 6. i 7. aprila on je uhapšen, a potom je na aerodromu u Biškeku uhapšen i još jedan lider opozicije, Temir Sarijev, koji je doputovao iz Moskve.

Hapšenje kirgiskih opozicionara nisu umirila strasti već su, na protiv, usijavali situaciju, i 7. aprila okupljene u centru Biškeka pristalice opozicije krenule su u juriš na Belu kuću, u kojoj su smešteni vlada i aparat predsednika. Oko četiri hiljade ljudi stiglo je u grad iz okolnih sela, a dalje se sve odvijalo po kanonima gradskog ustanka. U toku nekoliko pokušaja juriša na zgradu vlade obezbeđenje zdanja je upotrebilo oružje i u rezultatu je nekoliko desetina ljudi ubijeno. Izjutra 7. aprila pod kontrolu pobunjenika stavljeni su Narinska, Talaska i Isik-Kuljska oblasti. Tokom dana su osvojeni državna radiotelevizijska kompanija, parlament, generalno tužilaštvo, počeo je napad na zgradu Službe nacionalne bezbednosti (SNB), odakle su oslobođeni Temir Sarijev, Almazbek Atambajev, Omurbek Tekebajev. Međutim, zgrada SNB nije osvojena u jurišu. U Biškeku su počeli pogromi, pljačke, požari, opljačkano je nekoliko velikih robnih kuća, stanovnici prestonice su na internet-forumima razmatrali varijante odbrane svojih domova i formiranje narodnih družina. Razmešteni na internetu kadrovi videosnimaka prikazivali su civile koji se sa automatima kreću ulicama grada.

Uveče 7. aprila saopšteno je, da je predsednik K.Bakijev napustio Biškek i da se prebacio na jug zemlje, u svoj zavičaj DŽalal-Abad. Njegove pristalice pokušale su da tamo organizuju oružani otpor, ali je protivnička strana objavila da formira „vladu narodnog jedinstva“ na čelu sa bivšim ministrom inostranih poslova, aktivnim učesnikom „revolucije tulipana“ 2005. godine Rozom Otunbajevom. U sastav vlade ušlo je 13 poznatih opozicionara: Omurbek Takabajev, Azimbek Beknazarov, Abdigani Erkebajev, Dujšenbek Čotonov, Topčubek Turgunalijev, Bolot Šernijazov, Kenešbek Dušebajev, Emilbek Kaptagajev i Almazbek Atambajev. Na stranu opozicione vlade prešli su milicija, armija i pogranična služba. Do tog trenutka od sedam oblasti zemlje ustanici su stavili pod kontrolu četiri. Roza Otunbajeva je objavila raspuštanje parlamenta i izdala dekret, u skladu s kojim na vladu narodnog jedinstva prelaze funkcije predsednika i vlade. U toku polugođa nova vlast planira da unese izmene u Ustav, izborno zakonodavstvo i da sprovede izbore za predsednika.

Osmog aprila u telefonskom razgovoru sa Rozom Otunbajevom premijer Ruske Federacije Vladimir Putin je izjavio, da će Rusija pružati narodu Kirgizije humanitarnu pomoć i pozvao da se uzdrže od nasilja. Portparol Vladimira Putina, Dmitrij Peskov, posebno je naglasio, da je razgovarao sa Rozom Otunbajevom kao šefom privremene narodne vlade Kirgizije. Primetimo da je politikom rukovodstva republike na čelu sa K. Bakijevom, Rusija bila nezadovoljna pored ostalog zbog toga kako su se trošili ruski krediti odobreni Kirgiziji, i da je Moskva to nezadovoljstvo iskazivala poodavno. Po rečima V.Putina, glavni razlog za pad K.Bakijeva je taj, što on nije iz rukovođenja svog prethodnika A.Akajeva izvukao pouke i što je rukovodio zemljom „porodično“ pomoću svojih nebrojenih rođaka. Uveče 8. aprila bilo je jasno da privremena vlada Kirgizije šalje u Moskvu na pregovore svog predstavnika Almazbeka Atambajeva.

Bez obzira na glasine o ostavci K.Bakijeva, prema podacima u 8 sati uveče 8. aprila predsednik Kirgizije je odbio da se povuče sa funkcije. On se nalazi na jugu republike u selu Markaj, koje se nalazi 10-15 kilometara od DŽalal-Abada. „Fergana.ru“ navodi reči K.Bakijeva: „...Ja sam izabrani šef države i ne priznajem nikakav poraz. Ja smatram da su prave bahanalije ono što su učinile naoružane grupe ljudi i ni na koji način ne smatram da je to poraz. To je poraz za njih, pre svega, koji su dopustili ono što se dešava danas“. Zajedno sa predsednikom nalaze se njegova braća, šef Službe državne bezbednosti Kirgizije Žaniš Ahmat Bakijev i deputat gradskog Saveta DŽalal-Abadske oblasti, veliki biznismen Ahmat Bakijev. Za obezbeđenje predsednika organizovani su oružani odredi. Istovremeno je K.Bakijev priznao da više nema poluga za uticaj na situaciju u zemlji, jer su oružane strukture prešle na stranu ustanika. Pod njihovu kontrolu prešla je i Oška oblast Kirgizije, koja se nalazi na jugu.

Stanislav Epifancev iz Biškeka u svojim zabeleškama „Kirgiska tragedija: je li lako živeti na vulkanu?“ melanholično primećuje: „Danju je lila kiša i trgom su tekli potoci crvene boje. Teško je opisati utiske kada u tvom rodnom gradu, u kome si odrastao, u čitavim grupama na rukama nose ubijene i ranjene...“ Onom ko nije video svojim očima kirgiski bunt, još je teže da to i zamisli.

http://rs.fondsk.ru/article.php?id=2913