Početna strana > Prikazi > Tajna Dobrovoljačke ulice
Prikazi

Tajna Dobrovoljačke ulice

PDF Štampa El. pošta
Milan Šećerović   
utorak, 05. april 2011.

 (Miladin Petrović: „Tajna Dobrovoljačke ulice u Sarajevu“; Izdavači: Republički centar za istraživanje ratnih zločina, Banja Luka; i „Svet knjige“, Beograd)

Tajna Dobrovoljačke ulice je knjiga nevelikog formata (190 strana), ali za nju je potreban jak stomak, treba se odupreti stalnoj želji da se „štivo“ ostavi, odgurne što dalje i, ako je moguće, zaboravi, jer se iz stranice u stranicu ređaju potresne i monstruozna slike golgote vojnika, starešina i civilnih lica u JNA koji su 3. maja 1992, iz komande Druge vojne oblasti, u Sarajevu, krenuli da se, po prethodnom dogovoru, bezbedno povuku iz kasarne i prebace na srpsku teritoriju u Lukavicu.

Ko je autor ovog svedočanstva o mučeništvu i kalvariji?

Miladin Petrović završio je Vojnu Akademiju, zatim pet godina službovao u Puli kao komandir voda i čete, da bi 1985. nastavio karijeru vojnog novinara u redakciji Narodne armije. Kao ratni reporter, u činu kapetana, pokrivao je raspad SFRJ, odnosno sva ratišta od Slovenije i Hrvatske, da bi se nekoliko dana pre tog kobnog 3. maja našao na zadatku u komandi Druge vojne oblasti.

Autor beleži svoja neposredna iskustva, ali daje dosta prostora i svedočenjima mnogih drugih koji su se u taj užasavajući dan zatekli u toj vojnoj koloni, u Dobrovoljačkoj ulici.

Miladin Petrović nije napisao knjigu-optužnicu. Napisao je knjigu iz koje, pre svega, izleće kolektivni krik koji u najvišim decibelima pita kako je uopšte bilo moguće da se takav i toliki zločin u Dobrovoljčkoj dogodi? I to je ta tajna koja kao prva reč stoji u naslovu knjige, tajna koja ostaje i kad se zaklopi zadnja korica.

Sam početak knjige o Dobrovoljačkoj nalikuje sceni iz nekog Markesovog romana obojenog južnoameričkim „magičnim realizmom“, s tom razlikom što to u ovom slučaju ima primesu zloslutnog predosećanja. Autor navodi kako mu je jedan kolega, više od pola godine pre Dobrovoljačke, rekao da ga je loše i ružno sanjao i nije hteo da mu ispriča san. Tek posle Petrovićevog upornog insistiranja kolega mu je ispričao san. Sanjao je njega, Miladina, kako stoji go do pasa. Nije našeg autora ovo dotaklo, ali polako, pokrivajući kao reporter jednu po jednu ratnu zonu, taj tuđi san o njemu samom počeo je da mu se sve češće javlja, posebno noću. I najzad, u Dobrovoljačkoj, taj san se materijalizovao kad su mu BiH bojovnici naredili da se skine do pojasa... Vudu u balkanskom varijanti?

Malo podsećanje: Alija Izetbegović, po sletanju iz Lisabona gde je potpisao Kutiljerov plan za mirno razrešenje BiH drame (plan koji je ubrzo, uz podršku američkog ambasadora Cimermana, odbacio i povukao svoj potpis), priveden je od strane JNA koja je držala sarajevski aerodrom, a „sve radi njegove sigurnosti“, jer se u Sarajevu (i po Sarajevu) uveliko pucalo. Ideja je bila da se uz pomoć Izetbegovića kao taoca izdejstvuje deblokiranje objekata JNA koji su već uveliko bili u okruženju i blokadi od strane muslimansko-hrvatskih oružanih formacija, sarajevskih kriminalaca i svakojakog bašibozluka, i pod višednevnom vatrom iz streljačkog, tromblonskog i minobacačkog oružja.

Kanadski general Mekenzi, komandant mirovnih snaga UN, posredovao je između srpske strane u Lukavici i Predsedništva BiH u Sarajevu da se sva vojska i civili iz komande Druge vojne oblasti bezbedno povuku iz komande u kojoj je, usled neprekidne vatre, već bilo mrtvih i ranjenih.

U odsustvu Izetbegovića koji je bio u Lisabonu, „prva violina“, bolje rečeno „ratna truba“, bio je Ejup Ganić, čovek koga sva svedočenja u ovoj knjizi označavaju kao arhitektu zločina.

Srpski obaveštajci u Lukavici u više navrata presreli su bošnjačke vojne radio-veze, razgovore i komande i nedvosmisleno utvrdili da se sprema napad na konvoj JNA, uprkos čvrstog dogovora o njegovom bezbednom izvlačenju, pri čemu je postojala i reč Alije Izetbegovića da njegovi neće preduzeti ni najmanju neprijateljsku akciju, čak ni provokaciju.

General Kukanjac, konamdant Druge vojne oblasti, obavešten je o prevari koja se sprema, ali je ipak prihvatio uveravanja generala Mekenzija da je takva gnusoba nemoguća.

Plan izvlačenja podrazumevao je da na čelu kolone vozila, uz generala Mekenzija, budu i Alija Izetbegović i general Kukanjac.

Sumnje generala Kukanjca u čvrst dogovor koji je general Makenzi sklopio sa muslimansko-hrvatskom stranom dodatno su odbacivali iz Generalštaba u Beogradu, koji je dao puno poverenje generalu Mekenziju, nasuprot obaveštajnim podacima koji su tvrdili suprotno i nasuprot iskustvu i zdravom razumu posle ranijih blokada, deblokada i predaja kasarni u Sloveniji i Hrvatskoj gde, istini za volju, nije bilo bestijalnih i mnogostrukih zločina na jednom mestu što je, moguće je, dodatno uspavalo budnost vojnog vrha JNA.

Već 2. maja, dan pre Dobrovoljačke, uveliko su bili pod napadom i neki drugi objekti JNA: Dom kulture i Vojna bolnica (!!!). Vojna bolnica je kao obezbeđenje imala tek nekoliko vojnika i jednog oficira, uz više nego oskudno naoružanje i sa municijom koja je morala da se štedi. U želji da pomogne Vojnu bolnicu general Kukanjac donosi pogubnu odluku da u pomoć pošalje desetak specijalaca na čelu sa kapetanom Labudovićem, sve prekaljene borce koji su se ranije istakli u Hrvatskoj u okršajima protiv zengi. Na domak bolnice oni bivaju napadnuti od starne daleko nadmoćnijih muslimansko-hrvatskih bojovnika, raspoređenih i zaklonjenih po mnogobrojnim prozorima i krovovima, i, našavši se na brisanom prostoru svi specijalci tu završavaju svoje živote. Ka nekolicini vojnika koji nisu odmah poginuli već još daju znake života, sjuruju se ostrašćeni bojovnici i uz pomoć pokidanih kablova visokog napona prže nesrećnike na živo, sve do ugljenisanja. Kapetan Labudović, ležeći ranjen nedaleko od tog prizora koji ne zaostaje za Jasenovcem, da ne bi živ pao u ruke poživotinjenom neprijatelju, šalje radio-poruku: „Neću im se živ predati... Prenesi Milutinu (Kukanjcu, prim. M.Š.) da smo izginuli džabe...“ I onda pod sobom aktivira ručnu bombu...

Hronologija Dobrovoljačke je dobro poznata. Kada je čelo kolone vozila JNA došlo do Skenderije Alija Izetbegović je pušten da presedne u jednu crvenu „ladu“ i slobodan ode u svoje Predsedništvo. Tada je kolona presečena. Onaj prvi deo kolone stigao je u Lukavicu, dok je drugi i veći deo masakriran. Iz svih kapija i zaklona bojovnici, do tog trenutka skriveni i nevidljivi, otvorili su nemilosrdnu paljbu po zaustavljenoj koloni. Čak i sa džamije.

Generalu Kukanjcu bila je od Vrhovne komande obećana vazdušna zaštita kolone. Svelo se to na „migove“ koji su dan ranije nad Sarajevom dva puta probili zvučni zid i da se više nikad ne pojave...

U Dobrovoljačkoj su se odvijale scene groze i užasa na kojima bi pozavidela i mašta jednog Hjeronimusa Boša koji se slikao prizore Strašnog Suda. Ubijanje, sakaćenje, otimanje svih ličnih stvari, čak skidanje do gola... I svi, po naređenju bojovnika, prostrti na asvaltu, licem prema zemlji.

Miladin Petrović bio je u vozilu pri kraju presečene kolone. U vozilu nedaleko od njegovog bila je njegova sestra Slavka koja je došla u komandu pre dva dana, na njegov poziv i da mu pravi društvo!... Doznaje da mu je sestra ranjena, ali ne uspeva da je vidi. Do kraja knjige briga i strah za sudbinu sestre, za koju kasnije saznaje da je prebačena u Koševsku bolnicu, daleko nadmašuje brigu i strah za sopstveni život. Potpuno bespomoćan okreće se molitvi kao jedinoj nadi. Moli se Presvetoj Bogorodici, ne za sebe već za sestru.

Ubrzo se kao i ostalih 207 zarobljenika našao u kazamatima bojovnika. Autor je, može se reći, imao sreće jer je zaglavio u improvizovanom zatvoru u zgradi Društva za telesno vaspitanje „Partizan“, dok je znatan broj nesrećnika iz kolone odvučen u raznorazne podrume i privatne zatvore mafijaškog ološa.

