Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Barak Obama – globalna politička barbika od čokolade
Savremeni svet

Barak Obama – globalna politička barbika od čokolade

PDF Štampa El. pošta
Saša Gajić   
četvrtak, 02. oktobar 2008.

 

Prikaz knjige: Barak Obama, Smelost nade, Interkomerc, Beograd, 2008

Izgleda da je u SAD postalo nepisano pravilo da svaki “perspektivni političar”, čak znatno pre nego što obezbedi partijsku predsedničku nominaciju, izda “ušminkanu” autobiografsku knjigu u kojoj opisuje svoju životnu priču, iznosi osnove političke ideje i platforme delovanja, pri tome neizostavno ističući svoju “besprekornu brigu i ljubav prema zemlji i njenim glavnim institucijama”. Zahvaljujući beogradskom izdavaču Interkomercu, u prilici smo da se u to uverimo čitajući prevod knjige “Smelost nade” Baraka Obame, aktuelnog demokratskog predsedničkog kandidata. 

“Smelost nade” (sa podnaslovom “O američkom snu i kako ga ponovo ostvariti”) zapravo predstavlja drugi tom Obaminih memoara koji slede “Snove moga Oca” napisane 1995. a reizdate 2004. godine. Prva knjiga, koja je pokušala da kapitalizuje rastuću Obaminu popularnost i izbaci ga u globalnu orbitu, donela mu je kod laskavaca reputaciju navodnog “najboljeg književnika među američkim političarima” dok je sa druge, kritičnije strane, ocenjena kao samohvalisanje ambicioznog političara koji je u njoj želeo da se predstavi kao mešavina novog Linkolna i Martina Lutera Kinga. 

Oprezniji da ne ponovi greške otvorenog samoreklamiranja iz prve autobiografije, Obama se u “Smelosti nade” okrenuo veštijem političkom marketingu sa namerom da se, u skladu sa imidžom donosioca promena koji mu grade globalni mediji (o čemu govore njegove parole poput “Da, mi možemo” i “U promene mi verujemo” (parafraza na “In God We Trust” sa dolarske novčanice)), a kroz mešavinu lične životne priče i predsedničkih vizija o budućnosti zemlje, kao takav predstavi čitaocima. Ciljanje publike knjige je precizno – to su upravo oni, bilo u SAD bilo u svetu, koji su nezadovoljni Bušovom neokonzervativnom Amerikom i njenim ozbiljno narušenim imidžom, a kojima je idealizovana slika Amerike na srcu iz najrazličitijih razloga. Njima, koji žive “između strepnje i nade” da su promene koje će izmeniti neveselo stanje moguće, knjiga pruža upravo ono što žele da pročitaju.

A kakve to promene nudi Barak Obama? Ako stavimo na stranu patetični naslov knjige (ne asocira li nas “Smelost nade” na “Noć i dan”, “Juče ili sutra”, “I srce je na levoj strani”, famozne naslove iz opusa drugarice Mire Marković), šta je to što stvarno možemo pronaći u Obaminoj autobiografiji? 

Malo toga istinskog i zanimljivog. Vešto preplićući angedote iz života američkog senatora, lične i porodične priče sa političkim stavovima liberalno-japijevske Amerike, naizgled “mudro” i “samokritično” upakovane misli autora sa tek pokojom “idejom” o tome “šta da se radi” koja ne odlazi dalje od opštih i već izlizanih mesta, “Smelost nade” vrvi od političke demagogije. Naslovi poglavlja knjige takođe su pretenciozni i demagoški – “Vrednosti”, “Ustav”, “Politika”, “Prilika”, “Vera”, “Rasa”, “Svet van naših granica”, “Porodica”, a u njima ima malo toga što daje osnova za stvarnu smelost i stvarnu nadu. Tu ćemo moći da pročitamo Obamine pohvale na račun prijateljstva između senatora Stivensa i Inojea, kojim se ukazuje na mogućnosti prevazilaženja partijskih polarizacija koje oštro dele Ameriku u novom milenijumu; blagu kritiku “svoje strane” u vidu uočavanja Klintonovog propusta da u vreme ekonomskog buma prevaziđe zastoj uzrokovan ideološkim podelama; poštovanje iskazano republikanskom senatoru Birdu koji svakodnevno nosi primerak ustava u džepu sakoa. Saznaćemo o Obaminim pozicijama o odnosu liberalno shvaćene tržišne privrede i hamiltonovskog upliva vlade kroz ulaganja u infrastrukturu, sprečavanja monopola tj. razbijanja trustova kao “otklanjanja greški tržišta” i uticaja na stvaranje društvenog ugovora između biznisa i radnika, ili pak o hvaljenju preduzetništva preduzeća tipa Gugl. Upoznaćemo se sa njegovim stavovima o potrebama pomeranja energetske infrastrukture u pravcu samodovoljne nezavisnosti. Bićemo obavešteni o Obaminom odnosu prema imigrantima obrazloženim njegovim uspešnim zalaganjem za amandmane Zakona o reformi useljavanja iz 2006. godine; o njegovom insistiranju ka napuštanju spoljnopolitičkog unilateralizma i “većoj upotrebi diplomatije u odnosu na silu”(?!); o kritičkom zapažanju kako “SAD nemaju koherentnu politiku nacionalne bezbednosti za koju zna narod” uz dodatno, “skromno” priznanje kako ni on nema “veliku strategiju u džepu” ali se protivi izolacionizmu. Ostali delovi knjige su ionako liberalni déjà vu – afirmativna akcija, lamentiranje nad rasnim problemima u odnosu na ideju jednakosti građana pred zakonom, pro choice viđenje problema abortusa, načelno zalaganje za socijalnu reformu, spoljnopolitičko prožimanje realizma i idealizma, dakle sve stavovi od kojih ni jedan ne ide puno od frazeologije u pravcu konkretnijih predloga. 
Anegdotalni pasaži su veoma svrsishodno ugrađeni u knjigu, pretežno služeći, umesto kontraproduktivnog, otvorenog samohvalisanja, u suptilnije isticanje sopstvenih kvaliteta, čak i kada na prvi mah izgleda da nije tako. Sećanja iz vremena Obaminog života u Indoneziji zapravo služe da se potcrta upoznatost sa drugim kulturama, a diskusije sa republikancima i protivnicima abortusa, i to onim najtvrđim, na otvorenost i toleranciju ka drugačijem mišljenju… Ipak, i tu se Obami potkradaju greške “posrednog” preterivanja. Obamin poraz na izborima za kongres 2000. godine od iskusnijeg Boba Raša objašnjava se njegovom dobrotom i naivnošću gde je, nakon što je takmac doživeo ličnu tragediju, on zapravo odustao od daljeg vođenja kampanje, što je priča koju ne bi progutala ni mala deca. Prilikom prvog upoznavanja i razgovora sa Bušom senator Obama mu, “kao slučajno i po navici” stavlja ruku na rame, simbolično ističući svoju nadmoć. Sve malo pa tokom opisivanja svojih senatorskih obaveza Obama “nehotice” ističe svoju skromnost (“u jednom trenutku sam, ipak, došao do prihvatanja svojih ograničenja, i, u neku ruku, sopstvene smrtnosti” (str.15)), iskustvo (“ne znam baš da li sam prošao sve kroz faze onako kako ih stručnjaci predstavljaju”( isto str.15)), bliskost i razumevanje problema običnih ljudi. Ovo su samo neki od brojnih momenata knjige koji nesumnjivo odišu izveštačenošću. Sve to ostavlja utisak krajnje proračunatosti koja leži iza naizgled ležernog, “pozitivnog” i veoma ličnog pristupa koji knjiga teži da ostavi. Čak i anegdote o Obaminim neprijatnim “rasnim iskustvima iz mladosti” (obezbeđenje u radnji ga prati dok kupuje, mladi bračni par mu na parkingu dobacuje ključeve od kola misleći da je čuvar) nisu tu slučajno, već da se pomoću njih doprinese identifikaciji i pridobijanju pre svega nebelačkog čitalaštva.  

Stil kojim je “Smelost nade” pisan prilagođen je njenoj osnovnoj nameni, i Obami se mora odati priznanje veštog baratanja rečenicama. Smenjivanjem kratkih i dugih rečenica, sa ponavljanjima i naglašavanjima koji nedvosmisleno ukazuju na njegova razvijena oratorska umeća, ostavlja se utisak emotivnosti. Patetično iznete stavove često slede celishodni, vešti opisi, čak i refleksije u kojima su ponegde pristutni i egzaktni podaci kojima se ojačava argumentacija u prilog iznetim viđenjima, što sve dodatno doprinosi dinamici knjige. No, problem je što iza ove vešte stilske i strukturne fasade zjapi poprilična sadržinska praznina, upravo ona na koje ukazuju Obamini kritičari tvrdeći da je on politička ličnost bez suštinskih svojstva, čovek bez “ukusa i mirisa” za koga se u stvari ne zna šta zastupa i šta namerava, lepo i znalački upakovan i dizajniran, ali zapravo površan i besadržajan.

“Smelost nade”, ma koliko težila da ostavi suprotan utisak, zapravo ga samo potvrđuje. Njen problem nije toliko činjenica da je knjiga demagoško-frazeološka, jer, naravno, niko i ne očekuje da bilo koji ozbiljan političar iznosi temeljno razrađene, konkretne predloge o tome što zaista smera da uradi. Naprotiv, postmoderna politička arena suštinske nedostatke, neodređenosti i provizornosti uobličene u “pozitivne” generalne stavove čak favorizuje kao prednost koja daje veći manevarski prostor i istovremeno otklanja “opasnost” od pridržavanja ispunjenja bilo kakvih obaveza. Problem je, više od onoga što donosi ova autobiografija, u onome što Obama nije u svojoj knjizi napisao, tj. ono što je prećutao. A prećutao je beskrajno mnogo toga.
U oči upada ne samo to da je Obamin neverovatno brzi uspon do Senata SAD samo sporadično spomenut, a na uštrb nepolitičkih reminescencija poput sentimentalnih priča o tome kako je upoznao svoju ženu Mišel i kako se borio da balansira između političkih i porodičnih obaveza. Gotovo ništa od osamanest godina njegovog života i karijere u Čikagu, ionako samo manjim delom prikazanih u prvoj autobiografiji, nije spomenuto. Upravo bi oni trebali da nam kažu ko je i kakav je u stvari Barak Obama. 

Čitajući “Smelost nade” nećemo biti u prilici da saznamo kako je Obama, tokom prve tri godine života u Čikagu, kao “organizator zajednice” služio kao veza gradskih političkih struktura, tj. gradonačelnika Vašingtona, sa crkvenim organizacijama u Sautsajdu (Southside), radeći za Dejlijevu “ekipu” koja je do tada u kontinuitetu vladala u Čikagom gotovo 40 godina. U knjizi nećemo naći gotovo ništa o tome da je Obama bio zaposlen u elitnim pravnim firmama jasnog političkog profila, poput firme Sidli Austin, čijim krugovima pripadala i njegova sadašnja supruga Mišel, da je preko njih dobio stipendije dve moćne liberalne fondacije, i da je odatle prvo “proguran” na studije na Harvardskom univerzitetu (i na mesto urednika Harvardske pravne revije), a potom i na mesto predavača na čikaškom Pravnom fakultetu. Neće nam biti poznato da je “uz malu pomoć njegovih prijatelja” bio munjevito promovisan u losanđeloskom Tajmsu, bostonskom Globu, čikaškom Tribunu, Asošijeted Presu, Veniti Feru, i da je još tada projektovan imidž buduće obama-manije kojoj danas prisustvujemo. Biće nam potpuna nepoznanica kako je tvorac kovanice “smelost nade”, velečasni Rajt, propovednik Trojične Ujedinjene Hristove Crkve, kojoj je dugo pripadao i Obama, zapravo njegov politički saveznik na lokalu, inače poznat po ispadima crnog rasizma (toliko drastičnim da ga se tokom nadmetanja s Hilari Obama morao javno odreći). Ako ne znamo da sa toliko hvaljenom suprugom i porodicom poodavno živi u elitnom delu grada, Hajd Parku, nastanjenom tehnomenadžerskom i političkom elitom potpuno odvojenom i otuđenom od “običnih ljudi” a naročito od brojne crnačke populacije Čikaga, nećemo znati da crnci ljude poput Obame, i to ne zbog “mešanog” rasnog porekla, već pre zbog svog otuđenja i socijalno-psihološke pripadnosti globalizovanim elitama, nazivaju sa prezirom “čokoladnim”. 

Ako nam, dakle, ništa od toga nije poznato, “Smelost nade” nas može uljuljkati u predstavu o Obami kao čoveku koji će doneti promene u politički, socijalno i rasno duboko podeljenoj Americi. Prihvativši marketinški dizajniranu biografiju i priču o vrtoglavom usponu jednog obrazovanog crnog političara, zapravo nećemo videti ono što Obama zapravo jeste – globalna politička barbika sazdana od mešavine ambicija i generalizacija političke korektnosti, izvikano tolerantan a zapravo u granice probitačnosti sveden produkt političkih elita koje su ga lansirale, “Boris od čokolade” koji služi kao mamac nezadovoljnima, osiromašenim i rasno frustriranim slojevima društva, čija je namena ta da, već po čuvenom principu grofa od Lampeduze, “sve bude promenjeno kako bi sve ostalo isto”, ako već ne bude gore. A sve izgleda da hoće.

Imajući sve to u vidu, naročito uzimajući u obzir kretanja u američkoj politici nakon sloma špekulativnog kapitala na samom početku jesenje predsedničke kampanje i globalnu ekonomsku krizu koja se tek zahuktava, “Smelost nade” treba pročitati ne da bi se u njoj pronašla nada, već pre svega da bi se odagnale iluzije da je su Buš i njegova administracija nešto najgore što se moglo desiti savremenoj Americi. Lišenom svih iluzija, pažljivom čitaocu “Smelosti nade” i posmatraču tekuće predsedničke kampanje ne bi smela da promakne spoznaja koja se, “čitajući između redova” neminovno nameće – ona da će, bilo da pobedi Obama, bilo njegov republikanski rival Mek Kejn, sledeći američki predsednik biti zasigurno najgori u dosadašnjoj istoriji SAD, što iz objektivnih, što iz subjektivnih razloga.