Početna strana > Prenosimo > Sačuvajmo bar deo industrije
Prenosimo

Sačuvajmo bar deo industrije

PDF Štampa El. pošta
Miroslav Novaković   
sreda, 15. jul 2009.
(Politika: 15.07.2009)

Već skoro dve decenije intenzivno propada industrija Srbije, a taj proces prolazi gotovo nezapaženo iz, uglavnom, dva razloga. Prvo, zato što je to vreme bilo prepuno, za nas stalno sudbonosnih događaja, i drugo, zato što je naše društvo došlo u gotovo nadrealno stanje i „teši“ se da ta industrija „odavno ne radi”, pa to samo treba priznati i – okončati. Svakako nije tajna da je naša industrija u veoma lošem stanju, ali to se ne može popraviti tako što će biti uništena da bi se desila neka nova industrijalizacija koju će obaviti neko drugi za nas. To nije realno, a evo i zašto.

Postojeća industrija u Srbiji nije nastala lako i nikako samo kao rezultat socijalističke industrijalizacije, kako se često pogrešno misli. Ona je stvarana duže od sto godina. Ondašnji industrijalci su osnivali tada respektabilne firme kao što su železara „Sartid” (danas Ju-Es Stil), fabrika avionskih motora (danas IMR), ali i više fabrika teške mašinogradnje, vozila i dr. Deo industrije je stvaran posle Drugog svetskog rata, ali i je i tada nastalo dosta dobrih fabrika, poput jedne „Prve petoletke” i drugih.

Sva ta industrija (i dobra i loša) bila je, poslednjih dvadesetak godina podvrgnuta nečuvenom, okrutnom eksperimentu da preživi međunarodnu blokadu, NATO bombardovanje, iscrpljujuću privatizaciju i još mnogo toga. Jasno je da bi to teško preživeli i moćni giganti sa Zapada poput jednog „DŽeneral motorsa”, „Opela” ili „Fijata”, koje njihove vlade izdašno i otvoreno, vidimo, pomažu da lakše podnesu udare ekonomske krize.

Zašto to rade vlade starih kapitalističkih država, koje uz to imaju i mnogo veće i uređenije tržište i sve njegove mehanizme kao pomoć? Kratko rečeno, zbog toga što smatraju važnim da i u 21. veku sačuvaju svoju tzv. realnu ekonomiju i industriju.

Ovakvo ponašanje razvijenih zemalja moglo bi i nama da otvori oči da pokušamo da sačuvamo bar deo preostale industrije – dok nije kasno. A ne da se nadamo da će baš te zemlje, odnosno njihove firme, da nam izgrade novu i bolju industriju.

Evo bar dva razloga zašto da to činimo baš sada.

Prvo, ostatak industrije je veoma redukovan, ostao je bez stručnjaka i potrebno mu je podmlađivanje. Ako se nešto ne uradi ugasiće se „prirodnim ” putem. Bez kvalifikovanog kadra i bez industrijskog iskustva, dobijaćemo samo investicije u pogone za montažu i doradu.

Drugo, zbog svetske krize, država teško može privatizovati bivše gigante kao što su „Prva petoletka”, „14.oktobar”, IMR, FAP i drugi. Čak i da uspe, ona za njih ne može dobiti više od desetak miliona evra, i to uglavnom zbog zemljišta.

Samo ova dva razloga su dovoljna da država promeni strategiju. Ona treba da se odrekne (nerealnih) očekivanja o velikoj zaradi pri prodaji, a da joj prioritet bude da fabrike kroz privatizaciju obnavlja i upošljava.

Država ne treba da se usteže da taj proces osmisli i organizuje, kada to već rade i takve zemlje kao što su SAD, Nemačka i druge.

Ako se ništa ne uradi, industrija će, u uslovima svetske krize, nastaviti polako (a bogami, možda i brzo) da propada i onda ćemo izgubiti svoju industrijsku budućnost.

(Autor je magistar tehničkih nauka, Beograd)