Početna strana > Prenosimo > Ni Kosova ni integracija
Prenosimo

Ni Kosova ni integracija

PDF Štampa El. pošta
Srđa Trifković   
četvrtak, 01. april 2010.

(Fond Slobodan Jovanović, 30.3.2010)

Gost: Srđa Trifković, politički analitičar iz Čikaga, direktor Fondacije lorda Bajrona za balkanske studije, dugogodišnji spoljnopolitički urednik američkog mesečnika „Hronike”.

Aktuelna vlast u Srbiji zastupa stanovište da „EU nema alternativu” i istovremeno ističe da „nikada neće priznati nezavisnost Kosova”. Uzevši u obzir realnu politiku EU prema Srbiji, da li su po Vašem mišljenju ova dva stava protivrečna?

Trifković: Kao prvo, nesuvisla je tvrdnja da EU nema alternativu. Šta to znači? Da ako nema EU, onda nema više ni života, nema budućnosti, nema Srbije? Koja besmislica… Nešto slično su „drugovi” tvrdili pre više decenija o Jugoslaviji, samoupravnom socijalizmu, nesvrstanosti i Titu - a eno ih na đubrištu istorije, gde će završiti i ovaj zlosrećni eksperiment zvani EU.

Kao drugo, proširenja EU posle ulaska Hrvatske neće biti za dugi niz godina, tako da je dilema ionako akademska. Pokojni nemački ambasador Andreas Cobel bio je, za razliku od svojih kolega, u tom pogledu brutalno pošten kada je Srbima poručio da će se pristup ostalih zemalja zapadnog Balkana EU možda desiti za 20-25 godina. On je, naravno, pod „zemljama” podrazumevao i Kosovo. Upravo tako stoje stvari.

Kao treće, aktuelna vlast je već priznala nezavisnost Kosova de facto, pa je savršeno nebitno da li će je, kada i kako priznati de iure. Pomak ka formalnom priznanju biće ostvaren predstojećom “rašomonskom” odlukom Međunarodnog suda pravde, koja će biti sročena shodno političkim, a ne pravnim imperativima.

Zvaničnici EU o evropskim integracijama Srbije i problemu rešavanja kosovskog statusa govore kao o dva paralelna i komplementarna procesa, dok srpska vlast još uvek ističe da se radi o odvojenim procesima. Polazeći od toga, koliko je održiva retorika koja se iskazuje rečima „i Kosovo i EU” i u čemu vidite njen stvarni smisao?

Trifković: Nesumnjivo možemo govoriti o dva potpuno odvojena procesa, utoliko što je proces rešavanja kosovskog statusa (na štetu Srba, naravno) u punom jeku, dok proces evropskih integracija Srbije ne postoji. Što se retorike tiče, ona nikada nije ni pretendovala na održivost, jer njen stvarni smisao vazda je bio samo da se zaluđuje i anestezira narod.

Zapadni zvaničnici sve upadljivije povezuju približavanje Srbije EU sa njenim odnosom prema jednostrano proglašenoj nezavisnosti Kosova. U ovom trenutku se od Srbije ne očekuje formalno priznanje nezavisnosti Kosova, ali se traži uspostavljanje dobrosusedskih odnosa i rešavanje praktičnih problema sa Prištinom. Da li bi Srbija pristajanjem na takav odnos implicitno priznaje nezavisnost Kosova?

Trifković: Srbija je implicitno priznala nezavisnost Kosova još kada je pristala na Euleks. Sve ostalo je samo koreografisana farsa, uključujući tobožnja uslovljavanja zapadnih zvaničnika. Osim toga, sve da Srbija prizna Kosovo i pošalje Natašu Kandić kao svog prvog ambasadora u Prištinu, a prihvati Ramuša Haradinaja kao ambasadora u Beogradu, od ulaska u EU ne bi bilo ništa. Tek onda bi se ti isti „zapadni zvaničnici” setili da nema približavanja Srbije EU sve dok njena vlast ne okonča regionalizaciju ostatka Srbije čime se stvara osnova za dalje dezintegrativne procese. Strateški je cilj da se Srbija iznutra „prevaspita” po ideološkoj matrici Vašingtona i Brisela, što je vidljivo iz režimskog prihvatanja srebreničke laži.

S obzirom na to da su vodeće zemlje EU priznale kosovsku nezavisnost, da li očekujete da će približavanje Srbije EU u jednom trenutku biti uslovljeno time da i Srbija izričito prizna jednostranu i protivzakonito proglašenu nezavisnost dela sopstvene teritorije?

