Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Čavez nije bio neprijatelj SAD, nego američke hegemonije
Savremeni svet

Čavez nije bio neprijatelj SAD, nego američke hegemonije

PDF Štampa El. pošta
Pol Kreg Roberts   
petak, 15. mart 2013.

Ugo Čavez, predsednik Venecuele i svetski lider protivnika imperijalizma, umro je 5. marta 2013. godine. Vašingtonski imperijalisti i njihove medijske i “think tank“-ovske prostitutke su zadovoljno odahnuli, a to je bio i slučaj sa stanovništvom SAD kome su oni ispirali mozak jer nestao je “neprijatelj Amerike“.

Čavez nije bio neprijatelj Amerike. On je bio neprijatelj hegemonije Vašingtona nad drugim zemljama, neprijatelj savezništva Vašingtona sa elitnim vladajućim klikama koje kradu od potlačenog stanovništva i otimaju mu sredstva za preživljavanje. On jeste bio neprijatelj Vašintonove nepravde, njegove spoljne politike zasnovane na lažima, vojnoj agresiji, bombama i invazijama.

Vašington nije Amerika. Vašington je grad u kome živi Sotona.

Čavez je bio prijatelj istine i pravde, a to ga je učinilo nepopularnim širom zapadnog sveta, u kome svaki politički lider na istinu i pravdu gleda kao na smrtne pretnje.

Čavez je bio svetski lider. Za razliku od političara SAD, bio je popularan širom nezapadnog sveta. Dobijao je počasne doktorate iz Kine, Rusije, Brazila i drugih zemalja, ali ne i sa Harvarda, Jejla, Kembridža i Oksforda.

Čavez je bio čudo, a čudo je bio zato što se nije prodao Sjedinjenim Američkim Državama i venecuelanskim elitama. Jer da se prodao, Čavez bi se, baš kao i saudijska kraljevska porodica, veoma obogatio prihodima od nafte, SAD bi ga poštovale, baš kao što Vašington odaje poštu i ceni sve svoje marionete: prijemom u Beloj kući. Mogao je, sve dok služi Vašintonu, postati doživotni diktator.

Svaka marioneta Vašingtona – od Azije, preko Evrope – pa do Srednjeg istoka, željno iščekuje taj poziv, koji pokazuje kako se ceni poniznost toj globalnoj imperijalističkoj sili koja još uvek, 68 godina posle završetka Drugog svetskog rata, okupira Japan i Nemačku, i 60 godina posle završetka Korejskog rata Koreju, i koja je rasporedila svoje jedinice i vojne baze po mnogim drugim “suverenim“ državama.

Čavezu bi bilo politički lako da se proda. Sve što je trebalo da učini je bilo da nastavlja sa populističkom retorikom, da unapređuje svoje ljude u vojsci, da nižim klasama udeli nešto više od onoga što je pre navikla da dobija – i da prihode od nafte deli sa korumpiranim elitama Venecuele.

Ali Čavez je bio velika ličnost, ličnost kao Rafael Korea, triput reizabrani predsednik Ekvadora, koji se odupro Vašingtonu i pružio politički azil DŽulijanu Asanžu, i kao Evo Morales, prvi indijanski predsednik Bolivije od vremena španskog osvajanja. Većina Venecuelanaca je shvatala da je Čavez bio prava ličnost. U četiri navrata su ga birali za predsednika i, da je poživeo, birali bi ga dok je živ. Ono što Vašington najviše mrzi je neko koga ne može da kupi.

Što su Čaveza više demonizovali korumpirani zapadni političari i mediji, to su ga Venecuelanci više voleli. Oni su shvatali da je svako koga Vašington proklinje Božji dar svetu.

Odupreti se Vašingtonu staje skupo. Svi koji su toliko hrabri, bivaju demonizovani. Rizikuju da budu ubijeni ili zbačeni državnim udarom koji organizuje CIA, kao što se to Čavezu i dogodilo 2002. godine. Kada su venecuelanske elite, koje je obučila CIA, organizovale državni udar i kidnapovale Čaveza, taj udar su slomili narod Venecuele izašavši na ulice i delovi vojske, i to pre no što su te venecuelanske elite pod kontrolom CIA uspele da ubiju Čaveza. Tim prodanim dušama su bili pošteđeni životi samo zahvaljujući tome što je Čavez, za razliku od njih, bio human. Venecuelanski narod je odmah i u masi javno istupio u Čavezovu odbranu i tako pokazao lažnost tvrdnji Buša i Bele kuće da je Čavez diktator.