Većina zarobljenika bila je podvrgnuta danonoćnom batinanju i mučenju. Ređaju se neljudske scene torture i pokušaji pranja mozga, odnosno ubeđivanja da sužnji pređu na Alijinu stranu, uz obećanja da će u tom slučaju biti debelo nagrađeni. Kao islednici i mučitelji neretko se pojavljuju i često prednjače u „obradi uhićenika“ dojučerašnje vojne kolege zarobljenika, zapravo oni koji su na vreme prozreli „srbo-ćetnićku fašističku agresiju“ na međunarodno priznatu BiH i koji su mesec-dva ranije stali na stranu odbrane suverene Bosne, na stranu „pravde“, kako su govorili svojim dojučerašnjim JNA kolegama.

Kasarnu su, valja naglasiti, u prethodnih nekoliko meseci napustili bezmalo svi koji nisu Srbi. Pa zar i ovo nije bio očit i jasan signal za JNA da ne odugovlači sa izmeštanjem ljudstva kako ne bi bili glineni golubovi u bezizlaznoj klopci?

Potpisnik ovih redova ubeđen je, kao i mnogi drugi, još mnogo godina pre čitanja ove potresne knjige, da bi jedan vispren i odlučan desetar koga ceni njegov vod bolje izveo evakuisanje kolone nego sve te "umne" glave iz vrha JNA, nabijeni vajnim znanjem svih vojnih doktrina i strategija. Desetar bi, kao prvo, znao da Aliju Izetbegovića ne sme pustiti ni po koju cenu sve dok i poslednje vozilo ne prođe Vrbanju na putu ka Lukavici. Ili bi takav jedan desetar, čak i razvodnik, izmeštao po dva-tri vozila i čekao potvrdu da su stigla na sigurno, pa tek onda pokretao sledeća dva-tri vozila i tako redom... Ili bi, dodatno, zahtevao da svi vozači budu stranci iz mirovnjačkih snaga UN, jer je oduvek poznato da se u prepadima i zasedama prvo gađaju šoferi...

Bilans zločina u je tragičan: Četrdeset dvojica ubijenih pripadnika JNA, od kojih su neki stradali koji dan pre ili posle tog 3. maja; 70 ranjenih i 207 zarobljenih.

Miladin Petrović ne zaboravlja da pomene da je u tom ljudskom talogu koji se iživljavao nad ranjenicima i zarobljenima bilo i onih koji nisu izgubili dušu, koji su u pojedinim slučajevima pokazali ljudsko lice i koji su spasli više života, rizikujući i svoj.

Mora se zabeležiti da je među tim mnoštvom što alakaju, psuju „ćetnićku“ majku, mrcvare, ubijaju i kasnije isleđuju, da je među njima bilo i Srba čiji broj nije zanemarljiv. Jedan od takvih je i Jovan Divjak, tada pukovnik a ubrzo general, koji nije viđen da je lično okrvavio ruke, ali je već tada bio u vrhu strukture muslimansko-hrvatskih oružanih formacija i – što je najbitnije – bio je tada u Dobrovoljačkoj!

Knjiga Miladina Petrovića puna je krokija likova stradalnika, a isto tako i vinovnika tih stradanja. Tako, između ostalih primera, navodi priču svog kolega novinara Nikole Ostojića koji se našao zatočen zajedno sa jednom grupom oficira JNA. I tu, gle čuda, na strani Bošnjaka, zapravo među njima, ugledao je Gorana Milića, prvog čoveka Jutel-a, sa čašom viskija u ruci, kako zatvorenicima, od kojih neki sa krvavim zavojima oko glave, drži propoved o moralu optužujući ih za agresiju. Kako se smanjivao viski u flaši tako se ovaj dugogodišnji miljenik beogradske čaršije i zvezda beogradske televizije sve više uživljavao u ulogu bojovničkog civilnog političkog komesara. U ratu, zaista, padnu naslage civilizacijske, profesionalne i građanske šminke, i pojavi se spodoba sazdana od ogavnog ljudskog materijala.

Pod batinama i sa nožem pod grlom, nekoliko oficira bili su prisiljeni da se „dobrovoljno“ pojave pred kamerama Jutel-a i sarajevske televizije i da priznaju, kajući se, saučesništvo u „srbo-ćetnićkoj zločinačkoj agresiji“.

Oslobađanje zatvorenika išlo je pre svega preko generala Mekenzija i njegovog tima UN. Ljutio se kanadski general žestoko da ga je prevarilo ratno Predsedništvo BiH i u knjizi Mirovnjak, koju je nešto kasnije objavio, za počinjeni zločin prst, pre svega, uperuje na Ejupa Ganića. Deo operacije u Dobrovoljačkoj general Mekenzi je ipak uspešno sproveo: nije stradao niko od njegovih iz sastava „mirovnjaka“ sa Zapada. Žrtve JNA su tzv. „kolateralna šteta“ proizašla iz sukoba balkanskih domorodaca.

Miladin Petrović napisao je ovu knjigu pre hapšenja Ejupa Ganića u Londonu, na osnovu crvene poternice srpskog Tužilaštva za ratne zločine. Svakako bi se autor osvrnuo na Ganićevo hapšenje, a mnogo više na sramotnu oslobađajuću presudu londonskog suda, i na povratak Ganića u Sarajevo gde je dočekan kao heroj.

Bošnjačka strana prvo je, posredstvom UN „mirovnjaka“, predala srpskoj strani poginule pripadnike JNA. Sa živim sužnjima išlo je, razume se, sporije. Miladin Petrović oslobođen je među prvima, a njegova sestra 8. maja, na Markovdan. Drugi su se načekali izlaska na slobodu, neki u kazamatima i do tri meseca.

Besramno priznanje planiranog zločina došlo je, ubrzo posle masakra, od samog Alije Izetbegovića, onog istog koji je dao reč da nikome od pripadnika JNA neće faliti ni dlaka sa glave. Pojavio se na svojoj televiziji i trijumfalno izjavio: „Dobrovoljačka ulica je naša istorijska pobeda... muslimani su tada izgubili kompleks niže vrednosti od JNA...“

Danas Jovan Divjak, jedan od „junaka“ ove knjige, posle položene kaucije od pola miliona evra, slobodno šeta austrijskom prestonicom, nasmejan daje intervjue, uveliko je pod zaštitom austrijskog ministra spoljnih poslova koji isključuje mogućnost izručenja, a njegovo oslobođene vriskom i alakanjem traže i sve beogradske gorgone iz nevladinog sektora. Uz takvu podršku, za nadanje je da će Divjak naći malo luksuznog vremena da svrati na čuvenu bečku saher tortu u slavni hotel istog imena. Kad se našlo za kauciju, naći se se i za tortu. Osim toga, verovatno ima malo razloga za strah da će biti izručen Srbiji. Neće biti nikakvo iznenađenje ukoliko naše Tužilaštvo – posle slučajeva Ganić, Jurišić, Purda – opet ostane praznih šaka. Opet i opet?!... Pa to (naše) Tužilaštvo, zarad dobrosus(j)edskih odnosa, sve manje liči na Tužilaštvo za ratne zločine, a sve više na Odustajalište od progona ratnih zločina nad Srbima, sve više liči na Šalter za izdavanje potvrda o nevinosti notornim zlikovcima.

Negde početkom devedesetih do ruku mi je došao „Preporod“, sa podnaslovom ispisanim arapskim pismom, glasilom Islamske zajednice BiH. Žao mi je što taj „Preporod“ nisam sačuvao. U jednoj rubrici, posvećenoj istoriji Bosne, pisalo je da je Bosna oslobođena 1463. godine. To je godina, obratite pažnju, kada je Bosna pala pod naletom turske ordije, i u kojoj do tada nije bilo ni jednog jedinog muslimana. A „Preporod“ podučava da je Bosna tada oslobođena!... Čitajući ovu Petrovićevu knjigu i setivši se tog „Preporoda“ potpisnik ovog prikaza sve je bliži zaključku da se od te „godine oslobođenja“, pa kroz silne vekove, sve do Dobrovoljačke ulice proteže jedna neprekinuta nit, ponekad vidljivija a ponekad prikrivena kao ponornica, nit nepromenjenog odnosa prema nepravovernima.

Svest i savest javnosti lako se zamagle i sklone su zaboravu. Knjiga Milutina Petrovića budi iz tog zaborava, barem one koje nije bespovratno zahvatio virus bezosećajnosti.

Autor ovako završava svoju knjigu:

„Bivša Dobrovoljačka ulica sada se zove Ulica Hamdije Kreševljakovića. Izbrisan je naziv ulice, ali nije izbrisan zločin.

Pravda je spora, ali dostižna.“ Da li ova poslednja rečenica ima težinu u Srbiji?

Na kraju ovog prikaza, kad su nam poznata imena mnogih zločinaca, od samog vrha pa do neposrednih izvršilaca, i to ne samo za Dobrovoljačku, pijetet nalaže da umesto pripaljene sveće navedemo imena palih pripadnika JNA.

Umesto zaključka:

Potpisnik ovog prikaza (verujem i mnogi, mnogi drugi) voleo bi da sazna da li je po nekom od ovih mučenika nazvana ulica u njegovom rodnom mestu? Makar sokače? Postavljena tabla na kući u kojoj je odrastao? Da li je neka kasarna, makar najmanja, ponela ime po kapetanu Marku Labudoviću? Itd... itd... sve do jecaja i urlika!...