Trifković: Formalno priznanje biće pre ili kasnije navedeno kao potreban, ali ni u kom slučaju ne i dovoljan uslov za ulazak u EU.

Da li po vašem mišljenju, pored uslova koji se najčešće pominju u javnosti, postoje i dodatni uslovi koje Srbija treba da ispuni pre integracije u EU, koji bi to mogli biti uslovi i u kavom su međusobnom odnosu?

Trifković: Pošto je u ključnim zemljama EU doneta strateška odluka da daljeg proširenja neće biti za dugi niz godina, savršeno je nebitno kakve će uslove izmišljati neki Oli Ren ili Doris Pak da se Srbi zamajavaju i drže na uzdi. Gde su Mladić i Hadžić? Ugnjetavanje gej manjine u Tutinu? Slaba posećenost hodočasnika iz Srbije spomen-kompleksu u Potočarima? Nedovoljna zastupljenost Roma u SANU? Birajte sami…

Ako se Srbija nađe pred izborom ili priznavanje nezavisnosti Kosova ili članstvo u EU, kako će po Vašem mišljenju opredeliti vlast u Srbiji i na čemu zasnivate takvo uverenje?

Trifković: Opredeljenje vlasti imamo u navedenom sloganu „EU nema alternativu”, kojim će se pravdati i kosovska i svaka druga svinjarija koju tek pripremaju. Ako jednom shvatite da je ova vlast jedan dobro uhodan mehanizam za pljačku iznutra i izdaju spolja, da krug donosilaca svih bitnih odluka čine ljudi bez morala i časti, njihova opredeljenja su predvidiva sa matematičkom preciznošću…

Ako evropske integracije Srbije budu uslovljene formalnim ili implicitnim priznanjem nezavisnosti Kosova, šta po vašem mišljenju treba da radi Srbija?

Trifković: Jasno i glasno: ni priznanje, ni integracije. S obzirom da pripadaju Evropi - za šta je nepripadanje briselskoj karikaturi Evrope bitni preduslov - Srbi imaju matricu očuvanja svoje samosvojnosti. Ostajući van EU i ne priznajući otimačinu matične teritorije, imaju šansu da budu burevesnici evropskog oporavka - Asteriksov mali bastion u senci rimskih legija. Brisel se ni sa tim neće pomiriti! Minimalan stepen srpske političke autonomije, u senci EU u koju Srbija nikada neće ući, još se i može tolerisati - ali kulturne autonomije nikako. Glavni neprijatelji su im savremeni naslednici ideologije francuskog prosvetiteljstva i frankfurtskog kriticizma. Njihove izvitoperene univerzalije - pretočene u obrazovne programe državnih škola, matrice masovne kulture i kanone akademskog diskursa - čine im srpski pogled na čoveka i svet neminovno odioznim.

Imajući u vidu unutrašnje stanje EU, nezavisno od odnosa prema Srbiji, probleme vezane za njeno ubrzano širenje poslednjih godina, kao i probleme koji se tiču budžetskog deficita u Grčkoj, Španiji i drugim zemljama, da li će EU imati snage i interesa da se širi dosadašnjim tempom i kakve to posledice može imati za integraciju Srbije u EU u predvidivoj budućnosti?

Trifković: EU se neće širiti uopšte, a što pre se bude raspala - to bolje i za njene zemlje-članice i za ostali svet. Za razumevanje zlokobnog duha EU, bitno je razumeti obračun zapadnog prosvetiteljstva sa hrišćanstvom. On je započeo pre tri veka i još uvek traje, utemeljen na arogantnom stavu da svi problemi čoveka i društva moraju da budu rešeni od strane samoga čoveka, uz isključivi oslonac na njegov razum. Maksimilijan Robespjer, Vladimir Iljič Lenjin i Havijer Solana predstavljaju tri samo naizgled različita naslednika prosvetiteljstva - koreni su im isti.

Unutar EU vlast drži generacija levičarskih bejbi-bumera koja je svoj gramšijevski dugi marš kroz institucije završila zauzećem ključnih poluga vlasti i kontrole. Oni su svuda: od birokratske piramide Brisela i političkih tela NATO pakta do uprava transnacionalnih korporacija, medijskog sistema, industrije zabave i svih vodećih akademskih i analitičkih institucija. Njihova objedinjujuća karakteristika jeste averzija prema hrišćanstvu, duboka i isto onako nepokolebljiva kao što je bila averzija jakobinaca i čekista. Antiku odbacuju nehajno, hrišćanstvo sa ustreptalim žarom. Na sceni ostaje samo prosvetiteljstvo, ovoga puta razulareno i htonski trijumfalno u slavljenju abortusa, multikulturalizma, sodomije, „tolerantnosti” i svih mogućih oblika devijantnosti. Njegovo ideološko čedo, liberalizam, dobija svoju zrelu, totalitarnu formu pod plaštom progresa, demokratije i slobodnih tržišta oličenih u plavoj zastavi sa krugom od žutih zvezdica.

Kao što otvoreno veli predsednik EU van Rampi, cilj je globalni sistem vlasti. Cilj je da ekonomija bude globalna, društvo multikulturno, stanovništvo multirasno, politički sistem transnacionalni, a etika funkcionalna. Svesno se teži globalnoj civilizaciji u kojoj će postnacionalne elite sprovoditi i administrirati svoje modele ljudskih prava, koncepta uzdignutog na pijedestal sekularne religije.

Postoji li i treba li po Vašem mišljenju da postoji alternativa političkom stavu da „EU nema alternativu” i u čemu bi se ona sastojala? Šta bi bila alternativa politici „EU nema alternativu” ako bi sama EU odložila prijem Srbije na duže ili na neodređeno vreme?

Trifković: Od ulaska u EU nema ništa, ponavljam izričito i odgovorno - što je sreća za Srbiju, ali to ne znači da joj ne prete druge opasnosti. Srbima preti dalji demografski sunovrat i uporedno dalje sužavanje matične teritorije do tačke kada će ostatke njihove ostarele, ekonomski isceđenje države činiti samo ono na šta niko drugi ne pretenduje. Preti im zahtev daljeg priklanjanja kulturnim obrascima zapadne postmoderne, oličen u crnomagijskom srebreničkom ritualu. Prirodu tog zahteva i njegove posledice prepoznajemo kako u poduhvatima misionarske inteligencije prema svim bitnim institucijama srpskog naroda, tako i u odnosu vodećih zapadnih sila i njihovih vojno-političko-ekonomskih konglomerata prema Srbiji kao državi.

Problem tog odnosa zapadnih sila postoji ne samo u proteklih dvadesetak godina nego najmanje jedan vek. U prepoznatljivom obliku on ima svoj kontinuitet od aneksione krize 1908. do danas. Zapadni izazovi srpskim državnim i nacionalnim interesima u tom periodu dolazili su u raznim formama - od habsburške do neoliberalne - ali su veoma različiti, pa čak i međusobno sukobljeni modeli zapadnog diskursa vazda postizali saglasnost po srpskom pitanju.

Prvenstveni problem odnosa Zapada prema Srbima nikada nije bio u navodno pogrešnim procenama pojedinih aktera (npr. Čerčila u odnosu na Dražu, Badentera u odnosu na unutrašnje granice SFRJ, lidera SAD i EU u odnosu na priznanje Kosova 2008, itd). Motivi zapadnih sila nisu ni kvantitativno-geopolitički (vojne baze, tranzitni koridori, resursi). Oni su vazda bili i ostali prvenstveno ideološki. Nesporazuma između Srba i Zapada zapravo nema. Problem koji Srbi imaju sa Zapadom posledica je činjenice da ih Zapad dobro razume i shodno tome spoznaje strukturne nekompatibilnosti sopstvenog i srpskog kulturnog modela i vrednosnog kodeksa.

Taj odijum prema sebi Srbi ne mogu prevazići bez samomrzačke samolikvidacije, ali mu se mogu uspešno suprotstaviti osmišljenom nacionalnom strategijom - pod prethodnim uslovom promene vlasti u Beogradu, naravno. Oni moraju da postojanje te netrpeljivosti prihvate kao empirijsku datost: vladajuće elite Zapada u opstanku nacija zasnovanih na veri i od predaka nasleđenim vrednostima pravoslavnog evropskog Istoka, vide prepreku napretku svog neoliberalnog projekta. Sa razlogom ili ne, Srbi se od strane elitne klase na obe strane Atlantika poimaju kao paradigmatski slučaj jedne takve nacije.

Pitate za alternativu politici „EU nema alternativu”. U globalnom kontekstu gledano, za Srbiju još ništa nije gotovo niti nepovratno izgubljeno. Ona još uvek ima šansu da redefiniše svoje istorijske opcije. Nijedna imperija nije trajala večito. Sveća američke imperije svakim danom ima sve kraći fitilj i sve manje voska. Istovremeno „Evropa” je sve manje evropska i sve manje održiva u briselskoj formi. Sve navedeno šansa je za Srbiju da svoje spoljnopolitičke opcije kreativno razradi i blagovremeno prilagodi novim okolnostima - a nove okolnosti zasigurno slede. Ničija nije gorela do zore.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner