Početna strana > Prikazi > Umeće difamacije
Prikazi

Umeće difamacije

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
sreda, 08. jul 2009.

Prikaz knjige Mirjane Radojičić: Istorija u krivom ogledalu: Nevladine organizacije Srbije i politika interpretiranja skorije južnoslovenske prošlosti, Institut za političke studije, Beograd 2009, str. 196.

Odavno je poznato da onaj ko drži ključeve za tumačenje stvarnosti gospodari ljudskim ponašanjem. Ako nekoga ubedite da ste mu prijatelj, neće pružati otpor, čak i ako ga sve vreme varate i kinjite. Ako nekoga uverite da su upravo roditelji ti koji mu žele zlo, on će vas slušati kao oca i majku. Otuda je borba za interpretaciju stvarnosti možda najvažniji deo društvenog života. Mirjana Radojičić u ovoj knjizi objašnjava kako "drugosrbijanske" NVO – bogate, moćne i uticajne – pokušavaju da javnosti nametnu jednu, iskrivljenu i manipulativnu interpretaciju naše sadašnjosti i bliže prošlosti.

Prva tačka tog ubeđivanja, objašnjava Radojičićeva, jeste da su naši neprijatelji u stvari prijatelji. Zato je važno izvrći ruglu svako kritičko ukazivanje na brojne primere direktnog gaženja naših interesa, tvrdnjom da je prosto reč o našoj "paranoji", "samosažaljenju", "konspirologiji", "teoriji zavere" itd. Radojičićeva obilato citira Vesnu Pešić, Vojina Dimitrijevića, Mirjanu Miočinović, Sonju Biserko i druge (25-27), koji kažu da "u ovim strašnim događajima (tokom ratova – A. S) nema nikakve metafizike", da je reč o "opasnom kolektivnom zamajavanju petparačkim idejama"[1] i da "promovisanjesamosažaljenja i osjećanja stalne ugroženosti zbog navodne svjetske konspiracije protiv Srba" ima zapravo funkciju da se "spreči bilo kakvo osjećanje odgovornosti i kajanja", recimo za Srebrenicu.[2] Tako se svaki kritičar podrške koju, recimo, SAD daju hrvatskim, muslimanskim i albanskim ("kosovarskim") nacionalistima, unapred diskvalifikuje kao "konspirolog", "paranoik" i "negacionista srpskog genocida u BiH"!

Druga tačka sastoji se u ambiciji da se sruši svaki drugi autoritet u društvu i da se, onda, za sebe prigrabi eksluzivno pravo određivanja društvenih ciljeva i vrednosti. Stoga se nastoje diskvalifikovati kompletna nacionalna elita: Crkva, Akademija, Univerzitet, celokupna srpska inteligencija... SPC, navodno, vrši "klerofašizaciju" celog srpskog društva, ona je"parapolitička organizacija" (S. Biserko[3]), predvodnik "pravoslavnog džihada"(S. Gredelj[4]) koji samo "čeka nove međunarodne okolnost" pa da se baci u nove zločine (Izveštaj Helsinškog odbora za 2004; Radojčić, str. 47-8).[5] Čak i ukazivanje na neveselu sudbinu srpskih manastira van Srbije, pa i na Kosovu, navodi Radojčićeva isti Izveštaj (str. 44), predstavlja "patetično, u stvari, samoreklamersko javno oplakivanje(...), kojem su se predali razni umetnici i čelnici kulturnih institucija", kao deo "šireg trenda klerikalizacije Srbije", Dakle, Biserkova i ostali naši dušebrižnici iz "drugosrbijanskih" NVO, čak i najelementarnije nastojanje da se sačuva srpska kulturna baština od vandalizma i prisvajanja vide kao "srpski nacionalizam" i "klerikalizam", što je diskvalifikacija koja je, u starom sistemu birokratskog socijalizma, kao glupa i preterana, napuštena još početkom osamdesetih.

Zanimljivo je da se, u isto vreme, o delatnosti Katoličke crkve u Srbiji, u "drugosrbijanskom" sektoru piše izuzetno afirmativno, čak glorifikatorski. Ovo se naročito čini kada je reč o negovanju kulturnog nasleđa Hrvata. Posebno se ističe uloga Katoličke crkve, recimo, "na planu služenja standardnim (hrvatskim) jezikom i negovanja kulturnog nasleđa". "Za kulturni život vojvođanskih Hrvata", piše u Izveštaju HOS-a (str. 563), "nekoliko institucija unutar Katoličke crkve je od izuzetne važnosti: klasična gimnazija ‘Paulinum’ Subotičke biskupije, gde se na srednjoškolskom nivou stiču osnovna znanja za buduće sveštenike na hrvatskom jeziku. Takođe, postoji i Teološko-katehetski institut Subotičke biskupije, (...)u Subotici katolički sveštenici Hrvati izdaju mesečnik Zvonik, u nakladi od 2500 primeraka. Na Radio Subotici jednom nedeljno, u trajanju od petnaest minuta, emituje se verska emisija na hrvatskom jeziku", itd. Veoma je neobično da delatnost Katoličke crkve među Hrvatima u Srbiji nije ni "klerikalizacija", ni "nacionalizam", pa čak ni "samoreklamerstvo", već uobičajeni postupak zaštite kulturno-religiozne samobitnosti jednog naroda. U isto vreme, gotovo identično delovanje SPC prema Srbima na Kosovu ili u Hrvatskoj doživljava se kao najstrašniji napad na hrvatsko i "kosovarsko" društvo, i kao još jedna dokaz srpskog ekspanzionizma i militarizma.

Difamacija Akademije i Univerziteta, objašnjava Radojičićeva (32), vrši se stalnim ponavljanjem optužbi da su ove i druge institucije srpskih intelektualaca planirale i sprovele etničko čišćenje hrvatskih i muslimanskih teritorija. Taj zločin je, prema Bogdanu Bogdanoviću, "već unapred bio upisan u nove, pomodne trendove srpske svesti. Bio je upisan vrlo promišljeno: prvo moralna verifikacija – Akademija, Udruženje pisaca, slobodni strelci. Pa tek onda dolazi preduzimač i egzekutor i njegov čuveni poklič - Na zadatak! A zadatak je bio, zna se: šajkače, kokarde i kame"[6]. "Diktatoriizražavaju stanje duha", objašnjava istu tezu Latinka Perović, "izražavaju široke koalicije moćnih institucija, moćnih pojedinaca, savez elita i, razume se, podrazumevaju program". Diktator Milošević svoj program je preuzeo od intelektualne elite, okupljene u SANU, UKS i ostalim srpskim kulturnim institucijama. "To je bio velikosrpski program", objašnjava dalje Perovićeva, "koji je prvo išao za srbizacijom Jugoslavije, a potom za brutalnim iskrajanjem onog što nama po etničkim, našim zamišljenim granicama pripada, koje su bile veoma pomerljive – do naših grobova, do poslednjeg živog podanika"[7]. Za naš "drugosrbijanski" NVO sektor, kako su SANU, SPC i ostale nacionalne institucije u Srbiji bili ključni "inspiratori" ratnih zločina, kažnjavanje tih zločina će se završiti samo onda kada "gvozdena metla" ljudskopravaških NVO prođe i kroz njih i otrebi "žito od kukolja". Obračun sa novinarima, sudskim tužbama i denuncijacijama kod Tužilaštva za ratne zločine, očigledno je prvi zamah ove "gvozdene metle".

Tako se dolazi do treće tačke kolektivnog ispiranja srpskih mozgova – do tvrdnje da su Srbi "prvi počeli rat" i da su, zato, "nacionalizmi drugih eks-jugoslovenskih naroda reaktivni i bez suštinske odgovornosti za raspad zajedničke države" (Radojičić, 30-31). Tako Sonja Biserko tvrdi da je Srbe u Hrvatskoj i Bosni "DB MUP-a Srbije i JNA naoružao i obučio za pobunu pre bilo kakvih hrvatskih ili bosanskih pokušaja da se otcepe od Jugoslavije"[8]. Po Biserkovoj, dakle, najpre su Srbi, nahuškani od SANU, Miloševića i DB, uzeli oružje, pa se tek onda rodio hrvatski nacionalizam, dogodilo "Hrvatsko proljeće", Tuđman došao na vlast, a Srbi izbačeni iz republičkog ustava. Zaista, zadivljujuće otkriće nove hronologije i potpuno novih uzročno-posledičnih veza.

Pošto je hrvatski nacionalizam "reaktivan", kao i muslimanski ili albanski, uostalom, onda se i "zločini ostalih aktera ex-jugoslovenske drame", objašnjava Radojčićeva (35), "smatraju reaktivnim i odbrambenim, i kao takvi ne podležu krivičnim i moralnim sankcijama istih razmera", kao srpski. Srpski zločini, naime, i po kvantitetu i po kvalitetu za naše "drugosrbijance" daleko nadmašuju zločine svih ostalih učesnika u nedavnim ratovima. "Istorija poslednje decenije prošlog veka", otkriva nam Srđa Popović "za nas je jednostavno istorija zločina. Čak ne istorija ratova, jer su se ti ratovi u stvari gotovo isključivo sastojali od nasilja 'naših' naoružanih profesionalaca nad civilima"[9] Kako su srpski zločini, dakle, kvantitativno i kvalitativno drugačiji, oni na supstancijalno drugačiji način određuju celokupnu srpsku naciju – od stogodišnjeg starca, do bebe u kolevci. Svi mi, Srbi smo ne samo krivi za ove zločine, već smo svi, na jedan neverovatan način, krivi čak i za zločine koji su prema nama učinili naši neprijatelji! Nisu Hrvati etnički očistili Srbe, već je "Srbija, faktički, očistila Hrvatsku od Srba", tvrdi Mirko Tepavac[10]. I to tako, razrađuje ovu ideju Sonja Biserko, što su "neki generali iz Beograda već bili u Krajini da se organizira povlačenje stanovništva i vojske, tako da su Srbi izašli iz Krajine prije nego je hrvatska vojna operacija i počela"[11]. To što su Srbi bežali poučeni iskustvom masakra najpre u Medačkom džepu, pa u Zapadnoj Slavoniji i, uopšte, svuda gde je Tuđmanova soldateska zatekla srpske civile, samo je još jedan dokaz srpskog nacionalizma i klerikalizma. Uostalom, ni jednom Srbinu koji je, po dolasku Tuđmanovih bojovnika, ostao u Kninu i okolini nije zafalila dlaka sa glave, zar ne?

U tom smislu, po našim drugosrbijancima, a kako brižljivo navodi Radojičićeva, svaki napad na "Oluju" jeste još jedan dokaz žilavosti i neiskorenjenosti srpskog nacionalizma. Naime, prema Izveštaju Sonje Biserko, "insistiranje srpskih vlasti da se radi o najvećem etničkom čišćenju u funkciji je negiranja legitimnosti vojne operacije 'Oluja' i, shodno tome, izjednačavanja odgovornosti za rat"[12] A legitimnost "Oluje" proističe iz činjenice da je Republika Srpska Krajina bila "samo ružna mrlja na geografskoj karti Hrvatske iz prošle decenije" kako je to objasnila Tamara Kaliterna[13].

Nakon ovakve interpretacije novije istorije, hrvatski nacionalisti faktički ostaju bez posla – oni mogu samo još da traže da im se, kao ratna odšteta za troškove koji su imali tokom "Oluje", vrati "Srijem" sa Zemunom. Da li biste se, dragi čitaoci, posle ovakvih tvrdnji začudili ako bi "druga Srbija" i ovaj "razumni" zahtev preuzela kao svoj?