“Njujork tajms“ je pokazujući svoju ogavnu korumpiranost stao na stranu tog državnog udara koji je protiv demokratski izabranog Čaveza izvršila šačica elite. Tajms je objavio da Čavezovo uklanjanje od strane te grupacije bogate elite i operativaca CIA “znači da aspirant-diktator više ne ugrožava demokratiju Venecuele“.

Te laži i demonizacija se ne prekidaju ni posle Čavezove smrti. Nikada mu neće biti oprošteno to što je zastupao pravednost. Neće biti to oprošteno ni Korei, ni Moralesu, koji su bez ikakve sumnje na listama za odstrel.

“CounterPunch“[1], “ Fairness & Accuracy in Reporting“[2], i drugi komentatori [3] su sakupili primere odvratnih, klevetničkih nekrologa koje su zapadne prestituke[4] pisale o Čavezu, i koji su u suštini likovanje nad time što je smrt ućutkala najhrabriji glas sveta.

Verovatno najapsurdniji od svih je bio sud novinarke Asošijeted presa Pamele Sampson da je Čavez traćio naftno bogatstvo Vencuele na “socijalne programe kao što su državne pijace hrane, novčana davanja siromašnim porodicama, besplatne zdravstvene ustanove i obrazovne programe“, što je bila “loša upotreba sredstava, umesto da su ta sredstva bila korišćena da se grade oblakoderi, kao što je najviši oblakoder sveta u Dubaiu, ili filijale Luvra i Gugenhajmovog muzeja u Abu Dabiju“[5].

Među desetinama miliona žrtava Vašingtona u svetu – u Avganistanu, Iraku, Libiji, Sudanu, Pakistanu, Jemenu, Somaliji, Siriji, Palestini, Libanu, Maliju – dok se Iran, Rusija, Kina i Južna Amerika nalaze u čekaonici za sankcije, destabilizaciju, zaposedanje, ili ponovno zaposedanje, Čavezov govor na Generalnoj Skupštini UN, 20. septembra 2006. godine, za vreme režima DŽordža V. Buša, ostaće zauvek obeležen kao najveći govor početka XXI veka.

Čavez se, ovako, u đavolovom ili, bolje rečeno, u Sotoninom legalu s njim suočava:

„Juče, na ovom istom podijumu je stajao sam đavo i govorio kao da je vlasnik celog sveta. Još uvek se oseća njegov smrdljivi sumporni zadah.

Trebalo bi pozvati nekog psihijatra da proanalizira jučerašnju izjavu predsednika SAD. Kao predstavnik imperijalizma, on je juče došao da podeli svoje nadrilekarije, da pokuša da očuva sadašnji način dominacije, eksploatacije i čerupanja naroda širom sveta. To bi moglo biti iskorišćeno i kao scenario nekog Hičkokovog filma. Evo preporučiću za to i naslov: `Đavolov recept` “.

Generalna Skupština UN nikada do tada nije čula takve reči, čak ni onda dok je još postojao vojno moćni SSSR.

Na usnama mnogih se video osmeh odobravanja, ali niko se nije usudio da aplaudira jer bio bi to rizik za novce SAD namenjene državama tih predstavnika.

Delegacije SAD i V. Britanije su pobegle iz sale, baš kao i vampiri kad im pod nos gurneš beli luk i krst, ili vukodlaci pred srebrnim tanetom[6].

Čavez je govorio o lažnoj demokratiji elita koja se silom nameće drugima „oružjem i bombama“ i pitao je: „kakvu to vrstu demokratije namećete uz marince i bombe?“.

Kazao je da gde god DŽordž V.Buš pogleda, „...on vidi ekstremiste. I kad ti pogleda boju kože, brate moj, kaže: evo ekstremiste. Evo Morales, cenjeni predsednik Bolivije, njemu izgleda kao ekstremista. Imperijalisti ekstremiste vide posvuda. Nije da smo mi ekstremisti. Stvar je u tome da se svet budi i narodi pružaju otpor“.

U dvema kratkim rečenicama, jedva dvadesetak reči, Čavez je zauvek definisao Vašington sa početka XXI veka: „Imperija se boji istine, boji se nezavisnih glasova. Nas naziva ekstremistima, dok su ekstremisti oni sami“.

Širom Južne Amerike i nezapadnog sveta za Čavezovu smrt okrivljuju Vašington. Južnoamerikanci znaju za saslušanja u američkom Kongresu, kada je Čerčov komitet na svetlo dana izneo razne planove CIA za trovanje Fidela Kastra.

Taj zvanični dokument su šefovi američkog generalštaba podneli predsedniku DŽonu F. Kenediju, to je plan poznat svetu pod imenom Nortvud projekat (Northwoods Project)[7] i dostupan je na internetu. Taj projekat je podrazumevao inscenirani napad na američke građane, sa ciljem da se za to okrivi Kuba, što bi dovelo do toga da američka javnost i svet prihvate nasilnu proameričku promenu kubanskog režima. Predsednik Kenedi je to odbio, uz obrazloženje da nije u skladu sa moralom i odgovornošću vlade.

U Južnoj Americi se ukorenilo verovanje da je Vašington svojim jezivim tehnologijama zarazio Čaveza rakom, kako bi uklonio "prepreku" svojoj hegemoniji u Južnoj Americi.

To verovanje nikada neće nestati: Čaveza, najvećeg Južnoamerikanca od vremena Simona Bolivara, ubio je Vašington. Istinito ili ne, to verovanje je kao u stenu uklesano. Kako Vašington i globalizam uništavaju sve više zemalja, životi elita postaju sve riskantniji.

Predsednik Franklin Delano Ruzvelt je shvatao da je uslov za sigurnost bogatih ekonomska sigurnost nižih klasa. On je u SAD uspostavio slab oblik socijalne demokratije, za koji su još i pre toga evropski političari znali da je neophodan za ostvarenje socijalne kohezije i političke i ekonomske stabilnosti.

Režimi Klintona, Buša i Obame su se usmerili na podrivanje one stabilnosti koju je davao Ruzvelt, dok su Tačer, Mejdžor, Bler i sadašnji premijer V. Britanije potkopali socijalni sporazum među društvenim klasama V. Britanije. I političari Kanade, Australije i Novog Zelanda su predajom moći privatnim elitama na račun socijalne i ekonomske stabilnosti počinili istu grešku.

DŽerald Čelente[8] prognozira da elite neće preživeti mržnju i bes koje same na sebe prizivaju. Čini mi se da je u pravu. Američka srednja klasa se uništava. Radnička klasa je postala proletarijat. A sistem socijalne sigurnosti se ruši sa ciljem smanjivanja budžetskog deficita, to je sve posledica opadanja državnih poreskih prihoda. Ti poreski prihodi se smanjuju zbog ratova, prekomorskih vojnih baza i vađenja iz bula banaka i vlada, kao i “ofšoringom“ (offshoring)[9] čime se gube radna mesta. Tako američki narod biva prinuđen da pati, kako bi elite mogle da nastavljaju sa ostvarivanjem svojih planova.

Američke elite osećaju šta će uslediti. Zbog toga su i oformile jedno ministarstvo unutrašnjih poslova nacističkog stila, a zove se otprilike “Domovinska bezbednost“ (Homeland Security)[10]. Ono je opremljeno sa toliko municije da je dovoljno da pet puta ubije svakog Amerikanca[11], kao i sa tenkovima radi neutralisanja onih prava Amerikanaca koja proističu iz Drugog amandmana (Second Amendment rights) [12].

Pištolji i puške su beskorisni protiv tenkova, kao što su i pripadnici pokreta “Grane Davidovaca“ iskusili u Vakou, u Teksasu (Branch Davidians in Waco, Texas)[13]. Zaštita šačice elite od ostalih Amerikanaca koje ona tlači je takođe razlog militarizacije policije, koja se stavlja pod kontrolu Vašingtona i naoružava dronovima koji su u stanju da pobiju istinske vođe američkog naroda, koji se neće nalaziti u parlamentarnim, upravljačkim ili sudskim salama – nego na ulici[14]

Izgleda i da su logori za interniranja u SAD stvarni, a ne deo teorija zavere[15] i [16].

Pretnju koju vlada SAD predstavlja po sopstvene građane su 7. marta 2013. godine zapazila dva senatora republikanaca: Ted Krjuz (Ted Cruz) iz Teksasa i Rend Pol (Rand Paul), iz Kentakija, pa su predložili zakon koji bi sprečavao vladu SAD da koristi dronove za ubijanje svojih građana: „Federalna vlada ne sme koristiti dronove za ubijanje nekog građanina SAD koji se nalazi u SAD“, osim u slučaju da ta osoba „predstavlja neposrednu smrtnu pretnju, ili pretnju teške telesne povrede nekoj drugoj osobi. Ništa u ovom članu zakona neće biti konstruisano u pravcu sugestije da bi Ustav inače odobravao ubijanje nekog građanina SAD u SAD bez propisane zakonske procedure“.[17]

“Ljudi bez kojih se ne može“, sa svojim predsednicima Bušom i Obamom, započeli su XXI vek ubistvima i nasiljem. To je jedino što oni ostavljaju za sobom.

Smrt i nasilje koje je doneo Vašington će mu se i korumpiranoj političkoj eliti posvuda vratiti. Kako kaže DŽerald Čelente – prvi veliki rat XXI veka je već počeo.

Sa engleskog posrbio Vasilije Kleftakis


[4] (primedba VK): Ovo nije štamparska greška! Taj pojam – na engleskom: “presstitute” (novinarska prostitutka) je smišljen da u jednoj reči označi novinare i medijske grupacije koji se oglašavaju kao “nezavisni“, a ustvari podešavaju svoje izveštavanje tako da odgovara nečijim ciljevima – najčešće političkim i ekonomskim ciljevima nekih država, velikih poslovnih korporacija, itd.

[6] (prim. VK): U verovanjima nekih naroda, tane izliveno od srebra, ponekad još i izgravirano hrišćanskim simbolima je jedino sredstvo protiv vukodlaka, veštica i ostalih čudovišta.

[8] (prim. VK): Gerald Celente je poslovni konsultant, bavi se proučavanjem i prognozom globalnih društvenih, političkih i ekonomskih trendova i vrlo je poznat. Izdaje i svoj časopis, Trends Journal, a i autor je kovanice “presstitutes“, koju u ovom članku koristi Pol Krejg Roberts.

[9] (prim. VK): Bukvalno značenje (i skoro jedino do pre 15-tak godina) je npr. istraživanje i eksploatacija prirodnih resursa (najčešće nafte ili gasa) van kopna – na moru. Međutim, krajem XX veka - u težnji za smanjivanjem visokih i stalno narastajućih (baš zbog sve većih socijalnih) troškova za radnu snagu u zapadnim zemljama, multinacionalne kompanije su (mislile da su) našle rešenje u prebacivanju – u početku samo radno-intenzivne i prljave tehnologije u zemlje “Trećeg sveta“ (i Istočnu Evropu) sa daleko nižim nadnicama. Nešto kasnije, tome su se pridružili i kvalifikovani, visokokvalifikovani poslovi, pa čak i poslovi iz IT tehnologije – npr. u zemlje sa školovanim IT kadrovima (Indiju, Južnu Afriku, Brazil). Tako su bez posla u zapadnim zemljama ostajali ne samo nekvalifikovani i nisko kvalifikovani radnici, nego i stručnjaci i bankarsko osoblje – što je i dovelo do početka opadanja i srednje klase i sve veće nezaposlenosti, dok je matična država sve više gubila prihode od poreza, a multinacionalne kompanije i banke profitirale. Poslednjih par godina, svest da se u tome preteralo počinje da preovladava i taj trend je jako oslabio – pa se zapaža i kretanje u suprotnom smeru. Inače – termin “offshoring“, zbog njegovog prvobitnog značenja nije najbolje koristiti za ove aktivnosti – pa je zato u sve većoj upotrebi adekvatniji termin: “autsorsing“ (outsourcing).

[12] (prim. VK): Drugi Amandman glasi: „Dobro organizovana milicija jedne slobodne države. Pravo naroda da drži i nosi oružje neće biti kršeno“.

[13] (prim. VK): Detalji na Vikipediji: http://en.wikipedia.org/wiki/Waco_siege

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner