Početna strana > Prenosimo > Velika Albanija nastaje pred našim i očima cele Evrope
Prenosimo

Velika Albanija nastaje pred našim i očima cele Evrope

PDF Štampa El. pošta
Ljubodrag Dimić   
nedelja, 14. april 2013.

U diplomatskim pregovorima ne možete tražiti više od skromnog zahteva i dobiti više od još skromnijeg ustupka ukoliko ste mala zemlja i bez saveznika iz kruga velikih sila. To se mora znati, tome nas istorija uči. Za više je potrebno savezništvo sa silama u čije ste interese "uklopljeni", jaka vojska, stabilna i jaka ekonomija, dobra škola. Srbija, nažalost, time u ovom trenutku ne raspolaže.

Posle poslednjeg ultimatuma EU, Srbija se po ko zna koji put nalazi na istorijskoj raskrsnici. Opet je, kao toliko puta u našoj istoriji, glavno pitanje Kosovo ili EU. Opet se našim interesima suprotstavlja Nemačka. Opet jedinu utehu nalazimo u Moskvi. A ako ništa drugo, treba da budemo pametniji za dva svetska rata i poslednje jugoslovenske. Zato na ovu aktuelnu temu pokušavamo da pronađemo odgovor s jednim od najpozvanijih ljudi, jednim od naših najpoznatijih istoričara za Kosovo, profesorom na Filozofskom fakultetu u Beogradu Ljubodragom Ljubom Dimićem.

I zato za njega prvo pitanje - šta je glavna istorijska pouka koju treba da zna naša vlast, ali i narod?

- Pouka kojoj nas uči istorija govori da je jedini trajni uspeh u diplomatiji onaj kojim su zadovoljne sve strane uključene u pregovore. Kad se nameću ultimativna rešenja, vrše pritisci, pribegava ucenama, namere onih koji to čine postaju krajnje sumnjive, nepoverenje izraženo a rezultati tako sačinjenog 'dogovora' nedugovečni. Istorija nas, takođe, uči da su dugotrajnija celovita rešenja a ne ona koja se postižu na 'parče'. Politika koja se vodi bez jasnog plana i cilja, na 'kratak rok', najčešće je štetna, a rezultati koji se postižu na takav način iznuđeni - kaže za Nedeljnik profesor Ljubodrag Dimić.

U čemu je najveći problem u poslednjim pregovorima, i gde vidite rešenje?

- Nametanje rešenja u formi ultimatuma odbacuje umerenost, tako potrebnu vrlinu u diplomatiji, diskreciju, nastojanja da se sačuva dostojanstvo i ugled strana koje pregovaaju. "Rešavanje" pitanja zahteva i dubinsko poznavanje problema o kojima se pregovara. Zahteva znanje, obaveštenost, poštovanje prava, poznavanje istorije Balkana, balkanskih naroda i balkanskih društava, ekonomskih odnosa, postojećih resursa, interesa susednih zemalja i velikih sila koje se bore za moć… Ignorisanje svega navedenog nikada nije dobro, ponižavajuće je, a onda i frustrirajuće što neminovno vodi naknadnom "otvaranju" pitanja, novim sukobima, gubitku vremena, potrošnji generacijskih energija. Sve to sputava ubrzani razvoj. Mali i siromašni narodi Balkana svega imaju više od vremena.

A posebno nacije kao naše, koje su prošle kroz devedesete?

- Vezivanje celog problema s kojim se danas suočava Srbija na Kosovu i Metohiji za period koji personifikuje Slobodan Milošević, upućuje na zaključak da se "plitko ore" i da se malo šta razume ili želi da razume u istorijskoj vertikali koja obeležava konflikt dva naroda koja žive na "zajedničkoj zemlji". Moramo biti svesni da administracije žive od uspeha i ne prezaju od svih načina da ga ostvare. Čitave karijere službenika počivaju na "uspesima" koji suštinski to i nisu, koji su često lažni, virtuelni i toga su svi svesni. Ipak, brzina kojom se danas živi, površnost koja dominira u svemu, nameće svoje kriterijume vrednosti i "moralne norme". O posledicama povučenih poteza malo ko razmišlja u vremenu privremenosti u kojoj se živi i funkcije koja se obavlja u tačno vremenski određenim mandatima. A mali narodi poput Srba i Albanaca nemaju vremena za gubljenje ali imaju dovoljno vremena da reše svoje istorijske konflikte na trajan način.

Kako onda rešiti problem?

- Rešavanje pitanja zavisi, znači, od samog problema koji treba prevazići, prilika i vremena u kome se pristupa celom postupku, razumevanja istorijskih procesa u koje je problem "uklopljen", sagledavanja najšireg konteksta, interesa velikih sila, tradicije, poštovanja principa, ideala i spremnosti da oni budu zamenjeni real-politikom, raspoloženja stanovništva i spremnosti vlada da problem bude rešen. Najzad i od "suflera" i saveznika koji svojim oglašavanjem ili postupcima iskazuju pravičnost i "istu distancu" prema stranama u pregovaračkom procesu.

Mora se znati, tome nas uči istorija, da u diplomatskim pregovorima ne možete tražiti više od skromnog zahteva i dobiti više od još skromnijeg ustupka ukoliko ste mala zemlja i bez saveznika iz kruga velikih sila. Za više je potrebno savezništvo sa silama u čije ste interese "uklopljeni", jaka vojska, stabilna i jaka ekonomija, dobra škola. Srbija, nažalost, time u ovom trenutku ne raspolaže.

A šta je glavna istorijska paralela? Da li biste ovu situaciju mogli da uporedite s 25. martom 1941? Ili nekim drugim datumom pre toga? I kako su se elite ponašale odgovorno ranije, gde treba tražiti najsvetlije uzore?

- Istorijske paralele treba povlačiti ali, pritom, i biti svestan da analogije ne važe u nauci. Istorija je često asocijativna, ali se nikada ne ponavlja. Mišljenja sam da treba sagledavati veoma pažljivo istorijske prelomnice i iz toga izvlačiti moguće zaključke.

Događaje poput 27. marta 1941. treba sagledavati u kontekstu procesa dugog trajanja i složenog karaktera puteva kojima se "kretala" istorija. Tako posmatran, 27. mart 1941. predstavlja koncentrisani izraz borbe velikih suparničkih sila oko Balkana u jesen 1940. i zimu 1941. godine. Reč je o pokušajima Velike Britanije da se Nemci onemoguće ili zaustave u zaleđu Mediterana i pokušaju Trećeg rajha da istisne Veliku Britaniju s juga Evrope i Balkana u trenutku kad je, za Nemačku, bitka za Zapadnu Evropu dobijena. Pad Francuske maja/juna 1940. nije bio samo trijumf nemačkog oružja već i trenutak opšte nesigurnosti za ceo evropski kontinent, kapitulacija zemlje koja je bila simbol evropske civilizacije, garant poretka, značajan vojni činilac. Sve je to uticalo da i u Jugoslaviji zavlada defetizam. Dotadašnje revizionističke države zahtevale su promenu mirovnih ugovora, Jugoslavija je imala moćne i neprijateljski raspoložene susede, njena savezništva u okvirima Male antante i Balkanskog pakta više nisu postojala, ceo prostor države bio je premrežen specijalnim službama Velike Britanije, Nemačke i Sovjetskog Saveza iza kojih su postojale zavereničke namere, sve zainteresovane strane istupale su sa svojim ultimativnim zahtevima i pretnjama, ideja o rušenju vlasti pučem opsedala je deo oficirskog kora i političara okupljenih oko patriotskih organizacija. Različite poglede na istorijski trenutak, režim, budućnost zemlje iskazivali su vojnici i političari, stariji i mlađi, predstavnici umerenijeg i "tvrđeg" stava, demokrate i zagovornici autoritarne vlasti. Pojava vojnika na sceni značila je vrhunac krize. Zavera je, ipak, nastala u uslovima jugoslovenskog društvenog tla, njegovih osobenosti, njegovih protivrečnosti - od nacionalnih i verskih, preko političkih, proisteklih iz srpsko-hrvatskih odnosa, mržnji i animoziteta, patriotskih tradicija, istorije koja je obavezivala i opterećivala.

Srbija je zato nestala u tom 27. martu? Zar ne?

- Prevrat od 27. marta 1941. odredio je sudbinu jugoslovenske države u ratu. Nemačka je taj događaj smatrala otvorenim izazovom, svojevrsnom objavom rata, "srpskim činom" koji mora biti kažnjen. U Londonu su događaje od 27. marta 1941. vrednovali kao trenutak u kome je Jugoslavija "našla svoju dušu". Srpska pravoslavna crkva je smatrala da se toga dana srpski narod privoleo "carstvu Božijem". Rimokatolička crkva je ceo prevrat tumačila kao posledicu "duha bizantizma" karakterističnog za Srbe. Srpski političari prozapadnog usmerenja u svemu su videli svrstavanje uz saveznike i antifašistički blok koji donosi značajni moralni i politički kapital. Kod hrvatskih političara zacario je strah zbog mogućeg gubitka osvojenih pozicija, rešavanja pitanja Bosne i Hercegovine, snalaženja u budućnosti u kojoj se trebalo odrediti prema stranama u sukobu - Velikoj Britaniji ili Nemačkoj. Pronemački orijentisani političari su u odbacivanju "Pakta" videli "nacionalnu katastrofu".

Istorija je asocijativna, zar ne! Ali istorijska situacija sasvim je različita i teško je porediti. U pitanju su događaji različite kakvoće i specifične težine. Ali, s istorijom, dok ste sljubljeni sa njom i ne vidite je jasno, nikada niste sasvim sigurni. Istoričari su dužni da racionalno razmišljaju o prošlosti, da je izučavaju, da stalno tragaju za novim znanjima. Da postavljaju nova istraživačka pitanja, ukazuju na nove skupove odnosa, da uočavaju događaje koji u svome vremenu nisu izgledali značajni, ali je razvoj istorijskih procesa pokazao, tek s protokom godina, od kakve su važnosti bili.

I kako onda vlast da se ponaša na istorijskoj prekretnici?

- Na istorijskim prekretnicama, kad ih prepoznate, morate racionalno razmisliti kuda i kako krenuti, koji pravac i smer izabrati, kojoj se strani prikloniti, u koje i čije težnje, namere, politiku "uklopiti" sopstvene interese. Koga ubediti i kojim argumentima da ste baš vi a ne vaši suparnici, garanti i zaštitnici interesa velikih sila na prostoru na kome živite. Veoma je važno biti obavešten o svakom "zaokretu" u politici velikih sila i susednih zemalja, prepoznati istorijske procese, razumeti da se na prostoru gde žive Srbi i Albanci u "lokalnim okvirima" odvija "svetska istorija". Ukoliko se sve to zanemari, u brzini smetne s uma, onda rizikujete da prostor na kome živite i država u kojoj vlast vršite bude i dalje usitnjavana, marginalizovana, provincijalizovana. Setimo se da su albanske elite, budući duboko urasle u turski feudalni sistem, u vreme ustanaka na Balkanu početkom 19. veka, imale "pogrešan odgovor" na pitanja koja je na dnevni red postavila istorija. Deklarišući se kao poslednja odbrana Turskog carstva, one su odredile put koji im je i 1878. i 1912, na važnim prekretnicama istorije, doneo poraze. Srbi i drugi balkanski narodi tada su dobro procenjivali opšti kontekst. Isti motivi, istaknuti još u stavovima Prizrenske lige, opterećivali su ih u Prvom i Drugom svetskom ratu. Pitanje je u kojoj su meri srpske elite u poslednjoj deceniji 20. veka pogrešno procenile opšte prilike i uputile Srbiju putem koji je udaljavao od njene tradicije i suštinske zaštite interesa srpskog naroda. Ali istorija, shvaćena kao pouka i putokaz, racionalno i kritički sagledana i dobro istražena, uvek daje šansu izborima u budućnosti.

Politička elita je odbila ultimatum, ali izgleda na neko vreme... Čini se i da je nacija i elita duboko podeljena oko ovog pitanja. Gde vidite izlaz?

- O vremenu sam već pokušao da nešto kažem. Mali narodi nemaju taj luksuz. Oni se ne mogu po više puta vraćati na početak. Za male narode jednako je važno da se drže principa. Ukoliko od njih odustanu, izgubiće sve. Braneći principe, na primer principe međunarodnog prava, branićete sebe na najbolji način. Sve ono što je činilo principe pokreta nesvrstanih zemalja postoji u aktima OUN - izbegavanje konflikta i njihovo rešavanje diplomatskim putem, nemešanje u unutrašnje stvari drugih zemalja, saradnja sa svima koji teže miru u svetu… i to treba maksimalno koristiti.

Kako biti uspešan u diplomatiji ukoliko nemaš ekonomske, ljudske, tehnološke, obrazovne, vojne potencijale? Iskustvo koje je stekla Jugoslavija posle Drugog svetskog rata ukazuje na sledeće. Diplomatija mora da bude aktivna. Državna politika mora da pridaje važnost međunarodnim prilikama i da brine o međunarodnoj politici. Svako zanemarivanje ponašanja onih od kojih na bilo kakav način zavisimo, veoma je opasno. Svaka neodmerena reč, pežorativni izraz, olakost, gruba metafora ili šala doživljavaju se kao uvreda i nezahvalnost. Da bi se kontrolisali, političari moraju da imaju izraženu politički kulturu. A toga nema mnogo u našoj politici. Slušati i voleti muziku, pevati, uživati u kafani kao društvenoj instituciji i njenim gastronomskim i ostalim ponudama je jedno, a primitivizam i nekultura, praćeni niskim moralom, nešto sasvim drugo. To oduzima kredibilitet, jednako i sve ostalo što vas kao političara prati i vezuje za korupciju, kriminal, nepotizam, gole materijalne interese amaterski prikrivene iza "viših ciljeva" i poziva drugih, najčešće najsiromašnijih i najnevinijih na "žrtvu". Bez kredibiliteta nema dobre pregovaračke pozicije.

Pa, kakve su naše pozicije?

- Srbija je danas "objekt" u svetskoj politici, i to nije dobra pozicija. Dok vam drugi određuju dnevni red pregovora koji se vas najdirektnije tiču, vaše šanse da diplomatski postignete željeni rezultat su male. To važi i za Srbe i za Albance. Za obe strane jednako je važno da nastave pregovore, da ne zatvore "vrata" koje će posle morati da otključavaju "tuđim ključevima", da ih ne "zalupe" po sopstvenim prstima. Srbija je nekad znala da pregovara i po 18 godina oko neke železničke konvencije. To svakako nije gubljenje vremena. Gubitak je kad vas primoraju da prihvatite ono što unapred znate da ćete odbaciti u prvoj narednoj prilici. Svaki dijalog obavezuje. Prilagođavanje je i u politici, isto kao i u životu, preduslov opstanka. Ali uvek treba pokušati i modifikovati, prilagoditi, u nekom delu i izmeniti nametnute "preporuke". Dinamična politika uvek ima pravo na "mikro korekcije" koje nameće razvoj događaja, ali i jasno određen krajnji cilj.

A da li krize ubrzavaju istorijske procese?

- Istoričari znaju da krize uvek ubrzavaju istorijske procese u kojima se dobro snalaze samo oni koji imaju plan i viziju. Da li je mi imamo? Ne treba imati iluziju da ovaj prostor trajno ostaje prostor na kome se sučeljavaju velike sile u skladu sa svojim vizijama uređenja sveta i uvek sebičnim interesima. Te sile nastoje da budu prisutne, da utiču na kreiranje unutrašnje i spoljne politike, da ostvare što presudnije političko, ideološko, ekonomsko, vojno prisustvo, da insistiraju na koordinaciji političkih poteza, zauzimanju istih stavova. To je prepoznatljiva politika velikih koja uvek male "uklapa" unutar svojih sopstvenih "širih potreba". Interes je i malih da "uklope" sebe u politiku moćnih ali, naravno, tako da budu zaštićeni vitalni interesi zemlje i naroda. Otuda je potreban, nužan, konstruktivni dijalog s međunarodnom zajednicom.

Istorija nas uči da samostalnost spoljne politike zavisi od više činilaca: snage države, njene unutrašnje homogenosti i vojne sile; geostrateškog položaja, koji je češće hendikep za male države nego njegova prednost; umeća diplomatije koja podrazumeva upornost i umeće korišćenja suprotnosti i "pukotina" u politici partnera s kojima pregovaraš. Važno je postati partner i zadobiti ulogu u svetskoj politici na jednom prostoru, pa makar ta uloga u početku bila epizodna. Kasnije će, kao i u životu dobrog glumca ili stručnjaka, stići i one ne samo veće već i važnije i odgovornije.

Mi kao narod, ipak, moramo da budemo pametniji za dva svetska rata i poslednje jugoslovenske. Šta je onda naša glavna istorijska pouka?

- Pametni se uče na tuđem iskustvu, a oni koji to nisu na sopstvenom. Ima i onih koji ništa ne nauče pa im se greške ponavljaju. Mi imamo sopstveno iskustvo koje valja temeljno proučiti. Diplomatsko iskustvo jugoslovenske države pokazuje da treba podržati sve procese koji stabilizuju Evropu i Mediteran i čine ih bezbednijim. Za J. B. Tita ta politika nije imala alternativu. Sastavnim delom istog procesa on je smatrao uspostavljanje "realnih odnosa" sa Sovjetskim Savezom. To, istovremeno, nije značilo odustajanje od principa u vođenju spoljne politike.

Za njega je bilo važno da bude permanentno prisutan na mestima na kojima se na bilo koji način razgovara ili odlučuje o Jugoslaviji. Smatrao je da se prisustvom stiče prilika da se obrazloži sopstveni stav i potvrdi neophodnost postojanja partnerstva. Otuda je insistirao na bližim kontaktima, razgovorima, susretima, putovanjima. O tome se često piše pežorativno, neznalački, tendenciozno, podsmešljivo. Samo s liderima u Moskvi ostvario je 25 susreta na najvišem nivou, od kojih većina nije bila prijatna. U diplomatskim misijama je proveo preko 2,5 godine, razmenio je preko 5.000 poruka s liderima sveta, obavio je 92 putovanja, učinio 169 državničkih poseta, posetio je preko 70 zemalja, susreo se sa oko 350 predsednika država i vlada i više od 100 predstavnika komunističkih partija i naprednih pokreta, u njegovom sekretarijatu je registrovano tačno 2.499 prijema različitih državnika, inostranih političara, kongresmena, diplomata, razmenjivao je informacije, slušao druge, u odgovorima svojih sagovornika tražio argumente za politiku koju vodi…

Tu je tajna diplomatskog uspeha Jugoslavije i formiranog mišljenja da je njena uloga važna a ona neophodna u svetu podeljenom hladnim ratom. Za državu koja ne uživa pokroviteljstvo velikih sila i nije uključena u vojne paktove intenzivnost kontakata na spoljnopolitičkom planu jedan je od vidova zaštite.

Srpskom narodu se dešava nasilje istorije. Kako to da sprečimo osim redefinisanjem svojih savezništava, i gde prvenstveno da ih tražimo? Zar nije politički naivno tražiti od Hejga i Vestervelea da se pojave na pregovorimo o KiM kad su oni osvedočeni prijatelji nezavisnog Kosova?

- Savezništva nisu večna. Večni su interesi. U skladu s tim treba proceniti svoja savezništva u budućnosti. Tu nema emocija. Potrebno je racionalno znanje i dobra procena. Jugoslovenska država je do dobre procene, nepogrešive procene dolazila insistiranjem na izuzetno dobroj dopisničkoj službi, izabranom, sposobnom i funkcionalno raspoređenom diplomatskom aparatu, sposobnoj i dobro organizovanoj analitičkoj službi i stalnoj vezi s naukom i naučnim ustanovama od kojih su neke direktno bile podređene interesima spoljne politike. Kad se sve pribrane i kritički analizirane informacije sagledaju, određivan je kurs spoljne politike. Greške su bile retke. Da li Srbija to može da čini? Kakve su joj dopisnička služba, diplomatija, analitika? Koliko je tu znanja i sposobnosti, a u kojoj meri je prevagu odneo nepotizam, stranački inženjering, lične veze i poznanstva, loša a verovatno i zlonamerna selekcija? Nije u pitanju samo naivnost već neprofesionalnost, bahatost, razumevanje posla kojim se baviš kao pustog uhlebljenja i izvorišta materijalnih koristi, putovanja i života u inostranstvu, prijema i koktela, listerskih odela i skupih toaleta, neshvatanja odgovornosti koju nosi služba u diplomatiji. Diplomatski posao je pre svega rad, crnački rad. Ko u diplomatiju ulazi "naivan" i spreman da takav i ostane bolje je da prvo pročita knjigu Čedomira Štrpca "Zapisi iz Indije" i da svoje uhlebljenje traži na nekoj drugoj strani.

Što se tiče izbora "formata" za pregovaranje i partnera iz kruga onih koje ste pomenuli to nije posledica "naivnosti" već realnih mogućnosti države i njene spoljnopolitičke pozicije.

Zašto se Nemačka tako ponaša prema nama? Od ultimatuma Angele Merkel Borisu Tadiću pritisak se samo pojačava. Nemački generali su pred Drugi svetski rat govorili kako se Hitler prema Jugoslaviji ponaša kao prema primabalerini? I zaista, kad sve stavimo u istorijski kontekst, Hitler je u početku bio mekši prema Beogradu od Merkelove?

- Mi baštinimo dva iskustva s Nemačkom. Iskustvo 19. veka u mnogo čemu se razlikuje od iskustva 20. veka. Poslednji vek je doneo sukobe koji su rezultirali Prvim i Drugim svetskim ratom. Poslednja decenija 20. veka takođe je bila ispunjena sukobima. U istoriji postoje inercije. Ponekad se zaboravi sopstvena prošlost.

Sagledajmo kritički sebe. Nemci će to morati da urade sami sa sobom. Ukoliko pogledamo literaturu istoriografske provinijencije, tendencije su uočljive. Knjige koje su pisane s "tezom" nisu dobro štivo za političare. Problem je tim veći jer su političari ti koji ponekad istoričarima određuju "tezu" koju treba dokazati, daju novac, obezbeđuju prestižne izdavače, finansiraju projekte koji omogućavaju formiranje javnog mišljenja zasnovanog na "pouzdanom" i "naučnom". Tako postaju "proverene istine" koje formiraju svest i u koje veruju milioni. Političari, onda, pod uticajem kreirane javnosti i istorijske slike prošlosti u koju ona veruje, s neoprostivom lakoćom donose odluke, povlače poteze, izriču ultimatume…

Od trenutka kad se pojavila Prizrenska liga, do danas istrajava ideja o Velikoj Albaniji. Zar naš najveći strateški problem nije upravo u tome što nemamo jasno definisanu državnu politiku?

- Da. Ideja o Velikoj Albaniji rođena je 1877, u predvečerje Berlinskog kongresa (1878). Odbor albanskog književno-političkog kruga u Carigradu njen je glavni zagovornik. Program tog "kruga" saopšten je na Skupštini u Prizrenu prilikom formiranja "Lige za odbranu prava albanskog naroda" (3.3.1878). Time su, za čitav naredni vek, do naših dana, definisani obrisi teritorijalne i etničke Albanije. Projekat nije tačno definisao prostor vilajetske Albanije, ali su njegovi zagovornici smatrali da tu treba okupiti teritorije skadarskog, janjinskog, bitoljskog i kosovskog vilajeta. U svojim radikalnim zahtevima pod tim su podrazumevali: Južnu Albaniju s Epirom i Janjinom; Severnu i Srednju Albaniju s područjima oko Skadra, Tirane i Elbasana; Makedoniju s gradovima Debrom, Skopljem, Gostivarom, Prilepom, Velesom, Bitoljem, Ohridom; Kosovo i Metohiju s gradovima Peć, Đakovica, Prizren, Mitrovica, Priština, Gnjilane, Preševo, Kumanovo, Novi Pazar, Sjenica. Unutar tog teritorijalnog okvira teritorijalne Albanije tada je živelo oko 44% stanovnika s albanskom nacionalnom svešću. Danas se od teritorijalne došlo do etničke Albanije. U tom prostoru danas živi preko 95% Albanaca različitih vera.

U periodu dugom 135 godina albanske elite su tražile "kreditore" za svoj veliki projekt. U početku je to bila Turska, zatim Austro-Ugarska i Velika Britanija, potom Italija, u Drugom svetskom ratu Italija i Nemačka, posle rata SSSR, neko vreme Kina, danas najveća sila sveta SAD. U istom periodu albanske elite, nezavisno od svoje političke orjentacije, nikad nisu odustale od svog projekta. Ahmed Zogu se krunisao za kralja "svih Albanaca" a ne za suverena Albanije. Predstavnici Kosovskog komiteta su nastojali da svoj projekt prošire i na Solun. Enver Hodža je govorio da nema Velike i Male Albanije već samo "Albanije Albanaca". Da li će Hašim Tači odustati od tog cilja? Odgovor se sam nameće. Uz ostalo, Velika Albanija, brisanjem granica, izgradnjom komunikacija, povezivanjem na ekonomskom, prosvetnom, kulturnom nivou svakodnevno nastaje pred našim i očima Evrope.

Da li su ikad Srbi i Albanci imali saglasnost oko Kosova? I šta može da bude tačka pomirenja?

- Mišljenja sam da dijalog treba nastaviti. On će morati biti nastavljen, čak i mimo volje njegovih aktera. Nadam se da će imati teme i tempo koji Srbiji odgovara. Ipak, bilo šta da se desi u budućnosti, priča o Kosovu i Metohiji i Velikoj Albaniji ovim se neće završiti. Ona tek počinje.

(Veljko Lalić – Nedeljnik)