Uostalom, direktna saradnja "drugosrbijanskih" NVO i hrvatskih vlasti u borbi protiv srpskog nacionalizma odavno je uočena. Tako je, piše Radojičićeva (37), posredstvom Pitera Galbrajta, tadašnjeg američkog ambasadora u Zagrebu, Sonja Biserko dostavila Tuđmanovim vlastima anketne listiće srpskih izbeglica iz Krajine sa ličnim podacima anketiranih, iako je ovima bila obećana potpuna tajnost ankete koju je Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji sproveo među njima. Podaci sa ovih listića su, zatim, hrvatskim vlastima poslužili kao osnov za pokretanje krivičnih postupaka protiv više hiljada izbeglih Srba "za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti", kao i za suspenziju niza njihovih imovinskih prava na području Hrvatske. Zaista, divan primer "časnosti", "humanosti" i "solidarnosti sa izbeglicama" našeg NVO sektora!

Kako bi se srpska javnost i srpska kultura što više kompromitovali i diskvalifikovali, "drugosrbijanske" NVO, upozorava Radojičićeva, konstruišu i reprodukuju jedan fenomen koji praktično postoji samo u njihovim glavama – antisemitizam. Navodno, reč je o istorijski dugotrajnom kontinuitetu antisemitske politike, koja u Srbiji postoji od sticanja nezavisnosti srpske države. Srbija je, navodno, toliko kinjila Jevreje da su oni "imali razloga da žale za Turskom koja je bila verski tolerantna", piše HOS u svom Izveštaju[14]. Štaviše, tvrdi HOS, u Kraljevini Jugoslaviji antisemitizam je bio "uzdignut na nivo zvanične politike"[15]. U drugom svetskom ratu, pak, prema otkriću Branke Prpe, Beograd je "patentirao gasnu komoru"[16], a Srbija je postala prva zemlja očišćena od Jevreja. Iako su Srbi, tako, istrebili Jevreje, i danas ovde "antisemitizam žilavo opstojava kao deo svojevrsne društvene fenomenologije. U aktualnim okolnostima, (...) crpi snagu u ekonomskoj i socijalnoj frustraciji proizašloj iz poraza velikodržavne ideje", razjašnjava HOS[17]. Da je antisemitizam, štaviše, nakon 5. oktobra u stalnom porastu, vidi se i po tome što je jedan srpski književni kritičar objavio knjigu u kojoj se kritički osvrće na literarni opus jednog pisca jevrejskog porekla. "Pomenuta knjiga", tvrdi HOS, "nije slučajno štampana upravo u trenutku kada je srpski nacizam na vrhuncu i očigledno je u funkciji čišćenja srpske kulture i književnosti od 'stranih' uticaja"[18]. Zaista neverovatno izvođenje, čak i za reputaciju Biserkove i njenog HOS-a! Da se iz jedne obične književne kritike izvlači ni manje ni više nego "želja za (etničkim) čišćenjem", kao i "srpski nacizam". Stvarno fascinantno!

Na stranicima i stranicama, sve sa fusnotama i izvorima, Radojičićeva ređa takve i slične primere najogoljenije propagande, koja nema dodirnih tačaka ni sa analizom, ni sa izveštavanjem, ni sa elementarnom istinom. Ta groteskna propaganda možda i predstavljaju neku vrstu borbe protiv srpskog nacionalizma. Ali se ta "borba" očigledno vodi sa, takođe, nacionalističkih pozicija – sa stanovišta hrvatskog, bošnjačkog ili "kosovarskog" etno-nacionalizma i antisrpskog šovinizma. Vredno skupljajući građu, Radojičićeva je napravila pravi herbarijum najotrovnijeg i najpogubnijeg ideološkog rastinja, koje u svojim medijima, knjigama i na sajtovima neguje "druga Srbija". Ovu knjigu treba čitati sa olovkom u ruci, podvlačiti i čuditi se. Dokle sve može da ode ljudska ostrašćenost, bezočnost i glupost?

Mirjana Radojičić je, ovom knjigom, deo svog naučnog rada posvetila fenomenu "dirigovanog trećeg sektora". Ona je, iscrpno opisala stanje, postavila dijagnozu i predložila rešenje. A rešenje je da se primeni model odnosa države prema NVO koji već postoji u SAD. Tamo su, naime, NVO obavezne na potpunu javnost donacija koje dobijaju i na ponašanje koje ih jasno razlikuje od (strane) lobi-grupe. Štaviše, nakon terorističkih napada od 11. septembra 2001, na osnovu Patriot Act-a, država je stavila pod strogi nadzor ceo "NVO sektor": samo u Denveru policija je oformila 3000 dosijea aktivista "trećeg sektora" i pod strogu kontrolu podvela više od 200 nevladinih organizacija (130).

Ako smo za "evroatlantski" model društva, zašto da samo naše NVO budu pošteđene njegovih blagodeti? Kada pročita ovu zanimljivu i poučnu knjigu čovek ne može a da ne poželi da "evroatlantska Srbija", u zahtevima za ugledanjem na SAD i EU, najpre krene od sebe. Ali, tada bi se možda videlo da iza cele galame o "ljudskim pravima" i "suočavanju sa prošlošću" ne leži ništa drugo do beskrupulozno lobiranje za antidržavne (antisrpske) centre moći. Koliko dugo jedna ozbiljna javnost pred takvim stvarima sme da zatvara oči? I koliko dugo jedna ozbiljna država takve stvari sme da toleriše?

 


[1] Miočinović, Mirjana (2002). “U karantinu”, u: Druga Srbija – 10 godina posle, Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, str. 175.

[2] Biserko, Sonja (2005a). "Sjećanje na Srebrenicu" u : Srebrenica: sjećanje za budućnost, Sarajevo: Fondacija "Heinrich Bell", regionalni ured u Sarajevu.

[3] Biserko, Sonja (2005). "Bilans promašenog projekta", Helsinška povelja, No. 79-80.

[4] Navedeno kod Mirjane Radojičić na str. 48.

[5] Uloga SPC u ovom istorijskom trenutku je, po HOS-u,"da markira srpske etničke teritorije" ka bi, pošto "sačeka nove međunarodne okolnosti" ponovo podstakao srpski nacionalizam u njihovo osvajanje (Ljudska prava i kolektivni identitet - Srbija 2004., izveštaj o stanju ljudskih prava u Srbiji u 2004. godini, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2005., str. 52; navedeno kod MR, str. 47).

[6] Bogdanović, Bogdan (2001). Prilog za zbornik Slučaj Ivana Stambolića, Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, str. 232.

[7] Perović, Latinka (2001), Prilog za zbornik Slučaj Ivana Stambolića, Beograd, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji 2001, str. 137; MR, 32-33.

[8] Biserko, Sonja (2005). "Bilans promašenog projekta", Helsinška povelja, No. 79-80; MR, 33.

[9] Popović, Srđa (2003). “Srpsko društvo i ratni zločini”, Odjek, Sarajevo.

[10] Tepavac, Mirko (2001). Prilog za zbornik Slučaj Ivana Stambolića, Beograd, Helsinški              odbor za ljudska prava u Srbiji; slično i Slobodan Inić (2002), "Tako smo duboko pali", u: Druga Srbija – 10 godina posle, Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji.

[11] Biserko, Sonja (2001). ”Srbi pobjegli i prije početka ‘Oluje’”, The Voice of America, 22.8.

[12] Sigurnost građana u nedovršenoj državi, Izveštaj o stanju ljudskih prava u Srbiji u 2000. godini, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji,Beograd, 2001, str.15, MR 37.

[13] Kaliterna, Tamara (2001) Prilog za zbornik Slučaj Ivana Stambolića, Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, str. 209.

[14] Ljudska prava u tranziciji, izveštaj o stanju ljudskih prava u Srbiji u 2001. godini, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2002, str. 156.

[15] Isto, str. 157.

[17] Prema: Ljudska prava u tranziciji, cit. izdanje, str. 156, MR 51.

[18] Isto, str. 39.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner