Početna strana > Prenosimo > Trpimo teror gorštaka
Prenosimo

Trpimo teror gorštaka

PDF Štampa El. pošta
Dragoslav Mihailović   
četvrtak, 29. oktobar 2009.

(NIN, 29.10.2009)

Na pitanje prof. dr Roberta Hodela koja mu je knjiga, kada se osvrne unazad, najbliskija, akademik Dragoslav Mihajlović je odgovorio:

- Ja sam o tome već više puta govorio, možda čak i vama. Od mojih knjiga još uvek najviše volim Petrijin venac. Jer to je knjiga koja je meni bliska, i koja mi svojim izrazom prosto peva. I ovih godina katkad poželim da je uzmem u ruke i da je pogledam i uvek u njoj iznova uživam. To vam možda zvuči narcisoidno, ali eto, ja volim tu svoju knjigu.

Recimo, moja najpoznatija knjiga, koja se nalazi i u školskom programu, jeste kratki roman Kad su cvetale tikve. Ali ja sam od njega čitave decenije nekako pomalo strahovao. I nikad, na književnim večerima, nisam želeo iz njega da čitam. Jer sam se plašio da tu može da iskrsne nešto sa čime se više ne slažem, što u književnom smislu nije po mom današnjem shvatanju. Sem toga, ta knjižica je u smislu kompozicije veoma napregnuta i jako mnogo zavisi od detalja, a ti detalji su na prvi pogled potpuno benigni, kao da im ništa u bližoj i daljoj okolini nije važno, naizgled bezbrižni u svom ispoljavanju i prosti kao pasulj. I tek kasnije se vidi da te pojedinosti u stvari neprekidno rade jedna za drugu i stalno se uzajamno podržavaju. Sada su mi opet izašla neka izdanja te knjižice, recimo, dvadeset šesto izdanje na srpskom jeziku i petnaesti prevod na strane jezike, i povodom toga sam je opet čitao i još jedanput sam zaključio da se dobro drži, što se na prvi pogled, kad uronite u detalje, ne mora videti. Morate biti začuđeni kad između više ravnopravne dece koje imate jedno vam tako odskoči da postane general. I vi, koji ste u vojsci najviše uspeli da postanete vojnik u vojnoj pekari, u kojoj ćete tek moći da jedete topao hleb koliko hoćete, ne možete da shvatite čudo koje se zove general.

U jednom intervjuu Borisav Stanković je na pitanje da li oseća radost stvaranja odgovorio ovakvim rečima: «Ne, ja ne volim da radim. I teško je to; to je kao kad čovek uzme da kopa...» Kako ste vi pisali ranije i kako pišete sada? Da li se to menjalo u toku vašeg stvaralaštva?

- Nije se menjalo utoliko što mi je bilo teško nekada, a teško i sada. Danas mi je to pogotovu teško, jer se približavam onom trenutku kad ću nestati s ovog sveta. A pre tog nestanka kod svakog pisca nastaje jedno vreme kad u stvari ne radi ništa. To sam već više puta video. Pisac koji više ne radi u stvari se priprema za fizičku smrt. Možda je, dakle, to sada nastalo i kod mene. Ja sada ne radim gotovo ništa što je u vezi sa fukcionalnom književnošću i ono što pišem o jeziku možda predstavlja surogat za moj nekadašnji rad. Moj pravi rad je, naravno, čisto fikcionalna, umetnička, prozna književnost. A toga u ovom trenutku kod mene ima malo. Nešto pokušavam, ali mi ne polazi za rukom.

Čini mi se da ste vi kao pisac u prvoj fazi – izrazito, skoro isključivo – orijentisani prema pojedincu, prema individuumu, i da neko kolektivno opredeljenje vaših junaka vas skoro da ne zanima. Međutim, u poslednjoj vašoj knjizi Majstorsko pismo (Beograd 2007) mogu da nađem izraze kao “naša nesavršena duša”, ili: “U ne baš sposobnom srpskom narodu katkad se desi da se pojavi neki... Jovan Skerlić”. Ili govorite o dinarskom tipu ili Srbinu kao takvom. Da li to postoji? Ja tu vidim dosta veliku razliku između onog što ste nekad pisali i što pišete sada. Da li to treba shvatiti kao polemiku u određenom istorijskom kontekstu ili je, pak, reč o dubokom ubeđenju da postoji nešto kao “dinarski tip” ili “Srbin”?

- To je sasvim drugačiji tip pisanja. To je tip racionalnog pisanja, racionalnog razmišljanja o svetu koji nas okružuje. Onu rečenicu koju ste citirali izgovorio sam u posmrtnom govoru jednom prijatelju. U racionalnom razmišljanju takvi pojmovi postoje. U mojoj literaturi ne znam da li ih ima, ja bih rekao da ih u onome što se zove umetničko pisanje zaista nema. A ova knjiga i nije pripovedna i ne treba je meriti kao umetničku prozu, u njoj nema nijedne pripovetke.

Mi, hoću da kažem, u stvari trpimo teror nekih gorštaka proglašenih za takozvanu dinarsku rasu, koji su napustili svoje koze i ovce u planini i nezvani došli u jedan pitom i dosta njanjav svet da mu kažu da su najbolji i da imaju pravo da mu sede na glavi. U tome su im pomagali režimi prve, druge i treće Jugoslavije, a u dobroj meri naruku im ide i današnji režim u Srbiji, pogotovu preko dveju vodećih demokratskih stranaka. Čitava ideja o Jugoslaviji – a slično se, nažalost, misli i u sadašnjoj Srbiji, koja je, i pored svih strašnih poraza i tragedija u XX veku, tupoumno ostala jugoslovenska – bila je zasnovana na besmislenoj etnološkoj teoriji Jovana Cvijića da najbolji deo srpskog naroda ne živi u Srbiji nego izvan nje, naročito preko Drine, i da Srbi iz Srbije imaju istorijsku dužnost da izginu da bi taj najbolji deo sopstvenog naroda priveli jednoj nemogućoj državi. Ta nemoguća država je već treći put u dimu i krvi nestala, a maloumne jugoslovenske ideje i stečene prednosti dinarske rase u Srbiji su ostale. I ja, pripadajući ovom smoljavom i slinavom svetu Srbije, povremeno poželim da ljudima sa planine, kojih zbog njihove fizičke zavodljivosti i prevarnog šarma imam u priličnoj količini i u familiji, poručim da nam se skinu sa vrata i da se nose dođavola natrag svojim zaboravljenim gladnim kozama.

U knjizi Majstorsko pismo u tekstu «Kako da povratim samopoštovanje» čitam: „Na kraju popisnika (u mom dosjeu) stoji da pažnju tajne policije uživam iz tri razloga: prvo, kao pristalica Rezolucije Informbiroa, odnosno golootočanin, drugo, kao srpski nacionalista, i treće, kao saradnik francuske obaveštajne službe“ (str. 55). Prvi i treći razlog se u vašoj knjizi komentariše, drugi se samo pominje. Da li biste sad mogli to da prokomentarišete? Jer optuživali su vas kao «srpskog nacionalistu». O čemu je tu reč?

- Reč je samo o tome što sam već dugo govorio da je Jugoslavija sklona padu i da će pasti, te da Srbi moraju što pre da počnu da vode računa o svom životu izvan Jugoslavije. I samo to je u pitanju, nema ničega više. Titoizmu su ovakve ideje kakve su moje jako smetale, jer se kobajagi zalagao za Jugoslaviju, ali za svaku nevolju u njoj redovno je krivio Srbijance, to jest Srbe iz Srbije. Grubo kazano, Josip Broz je Jugoslaviju želeo da vidi kao zemlju bez Srba iz Srbije i kad god je mogao da ih liši nekog prava, on je to sprovodio, ređe preko Hrvata i Slovenaca, a češće preko drugih Srba, pre svega preko Crnogoraca.

Mogao bih reći da Josip Broz i ja nismo ginuli od uzajamnih simpatija, iako su nam dometi bili različiti, jer je on mene mogao ubiti, a ja njega nisam. On je 25. oktobra 1969. u jednom govoru u Zrenjaninu mene napao zbog drame Kad su cvetale tikve, koju, naravno, nije ni čitao ni gledao u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, i ona je istog dana pred šestu reprizu skinuta s repertoara. Nastala je paklena dreka protiv takozvanog crnog talasa u književnosti i kulturi, i protiv golootočana, naravno, i to se pre svega odnosilo na srpsku kulturu, koja je, sve u svemu, ipak bila najrazvijenija. A onda je šef srpskog Saveza komunista Marko Nikezić, koji je važio za liberalnog političara, da bi se uvukao Brozu u ono što u ovom razgovoru ne bismo spominjali, tome dosolio rekavši, opet u nekom javnom govoru, da ovakve stvari kao što je moja drama predstavljaju klasnu i nacionalnu izdaju. I to je zatim, klasna i nacionalna izdaja, postalo formula kojom su mi u nastavku više godina drali kožu i koja se u onim dvema tačkama našla i u mom dosjeu kao lažni razlog za policijsko praćenje.

U mojoj knjizi Crveno i plavo (Beograd, NIN, 2001), koja je po koncepciji slična Majstorskom pismu, o pretpostavkama da će Jugoslavija propasti i da Srbi moraju da se okrenu k sebi, govorio sam u više navrata. Posebno vam skrećem pažnju na izjavu u «Borbi» datu povodom izbijanja sukoba u Sloveniji i Hrvatskoj 1990. i na moj obimniji članak u NIN-u povodom Miloševićevog proglašenja treće Jugoslavije 1992. godine. Njihovi naslovi dosta su rečiti: „Jugoslavija je propala“ (120. str.) i „Treći život opasne opsene“ (156. str.).

U martu 1990. u Beogradu su izbile velike demonstracije protiv Miloševićevog režima, najpre jedna na Trgu Republike devetog, u organizaciji Srpskog pokreta obnove, u kojoj nisam učestvovao, pa zatim, u nastavku ove, druga, studentska, na Terazijama ispred hotela «Moskve». U noći između 12. i 13. marta moji prijatelji Vladeta Janković, Gojko Đogo i ja, sva trojica sa ženama, sedeli smo na spratu restorana „Moskve“ i kroz veliki prozor gledali i slušali govornike, koji su se pred masom od 50 hiljada ljudi neprekidno smenjivali. Jednog trenutka iz mase su povikali: „Gde su akademici!“ Moji prijatelji su to shvatili kao da pozivaju mene i takoreći me izgurali na govornicu. I ja sam, oko 1 sat posle ponoći 13. marta, otprilike izgovorio da prisustvujemo raspadu Jugoslavije i da mladi ljudi, ako neko ushtedne da ih pošalje u Hrvatsku ili nekud drugde da je brane i oživljavaju, treba da znaju da to nije njihov posao. Jugoslavija je propala i nema joj povratka. I mi treba da se okrenemo, rekao sam, Srbiji, koja je naša prava otadžbina, a ne da prolivamo krv, svoju i tuđu, za nešto što je već nestalo. Čuo sam da je partijski list «Borba» kroz dva-tri dana, između ostalih govornika, pomenula i ovaj moj nastup – članak, doduše, nisam video – i da je rekla da mi je publika zbog tih reči zviždala. U onoj tremi ja zvižduke nisam čuo, ali atmosfera je, toliko jesam primetio, bila dosta hladna.

Eto, to je ono što su oni, bar kad sam ja u pitanju, nazivali nacionalizmom, i to onim malignim, šovinističkim, koji obuhvata i nanošenje zla drugima samo zato što nisu tvoje narodnosti. Čim ti progovoriš o tome da u ovome svetu postoji i Srbija i da njeno postojanje zahteva da joj se posvećuje pažnja, grakne se, i u takozvanoj drugoj Srbiji i na Zapadu, koji se, na obema stranama, u našim poslovima dosta zasnivaju na neotitoizmu, da je to opasan srpski nacionalizam. A već ako progovoriš i o Golom otoku, kao da njegove još žive retke žrtve nisu starci od osamdeset i devedeset godina, ulećeš u američku varijantu opsesivne i paranoidne rusofobije, koja bi te prosto istucala u avanu kao lek za svoju političku migrenu.

A gde biste vi videli rešenje za Kosovo i Republiku Srpsku?

- To je jedno političko pitanje, za koje nisam nadležan. Ja prosto ne želim o tome da govorim, zato što se za politička pitanja interesujem samo kao običan čitalac novina. A to, pretpostavljam, nije dovoljno za ozbiljan razgovor. Naravno, ja sam za to da i Kosovo i Republika Srpska budu uz Srbiju, ali kako bi to bilo moguće, zaista ne znam. Mada kad su u pitanju Hercegovci iz Republike Srpske, pomalo se brinem što nedovoljno razumeju kad Srbijanci kritički govore o Vukovoj jezičkoj reformi i o Cvijićevim etnološkim teorijama, koje su nama, uz one poznate značajne naučne dobiti, donele i nemale nevolje. Ne mislim da je u pogledu koji me zanima u Republici Srpskoj baš isto kao u Crnoj Gori, gde postoji i Dukljanska akademija. Ali ima i nekih sličnosti, neke smešne bahatosti i nadmenosti, koje u ljudima preprečuju pozitivnu kritičnost, i to mene pomalo zabrinjava.

Rekli ste da ste u politici običan građanin koji čita novine. Da li se to odnosi i na politička pitanja kao takva? Nije li pisac, koji je javna ličnost, pozvan da u javnosti govori i o politici? Kakvu imate predstavu o piscu kao javnoj ličnosti i o njegovoj ulozi u političkoj javnosti?

- Ja ne vidim dobrog pisca kao čoveka koji je uspešan u političkoj javnosti. Mislim da on tu ne ume najbolje da se snalazi. Ono što sam izjavljivao da se gadim politike ostaje za mene u važnosti i dan-danji. Jer kad ponekad izreknem mišljenje i o nekom političkom pitanju, kao ovo sad o Kosovu i Republici Srpskoj, ono mi je najčešće iznuđeno. Meni je razgovor s vama interesantan zato što vidim da poznajete ono o čemu želite da razgovaramo, a to je moje pisanje, i umete o njemu da razmišljate, bez obzira na moguću različitost u mišljenjima. A ljudi koji me najčešće spopadaju za novinske razgovore uglavnom vrlo malo znaju šta sam radio i onda im ne preostaje ništa drugo nego da me pitaju o politici. Jednom mi se desilo da me je mlada radio-novinarka, dok smo čekali uključivanje u kulturnu emisiju, upitala: «Molim vas, kažite mi, šta ste vi ono, beše, napisali?» I onda ona nema sa mnom o čemu drugom da razgovara nego o nevažnim i prolaznim političkim događajima, koje ja možda i ne poznajem.

Vi ste često i opširno govorili o jeziku i o dijalektima. Vaš odnos prema savremenom književnojezičkom standardu donekle podseća na odnos Stankovića prema beogradskom stilu početkom XX veka. A njega su, priznajući mu „samonikao talenat“ i „istočno osećanje“ u književnosti, u isto vreme kritikovali zbog nestandardnog, „negramatičkog jezika“, „rđavog reda reči“ i „slabe kompozicije“. Sada se Bora Stanković gleda kao jedan od najvećih srpskih pisaca. O čemu je tu, zapravo, reč? Da li pre svega o južnoj Srbiji, odnosno o „kolonijalnoj Srbiji“ u jezičkom pogledu, kako pišete u Majstorskom pismu, gde citirate i izreku «Što južnije, to tužnije»? Ili je općenito u pitanju odnos centra prema periferiji?

- Moguće je da je reč o periferiji. Ali južna Srbija se nalazi u srednjoj Srbiji, a sticajem okolnosti veći deo Srbije se lingvistički našao na periferiji i srpskohrvatskog i srpskog jezika. I sada, kad se nekadašnja središnjica srpskohrvatskog jezika, Hercegovina, Bosna i Crna Gora, predvođena već osamostaljenom Hrvatskom, obrela u novim i posebnim državama, koje se zalažu za izdvojene i posebne jezike, pitam se gde se nalazi Srbija. Naša nauka o jeziku, koja nema mnogo smisla za vizije budućnosti, zalaže se da Srbija ostane tu gde se našla, braneći ono što propada, za čiju odbranu nema nikakvog interesa, i sa budućnošću da postane jezička kolonija zemljica koje su bez snage za predvodničku ulogu. To, bojim se, nama ne obećava bogzna šta, da ne kažem da nam i veoma opasno preti, možda čak do nestanka s lica Zemlje. Jer u Africi i Aziji ima mnogo naroda bez kodifikovanog jezika, pa nekako opstaju. Ali neki, može biti, i nestaju. Ja takvu sudbinu mojoj zemlji ne bih preporučio. Zato smatram da srpska nauka o jeziku treba da prestane da se bavi onom pretpostavljenom bivšom središnjicom srpskohrvatskog jezika i da se, za svoje dobro, bez inaćenja s okolinom, okrene k sebi. I da svoje lingvističke odluke donosi na osnovi sopstvenog jezika, ma kakav on bio i ma šta se u sadašnjoj nauci o njemu mislilo.

Šta to, konkretno, znači? Da li biste vi u buduću kodifikaciju srpskog jezika uključili samo akcenat i leksiku južne Srbije? Ili bi se tu našle i one morfološke i sintaksičke strukture koje se sada razlikuju od standarda i već polako prelaze u susedne jezike?

- S oproštenjem, ja sam jezički mislilac, a nisam ni jezički stručnjak ni naučnik. Stoga se nikako ne bih usudio da stručnjacima i naučnicima dajem instrukcije šta konkretno treba da rade. Ja samo smatram da se srpska lingvistika, koja se, pod okriljem Beogradskog univerziteta i Srpske akademije nauka, najvećim delom razvija u Beogradu, mora da se pre svega bavi negovanjem jezika Srbije, a ne kobajagi nekakvom celinom srpskog ili srpskohrvatskog jezika, zalazeći pritom u tuđe državne atare. Na taj prevarni način u Srbiju se uvodi, da kažem, crnogorski smisao jezika, a ovo što postoji kod nas zaboravlja i čak nipodaštava. Ovakav zahtev je utoliko logičniji što su nove države za svoje odvojene jezike osnovale i odgovarajuće naučne ustanove. Dakle, ne može se Srbija i dalje brinuti o Crnoj Gori, ili o Bosni i Hercegovini, a pogotovu o Hrvatskoj, nego mora, pre svega i iznad svega, obavljati poslove u sopstvenoj kući, pa tek onda, ako je u mogućnosti, pomagati drugima (ako oni to žele!).

A ja nikad nisam ni rekao da su to različiti jezici, nego jedan te isti, koji je, međutim, najverovatnije, u raspadu. Nove države koriste svoje pravo da o jezičkom pitanju odlučuju onako kako njima odgovara i niko sa strane ne sme da im se meša. Ono što se svojevremeno desilo na Skandinavskom poluostrvu, kada se jedan skandinavski jezik raspao na tri, na švedski, danski i norveški, po svoj prilici desiće se i kod nas. I mi na to moramo dobro da reagujemo. Pred neminovnošću događaja koje ne možemo predvideti, moramo da budemo spremni i za najgore, a ne da se zanosimo blesavom optimističkom nadom da se, valjda, ništa loše neće desiti. Desiće se; kao što se već desilo. Politikom velikih sila naša zemlja danas nije ugrožena samo na Kosovu nego, s nekim sličnim scenarijem, možda i u Vojvodini i u Sandžaku. I ako se nešto od toga dogodi, a mi ne budemo spremni, šta će Srbija, sa svojim dijalektima na jugu, istoku i u srednjem delu zemlje, nebrigom udaljenima od standardnog jezika, moći da uradi? Moći će samo da podvijena repa potpiše da je postala duhovna kolonija Crne Gore.

Naučnici u Srpskoj akademiji nauka, uprkos teškim i tragičnim događajima koje smo doživeli, tvrde da je sve u našem jeziku jednom za svagda rešeno. Nije rešeno. Nije bilo dobro rešeno ni kako je Vuk pre sto pedeset godina rešio, jer je od naših dijalekatskih područja samo donekle poznavao istok naše zemlje (i nije ga u lingvističkim istraživanjima uvažavao), a srednji i južni deo uopšte nije. A sada je još gore.

Još mi nije dovoljno jasno da li vi zahtevate da se standardni jezik «raširi» u dijalektološkom pogledu (pre svega prema jugu). Ili predlažete prekodifikaciju srpskog jezika kao jezičkog sistema?

- Ja mislim da se ni za šta u ovome svetu nikada ne može reći da je završeno, jer je sve u njemu u neprekidnom komešanju i menjanju. I u tom smislu mora da se menja i gledanje na književni jezik. A šta bi kod nas trebalo baš konkretno menjati, ne umem da kažem. Možda bi čak, kao što ste maločas napomenuli, sasvim dovoljne bile i neke skromne akcentološke i leksikološke dopune. Ali i o tome bi odluke donosili stručnjaci i naučnici, koji će to dobro raditi samo ako, kao što sam rekao u referatu na Međunarodnom skupu slavista u septembru 2007. u Beogradu (koji je vama poznat), postojećem jeziku Srbije priđu prisnije. Ako te prisnosti nema, kao što je sada nema, nego se na jezik Srbije gleda sa mrštenjem i prikrivenim gađenjem, neće ni za nas ni za njih biti dobro. Jer ni takozvani srpski lingvisti neće u takvim okolnostima u Srbiji uživati simpatije i poštovanje, što bi kao drugi ljudi želeli, i možda će čak doživeti vrlo neprijatna iznenađenja.