Početna strana > Prikazi > Basarine istoriografske bahanalije
Prikazi

Basarine istoriografske bahanalije

PDF Štampa El. pošta
Radoš Ljušić   
subota, 05. februar 2011.
(Početak bune protiv dahija. Sotija, Dereta, Beograd, 2010, str. 343)

– ''Vi gospodine Ćosiću, o mom ocu pišete budalaštine... I sve ostalo što pišete, to je koješta. I ne znam zašto se time bavite. Jer narod kome je moj otac bio vojvoda više ne postoji'', rekla je Dobrici Ćosiću Radmila, kćer Živojina Mišića. Sličnu primedbu dala mu je i druga vojvodina kćer.

''Da, gospođo. To nije vaš otac. To je moj Živojin Mišić'', odgovrio joj je pisac.

Istorijsku ličnost i događaje u istorijskom romanu na različite načine sagledavaju pisac, književni kritičar, čitaoci i istorici, u navedenom slučaju i potomci.

Povest u književnim delima, i kod nas i u svetu, učestala je pojava o kojoj su napisana brojna dela. Ne samo književni kritičari, već i istoriografi, bavili su se pitanjem istorije i književnosti. Navedimo samo tri primera, romane Lava Nikolajeviča Tolstoja,[1] Tomasa Mana,[2] kod nas Dobrice Ćosića[3].

U ovom radu pozabaviću se pitanjem poznavanja prošlosti svog naroda i korišćenja istorijskih činjenica ili ''poigravanja sa istorijom'' Svetislava Basare u njegovom najnovijem romanu-sotiji.

Sotija, roman, paskvila

Pre Basare, sotiju kao kvalifikativ za svoje delo, od naših književnika, koristio je Borislav Pekić, Kako upokojiti vampira. Sotija, London 1971/2 (1977). Roman je posvećen najtežem periodu nemačke povesti – nacizmu i Drugom svetskom ratu, kako Pekić kaže u predgovoru – vremenu nesreće i katastrofe Nemačke. Pisac, ''naime, veruje u danas toliko ismevano načelo, po kome dužnost pripovedača nije da obara ili stvara mitove, nego da ispriča priču''.

Glez fon Horstenau, političar, vojnik i diplomata, inače pristojan gospodin, u svojim memoarima nije mogao a da se, posle svega što se desilo tokom Drugog svetskog rata, ne upita: ''Zašto smo pojeli sva govna jednog strašnog rata''? I pored ovakvog priznanja, kao i bezbroj njemu sličnih, Pekić je u svom romanu pisao odmereno i razložno, ne sežući za pogrdnim rečima ni za najokorelije naciste i zločince do tada svetu nepoznate. Po tome se, ponajviše, Pekićeva sotija razlikuje od Basarine.

Osnovna dilema autora i čitalaca jeste – da li ovo delo ulazi u književni rod sotije ili romana. Po mišljenju autora reč je i o jednom i o drugom. Reč sotija ispisana je samo u naslovu knjige, dok je reč roman upotrebljena tri puta u Post scriptum-u ('' da u strukturi romana postoji...'', ''u odeljku romana posvećenom mračnom periodu posle petog oktobra 2000'', ''da stilski ujednačim roman'' str. 337, 338). Iz nedorečenih piščevih misli izveo bi se zaključak da je reč, očigledno, o romanu-sotiji ili, jednostavnije, o lakrdijaškom romanu. Književni kritičari i teoretičari knjievnosti pozabaviće se ovim pitanjem i, nadam se, dati stručan odgovor. Tema, stil, način iskaza i sve ostalo što čini sastavni deo ovog književnog ostvarenja upućuje nas na zaključak da je reč o političkom pamfletu ili paskvili, terminu koji je korišćen i u vremenu radnje ovog dela.[4] Autor je na neuobičajeni način prikazao vreme 19. i 20. stoleća, dok se za kraj ''romana'' može reći da je čista paskvila. Ovo delo nema radnju, nema priču, nema kohezionu celinu. Događaji kojim je započet roman i njegov kraj nisu povezani onom niti koja bi morala da čini okosnicu pripovedanja.

 Pre Basare, sotiju kao kvalifikativ za svoje delo, od naših književnika, koristio je Borislav Pekić, Kako upokojiti vampira. Sotija, London 1971/2 (1977). Roman je posvećen najtežem periodu nemačke povesti – nacizmu i Drugom svetskom ratu, kako Pekić kaže u predgovoru – vremenu nesreće i katastrofe Nemačke. Pisac, ''naime, veruje u danas toliko ismevano načelo, po kome dužnost pripovedača nije da obara ili stvara mitove, nego da ispriča priču''.

I sam autor je svestan ovog nedostatka, ali tek pošto su mu prijatelji, koji su čitali rukopis, skrenuli pažnju na tu činjenicu. U Post scriptum-u, koji predstavlja bolje stranice ove knjige, autor piše – ''da u strukturi romana postoji nekoliko manjih tektonskih poremećaja''. Basara preskače vreme od Drugog ustanka do Balkanskih ratova i Prvog svestkog rata (''zjapi velika raselina''), sa mnoštvom zapostavljenih tema, pa čak i ceo Drugi svetski rat, koji ''još uvek nije završen'' (str. 337). Ali, o njemu, obećava novo delo.

Ono po čemu ova knjiga ne bi mogla da se svrsta u romane, a sasvim se uklapa u paskvile politikanskog žanra, jeste njen stil. Svesni su toga i autor i njegovi dobronamerni kritičari koji su zapazili ''profanaciju stila'' (str. 338). ''Budući da držim do mišljenja iskusnih čitalaca, a moji prijatelji to jesu, bio sam naumio da posegnem u fundus već pomalo otrcanih, ali još uvek sasvim upotrebljivih književnih postupaka, da stilski ujednačim roman i da jaruge u kompoziciji zatrpam naslagama pseudoistorijskog šuta'' (str. 338). Svestan, ako to jeste, ovakvih manjkavosti, svaki ozbiljniji pisac bi doradio svoj rukopis, ali Basara, ili nije hteo, ili nije imao vremena, ili mu nije dopustila mržnja na ''junake našeg doba'' i žurba da posao obavi što pre. ''Nemoguće je – neka čitaoci to sami zamisle i prosude – koristiti isti polufantastični stil pišući o Karađorđu i – recimo – Gojislau Lojanici'' (Vojislav Koštunica, str. 339). Ovim priznanjem, autor nedvosmisleno priznaje da stil pisanja prilagođava ličnostima, odnosno sklonostima koje gaji prema njima. Iz toga bi proizilazilo da je o voždu pisao književnije, a o predsedniku neknjiževnije. Ali, ni to nije tačno.

Mržnja je putovodilac srpskog pamfletiste, a ''profanacija stila'' uzdignuta je do neslućenih visina. On mrzi i Karađorđa i Koštunicu, prvog manje, drugog neizmerno. U ovom pamfletu nema pozitivne ličnosti, uz retke izuzetke (car Franja Josif i Nenad Čanak), svi su negativci: Karađorđe, knez Miloš, kralj Petar, Dragutin Dimitrijević Apis, Milovan Đilas, Dobrica Ćosić, Velimir Ilić, Vojislav Koštunica, Boris Tadić i mnogi drugi.

Ovo je redak ''istorijski roman'' koji ima napomene, čak 32! Ima ih i Pekićev pomenuti roman, ali one imaju sasvim drugačiju funkciju. Napomene su kod Basare besmislene i potpuno suvišne, jer ne objašnjavaju radnju osnovnog teksta, te su mogle da nađu prostor u osnovnom tekstu, čime ne bi nimalo narušile naraciju ionako punu učestalih preskakanja događaja, udaljavanja od započete priče ili tome slično. Napomene su još jedan rečit svedok da je ovo paskvila, a ne roman. Kad pominje Milorada Pekmeščića (Ekmečića) i njegovu neobjavljenu studiju, on iz nje navodi podataka da je sultan Mahmud II naredio da se zašilji 1.800.000 kočeva i na njih nabiju odrasli muškarci Beogradskog pašaluka i ''jednom za svagda reši srpsko pitanje'' (str. 157). Književnik je, u stilu istorika, u napomeni br. 12 dao sledeće objašnjenje: ''Ovaj podatak dosta govori o fikcionalnoj i tendecioznoj metodologiji srpske istoriografije''. Na str. 162. u napomeni br. 13 navodi moje delo, koje nikada nisam napisao: Problem prekograničnih teritorija u doba vladavine kneza Miloša,  Beograd, Zavod za udžbenike, 1981. Ovakvi se primeri ne mogu naći ni u jednom istorijskom romanu, ovde je reč, bez ikakve sumnje, o obračunu sa onim srpskim intelektualcima, u ovom slučaju istoričarima, koji misle drugačije od Basare i čije se ideje njemu ni malo ne dopadaju. I, umesto da se osvrne na njihova objavljena i svima dostupna dela, on poseže za nenapisanim, neobjavljenim i samim tim publici nepoznatim radovima, uveren da će na taj način lakše plasirati svoje ideje.

Nepoznavanje istorijskih izvora i literature

Piščeve imaginacije zasnovane na poznavanju izvora i literature najčešće nisu sporne, i nesaglasne vremenu i društvenoj stavrnosti epohe o kojoj piše, dok piščeve imaginacije nastale kao izraz nepoznavanja istorijske građe i literature o povesti sopstvenog naroda nesporno su sporne, jer obiluju proizvoljnim i paušalnim pogledima, netačnim i izvitoperenim činjenicama i zaključcima. Ovoj drugoj kategoriji pripada Basarina knjiga.

Ivo Andrić je pre odlaska u uobičajene šetnje Kalemegdanom redovno posećivao biblioteku Odelenja za Istoriju Filozofskog fakulteta i tu čitao njemu neophodna istoriografska dela. Kakav je bio znalac prošlosti svoga naroda nije potrebno ni naglašavati. U istoj biblioteci pronašao sam knjigu građe iz koje potiče jedan dokumenat na osnovu kojeg je napisao pripovetku Za logorovanja. Dokle je sezalo njegovo znanje povesti prve polovine 19. veka, kojem periodu je posvećeno i Basarino delo, i na koji način je pripovedao o tom dobu i događajima, nije, takođe, potreban poseban osvrt. Kad je povesnica u pitanju, Andrićevo znanje je nesporno, Basarino znanje je sporno.

Basara je tačno zapazio jednu osobinu Srba – ''neshvatljivu potrebu za preuveličavanjem događaja'' (str. 170). Ona krasi i njega i teško je reći gde su granice ovakvog poimanja prošlosti i sadašnjosti sopstvenog naroda, kako kod onih pisaca koji uzdižu ili ruže karakterne crte svog naciona. Ako Simu Lazića Lukina ili Jovana Deretića možemo uzeti za primer prvih, Svetislava Basaru možemo uzeti za predstavnika drugih tumača srpske povesti. Radi se,očigledno, o ljudima slabih znanja, lošeg poznavanja prošlosti, čije se granice izmišljotina, ipak, lako mogu sagledati i objasniti.

 Ivo Andrić je pre odlaska u uobičajene šetnje Kalemegdanom redovno posećivao biblioteku Odelenja za Istoriju Filozofskog fakulteta i tu čitao njemu neophodna istoriografska dela. Dokle je sezalo njegovo znanje povesti prve polovine 19. veka, kojem periodu je posvećeno i Basarino delo, i na koji način je pripovedao o tom dobu i događajima, nije, takođe, potreban poseban osvrt. Kad je povesnica u pitanju, Andrićevo znanje je nesporno, Basarino znanje je sporno. 

Basara piše da su Srbi opčinjeni izmišljenim pojavama, ali to zapažanje njemu bi ponajviše pristajalo. Iz njegovih maglovitih maštarija provejava duh zbunjivanja čitalaca, posebno onih koji slabije poznaju prošlost svog naroda.

Istorijski izvori poslužili su kao potka mnogim piscima za nastanak istorijskih romana, a kao primer može da polsuži Travnička hronika Ive Andrića.Basara, za razliku od Andrića, dobrog znalca izvora i literature,ne zna te se stoga i nije mogao iskoristi ni literaturu posvećenu problemu o kojem piše!

Valter Skot nas uverava da pisac istorijskog romana ''ne sme napisati ništa što nije u skladu sa običajima datog vremena'', a Mekkinli Kantor, baveći se istorijskim romanom došao je do uverenja da pisac ''i sam mora biti ekspert za istoriju, prvorazredni poznavalac starina...''[5].

Književna dela nastala uz pomoć istoriografije ''njezin su dužnik'', piše Boško Petrović, jedan od uspelijih pisaca istorijskih romana. ''Zar nije istorijska nauka ta koja pripovedačima tek i daje mogućnost da pričaju svoju istorijsku priču; zar bi je drugače mogli? Zar oni to ne samo što pokazuju, nego još i činjenice, koje su eskamotirali od istorika, samovlasno izvrću'', nastavlja pisac Pevača?[6] Nedžad Ibrišimović, pisac istorijskih romana koji obrađuju Bosanski pašaluk prve polovine 19. veka, piše: ''Naravno da nastojim svim silama da ne pogriješim, naravno da nastojim da mi je istorijski podatak tačan, ali sav ostali prostor ostavljam sebi i svojoj imaginaciji''.[7]

Do kojih granica se mogu istorijske činjenice izvrtati? Da li se izvrtanjem tih činjenica stvara pogrešna predstava o vremnu koje u svom književnom delu pisac odslikava? Kakve poruke šalju takva dela?

Da li ona zbunjuju čitaoce, najvažnije je pitanje? Ono što znamo o vremenu o kojem piše Basara i ono što je on napisao o tom dobu i ljudima, dva su sasvim suprostvaljena sveta, dve su ''istine'', dva su pogleda, dva su nepomirljiva shvatanja. Basara goni čitaoca na skoro svakoj strani knjige da postavi sebi ovakva pitanja.

Kada se pojavio roman Svetlane Velmar-Janković Bezdno javili su mi se mnogi poznavaoci da me upitaju za memoare kneza Mihaila, koje nikada nije napisao. Velamr je uverljivo započela roman dnevnikom kneza Mihaila, te su skoro svi pomislili da je taj dokumanat poslužio piscu da napiše roman. Jedva sam pojedince uspeo da ubedim da knez Mihailo nije ostavio za sobom nikakav memoarski spis.

Ruski naučnik i romanopisac, Jurij Tinjanov, kome je ista istorijska građa poslužila i kao piscu i kao naučniku, kaže da ''onde gde se završava dokument tu ja počinjem''.[8] Na isti način postupao je Ivo Andrić, posebno u pripovetci Za logorovanja, čija se radnja dešava u vreme Prvog ustanka i koja je napisana na osnovu poznatog istorijskog dokumenta, sa krajem koji je čista piščeva imaginacija.[9]

Svako dalje bavljenje ovim problemom udaljilo bi nas od Basarinog dela, ono je književnoj kritici dobro poznato, te se vraćamo njegovom poznavanju i korišćenju istorijskih zbivanja u njegovom romanu. Naša pažnja biće usredsređena na ukazivanje propusta učinjenih iz nepoznavanja povesti Srbije i srpskog naroda 19. i 20. veka.

Dahije i Prvi srpski ustanak

Dahije su omiljena tema Basare; stavio ih je u pozajmljeni naslov knjige, preuzet iz Višnjićeve pesme, te su stoga oni njegove glavne ličnosti. On započinje roman sa turskih dahijama, a dovršava ga sa srpskim dahijama. Srbi su odgajani u ''duhu patriotske mržnje prema dahijama'', ali pisca ne zanima koji su uzroci te mržnje, kojoj neosnovano pridodaje epitet ''patriotske'', iako se zna da je vreme njihove uzurpacije vlasti bilo kratkotrajno. Aganlija, Kučuk Alija, Mula Jusuf i Mehmed Fočić-aga ''nisu bili dahije'', već su dahije, protiv kojih je podignut Prvi srpski ustanak, bili Ibraga, Musaga, Mujaga i Avdaga, što je puka izmišljotina (str. 171, 174). I, da navedemo jedno od prvih piščevih slabih poznavanja istorijskih događaja i ličnosti: Sali-aga je brat Kučuk Alije, a ne Aganlije, kako Basara tvrdi (str. 151).

Iako je na pitanje novinara ''Presa'', da li danas postoje dahije, odgovorio: ''Ne, nema danas dahija'', nesporno je iz njegovog izlaganja da su to Milovan Đilas, Dobrica Ćosić, Slobodan Milošević i Vojislav Koštunica. Da je tako govori njegova poslednja rečenica u ovom odgovoru, da se ''evropejci'' ponašaju kao kabadahije, iz čega sledi da se nacionalisti ponašaju kao dahije, a njihovi najbolji predstavnici su pomenute četiri ličnosti.[10]

Prvi srpski ustanak i vožd Karađorđe su dve pojave prožete i u povesti i u Basarinom delu, i nedvojive su. Karađorđe je bio veliki izazov i za istoriografe i za književnike. Pošto u ovoj kritici ne analiziramo radove istoriografa, navešćemo samo imena onih koji su ostavili neko vrednije delo o Karađorđu: Lazar Arsenijević Batalaka, Konstantin Nenadović, Milenko Vukićević, Vladimir Ćorović, Vladimir Gofman, Dragoslav Stranjaković, Gojko Desnica, Radoš Ljušić. Karađorđe je bio omiljena tema i u književnosti: Pera Todorović (Smrt Karađorđeva, 1892/3), Stojan Živadinović (Karađorđe, 1930), Dušan Baranin (Karađorđe), Velimir Živojinović-Masuka (Karađorđev povratak, 1986)...

Iako je na pitanje novinara ''Presa'', da li danas postoje dahije, odgovorio: ''Ne, nema danas dahija'', nesporno je iz njegovog izlaganja da su to Milovan Đilas, Dobrica Ćosić, Slobodan Milošević i Vojislav Koštunica. Da je tako govori njegova poslednja rečenica u ovom odgovoru, da se ''evropejci'' ponašaju kao kabadahije, iz čega sledi da se nacionalisti ponašaju kao dahije, a njihovi najbolji predstavnici su pomenute četiri ličnosti.

Novovekovnu istoriju Srbije započinje tvrdnjom da ''...oko 1790, Srbija je nestvarni pašaluk'' (s. 6). Kaluđer Avakum nije niko drugi do Bekri-Halil Karadža, koji se pokrstio i zamonašio (str. 191). Ovakvom izmišljotinom obeščastio je mučeničku smrt svetitelja.

U vreme Poslednjeg austrisko-turskog rata, u Bosni nije bilo austrijske vojske već je tamo ratovao bosanski frajkor, te srpski hajduci nisu mogli da stupaju u vojsku austrijskog ćesara (str. 27). Karađorđe nije dolazio u Užice u vreme ovog rata, već se tukao sa Lomigorom kod Požege (str. 31).

Opisujući izbor vožda u Orašcu, pisac težište stavlja na Stanoja Glavaša i kneza Teodosija Marićevića, dok o Karađorđu –''nije bilo ni pomena'' (str. 90).Potom, zaboravivši šta je napisao, pripoveda kako ustanici, ipak, biraju Karađorđa za vožda, a on je svoj izbor oglasio puškom i pištoljem i ''preciznim hicima u čelo pobio osmoricu glavara'' (str. 93)?! Od ovakvih i sličnih neistina i nedoumica kipti knjiga Basare.

''Krajem devetnaestog veka, u knjizi Die serbische revolution Leopold Ranke je izneo smelu tezu'' o tome da je Stanoje Glavaš predvodio Srbiju umesto Karađorđa, ona bi bila oslobođena tek 1954. godine (str. 94). Bez obzira na neopravdanu slobodu poigravanja povešću, autor ne zna da je Ranke ovo delo objavio 1829, i da je umro 1886. godine, pa stoga i ne može biti reči o njenom publikovanju kraju 19. veka, kako neosnovano piše Basara!

''U istoj knjizi, na stranicama 324, 325 i 326, koje su volšebno izostale iz svih sledećih izdanja, Ranke argumentovano opovrgava teoriju o postojanju zavere Nerođenih Istoriografa, oglašavajući je plodom kolektivne mašte, ne odbacujući, međutim, mogućnost da je sve to skupa zapravo bila Karađorđeva i Vukova ujdurma'' (str. 94).

Rankeova knjiga objavljena je na nemačkom prvi put 1829, a na srpskom 1864, potom 1879. godine, prošireno pod naslovom Srbija i Turska u 19. veku. Prevodeći prvo izdanje ''Srpske revolucije'', Stojan Novaković se 1864. godine suočio sa cenzurom: ''Neke ocene o unutrašnjoj radnji kneza Miloša (najviše o postupanju prema privatnim pravima) nisu se svidele tadašnjoj censuri. Traženo je od mene da ih ili promenim ili objašnjenjima suzbijem'', na šta nije pristao, te je prvi prevod Rankeove Srpske revolucije skraćen tako što je objavljen samo do događaja iz 1813. godine. Dakle, vladavina kneza Miloša je izostavljena, a nisu, kako kaže pisac pskvile, tri stranice ''volšebno izostale''. Svi ostali prevodi i izdanja, počev od narednog, iz 1892. godine, do poslednjeg, iz 2004. godine, objavljeni su u celini, bez izostatka ijedne rači.

Zašto je pisac paskvile posegao za ovom i njoj sličnim lažima, jer ovde, očigledno, nije reč o pripovedačevoj fikciji? Evo njegovog objašnjenja, koje ulazi u red sramnih piščevih reminescencija o ljudima i događajima iz vremena Prvog ustanka. ''Svi raspoloživi dokumenti o Šundama i DŽikama završili su se u podrumima Tajnog arhiva Srbije, u kome se, između ostalog, čuvaju stranice 324, 325. i 326. Rankeove Srpske revolucije, spiskovi turskih žena i dece pobijenih u masovnim pokoljima počinjenim po osvajanju varoši, imena nepoćudnih knezova, bimbaša i buljubaša, i mnoge druge stvari koje se, saglasno mišljenju Nerođenih istoriografa, nisu uklapale u kitnjasti ram herojske povesti Prvog ustanka'' (spacirana podvlačenja su autorova, boldirana R.Lj, str. 111). Nešto kasnije Basara optužuje Nerođene istoriografe, a to se moglo odnositi samo na Stojana Novakovića, prevodioca ovog dela, da je počupao te stranice ''stidljivijih zametaka etničkog čišćenja'' (podv. R. Lj. str. 164).Tako je naš vrli književnik zamenio spiskove pobijenih turskih žena i dece i nepodobnih srpskih starešina (a to se moglo desiti u zimu 1806/7. godine)sa događajima iz Drugog ustanka i delom prve vladavine kneza Miloša, odnosno vremenom od 1814. do 1829. godine. Koliko takvo poznavanje povesti i izvedena zamešateljstva mogu da doprinesu književnom štivu istorijske sadržine, neka savako sudi za sebe. Ali, osećam se obaveznim da dodam da je paskvilant želeo da događaje iz Prvog srpskog ustanka, pošto-poto, poveže sa današnjim svetskim viđenjem Srba, krvopija, osvajača, ratnika i zločinaca.

Opis opsade i oslobađanja Beograda je potpuno suprotan stvarnim događajima. Basara zna kakvo je bilo oslobođenje budućeg glavnog grada Srbije samo zahvaljujući teleskopima koje su austrijanci postavili u Zemunu, da bi osmatrali srpska zverstva. Kako je koji ustanik osvajao koje sokače, tako mu je nadevao svoje ime. Turci su, inače, pružali žestok otpor, dostojan hvale, uvereni da time sprečavaju srpsku ordiju da nastavi pokret ''pravo na Carigrad".

Opis opsade i oslobađanja Beograda je potpuno suprotan stvarnim događajima. Basara zna kakvo je bilo oslobođenje budućeg glavnog grada Srbije samo zahvaljujući teleskopima koje su austrijanci postavili u Zemunu, da bi osmatrali srpska zverstva. Kako je koji ustanik osvajao koje sokače, tako mu je nadevao svoje ime. Turci su, inače, pružali žestok otpor, dostojan hvale, uvereni da time sprečavaju srpsku ordiju da nastavi pokret ''pravo na Carigrad'' (str. 114)! Pokolj u Beogradu su Srbi načinili radi osvete, jer su Turci pobili ''tridesetak Srba, uglavnom loših boraca, kesadžija i kavgadžija, koji su ionako zasluživali smrt'' (str. 116). Porušili su 273. džamije, ostavivši samo Bajrakli-džamiju. Samo topom iz Topčidera, kakvu je on silinu posedovao, srušeno je 47 vitkih džamija. Ustanici su, potom, nasilno mnoge muslimane preveli u ''zlatno pravoslavlje''. U vreme osvajanja beogradske tvrđave, koje je usledilo posle osvajanja varoši, Karađorđe, piše Basara, nišani topom ''na Batal-džamiju'' (str. 128), zaboravivši da je nekoliko stranica ranije naglasio da su ustanici sačuvali samo jednu džamiju – Bajrakli! A da je ova radnja vožda nemoguća i da pisac ne poznaje geografiju grada u kojem živi, dovoljno je reći da se Batal-džamija nalazila negde kod Tašmajdanskog parka, iz čega bi se izveo zaključak, po Basari, da voždov top puca unatrag, u pravcu Tašmajdana, a ne unapred, u pravcu Beogradske tvrđave!

Pljačke, neredi i bogaćenje ustanika u Beogradu danima nije prestajalo. ''Već krajem decembra, knezovi i vojvode počinju da se utapaju u raskoš; njihove žene, do juče ušljive, danas dovedene iz ubogih zbegova i zabačenih sela, sutradan već hodaju Beogradom nakinđurene niskama dukata i debelim zlatnim lancima'' (str. 117). Osvajanjem Beograda Srbi su pokazali niz loših osobina. Evo kako Basara o tome piše: ''Dokopali se gedžovani turskih para, pa pobesneli gore od Turaka. Po ceo dan se svađaju koja će ulica po kome dobiti ime... Sad i ulice krštavaju'' (str. 125). Da li je ovakvom pisanju potreban komentar?

Posle osvajanja Beograda u Srbiji Beogradskog pašluka više nije bilo Turaka, te je sledeća tvrdnja paskvilanta neosnovana: ''i sada su Srblji Turcima vladali pomoću strašila'' (str. 122). Zlostavljanje Turaka je omiljena tema Basare – njih Srbi psuju, pljuju i teraju da jedu ''ljudski i stočni izmet'' (str. 128). Ovo se može naći samo kod Basare, i nigde više!

Potpuno je izmišljeno kazivanje Basare da Turci opsedaju srpske gradove 1807. godine, jer takvog pohoda turske vojske uopšte nije bilo (str. 141). On piše o gradovima pod turskom upravom u Srbiji posle 1807. godine, kada više Turaka nije bilo u Srbiji, pa samim time ni njihove uprave u njima (str. 131).

Jadni Turci, šta su sve morali pretrpeti od Srba. Poigravanje sledećom činjenicom predstavlja vrhunac cinizma, zlobe i pokvarenjaštva. Iz opsađene Loznice 1813. godine Moler je pisao ustanicima pisma svojom krvlju, o čemu su ostavili podatke savremnici, koje niko do sada nije osporio. Na taj podvig Basara je odgovrio neshvatljivim krivotvorenjem za normalne ljude. Njegovog glavnog junaka, Uzun Gvozdena, Karađorđe hitno pozvao da se vrati iz Užica u Beograd, i evo na koji način: ''Pismo je bilo napisano arapskim slovima na srpskom, bledunjavom krvlju pisara, nekog zarobljenog i ranjenog Turčina'' (str. 130)! Da li je ovome potreban komentar, kada se zna, da će Basara samo dve stranice kasnije, istaći kako je vožd štitio Turke (str. 132).

Prethodno blaćenje vožda nije zadovoljilo paskvilanta, na meti se našao i srpski jezik. Nerazvijen srpski jezik ima samo 1.100 reči te je stoga ''Karađorđe bio prisiljen da naređenja, ukaze i istoriju piše handžarom na kožama Turaka i ustanika. – Jer su samo mrtvi bezuslovno sledili njegove naume, i samo je mrtvima mogao verovati'' (str. 168). Neviđeni svetski zlikovac, taj Basarin Karađorđe!

Da promaši ceo vek, za autora je normalno i uobičajeno. On piše: ''Bilo je to po prvi put u toku pet stotina i šest godina, još od vakta gazi-Orhana i osnivanja Osmanskog carstva...'' (str. 127). Osmansko carstvo je osnovao, samim tim i dinastiju – Osman, a ne Orhan (oko 1234 - oko 1362), koji je bio njegov naslednik. Oduzimanjem od 1807, 506 godina, dobija se 1291, kada Carstvo nije osnovano, što znaju i deca u osnovnoj školi.

Nije reč o neznanju, već o šarlatnastvu, kada paskvilant piše da je Dositej Obradović osnovao Veliku školu (str. 131)! Iako nije naveo vreme, na osnovu njegovog pisanja njeno otvaranje pada u 1807. godinu. U osnovnoj školi se uči da je Veliku školu osnovao 1808. godine Ivan Jugović. Izmišljena je i misija u Bukureštu Dositeja Obradovića, kojem vožd savetuje: ''nemoj noću švrljati po Bukureštu, jer su vlaške kurve opasne...'' (str. 137).

Neznalica tvrdi da je Napoleon ''ognjem i mačem razorio okamenjeni feudalni sistem i postavio temelj Nove Evrope'' (str. 138). U Francuskoj je feudalni sistem razoren 1789. godine, i u tome Napoleon nije učestvovao, on igra značajniju ulogu tek pošto je Revolucija završena 1799. godine, kada postaje konzul! Ne štedi paskvilant ni Francuze, te piše: ''Napoleon se, pročitavši Kuran, oduševio 'veličinom njegove moralne sile', najozbiljnije nosio mišlju da Francusku i Francuze prevede u islam i da na toranj katedrale Notr Dam istakne polumesec i zvezdu, a onda mu Šampani dolazi s predlozima nekakvog srpskog pobunjenika, koji sa razdaljine od 1.000 milja bazdi na rakiju i beli luk i koji bi da vrati krst na Aja Sofiju.'' Potom Napoleon zabranjuje svaku saradnju sa Srbima. ''Ta argoncija i nesmotrenost, kako ćemo videti, koštaće Napoleona prestola i života'' (str. 139-140)! Na kraju, Basara nam otkriva zašto Napoleon i Karađorđe nisu mogli da uspostave dobre odnose: ''Osim toga, tu je i kompleks: Bonaparta je visok 152 santimetra, a Crni Đorđe čitav 201. Napoleon ponajviše zbog toga neće da čuje za srpskog Vožda'' (str. 167). Da li je na ovakve gluposti potrebno davati čitaocima komentar?

Basara ne poznaje ni elemntarne činjenice, kako iz srpske tako i iz balkanske istorije. On tvrdi da se Prvi ustanak nalazio pred propašću 1807. godine. I dodaje: ''Nepromišljene pobune u Srbiji i Grčkoj ne samo da nisu postigle cilj – oslobođenje od otomanske dominacije – nego su bolesniku sa Bosfora na veoma čudan način produžile život'' (str. 145). Čitalac će pomisliti da su obe pobune izbile u isto vreme, a zna se da je Grčki ustanak kasnio čitavih 17. godina.

Neznanje o poreklu srpske zastave Basara je izneo u nizu nastupa u tv emisijama, novinskim člancima, pa i u ovom romanu-paskvili. On piše ''o crveno-belo-plavoj krpi'', odnosno zastavi Prvog ustanka (str. 147). Nešto kasnije navodi da je Obren nosio steg sa ''zlatnim krstom na purpurnom polju – kojim je zamenjena privremena rusofilska creno-plavo-bela trobojka'' (str. 150). Trobojku je Srbija prvo dobila Sretenjskim ustavom (1835): crvena-bela-ugasitočelikasta (plava) i, potom, krajem 1835. godine fermanom sa novim rasporedom boja, konačnim: crvena-plava-bela. Upotpunimo ovu sliku Basarinim kazivanjem iz jedne tv emisije. On je tada izjavio da je, u vreme Prvog srpskog ustanka, jedna pijana srpska delegacija boravila kod Rusa u Vlaškoj i tamo je videla, takođe kod pijanih Rusa, trobojku, i donela je u Srbiju. Budući da su bili pijani, oni su je izokrenuli, te je tako od ruskog rapsoreda boja: bela – crvena – plava, nastala srpska: plava – crvena – bela! Zamislite ambasadora jedne zemlje koji ne zna kako je nastala zastava njegove države!

Neznalica tvrdi da je Napoleon ''ognjem i mačem razorio okamenjeni feudalni sistem i postavio temelj Nove Evrope'' . U Francuskoj je feudalni sistem razoren 1789. godine, i u tome Napoleon nije učestvovao, on igra značajniju ulogu tek pošto je Revolucija završena 1799. godine, kada postaje konzul! Ne štedi paskvilant ni Francuze, te piše: ''Napoleon se, pročitavši Kuran, oduševio 'veličinom njegove moralne sile', najozbiljnije nosio mišlju da Francusku i Francuze prevede u islam i da na toranj katedrale Notr Dam istakne polumesec i zvezdu, a onda mu Šampani dolazi s predlozima nekakvog srpskog pobunjenika, koji sa razdaljine od 1.000 milja bazdi na rakiju i beli luk i koji bi da vrati krst na Aja Sofiju.''

Vožd je ''budući romejski avtokrator'' (str. 105, 109). A Ciganka Mejra je rodonačelnik budućih ''srpskih obaveštajnih i kontraobaveštajnih službi'', a isticala se i time što je voždu gledala u talog kafene šolje (str. 105).Time ne prestaju gluposti ispisane uz ime slavnog predvodnika srpskog ustanka, povremno će ga pominjati i kasnije. Na redu je njegov naslednik.

Knez Miloš

Kako bi se Basara proveo da danas knjaz Miloš vlada Srbijom? Takve je, Jego Sijateljstvo, bacalo na macke, isprebijalo po turu, pa u podobiju sa batinama i delom, bijeni danima nisu mogli normalno da sede, što nije daleko od istine, ali nije poznata pojava koju poseduje Basarin junak, neki Todor, koji je, pored svega, ''tečno govorio na dupe'' (str. 103).

Piščev glavni junak, Uzun Gvozden, rodonačelnik Avakumovića, umro je 1877. godine, pošto ga je bolest toliko ophrvala i svela na četiri kliograma. On je, prethodno, doživeo šlog, godine 1857, ''posle javnog batinanja koje mu je upriličio Jego Sijateljstvo, knjaz Miloš Obrenović'' (str. 153). Basara je u jednoj rečenici izneo više neistina, proisteklih iz neznanja i brzine pisanja, a ne zato što se hteo poigravati povesnicom. Knez Miloš, odn. Jego Sijateljstvo, abdicirao je 1839. godine i došao ponovo na presto 1858. izborom na Svetoandrejskoj skupštini, ali je stupio na tle Srbije tek početkom 1859. Kao Jego Sijateljstvo, odn. vladar, on 1857. godine nije mogao nikoga tući i da je hteo, jer je te godine vladar u Serbiji bio voždov sin knez Aleksandar i, što je još bitnije, što pisac ne zna, od 1835. godine, posle Miletnine bune, činovnici nisu dobijali batine, čak ni od Jego Sijateljstva. Ničim obuzdana i nekontrolisana mašta paskvilanta ne staje ni tu, već unuk Uzun Gvozdena šalje pismo knezu Milošu i preti mu da će mu pogubiti sina Mihaila 29. maja 1868. godine! Vidoviti Srbin!

Manira proizvoljnog pisanja Basara se držao do kraja svoje knjige. On kaže da je knez Miloš ''dosta često – što zvanično što nezvanično – dolazio u Stambol''. Knez Miloš je samo jednom posetio Cariigrad, 1835. godine, i svojom posetom postigao značajan državnički uspeh, te stoga ruženje Nerođenih istoriografa (Mihaila Gavrilovića i Radoša Ljušića) da su ''ispreli svakave bajke'' je neistina, kao što je neistina i da je knez vreme provodio po burdeljima i da se trudio da uradi više za sebe nego za Knjažestvo.

Pisac beogradskog vezira netačno oslovljava kao ''velikog vezira'' (str. 161).

Knez Miloš prenosi prestonicu iz Beograda u Kragujevac posle ubistva Karađorđa (1817, str. 172/3). Samo neznalica tako nešto može da napiše, potpuna neznalica istorije sopstvenog naroda. Prestonica Srbije bila je, za vladavine kneza Miloša, Crnuća, pa Kragujevac od 1818, a Beograd tek od 1839, prvi put i konačno od 1841. godine. Nezamislivo je takvo nepoznavanje istorije svog naroda i države jednog pisca i ambasadora.

Čuveno Vukovo pismo knezu Milošu, kojim je kritikovao njegovu vladavinu, stavlja u 1839, a pisano je 1832. godine (str. 83).

Potrebna je neshvatljivo čudesna mašta da bi čitalac razumeo piščeve imaginacije sopstvene istorije i njenog proizvoljnog tumačenja. Hartija kod Srba, po Basari, služi iskučivo u dve svrhe, kao cigar-papir i za pravljene fišeka, odnosno metaka za puške. Htišerif, kojim je Srbija stekla nezavisnost, poslužio je za pravljene fišeka za duvan i barut (str. 77, 78, 80, 262, 264). Primerak jedne od dve kopija Hatišerifa čuva se u Narodnom muzeju (str. 80). Postoji u Arhivu Srbije više kopija Hatišerifa iz 1829, 1830. i 1833. godine, a nijedan u Narodnom muzeju. Original nijednog od pomenutih Hatišerifa nije sačuvan i, ne zato što su ga Srbi divljaci uništili praveći od njega fišeke za duvan i metke, već zato što su odneti tokom Prvog svetskog rata i verovatno se čuvaju u nekom od arhiva u Budimpešti.

U kategoriju neznanja Basare spada i to da je knjaz Miloš odlučio da se ''imaju ustaliti prezimena i od Preobraženja Gospodnjeg 1835. pa ubuduće prezivati po ocu'' (str. 102). Zvanično se prezimena ustaljuju od sredine 19. veka, dok su neka, u znatno manjem broju, bila ustaljena i pre ovog stoleća!

Srbija, u knez Miloševo doba i kasnije, bila je poznata po uzgoju i izvozu svinja, kao jednom od važnijih privrednih delatnosti. I sa tom činjenicom pisac se poigrao na jedan gnusoban način. Dr Vajsmiler, koji je došao u Kneževinu na poziv kneza Miloša, proizveo je ''novu vrstu agresivnih svinja mesoždera''. Jednoga dana one su izmakle kontroli i provalile obor i upale u jedan devojački mansatir i napravile pravi pokolj (str. 193-4). Da bi se svinje pobile, upotrebljena je srpska poljska artiljerija.

Po Basarinim saznanjima knjaz Miloš je bolovao od tripera te ga je lečila Ciganka Begza, koja je svojim magijama imala da zarazi ''austrougarskog prestolonaslednika'', ali se umesto njega ''razboleo knežević Milan, i ubrzo posle toga umro'' (str. 210). I u igranju sa povešću nedopustivo je pripisati mladiću i prestolonasledniku Srbije, Milanu, da je bolovao od tripera. Inače, on nije umro ni kao knjažević od tripera već jektike, i to kao knez Srbije, sa kratkotrajnom vladavinom od 26 dana.

Od Jego Sijateljstva, knjaza Miloša, Basara se rastao još jednim netačnim podatakom. On tvrdi da je ''Miloš, po milosti Božjoj i volji naroda knjaz Serbije'' (str. 182). Istoriografija odavno zna, i svako ko bi o tome hteo da se obavesti, da se tako titulisao njegov sin Mihailo za vreme druge vladavine (1860-1868), a zatim i svi ostali srpski vladari. To ne zna samo Basara, književnik i bivši ambasador.
***
Basara je poštedeo čitalačku publiku svojih neznanja i samomržnje sopstvene povesti i naroda i države jednog dužeg perioda, od kneza Miloša do Aneksije Bosne i Hercegovine. Usput, načinio je još nekoliko propusta, pre nego se rastao sa 19. stolećem.

Jovan Sterija Popović (1806-1856) je ''osnivač Liceja i knjažeskog pozorija'', što je puka izmišljotina (str. 186). U Beograd je došao pošto je u Kragujevcu prestalo sa radom pozorište Joakima Vujića i bio osnovan Licej (1838), a umro je pre nego je otvoreno Narodno pozorište u Beogradu.

Vuk Karadžić je odavno omiljena tema Basare. On piše da je prvu verziju Rečnika uradio u Kragujevcu, ali su mu rukopis prve verzije ukrali kneževi zlobnici. Za slovo Đ nije znao do 1930, verovatno je štamparska greška, pa bi trebalo 1830. Poznato je da je Rečnik nastao u Beču, uz podršku Kopitara. Osim što je izumitelj nacionalne azbuke zgrnuo ''veliko bogatstvo'' (str. 206), doživeo je da mu Karađorđe, umesto da ga skrati za glavu, prebio samo nogu (str. 207).Zbog prihvatanja Vukove azbuke šta sve neće zadesiti Srbe, između ostalog i to da će biti ''još nepismenijim'' (str. 216/7). Ako je i od Basare, previše je proizvoljnosti (npr. sakaćenje) i mržnje na Vuka i njegovo delo.

Prvi svetski rat, Treći i Četvrti srpski ustanak

Prešavši na događaje iz 20. stoleća, Basara kao da žali što u vreme Aneksione krize nije počeo Prvi svetski rat (str. 238).

Već u vreme Prvog ustanka pisac i njegovi junaci predviđaju događaj koji će se desiti 28. juna 1914. godine.Iz izmišljene knjige ''Indžijele'', reis-efendija (ministar spoljnih poslova Turske) naveo je austrijskom poslaniku Troti niz stranica ''o budućim srpskim nepočinstvima, o neviđenoj svireposti tog roda... /koji će/ početi da ubijaju svoje, srpske kraljeve i poglavare'' (str. 135).

Po sarajevskom istoriografu Adnanu Ćurčiću, ''Princip je ubojica nesrpskog imena'' i ''nezreli srpski terorista'' (str. 278).

Apisovu osionost pisac uzdiže do stanja nepodnošljivosti, koji sme Pašiću, predsedniku vlade, da skreše: ''Kuš'' i ''Ćuti dok ja govorim'' (str. 282). Apis ne mari ni austro-ugarskog cara. Dok sedi u Pašićevoj fotelji (sic!) diktira pismo ''karakušljivom karakondžuli, Franji Josifu'', u kome ga obaveštava da će doći u Beč ''jašući na Poćoreku i da ću te razapeti konj'ma na repove'' (str. 289).

Srbi se spremaju da podignu ustanak protiv Srba, što će se obistiniti 1941, a ponoviti 2008. godine. Tada je dr Gojislav Lojanica ''nameravao da u metežu nastalom posle proglašenja nezavisnosti Kosova sprovede unutarnacionalno etničko čišćenje i humano preseljenje stanovništva'' (str. 295). Potom se pozabavio biografijom najomiljenije ličnosti, negdašnjeg svog partijskog šefa – Vojislava Koštunice. Basara ga proglašava vođom Četvrtog srpskog ustanka. Njemu, na kraju ove paskvile, pridodaje još dve omiljene ličnosti – Dobricu Ćosića i Milovana Đilasa. Njih predstavlja kao ideologe posleratne opozicije i zagovornike jalovih diskusija ''o nužnosti demokratizacije'', sluđivanju budućih buntovnika, saradnicima Državne bezbednosti i tome slično (str. 300-301).

Manira proizvoljnog pisanja Basara se držao do kraja svoje knjige. On kaže da je knez Miloš ''dosta često – što zvanično što nezvanično – dolazio u Stambol''. Knez Miloš je samo jednom posetio Cariigrad, 1835. godine, i svojom posetom postigao značajan državnički uspeh, te stoga ruženje Nerođenih istoriografa (Mihaila Gavrilovića i Radoša Ljušića) da su ''ispreli svakave bajke'' je neistina, kao što je neistina i da je knez vreme provodio po burdeljima i da se trudio da uradi više za sebe nego za Knjažestvo.

Kako i priliči jednom paskvilantu, koji nema osmišljenu priču, već skače sa teme na temu, tako i ovaj put, vraća se na zaboravljeni Treći srpski ustanak, čiji je predvodnik Slobodan Milošević. ''Ovog puta ne protiv neke od imperija, nego protiv svetske realnosti'' (str. 304).

Ljudi koje Basara uošte ne podnosi, niti pokušava da to sakrije, strpava ih, bez ikakvog reda, u završetak ove paskvile. Tako se u knjizi pominju fiškal Ratko Marković, intimus Vladeta Jankelević (Janković), Boris Papić (Tadić), junak naših dana Vladimir Ilić Lenjir (Velja Ilić) i, neizbežan dvojac ''seoskih učitelja Antonije Šunda i Đorđe DŽika'' (Slobodan Antonić i Đorđe Vukadinović), koje je Koštunica ''prekonoć doveo na Filozofski fakultet'' (str. 202). I samo jedna omiljena ličnost – Nenad Čanak (str. 318).

Dr Lojanicu optužuje: za raskol u Demokratskoj stranci, za ''kofer krcat nemačkim markama'' primljen kao mito, da noći ''provodi u stanju hibernacije'', da je za monarhiju ''pod uslovom da on bude kralj Srbije, Bosne, Crne Gore i Brda, Žarkova i Železnika i svih drugih srpskih zemalja'' (str. 309, 321). Smisao optužbi je isuviše proziran, pošto bi se Lojanica, predvodnik srpskih nacionalista, zadovoljio tek sa obnovom Romejskog carstva, voždovom osnovnom oslobodilačkom i ekspanzionističkom mišlju. Niko, koliko mi je poznato, do Basare, nije javno optužio Koštunicu za primanje mita, a da se većina predvodnika DOS-a, koje paskvilant i ne pominje, vraćala iz Budimpešte sa koferima punim novca, odavno je javna tajna. Da je nemoguće postavljati profesore na Filozofski fakultet, na način na koji piše paskvilant, takođe je dobro poznato, te ovakvo kazivanje je neuverljivo i uzrokovano mržnjom ispoljenom više puta u polemikama sa pomenutim ličnostima.

Tvrdnju da se Miloševićev režim sam srušio, negira na narednim stranama pišući doslovno da ''nikada zapravo, nije srušen'' (str. 313, 315). I, normalo je, da će ovakvo pripovedanje izazvati čuđenje kod čitalaca, jer neće znati da li je taj zloglasni režim srušen ili nije srušen. Prvom tvrdnjom on je želeo da umanji Koštuničino učešće u tom rušenju, a kada je Koštunica postao predsednik države i vlade, dosetio se da ga još jednom može podvrći ruglu time što će napisati da je on produžio postojanje istog režima, ne shavtivši da je time upao u kontradikciju. Ovakva neusklađenost misli odlika je nesigurnih, brzopletih i pijanih pripovedača, a Basara je njhov najbolji predstavnik.

Tragikomično je njegovo ''pripovedanje'' o Miloševićevom hapšenju. U akciju je uključio Generalštab, aerodrom u Batajnici, lovce i bombardere, a od Ruske Federacije stiglo je ''desetak omanjih atomskih bombi'', koje ustavri i nisu bile atomske bombe već makete, kao znak ruske podvale Srbima (str. 317). Treći od savremenih dahija, Milošević, skončao je u Hagu i samo zahvaljujući tome, duhu vremena i kemalističkoj politici Turske, njegova odsečena i usoljena glava nije stigla u Stambol. U tome bi se on razlikovao od turskih dahija, kojima su Srbi, za svaki slučaj, odsekli glave. Aganlijinu je, kao što je poznato, odneo Dunav.

Autor se ponovo vraća četvrtom dahiji, Koštunici i njegovoj stranci, optužujući ih na najgrublji mogući način. Nivo optužbe je ispod korektne paskvile, stoga prenosimo samo jedan njen deo. ''Na sajtovima militantnih ogranaka DSS-a objavljuju se spiskovi uglednih Jevreja i vegetarijanaca; udarne trojke najekstremnijih frakcija DSS-a tokom Velikog posta obilaze kafane i prebijaju sve koji bezbožno jedu meso. Nacionalni teror ne jenjava ni u periodima mrsa. Iste te trojke sada obilaze restorane i premlaćuju one koji ne jedu meso'' (str. 323). Đinđić je ocrnjen kao izdajnik, te je na vladi pao predlog da se Koštunici ''za početak zabiju klinci pod nokte'', da bi, na posletku, izmislio za njega novu kaznu, napuštajući osnovnu zamisao o odsecanju glave i slanju u Stambol. Saopštio ju je dva puta, prvi put stavljajući je u usta Đinđića, drugi put Tadića – ''da uvuče Lojanici fitilj u dupe, da ga izvuče kroz usta i da ga zapali'' (str. 328). Paskvilant ide dalje u ocrnjivanju Koštunice, jer i njemu baćuške maršali darivaju male atomske bombe, ali u Moskvi se, ipak, neko dosetio, da Srbima ne bi trebalo ''davati bojevu municiju'' kako ne bi izazvali ''nuklearni rat između dve velesile'' (str. 329).

Problem Kosova je neodvojiv od Koštunice, kojeg uspešno izigravaju političari sa Kosova time što mu šalju telegram u kojem piše – ''Aprililili'' (str. 332)!

Basara strahuje da Koštunica, četvrti srpski dahija, ne podigne ustanak i u tome uspe i odseče glavu predsedniku Papiću i usoljenu pošalje u Stambol (str. 333).

Seča glava, nabijanje na kolac i etničko čišćenje

Uzun Gvozden, glavni junak, tvrdi da je Prvi ustanak izbio ''da se ne bismo pobili među sobom'' (str. 94). Tursko bezakonje, nasilje i beščašće nisu ni jednom reči pomenuti, te će se svaki čitalac upitati, zašto su se Srbi dizali na ustanak kada su uživali najviše blagostanje koje se može pružiti jednom narodu. Da sve baš nije tako, vidi se po kažnjavanju Turaka i Srba i načinu izvršenja kazni.

Jedna od uobičajenih kazni jeste nabijanje na kolac, na način na koji se to prikazuje u tv seriji Crni Gruja. Nju prati pojava odsecanja glava, tako učestala i skoro na svim stranicama knjige, od njenog početka do kraja. Vrhunac ove pojave jeste da su Srbi, čak više puta, ''sami sebi poodsecali glave'' i ''polagali ih pred noge begova'' (str. 67, 141).

Nisu Srbi sekli samo turske i svoje glave, već i svinjske. U vreme oslobađanja Beograda, ustanici su odnosili u turske mahale pečene svinjske glave ''i u slast jeli pred očima zgranutih Turaka. Zbog tih svinjskih glava nekoliko je obesnih šaljivčina ostalo bez svojih. Takve stvari Karađorđe nije podnosio'' (str. 132).

Odsečene srpske glave, kao serdara Pačvare, po voždovom naređenju i običajima koji su vladali u Sovjetu, ''su se donosile na tanjir, ali Avdejev (drugi ruski sekretar) je pomislio da će je poslužiti za jelo'' (str. 142). Istog ruskog sekretara Karađorđe gađa flašom, ''a onda se mašio za sablju, u nameri da mu odseče glavu... '' (str. 143). I o Rodofinikinu je izneo bezbroj neistina, s ciljen da obezvredi saradnju ustanika sa Rusijom. On njihove susrete karikira na nedopustiv način. ''Karađorđe je gosta sačekao sedeći na visokoj pozlaćenoj stolici, posebno za tu priliku kupljenoj u Zemunu, a Rodofinikinu je bio namenjen niski i klimavi tronožac donet iz vodenice Vilimana Radića'' (str. 148-9). Karađorđeva skromnost ne može se ničim dovesti u pitanje, čak ni ovakvim Basarinim paskvilantskim opisom, a koliko je poštovanje Rodofinikin uživao kao predstavnik Rusije dobro je poznato, iako on lično nije mnogima bio sipmatičan.

Kako i priliči jednom paskvilantu, koji nema osmišljenu priču, već skače sa teme na temu, tako i ovaj put, vraća se na zaboravljeni Treći srpski ustanak, čiji je predvodnik Slobodan Milošević. ''Ovog puta ne protiv neke od imperija, nego protiv svetske realnosti''. Ljudi koje Basara uošte ne podnosi, niti pokušava da to sakrije, strpava ih, bez ikakvog reda, u završetak ove paskvile. Tako se u knjizi pominju fiškal Ratko Marković, intimus Vladeta Jankelević (Janković), Boris Papić (Tadić), junak naših dana Vladimir Ilić Lenjir (Velja Ilić) i, neizbežan dvojac ''seoskih učitelja Antonije Šunda i Đorđe DŽika'' (Slobodan Antonić i Đorđe Vukadinović), koje je Koštunica ''prekonoć doveo na Filozofski fakultet". 

Junak paskvilanta, gospodar Uzun Gvozden, savetuje Karađorđa: ''Kad sklopiš mir s Turcima, možeš serbez povesti rat za oslobođenje Srba od Srba-ugursuza. Ne vredi ti ništa da im sečeš glave. Na mesto odsečenih, izniknu im po tri nove, doduše, na drugim telima, ali sa istom pokvarenom pameću'' (str. 147). Čuveni doktor Vajsmiler proslavio se i kao prvi lekar koji se zanosio idejom transplantacije ljudskih organa. A šta bi, kod Basare, moglo da dobije prednost ipred presađivanja ljudskih glava? I ko bi bio najpogodniji za takav medicinski poduhat u 19. veku do Gvozdena, u vreme svoje bolesti. ''Sada predlašem da nekom sdravom momku odsečete glafu, a ja ću tu glafu zašiti na mesto Kvosdenove'', obećava doktor operativni zahvat koji niko do danas nije pokušao da ostvari (str. 196). Na takav medicinski zahvat Gvozdenov praunuk ne pristje i time onemogućava Srbe da izvedu i danas nezamislivu transplantaciju.

Proterivanje Turaka u Prvom ustanku je za njega ''etničko čišćenje'' (str. 96). Bsara neskriveno optužuje da ''...Vožd, zadržava pravo da bezrazložno mori Turke'' (str. 97).

Poigravanje sa glavom kneza Mihaila vrhunac je Basarinog cinizma prema jednom srpskom vladaru. Njemu je, izgleda, žao što je knez Mihailo samo ubijen i što je njegovo telo sahranjeno sa glavom. Njegov junak Gvozden nalaže svom unuku da raskopa grob kneza Mihaila, da mu odseče glavu i ''pošalje je sultanu u Stambol''! Ko bi drugi do Turčina sprečio Marka u izvršenju naređenja, jer ''turski konzul u Beogradu, s gnušanjem je odbio taj predlog'' (str. 156, napom. br. 11).

Ni Jevreji nisu bolje prošli od Turaka. U Winer Zeitung-u objavljen je tekst ''o nabijanju dorćolskih Safarda na kolac... Ranke je napisao nekoliko pasusa o tome u Srpskoj revoluciji, ali te su stranice docnije istrgnute''(str. 173). Knez Miloš nije bio surov prema Jevrejima, jedino što im je zabranio jeste da ne rade kada i Srbi, u vreme srpskih narodnih praznika, te je i ovo piščeva izmišljotina.

Narod se više plašio Karađorđa nego dahija. Kako i ne bi, kada Basara tvrdi da je Karađorđe, povratkom u Srbiju (1817) nameravao da, ''lično, svojom rukom, pobije sve koji su bili nedostojni slobode, ublaži dikataturu i konštitucijom ograniči svoju vlast'' (str. 160). Ovo nema blage veze s mozgom i ulazi u red budalaština kave se sreću tako retko u literaturi. Kako očekivati od čoveka koji će svojom rukom pobiti toliko ljudi, a potom će ublažiti diktaturu kneza Miloša (koji je u tom trenutku vladar Srbije) i potom doneti ustav! Blažene pameti je svaki čitalac koji ove reči paskvilanta može da shvati. A kao dokaz mogućnosti ostvarenja ove zamisli, Basara uzima primer voždovog pogubljenja brata Marinka (ne zna za njegovo ime), da bi i paskvilu dovršio tvrdnjom da se u tajnom metafizičkom grbu Srbije ''i dan danas klati telo Karađorđevog brata'' (str. 107, 109, 343).

Samo njegov junak, Gvozden, iako smanjen i ništavan, ima retku sreću da umre među Srbima u krevetu. Ali njemu, na samrti, dolazi vožd ''sa vernom kopijom odsečene glave na ramenu'' (str. 218). I sve tako, scena do scene o srpskom odsecanju glava, dok Turcima ne dosadi, pa poruče Srbima: ''Odsečene glave više ne primamo'' (str. 198)!

I pored pomenute opomene iz Stambola, Basara, još jednom, stavlja u pero Apisu, koji piše Franji Josifu, da će mu ''odseći glavu, dobro je usoliti i poslati je u Stambol'' (str. 289). Taj Apis, neposlušni zlikovac, kojem niko nije mogao stati na put.

I, na posletku, Basara žali što Miloševiću nije glava odsečena i usoljena poslata u Stambol.

Austrija i Austro-Ugarska, Srpsko vojvodstvo

Kakvih znanja i kakvog obrazovanja je naš pisac srednjoškolac, rečit je svedok njegovo nepoznavanje i brkanje naziva država i teritorija. Nimalo pohvalno za bivšeg ambasadora jedne zemlje.

Čuveni major Miterer (tačno je Miteser) savetuje Karađorđa da upravljanje državom poveri Srbima iz ''Srpskog Vojvodstva'', koje još nije bilo uspostavljeno, i tek će biti – 1849. godine (str. 199). Ilija Novokrešteni, ''rodom iz Srpskog vojvodstva'' postavljen je za upravnika beogradske policije (1806). ''A carica Marija Terezija je donela ukaz kojim je Vukova azbuka ozakonjena kao zvanično pismo Vojvodstva srpskog''! Koliko neistine i nepoznavanja povsti u jednoj rečenici! Marija Terezija je vladala od 1740. do 1780, a Vojvodstvo srpsko je postojalo od 1849. do 1860. godine, a da i ne pominjemo vreme nastanka i ozakonjenja Vukove azbuke i njegovu godinu rođenja.

Ne može se podvesti pod poigravanjem istorijom i književnom fikcijom, već njenim nepoznavanjem istorijskih činjenica, nazivi država i pridevi iz njih izvedeni. Tako Basara piše: ''austrougarska opsada Beograda 1789'' (str. 111), ''austrougarski teleskop'' iz Zemuna prati zbivanja u Beogradu i u vreme Prvog ustanka i u vreme vladavine kneza Miloša (str. 173).I kada nastavlja da piše o povesti tokom prve polovine 19. Veka, i dalje upotrebljava netačan naziv države severno od Save i Dunava – ''Srblji iz Austrougarske'' (str. 186).

Basara bruka i Andrića i čuveni roman Travnička hronika, kada piše, koristeći se tim delom, da je major Miterer vodio pregovore o ''prisajedinjenju Srbije Austrougarskoj monarhiji''. Potom je pomenuo još jednom netačno ime ove države (str. 198), a već na sledećoj 199. strani setio se ispravanog naziva monarhije – Austrija. I sve tako do kraja knjige, čitava zbrka naziva ove države: Srbi ispod Save i Dunava popreko su gledali na ''Srbe iz austrougarskog Srpskog Vojvodstva'' (str. 200).

Kakvih znanja i kakvog obrazovanja je naš pisac srednjoškolac, rečit je svedok njegovo nepoznavanje i brkanje naziva država i teritorija. Nimalo pohvalno za bivšeg ambasadora jedne zemlje. Ne može se podvesti pod poigravanjem istorijom i književnom fikcijom, već njenim nepoznavanjem istorijskih činjenica, nazivi država i pridevi iz njih izvedeni.

Habzburšku monarhiju naziva 1909. godine Svetim Rimskim Carstvom, Franju Josifa ''poglavrem svetog Rimskog Carstva'' (str. 231, 235, 248, 256, 258). Dobro je poznato, ali pisac to ne zna, da je njega srušio Napoleon 1806. godine. Međutim, siguran je, da je car Franjo Josif, ''blag i pravedan'', za razliku od svih pomenutih srpskih vladara i predsednika (str. 258)!

Knez Meternih je ''austrougarski ministar spoljnih poslova'' (str. 177), a već na sledećoj strani piše da se država tog ministra zove ''Austrija'', i ima svog ''austrijskog prestolonaslednika'' (str. 178). Knez Miloš planira ''ubistvo austrougarskog prestolonaslednika'' (str. 202, 223). Ovako se pojmovi austrijski i austro-ugarski pišu samo pri pijanstvu ili pomućenoj pameti.

Austro-Ugarska je nastala 1867, i to je njen zvaničan naziv do kraja njenog postojanja – 1918. godine.[11]

Ideja oslobođenja

Nesporne su činjenice u istoriografiji da su pojedini, najčešće manji narodi, ali i veći, kao Rusi, prolazili kroz razne periode svoje povesti, kao što su samostalni državni razvoj, robovanje osvajačima i, što je za nas u ovom slučaju važno, periode oslobađanja. Tatarsko ropstvo ruskog naroda jedan je od težih perioda povesti Rusije i ta činjenica nikada nije osporavana. Iz najnovije istorije navodimo primer nemačkog osvajanja Francuske i francuski pokret otpora u Drugom svetskom ratu. Ni to niko do sada nije osporavao. Takvih i sličnih primera ima bezbroj i nepotrebno ih je navoditi, ali ovom prilikom izuzimam naše susede, koji su zajedno sa Srbima proveli u vekovnom ropstvu pod Osmanskim carstvom: Mađari, Hrvati, Albanci, Grci, Rumuni i Bugari. Samo je nemački povesnik Holm Zundhauzen, pišući o istoriji Srbije 19. i 20. veka, postavio pitanje šta je to ''strana vladavina''? Iako nije dao konkretan odgovor na ovo pitanje, nesporna je činjenica da je celokupan njegov tekst o ovom periodu srpske povesti napisan sasvim drugačije od Leopolda Rankea, u duhu turkofilstva, u poslednje vreme toliko modernom i u Turskoj i na Balkanu. Zundhauzen je sveo vekovno robovanje Turcima na sintagmu ''turski jaram'', koristeći je uvek pod navodnicama, kao da rosptva i nije bilo![12] Istoriografije balkanskih naroda, navodim primer bugarske, nisu prihvatile ovakav način prikazivanja sopstvene povesti. U Istoriji Bugarske, bugarski istoričari ovo vreme nazivaju ''dubok mrak ropstva''.[13]

Nacionalizam je istorijska pojava kroz koju su prošli skoro svi narodi, i zapadni i istočni, od 18. veka do danas, do globalističke epohe ''ratničkog mirotvorstva'' (Marija Todorova). Nacionalizam i oslobodilačka ideja bilo kog naroda su ista pojava, samo drugačije shvatana i interpretirana od istorika istočnih i zapadnih istoriografija. I, mi, nismo nikakav izuzetak na Balkanu, osim u tome što u pogledu ovakovg poimanja povesti i sadašnjeg vremena Srbi Srbima više zameraju, prebacuju ili iskazuju netrpeljivost nego što to čine balkanski narodi srpskom narodu. U blaćenju sopstvenog naroda i njegove povesnice Basari pripada ugledno mesto.

Basara ne prihvata Rankeove ideje, iako ga rado koristi, već ideje Holma Zundhauzena i Lazara Vrkatića. Sledi više karakterističnih primera. ''Vožd je, nadahnut Proviđenjem, imao ideju potpunog izgona Turaka iz Evrope, i ponovno vaspostavljanje Romejskog carstva, koga bi činile oslobođene Grecija, Antiohija, Trakija, Bulgarija, Servija, Karavlaška i Albanija. – Na tronu obnovljene Vizantije, Karađorđe je video sebe kao avtokratira'' (str. 98). Srbi, po Karađorđu, trebalo bi da budu ''stožer budućeg obnovljenog Romejskog carstva'' (str. 118). Vožd, ipak, koliko istoriografija zna o njemu i njegovim namerama i zamislima, nije bio toliko vidovit, niti su njegove ideje bile toliko dalekosežne. Sasvim je sigurno da se nije zanosio mišlju da može proterati Turke iz Evrope, da može obnoviti Vizantiju (čak ne postoji dokumenat da je išta znao o njenom postojanju), dok o položaju avtokratora nije moglo ni biti reči. Samo opredeljenje za titulu vožd, a ne knez, kralj ili car, dovoljno govori o njegovim vladalačkim pogledima i namerama.

Nipodaštavanje Prvog ustanka i njegovih učesnika iskazao je sledećom tvrdnjom – da je ''...većina glavara od ustanka očekivala profit, a ne trošak'' (str. 106).

Srbi, oslobodivši Beograd (1806), osnivaju Magistrat kome predsedava Mladen Milovanović, a Ilija Novokrešteni, ''rodom iz Srpskog vojvodstva'' (osnovano tek 1849. godine!) postavljen je za upravnika policije. Padom Beograda osniva se i Praviteljstvujušči sovjet, što je puka izmišljotina, kao i to da su ranije pomenute dve ličnosti obavljale navedene funkcije.

Iako o vremenu posle kneza Miloša skoro da i ne piše, iznosi jedan čudan i neprihvatljiv, a sasvim netačan stav: ''Četrdeset i pet godina, koliko im je određeno da vladaju, opustošiće Srbiju više nego Turci za četiristo pedeset, koliko je njima određeno'' (str. 147). Ovde godine i vreme nisu bitni, već rezultati vladavine, a oni su bili sasvim suprotni od pisanja pisca. On želi time da kompromituje ideju oslobođenja, da uveća značaj turske vladavine nad Srbima i umanji značaj njihovog samostalnog postojanja. Ovakvi se stavovi ne mogu naći ni u turskoj istoriografiji!

Srpsku revoluciju, zbog voždovog bratoubistva, naziva i tumači kao ''tužno znamenje svih budućih srpskih bratoubilačkih revolucija'' (str. 152).

Srpske megalomanske ideje nisu samo usmerene prema morima i Stambolu, već i preko Dunava, u pravcu Vlaške. Beogradskom paši Abdurahmanu (1821-1829) neosnovano daje titulu velikog vezira, čime pokazuje elementarno neznanje. Neumoran u izmišljanu srpskih nepodopština, Basara pripoveda o knezu Milošu u stilu velikosvetskog kockara, koji ubeđuje Abdurahmana ''da su izvesna ogromna prostranstva u Vlaškoj u stavri deo Srbije'' (str. 161-2). Taj deo paskvile preuzeo je od mene i moje nepostojeće knjige, o čemu će biti reči kasnije. Dobro je poznato, svima osim piscu, da je reč o feudalnim posedima, tzv. mošijama, koje je posedovao srpski vladar u Vlaškoj i u toj zemlji bio jedan od najvećih feudalaca, treći po veličini imanja, te stoga ne može biti ni reči o bilo kakvoj teritorijalnoj pretenziji Srbije prema Vlaškoj. Pripisivati takve osvajačke težnje srpskom vladaru, a da one nisu zaista postojale, i staviti ih u pero jednog istoričara prozvanog imenom i prezimenom, i navođenjem dela koje nikada nije napisano niti objavljeno, spada u red pamfleta najniže vrste.

Ideja oslobođenja i ujedinjenja Srba dobija ponovo na značaju kada Basara prikazuje vreme o Aneksione krize i Prvog svetskog rata. On piše da se Srbi spremaju za osvajanje Beča i Soluna (str. 261). Srbi su neumorni i nezajažljivi za sopstvenim i tuđim teritorijama, osnovni je motiv Basare. Ovakvih optužbi na celokupnu oslobodičaku radnju srpske države i naroda nema ni kod Zundhauzena, kojeg u turkofilstvu znatno nadmašuje.

Nerođeni istoriografi

Pod ovom sintagmom Basara podrazumeva skoro sve istoriografe koji su se bavili Srpskom revolucijom i 19. vekom. On najčešće koristi sintagmu neodređeno i retko je usmerava prema nekom povesniku. Istoriografi se javljaju u funkciji aktera budućih radnji, neke vrste gatara, koje proriču šta će se desiti u budućnosti, ili daju savete i uputstva učesnicima događaja, ''ulepšavaju zbitija'', pišu u ''skomračnim ćitapima i disertacijama'', ispredaju ''svakakve bajke'', ''prepravljaju činjenice, dopisuju i brišu'' u Arhivu SANU (str. 143, 151, 159, 207).Oni, čak, dobijaju i oreol zaverenika, koji govore junacima Prvog ustanka ''da neodložno krenu u oslobodilački rat''. Sledeći uputstva Nerođenih istoriografa (Basara ovu sintagmu uvek ispisuje italikom), ''koji su već napisali i pečatali udžbenike'', učesnici Prvog ustanka i njihovi potomci će ''osvojiti sve srpske zemlje i probiti Serbiji izlaz na četiri mora'' (str. 45).

Kada Basara konkretno misli na nekog od Nerođenih istoriografa? Evo tih primera. ''Zbog toga su se pedesetk godina kasnije Istoriografi svirepo osvetili Glavašu'' (str. 91). Ovo se može odnositi samo ma Milana Đ. Milićevića, osobe koja je sakupila kazivanja učesnika Prvog srpskog ustanka. Basara za njega ne koristi pojam ''Nerođeni'', ali samo u ovom slučaju, iako se zna da je Milićević rođen 1831. godine. Na 157. stranici pominje neobjavljenu studiju akademika Milorada Pekmeščića, misleći, očigledno, na Milorada Ekmečića.

Pod ovom sintagmom Basara podrazumeva skoro sve istoriografe koji su se bavili Srpskom revolucijom i 19. vekom. On najčešće koristi sintagmu neodređeno i retko je usmerava prema nekom povesniku. Istoriografi se javljaju u funkciji aktera budućih radnji, neke vrste gatara, koje proriču šta će se desiti u budućnosti, ili daju savete i uputstva učesnicima događaja, ''ulepšavaju zbitija'', pišu u ''skomračnim ćitapima i disertacijama'', ispredaju ''svakakve bajke'', ''prepravljaju činjenice, dopisuju i brišu'' u Arhivu SANU .

Ne osećam se nimalo polaskanim time što sam sebe prepoznao pod Nerođenim istoriografima piščevom tvrdnjom da je knez Miloš ''mudrom politikom i diplomatskim lukavstvom uradio neuporedivo više za oslobođenje Srbije, ne izlažući pri tom narod pogibiji i ratnim stradanjima'' (str. 158). Sebe i Mihaila Gavrilovića sam mogao prepoznati kada paskvilant piše o posetama (sic!) Stambolu, o čemu je bilo reči. Pominje me izrikom na str. 162. u napomeni br. 13 da sam napisao delo Problem prekograničnih teritorija u doba vladavine Miloša Obrenovića, Beograd, Zavod za udžbenike, 1981, i pod navodnice daje jedan bledunjavi citat. Niti sam to delo napisao, niti ga u Zvodu za udžbenike pečatao, niti su moje reči koje je stavio pod navodnice. Još jedna aluzija odnosi se na mene, kada piše o Lojaničinim boravcima u Marićevića jaruzi. Tada su se Nerođeni istoriografi ''konačno rodili, pozavršavali škole, odbranili doktorate i stali da besomučno pišu traktate o Prvom i Drugom ustanku'' (str. 303). Ovim poštovanjem, završenom školom i doktoratom, čime se paskvilant ne može pohvaliti, stekao sam prvenstvo među Nerođenim istoriografima. Godi takvo priznanje čak i od Basare, srednjoškolca, kome mnogo više priliči navedena sintagma o ''besomučnnom pisanju''.

U drugom delu knjige, kada radnju prenosi u Bajinu Baštu i na Drinu, Basara se poziva na jednog istoriografa poimence – Antonija Tešića. Nimalo nije teško pogoditi da se radi o Gojku Tešiću, istoričaru književvnosti, kojeg od str. 228 na dalje učestalo pominje. Zaniljivo je da istog ne strpava u kategoriju Nerođenih istoriografa, kao da je time želeo da svi znaju na koga zaista misli, uz veliki trud grubog narušavanja njegove naučne akribije. Basara, kao i u slučaju Ljušića, navodi nenapisano delo Alinpija (Gojka) Tešića, Istorija Sokolske nahije i Bajine Bašte. O njemu još piše da je ''jektičav istoriograf'', što više govori o paskvilantu nego o istoriku književnosti (str. 263).

Na posletku pominje još sarajevskog istoriografa Adnana Ćurčića (str. 276), beznačajno i marginalno, da bi oklevetao Gavrila Principa.

Brzina i neknjiževno pisanje

Da je Basara besomučan brzopisac čitaoci će se mnogo puta uveriti. Evo nekoliko primera. Pop Radoš pominje se na 51. stranici, potom, ista ta ličnost, kao pop Radoje, od naredne strane pa nadalje. Brzina pisanja omela ga je u ujednačavanju teksta.

Ako je moguće da se u jednom ''romanu'' jedna država naziva Osmanko i Otomansko carstvo, da li je ispravno da se nekada piše velikim a nekada malim početnim slovom? Usled brzine pisanja čitalac će naići na Kneževina i Knjažestvo i malim i velikim slovom, Srpsko Vojvodstvo i Srpsko vojvodstvo, Matija i Mateja Nenadović, i ''ministarstvo spoljnih poslova Srbije'', sa malim početnim slovom.

Učeni Basara piše na nemačkom, pogrešno: ''links, recht, links recht'', zaboravivši slovo ''s'' iza druge reči (str. 224). I tako dalje, besomučno pogrešno.

Stil i jezik Basare u ovom ''romanu'' nalikuju pamfletskom izrazu i uopšte nisu književni. Navodim više takvih primera.

Njemu je nepoznanica kada su se ustalila prezimena u Srbiji i tim povodom piše da je, u vreme dok je postojalo zlatno doba plemenskog bratstva Avakumović, ''živeo neki Todor koji je tečno govorio na dupe'' (str. 103).

Sin gospodara Gvozdena, pita oca: ''Jesi li mi doneo odsečenu tursku glavu, otac''? Pomilovavši ga po glavi, otac odgovra sinu: ''Jedi govna''! (str. 125). Kada praunuk ne pristje da doktor Vajsmiler izvrši transplantaciju Uzun Gvozdenove glave, on kaže: ''Pradeda je rekao da mu ne pada na pamet da menja glavu, i poručio vam da jedete govna''! Praunuk će još jednom biti vulgaran, prenoseći ponovo reči pradede doktoru Vajsmileru: ''Radite kako sam vam naredio i jedite govna'' (str. 208). Po treći put će gazda Gvozden, sada lično, odbrusiti doktoru Vajsmileru: ''Jedi govna'' (str. 212)!

U pregovorima sa Turcima pisac pominje Stanoja Glavaša, koji je ''iskočio pred njih i povikao: ''Bu''. Izaslanici su, svi do jednog, pomrli od straha'' (str. 134).

Dositej nije odmah sahranjen, sve dok nije počeo ''da smrducka'' (str. 188). A svi dobro znaju, osim paskvilanta, kakvo je poštovanje uživao Dositej od strane vožda i ustanika! Čemu takvo blaćenje?

Basara neke ličnosti naziva ''...kreaturama napravljenim 'gladnim kurcem''' (str. 199). Koliko je ovo književno pisanje neka čitaoci prosuđuju.

Sledeći primer predstavlja vrhunac paskvilantove vulgarnosti, nezabeležen ni u srednjovekvnim sotijama. Apis odlazi u WC. ''Malo potom, iz toaleta su se začuli zvuci pražnjenja creva, potmule erupcije, jezivo stenjanje i gromoglasni prdeži'' (str. 287).

O istorijskom romanu i njegovom odnosu prema istoriji bilo je reči na početku. Ovim pitanjem završavam i svoje viđenje Basarine knjige, s posebnim osvrtom koliko je istorijski roman bitan u izgradnji istorijske svesti jednog naroda. Kakva će ona biti i do kakvog stepena će se razviti umnogome zavisi od piščevog viđenja istorijskih događaja, prezentacije, izbora i forme saopštavanja.

Stil Basarin često nije ni na nivou dobre paskvile. ''Kao nekada Karađorđe i Miloš, i Milošević sve odluke donosi sam. I jao onom ko im se usprotivi'' (str. 313).

Neka čitaoci sami prosude koliko mržnje izbija iz narednih paskvilantskih reči i u kojoj meru su one neknjiževne. Zoran Đinđić kaže: ''Ako nastavi da smeta, povući ćemo mu fitilj kroz dupe, izvući ga na usta, onda ga zapaliti, i Lojanicu upotrebiti kao sveću na proslavi prve godišnjice Petog oktobra'' (str. 321).

Evo još jednog primera neknjiževne rečenice: ''Čvrsto je ubeđen da će, ako se tako zbude, istorija početi da se ponavlja'' (str. 332).

Istorijski roman i Basarino delo

O istorijskom romanu i njegovom odnosu prema istoriji bilo je reči na početku. Ovim pitanjem završavam i svoje viđenje Basarine knjige, s posebnim osvrtom koliko je istorijski roman bitan u izgradnji istorijske svesti jednog naroda. Kakva će ona biti i do kakvog stepena će se razviti umnogome zavisi od piščevog viđenja istorijskih događaja, prezentacije, izbora i forme saopštavanja. Predrag Palavestra piše da ''primer Dobrice Ćosića najbolje pokazuje da je moderni srpski istorijski roman više ojačao istorijsko osećanje i istorijsku svest srpskog naroda nego nacionalna istorijska nauka''.[14] A Nikola Kovač ističe njegovu težnju ka ''višem poretku slobode i smisla'' i dodaje: ''Zato pravu istoriju, njen ljudski smisao i njen kritički duh, nalazimo u romanu više i bolje nego u bilo kom istoriografskom djelu ili političkom dokumentu''.[15] Da li je to slučaj sa ovom Basarinom knjigom? Da li je Basara tako nastupio pišući ''Dahije'' i da li se uopšte zanosio takvim ili sasvim drugačijim idejama?

Konkretnim primerima pokazaću njegove namere i cilj koji je želeo da ostvari. ''...Srbi jednostavno, ni po cenu života, nisu želeli da se kultivišu i da urede jezik''. Takvi Srbi, oni koji žive južno od Save i Dunava, ispoljavali su prema sunarodnicima severno od pomenutih reka ''istočnjačku zavist prema boljima od sebe i mržnju prema slobodi'' (str. 200). U srpskoj mržnji prema slobodi Basara vidi sve nedaće svog naroda. Srbi u vreme Prvog ustanka nisu imali slobodu, uspostavili su ''još goru nego tursku tiraniju'', neku vrstu despotije, budući da je Karađorđe na palanačke barjake ''podizao glave odmetnutih bimbaša''. I, kao učeni istoriograf, pisac je spustio sledeće objašnjenje u napomeni br. 19: ''Strogo uzev, u tom smislu se do dana današnjeg ništa nije promenilo... Umesto samooslobođenja, tokom XIX i XX veka Srbi su se oslobađali od mnoštva spoljnih neprijatelja, ali nikada nisu uspeli da oslobode sami sebe'' (str. 201). Tužni rob neslobode – Svetislav Basara.

On ne štedi ni sadšnje Ministarstvo inostranih poslova, koje povezuje čak sa spoljnom politikom kneza Miloša, koji je, pored izvoza svinja, stavio kao prioritet svoje spoljne politike ''i ubistvo austrougarskog prestolonaslednika. Ovaj drugi je i dan danas visoko na listi srpskog ministarstva inostranih poslova'' (str. 202). Bože, blagi!

Ne samo o svom rodu, već i o svojoj državi Basara misli isto i tvrdi ''... da je još manje onih koji sanjaju o oslobođenju svih Srba'' (str. 221), a Srbija je zemlja u kojoj su ''na snazi nastrani katolički zakoni'' (str. 222).

Jedna naredba obaveštajne službe Habzbuške monarhije iz 1902. godine pouzdano svedoči o cilju koji je Basara hteo da postigne ovom knjigom. Evo izvoda iz nje: ''U periodima mira (uostalom retkim) urođenu agresivnost ispoljavaju u međusobnim pokoljima i istrebljenjima. Da nije rata, odavno bi nestali sa lica sveta. Po mom skromnom mišljenju, najbolja strategija borbe protiv Srba bila bi – odložiti ratne operacije i prepustiti ih samouništenju. Mada mnogi pokazatelji ukazuju da – suočeni sa samoistrebljenjem – oni uvek nađu način da prekonoć izazovu neki rat'' (str. 227). Potom, sledi, a šta bi drugo, do srpsko klicanje, više puta, ''Na Beč'' (str. 230, 232)! U vreme aneksione krize (1909), kralj, vojvoda Stepanović i Aksentije Drlja stoje na Drini ''pogleda smelo uprtih u Beč'' (str. 238). I, da bi srpsku ekspanzionističku moć potpuno prikazao, koristi se istoriografom Alimpijem Tešićem i njegovim tobožnjim pisanjem, kako je prispelo vreme ''povesti srpsku vojsku u pobedonosni pohod na Beč i Stambol'' (str. 257).

''Vi ne gubite veru. Biće još ratova'', govori komitski vojvoda Aksentije Drlja, koji je ''toliko očvrsnuo u surovim bitkama da se na kraju pretvorio u drvo'' (str. 267, 273).

Ako bi Basarin angažovani lakrdijaški roman trebalo da utiče na preoblikovanje srpske istorijske svesti, onda bi morao da bude bar malo ubedljiviji, pouzdaniji i ciničan u onoj meri u kojoj čitaoci neće posumnjati u njegove loše namere. A one su toliko uočljive i zbog toga što se autor i nije trudio da ih oblikuje na način kojim su se služili pisci istorijskih romana.

Sudeći po pisanju Svetislava Basare – sve je negativno u istoriji Srba. On se potrudio da i to, u poslednje vreme ustaljeno negativno mišljenje, svojim pisanjem učini još negativnijim, dovodeći pojave i ličnosti i njihovo ponašanje i rad do apsurda. Osim Franje Josifa i Nenada Čanka u knjizi nema pzitivnih ličnosti! Stoga se može reći da se Basara nije poigravao istorijom svog naroda, on je nju na nedopustiv način zloupotrebio.


[1] V. Šklovski, Građa i stil u Tolstojevom ''Ratu i miru'', Beograd 1978.

[2] Andrej Mitrović, Istorijsko u ''Čarobnom bregu'' Tomasa Mana, Beograd 1977.

[3] Pisac i istorija. Zbornik radova o Dobrici Ćosiću, Trstenik-Brograd 2005

[4] Paskvila je ''pogrdan ili podrugljiv tekst, gruba satira, klevetnički spis''. Paskvile su politički, pre svega stranački, pamfleti. Prve paskvile pojavile su se u Srbiji u prvoj polovini 19. veka, za vladavine kneza Miloša i, sve su, uglavnom, bile uperene protiv njega i njegovog načina vladanja, kao i protiv lica koja su mu bila privržena. Godine 1838. napisana je paskvila u kojoj je kritikovan engleski konzul Lojd DŽordž Hodžes, zato što je pružao podršku srpskom knezu. Ona je izazvala buru negodovanja stranih diplomatskih predstavnika u Srbiji, posebno beogradskog vezira, koji je dao predlog da se paskvilant ''obesi na mestu sramnog njenog prestuplenija, bio Turčin ili Srbin''. Paskvile kao vid dinastijske i stranačke borbe korišćene su i kasnije, a jedan od dobrih primera je ''Demon Srbije'' Ljubomira Jovanovića, Radoš Ljušić, Prvo namesništvo (1839-1840), Beograd 1995, 124-126.

[5] Ivo Slavnić, ''Istorijski roman – definicije i dileme'', Istorijski roman, Zbornik radova, Beograd-Sarajevo 1992-1996, 216, 219.

[6] Boško Petrović, ''Sećanja na istorijski roman'', Istorijski roman, 19.

[7] Nedžad Ibrišimović, ''Istorija kao storija'', Istorijski roman, 49.

[8] Tanja Popović, ''Jurij Tinjanov i pitanja istorijskog romana'', Istorijski roman, , 239, 241.

[9] Radoš Ljušić, Drina, a pored nje logori, Književne novine, br. 850/1, 15. oktobar-1. novembar 1992.

[10] ''Karleušin udarac u jaja mladoturske čaršije'', Press, 24. Oktobar 2010 (Intervjuisao Rade Stanić).

[11] U Pravopisu srpskog jezika, Matica srpska, Novi Sad 1994, s. 337, pogrešno se piše Austrougarska, treba Austro-Ugarska, jer je reč o zvaničnom nazivu države koje se mora poštovati.

[12] Holm Zundhauzen, Istorija Srbije od 19. do 21. veka, Beograd 2008, 40 i dalje. Vidi kritiku Zundhauzenove knjige – Radoš Ljušić, ''Istoriografija 'odbira', srbofobije i jugofilije'', Istorija 20.veka, br. 1, Beograd 2010, 213-248.Slično Zundhauzenu, Lazar Vrkatić piše: ''Turska nije bila država koja bi svoje podanike etnički progonila, a o nekom preteranom ekonomskom izrabljivanju teško da može biti reči...Ništa od nabrojanog ne ukazuje na potrebu za ustankom'', misleći na Prvi srpski ustanak (Pojam i biće srpske nacije, Novi Sad 2009, 82).

[13] Beograd 2008, 121.

[14] ''Obnova istorijskog romana'', Istorijski roman, 91.

[15] ''Iskustva istoroije i roman'', Istorijski roman, 223. Slavko Leovac smatra da je za pisca istorijsog romana bitno ''oduhovljenje i osmišljavanje istorijskih fakata'' i da takvo delo mora da bude ''umetnički ubedljivo'', ''Istoriografija i roman'', Istorijski roman, 68, 74. ''Kao što je pisao Lukač u svojoj studiji o istorijskom romanu, nije u pitanju da li su svi detalji o prošlosti istiniti, nego je važnije pitanje da li te podrobnosti potvrđuju autentičnost jedne epohe'',  Dejvid A. Noris, ''Istorija i diskurs u romanima Ive Andrića i Miloša Crnjanskog'', Istorijski roman, 153.