Neumrla Dobrica Ćosić je umrla

Neumrla Dobrica Ćosić je umrla.

Ispričavam se za ovaj ispad: ostatak Montenegrinjca u meni neočekivano je nadvladao Jugoslovena, što sam po nacionalnosti vazda i bio. Ili pak nije ostatak Montenegrinjca, nego je za ovu nepodopštinu kriv jezik iz mog djetinjstva: u Crnoj Gori vazda je bilo Dobrica, ali svi oni su bili ženskoga spola.

Pošto ovoj Dobrici nije puklo već niklo, moraću ispočetka: umro je neumrli Ćosić, koji je iza sebe ostavio dobar konjski tovar knjiga, pa ipak zaslužuje jednu zamjerčicu: napisao je u četiri toma “Vreme smrti“, u dva toma „Vreme vlasti“, u jednom tomu „Vreme zmija!“, u tri toma „Vreme zla“, a “Vreme tla“ i „Vreme krvi“ ostao nam je dužan, mada smo ta dva njegova romana gledali uživo, kao rialiti šou, ali je za žaljenje što o njima Srpčad neće moći da pišu magistarske radnje i doktorske disertacije, a to mu srpska nauka o književnosti neće oprostiti.

Matija Bećković, profesionalna narikača u čakširama koja više od četvrt stoljeća ne mrda sa groblja, blaženopočivšega je pohvalila da je dobro “odabrao vreme smrti”, s čime su uopće ne slažem, jer potop u Srbiji onemogućio je da četničija s ove i s one strane Drine toga partizanskoga komesara oplače kako valja i trebuje – eto zašto je onaj jednoćelijski organizam koji se zove Rajko Vasić kletvama raspalio iz Banje Luke kao iz VBR-a: „Kogod nije došao na sahranu Dobrice Ćosića, a trebao je, dabogda mu se duša raspala od Deoba i Seoba. Dabogda ga jelo Vreme Smrti. Dabogda mu noge rakama njegovim hodale”.

Od posljednje kletve, koja me podsjetila na Darinkine riječi: “oće jezik napravo”, odmah sam se naježio, jer jedan Gedžo može imati samo jednu raku, stoga moraš zamisliti Srbina koga je Bog, onaj sa Čičinom kokardom, očalama i čibukom, osudio da hoda po hiljadama raka koje su, diljem Pokojnice, ostale iza nediplomiranog kalemara iz Velike Drenove.

Ali mora mu se, i mrtvom, čestitati na beskompromisnosti i dosljednosti sa kojima je taj Srbisimus mrzio Bošnjake, Albance, Hrvate, Crnogorce i Evropu isključivo zato da bi time prema svom narodu pokazao ljubav kakva nikad ni u jednom srbskom srcu nije planula od Kosova naovamo, a boga mi ni naonamo, ali pošto je ta ljubav bila obostrana, ubijeđen sam da je Bog Srbima skupa poslao potop i Gedžinu smrt da bi njihova bol zbog elementarne nesreće bar donekle umanjila bol zbog smrti “oca nacije“, kako su ga zvali, s punim pravom uostalom, jer je Srbima jebo mater.

A mene je njegova smrt toliko iznenadila da sam donosiocu tog habera, u stresu kazao kao junak iz jedne Popine pjesme: „Šta mu bi? Nikada to pre nije radio“. Bio sam čak zaprepašten, jer me niko nije mogao razuvjeriti da će me Gedžo nadživjeti, iz jednostavnog razloga: “njemu njegovo zlo vijek produžuje“, kako sam davno napisao. Stoga, i u času dok ove redove pišem, smatram njegovu smrt neprovjerenom glasinom, čak sam u nastupu nadahnuća spjevao dvostišje originalnije od svega što sam ikad sročio: „Živ je Gedžo, umro nije, dok je Šumske i Srbije“.

Jer umjesto Dobrice, ostale su kobre i kobrice koje je odgojio, ali me zanima hoće li vršilac dužnosti Dobrice Ćosića biti Vladimir Kecmanović, najveći ćosićoid u srpstvu svekoliku?

(E-novine)