Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Da li Velika kriza vodi u Četvrti svetski rat?
Savremeni svet

Da li Velika kriza vodi u Četvrti svetski rat?

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Reljić   
četvrtak, 22. jul 2010.

Istorija zna samo za promene. Tako, eto, živimo i vreme kada je „vrsta kapitalizma kakav su SAD uspostavile pre tri decenije diskreditovana“. Pax Americana kao jedan od pojavnih oblika zapadne dominacije svetom je temeljno ugrožen. Nisu to više samo konstatacije na nivou naučnih projekcija Erika Hobsbauma ili Pola Kenedija. Taj tip kapitalizma više „ne vrši posao“. Posle sloma u Volstritu ujesen 2008. u to više nema sumnja.

Kakve će značajne promene uslediti, u kom vremenskom periodu će se to odigrati, koje će grupe prevladati u društvu i koja društva će uspostaviti globalnu kontrolu i kakvu – zasad se može samo nagađati. (Izuzimajuća, naravno, srpske političke mislioce i praktičare okupljene oko „vladajuće koalicije“ koje ne more nikakve dileme. Znaju put „koji nema alternativu“.)

Oni u današnjem haotičnom svetu koji veruju da se može učiti od istorije, a takvih je sve više – posle jednog opšteg javnog kampanjskog prezira prema „okretanju prošlosti“ – sa zanimanjem se podsećaju čuvenih kriza kapitalizma: i Duge i Velike depresije.

Prva, ona Duga je potrajala od, recimo 1873. do 1896. Iz nje je izlaz tražen tako što su se zapadne nacije okrenule protekcionizmu i podigle svoje industrije. A suočene sa velikim rastom nezadovoljstva osiromašenih i uniženih građana i rizikom od uspona radničkog organizovanja po revolucinarnom marksističkom obrascu – zapadne zemlje su se dale na socijalne reforme. Posle Bizmarkove Nemačke mnogi su se odlučivali na uspostavljanje sistema penzione sigurnosti starih i upotrebljenih, zdravstvene zaštite i narodnog školstva. Zato, kad je izbio Prvi svetski rat većina tih država nije imala problema da radnike i seljake okupi pod nacionalne zastave i pošalje ih protiv istog takvog plebsa iz „neprijateljskih država“.

Oko Velike depresije 1929. opet su se liberali i ljubitelji slobodne konkurencije naglo setili „čvrste države“. Evropom su zavladale autoritarne, uglavnom desničarske grupe. (Ne treba izvoditi prejake i prebrze zaključke, ali činjenica je da danas – osim Španije – „evropskim državama“ vladaju desničari raznih nijansi.) Posle Drugog svetskog rata, velikih razaranja i holokausta, čitav taj period je prefarban u crno, onda sistematski pakovan u niz pojednostavljenih stereotipnih opisa i klasifikacija, pa gurnut u mračne lavirinte spremišta istorije.

Tu i tamo bi se neki zlobnik setio „greha iz mladosti“ Vinstona Čerčila, jednog od nespornih „lidera slobodnog sveta“: „Rimski genije u liku Musolinija, najvećeg živog zakonodavca, pokazao je mnogim narodima kako se može odoliti pretnji socijalizma...“ (18. februar, 1933) Da, tako je govorio Čerčil dok nije postalo belodano da Musolini i Hitler nemaju nameru da budu „mala braća“ Velike Britanije, nego su spremni da svoje „genijalnosti“ upotrebe za svoje ciljeve koji ugrožavaju „nacionalne interese“ Kraljevstva sa Ostrva.

Danas se već može „opuštenije“ govoriti o tom važnom istorijskom vremenu, te postaje jasno da Čerčil nije bio usamljeni fašistoljub. Naprotiv, čak bi se moglo govoriti o „velikoj političkoj modi“ u doba te jedne od „kriza demokratije“. Dva meseca posle inauguracije predsednika Frenklina Delana Ruzvelta novinarka Njujork tajmsa En O'Hara Mak Kormik beleži da atmosfera u Vašingtonu „jako podseća na Rim prve nedelje posle marša crnokošuljaša, na Moskvu na početku Petoletke... Amerika danas doslovno vapije za redom.“ Američka administracija, dodaje ona, „sanja savez industrije, rada i vlade po modelu korporativne države kakva postoji u Italiji“.

Ugledni magazin Rizon je pre izvesnog vremena, pod naslovom „Hitler, Musolini, Ruzvelt“, objavio tekst o „fascinantnoj studiji“ (povodom prevoda na engleski) nemačkog istoričara kulture Volfganga Šifelbuša „Tri Njudila: refleksije o Ruzveltovoj Americi, Musloinijevoj Italiji i Hitlerovoj Nemačkoj 1933–1939“. Izučavanje američkog progresivizma na nemačkim univerzitetima, našao je Šifelbuš, „dovelo je do rasta poverenja u Hegelovu teoriju o jakoj državi i pruski militarizam kao najefikasniji put do organizovanja modernog društva koje ne bi bilo vođeno anarhičnim liberalnim principima“. Naravno, nisu samo Nemci u to vreme imali dileme o dosezima liberalizma u „krizi demokratije“. Podsećanja radi, Vilijem DŽejms, veliko američko naučno ime, u uticajnom eseju „Moralni ekvivalent rata“ 1910. jeste „insistirao na značaju reda, discipline, planiranja“.

Intelektualci tog doba su bili zabrinuti zbog „nejednakosti, siromaštva radničke klase i komercijalizovane kulture nastale kao posledica masovne proizvodnje“. I: „liberalizam je izgledao kao neadekvatan za rešavanje tih problema. Kad je ekonomska kriza pogodila – Italiju i Nemačku već posle Prvog svetskog rata a Ameriku u Velikoj depresije – antiliberali su iskoristili priliku da je sad kad se liberalno tržište urušilo došao trenutak za hrabre eksperimenta“. (Rizon)

Za ovu priču je dvostruko bitno pomenuti Staljina. Iako je i njegova „petoletka“ akcija koja po mnogo čemu liči na „Njudil“, rusko „novo društvo“ se odmah otvoreno odlučilo za autoritaran sistem. Nije „gubilo vreme“ na traženje puta kroz liberalne institucije. Ovo je u vezi s drugom činjenicom – isticanjem razlike kako su „četiri lidera Njudila“ došla na vlast. Lenjin i Staljin su vlast osvojili revolucionarnim prevratom, „a Hitler, Musolini i Ruzvelt, svaki na osoben način, na vlast su došli kao istaknuti lideri u političkom procesu“. Demokratski, tako reći. Ali, pošto je vreme „demokratije krize“, onda se to preciznije određuje kao – populistički metodi.

Da li bi to što se onda desilo danas bilo moguće?

Odgovor ne može biti konkretan. Razmišljanja i predviđanja se množe. Ipak, ne zna se ni koliko smo daleko od rešenja. „Novi populizam“ u Americi danas „spaja nespojive probleme i ciljeve pod sloganom ‘Mnogo sam besan'.“ Ekonomski komentator Njujorkera nalazi da tu (još) nema neke „koherentne ideologije“. Bes je „pobuna građana protiv Volstrita, gnev naroda koji se pobunio zbog spasavanja neodgovornih bankara“. Iza doživljaja da su „bankari najveći neprijatelji“, ipak, se krije „mnogo šire nezadovoljstvu pripadnika srednje klase, koji imaju utisak da svi sem njih dobijaju neku pomoć“. U svakom slučaju pomoć se sve manje očekuje od „velikih korporacija, velike administracije i velikih sindikata“. „Novi populizam“, što za populizme kao eklektične i teško ukrotive procese nije čudno, raste na velikom haosu u glavama sluđenih ljudi koji su do „sloma u Volstritu“, kroz medijske kontrolisane kanale, vođeni jednosmerno i neupitno. Od strukturisanog društva građana oni su pretvoreni u potrošačke mase. Profilisani da razmišljaju kroz „lajf-stajl“ dileme („nokija“ ili „soni-erikson“, Karibi ili grčka ostrva), suočeni sa realnošću u kojoj čitav njihov svet „slobodno pada“ u bezdan oni se ne mogu ni za pedalj odaljiti od unezverenosti, koja klizi u rezignaciju i očaj. Danas, recimo, oni državu vide kao otelotvorenje „hudinijevskih moći“: traže od nje posao i istovremeno na refleksiji „liberalne paradigme“ zahtevaju smanjenje budžetskog deficita; ili „41% onih koji su se protivili reformi zdravstva ne zna da li je reforma suviše radikalna ili to uopšte nije“.

Istorijski problem s haosom je što se, kako pokazuju istraživanja, „solidarnost među ljudima u teškim vremenima smanjuje“. Studije pokazuju „da ljudi koji trpe nepravdu postaju sebičniji“. Šta je rešenje? Nešto ili neko ko je iznad naših slabosti! Jak vođa? Ali Obamina popularnost u Americi pada. Da li to znači da narod u haosu ne traži vođu kao 1929? To je nemoguće tvrditi. Ali se moguće pitati da li „pad“ znači da Barak Obama nema taj i takav potencijal?

Dejvid Bruks, kolumnista Njujork tajmsa za „društvene teme“, nalazi da problem „nepoverenja u elite“ nastaje, između ostalog, i zato što je društvo „suviše transparentno“. „Posle Votergejta mi smo pokušali da imamo koliko god je moguće otvorenu vladu“, smatra on, ali uočava „da što je vlada postajala transparentnija, to je manje ljudi verovalo u nju“. S Bruksom se neće složiti oni koji na ovakvu „transparentnost“ gledaju kao na „spektakularna dostignuća propagande“, i dosta uverljivo iznose činjenice da je preveliko i nekontrolisano nastojanje da se „medijska stvarnost“ potpuno odvoji od realnih života i problema učinilo vladino delovanje licemernim, lažnim, prevarantskim, neuverljivim. Odnosno, dok se moglo naći sredstava za održavanje „đavoljeg ugovora“ se srednjom klasom stvari su funkcionisale. Kako je konformizam srednje klase ugrožen u temelju a ona gubi nadu, razlozi za bilo kakvu taktiku nestaju.

Ipak, pitanje medija i javnosti danas bi se moglo pokazati i osetljivijim i važnijim nego u vreme Velike depresije. Jer, ono je bilo doba „ograničenog dometa“ osnovnih poruka preko štampe i radija koji je tek ulazio u arenu. U ovo vreme televizijske blokade „zdravog razuma“ mediji su „suštinska dimenzija savremenog iskustva“. Tj. „oni su u srcu naše sposobnosti ili nesposobnosti da razumemo svet u kome živimo“. I kad je tačno da su predstave koje mediji oblikuju i šire „bojno polje u kome niko nije neutralan“, čovek „informativnog doba“ bi bez njih bio izgubljen kao sova koju nevolja istera na dnevnu svetlost. Ovde je već reč o „bolesti zavisnosti“.

Zato će se i još istrajnije medijske manipulacije, i pojačana impregniranost medijskih sadržaja propagandom, lakše i „prirodnije“ podnositi nego neki „gluvi prostori“ eventualnih ponovo uspostavljanih staromodnih cenzura. Nije izvesno da bi se danas neko vratio idejama „lidera slobodnog sveta“ koji je tvrdio da bi „bilo šokantno dopustiti da se rasprave u ovom domu (Britanskom parlamentu) neprestano ometaju izražavanjem mišljenja osoba koje nemaju status i odgovornost članova Parlamenta“. Reč je ovde o Čerčilovom posleratnom doprinosu diskusiji Bi-Bi-Sijevog „pravila 14 dana“ koje je podrazumevalo da „ne može biti diskusije u programima o bilo kom pitanju za koje se očekuje da će biti raspravljano u Parlamentu u naredne dve nedelje“.

Rat! Rat je, to se da lako ustanoviti, bez obzira na mirovne kampanje „lažnih proroka“, lako postajao „izlaz“ iz ćorsokaka „kriza demokratije“. Pored dva svetska rata, svet je prošao i Hladni rat koji je na demokratskom Zapadu služio i permanentnom zastrašivanju građana mogućim dolaskom „crvenih“ ili „Rusa“, što se moglo svoditi, po potrebi, na isto. Kad su Rusi prestali biti zadovoljavajuće strašilo, našlo se „manjih bitangi“ (Sadam Husein), „banditskih država“ i „zlih naroda“ (Irak, Severna Koreja, Srbi), a onda je oglašen magloviti i nikad ni približno jasno dimenzionisani „rat protiv terorizma“... Ali, i ovo je po svoj prilici nedovoljno „velika zabava“ u ovakvim problemima.

„Da li Velika kriza vodi Četvrtom svetskom ratu“, pita se Majkl Lind iz Nove američke fondacije. Pošto Lind drži da je Hladni rat bio Treći svetski, on se „nada“ da pošto „globalna stagnacija posvuda jača nacionalističku desnicu, to potencijalno vodi novom hladnom ratu“. Tu nadu mogu podgrejavati i događaji kao ova spektakularna razmena špijuna SAD i Rusije koja je podsetila na doba i obrasce kad se to izvodilo na kraj Zapadnog Berlina, na mostu Glinka, po briljantnim scenarijima koje je „produkcija 007“ mogla direktno adoptirati za svoje potrebe. Lind konstatuje da „direktan rat između velikih sila nije ničija želja“, ali da „onda nije teško zamisliti i Četvrti svetski rat između saveza koje je Orvel u 1984 iscrtao kao Evroaziju, Istočnu Aziju i Okeaniju“. Baš lako shvatljivo.

Kao što je pre deceniju pripovedao Noam Čomski, „umesto da govorim o prošlom ratu, dopustite da govorim o sledećem, pošto je ponekad korisno biti pripremljen“. Zato, možda nije na odmet podsetiti da su savremenici i pred Prvi i pred Drugi rat gajili slične nade. (Što bi se posle rata reklo – iluzije.) Ali da li je moguće nagomilane probleme koje generiše „kriza demokratije“, kao svetski proces, razrešiti malim taktičkim čarkama vojski i saveza u koje se ulažu sve veći delovi budžeta i iza kojih buja vojna industrija? Sve je moguće, ali, zašto se na takve optimističke priče skeptici uvek sete Stanislavskog: „Ako u prvom činu Čehovljeve drame vidiš na zidu pušku, znaj da će u trećem činu da opali!“ Ili je, možda, Čehovljev „pogled na svet“ prevaziđen?

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner