Početna strana > Prenosimo > Bili bi mnogo bliže Evropi da ne popuštaju ni pedalj oko Kosova
Prenosimo

Bili bi mnogo bliže Evropi da ne popuštaju ni pedalj oko Kosova

PDF Štampa El. pošta
Stanko Cerović   
petak, 24. februar 2012.

Stanko Cerović je rođen u Titogradu 1951. godine. U Beogradu je završio Filozofski fakultet. Od 1979. godine živi u Parizu. Do 2007. godine bio je urednik srpskohrvatske redakcije Radio Frans internasionala. U poslednjih dvadesetak godina objavio je na stotine analitičkih i polemičkih tekstova o jugoslovenskim ratovima i svetskoj politici. Napisao je pet knjiga: Njegoševe tajne staze (Montenegropublik, Podgorica, 1996; CID, Podgorica, 2005), U kandžama humanista (Samizdat B92, Beograd, 2000; izdanje na francuskom Dans les griffes des humanistes, Flammarion/Climats, Paris, 2001), Comment maigrissent les ombres (Flammarion/Climats, Paris, 2003) i Drvo života, plodovi smrti (Umetničko društvo Gradac, Beograd, 2007; izdanje na francuskom Après la fin de l’histoire, Flammarion/Climats, Paris, 2008). Njegova nova knjiga pod naslovom Vrijeme je krvUmjetnik u Civilizaciji Smrti upravo je izašla iz štampe u izdanju "Vremena". Razgovaramo o razlozima zbog kojih je ovu knjigu napisao, o istoriji i politici.

Stanko Cerović misli i govori drugačije. Valjalo bi ga čuti.

"VREME": Tvoja nova knjiga Vrijeme je krvUmjetnik u Civilizaciji Smrti upravo je izašla iz štampe. Zbog čega si je napisao?

STANKO CEROVIĆ: Zato što nijesam mogao da napišem ništa drugo. Realnost diktira svijesti šta može i mora da misli, daje osjećanjima oblik i intenzitet. Nekad se neki segment realnosti nameće sa posebnom silinom, nezaobilazan je i u duši ga doživljavamo kao nešto kolosalno, kao kulminaciju velike drame Istorije. To može biti iluzija ili istina, ali bitno je da se u duši taj dio realnosti doživljava kao užareni centar koji je nezaobilazan. Takav nezaobilazni centar je danas osjećanje da se oko nas, u sobi u kojoj sjedimo i u svijetu u kome živimo, dešava nešto neizrecivo opasno, i da je možda već kasno da promijenimo pravac kretanja. Govorim o predosjećanju trećeg svjetskog rata za koji je Ajnštajn rekao da ne zna kako će biti vođen, ali da zna da će se četvrti voditi batinama. Svaka racionalna politička analiza vodi ka zaključku da svijet ide u takav rat. Po mom mišljenju, već je počeo: zapadna Imperija je neprekidno u ratu u raznim dijelovima svijeta, naoružava se intenzivnije nego ikad; njena dominacija svijetom je dovedena u pitanje prvi put za poslednjih četiri stotine godina, a, kako kažu istoričari, nijedna Imperija do sada nije dobrovoljno prihvatila gubitak dominacije. Kad ovome dodate vrste oružja kojima ova Imperija raspolaže, eto vam objašnjenja za to opsesivno osjećanje da smo na ivici vojne kataklizme. Unazad gledano, i kao metafora ove tragedije, stoje izgradnja i upotreba atomske bombe. Sad izgleda da su tada ljudi stupili na stazu bez povratka. I pošto je istorija puna misterija, kao za inat, u ovakvom trenutku se cijela Civilizacija iskazuje maltene kao dijabolična zavjera protiv života: nepovratno su zagađeni vazduh i voda, presušuju izvori energije, probušen je ozonski omotač, prave se eksperimenti za genetske modifikacije ljudi, a o kataklizmi više ne govore zanesenjaci i budale nego naučnici i eksperti. Kao da viševjekovno nasleđe civilizacije koja je osvojila svijet iz svih pravaca stremi ka žiži u kojoj će eksplodirati.

Ja nijesam katastrofičar, ne vjerujem u kraj svijeta ni u istorijsku nužnost. Drama se odvija u duši svakog čovjeka, on je prenosi u svijet, i sve što se dešava zavisi stalno od svih ljudi. Htjeo sam da napišem knjigu kojom pokušavam da spriječim treći svjetski rat, sad i ovdje. Za to sam pokušao da očistim dušu od smeća civilizacije koja je zaljubljena u smrt i uništenje, pa kad je očistim da viknem iz sve snage: ja nijesam sa vama! Drukčije rečeno: pokušao sam da zamislim kako bih se osjećao sledećeg dana posle atomskog rata i odlučio sam da napišem takvu knjigu zbog koje me toga dana ne bi bilo sramota. Sramota je važan estetski kriterijum, kad bi ga više primjenjivali, bolje bi i pisali i čitali.

Da kažemo nešto i o motivima tvojih prethodnih knjiga, na koje se takođe ova aktuelna nastavlja. U svojoj prvoj knjizi, objavljenoj 1996, baviš se Njegošem. Kao nikada ranije, Njegoš je danas, čini se, ničiji. Današnja Crna Gora naizmenično ga se odriče i svojata ga čisto formalno, za Srbiju i Srbe on je prazan označitelj naciona, a kod Bošnjaka se istraga poturica (iz Gorskog vijenca) iščitava gotovo kao program koji stoji iza etničkog čišćenja u poslednjoj deceniji dvadesetog veka. Naravno, u sva tri slučaja mislim na glavni tok kulturološko-akademsko-medijske matice. Zašto se Njegošu to desilo? Šta je Njegoš tebi, i šta se danas kod njega može iščitati?

Sad to zvuči izvještačeno, ali u vrijeme ovih ratova i raspadanja, da tako kažem, naše slike svijeta, kidanja veza sa svijetom, što se u velikom nasilju uvijek dešava, dakle tada je bio period kad me posebno boljelo što sam imao osjećaj da u kolektivnoj svijesti naroda kome pripadam umiru Njegoš i srpske narodne pjesme. Umiru tiho i dostojanstveno, kao neke ogromne, nježne sjenke koje su dugo živjele u duši i sad odlaze bez riječi i žaljenja, kao da ih je iznevjerila sudbina. Imao sam utisak da je sve protiv njih, jedno vrijeme nije bilo nikoga ko se nije na njih otresao, ili mi se tako činilo. Činilo se da se Njegoš i narodne pjesme nalaze u epicentru nekog tornada od prostaštva, gluposti, nasilja. Jedni su se njima hvalili, a drugi su ih optuživali kao uzrok svih nesreća i izvor nekog mitskog balkanskog zla. A ja sam, znaš, sa jedne strane puno čitao Njegoša i narodnu poeziju, a sa druge, puno sam se bavio politikom, tako da sam znao dvije stvari: prvo, da je univerzum ove poezije nešto najčistije, najrafiniranije, najiskrenije što ljudski duh može roditi, i da je to rođeno u mukama nesrećnih, odbačenih i siromašnih ljudi koji su slučajno moji preci i kojima ja dugujem više nego što se može iskazati; i drugo, da su ljudi koji se ističu u ovim ratnim zbivanjima, iz jugoslovenskih i evropskih naroda, takoreći bez izuzetka, na svim stranama, jedna rulja neosjetljivih, lukavih, ambicioznih vucibatina, neznalica i lažova, koja je, između ostaloga, eto kidisala na Njegoša i na narodnu poeziju, iako sve što su oni uradili u životu, da se skupi na gomilu, ne vredi jednoga pokreta Njegoševog srca, ili jednog stiha narodne pjesme; ta bi se gomila prosto ugušila od straha i zavisti kad bi iz daljine jednom vidjela Njegoša kako ide kroz Kotor, "kak neko pagansko božanstvo", kako je govorio kotorski nadbiskup sa divljenjem... Ovako ja ne govorim o svojim savremenicima ni u kakvim drugim okolnostima, osim ovdje i sada: u ime Njegoša i narodnih pjevača. Toliko im dugujem. Zato sam pokušao u ratu da se odužim Njegošu: da se zna na kojoj sam strani. Pokušao sam da pišem o izvorima njegove duhovnosti, a dok sam pisao, kako to biva sa velikom poezijom, stalno sam iznova otkrivao da to seže još dublje nego što sam slutio. Govorimo o najvećoj umjetnosti, koja se, iz nama nepoznatih razloga, eto zaustavila, i pokazala u punoj ljepoti u srpskom jeziku. Možeš tražiti šta god hoćeš u Njegošu, uvijek ćeš naći mnogo više nego što si želio... Problem je, donekle, u tome što je teško naučiti čitati. Ja mislim da je čitanje teže nego pisanje. Napiše se i velika knjiga za godinu dana, ali da ljudi izvuku iz nje bar dio blaga koje je unutra zaključano, potrebni su napori generacija. Možda nema pisca koji ima gore čitaoce od Njegoša. To kako se prema njemu odnose polupismeni klipani i kurvini sinovi u Crnoj Gori, to je tako strašno da čovjeka prosto ophrva neizmjerna tuga, kao pred neminovnošću velikog zla. Oko Njegoša je puno misterija: bio je potpuno usamljen u životu, a ne može mu se prići ni u smrti.

Priča o NATO bombardovanju SR Jugoslavije 1999, o kome govoriš u knjizi U kandžama humanista, danas je potisnuta na nekakvu istorijsku marginu, kao incident koga svii oni koji su tukli i oni tučenikao da se stide i nerado ga pominju. Uz to, čini se da ovaj slučaj danas više tangira čak i jednog Milana Kunderu (koji je onomad podržavao raspad Jugoslavije) nego ovdašnje mislioce. Mislim pritom na onaj Kunderin stav (iz knjige Susret) kad kaže da se nijedna zemlja Evrope nije oslobodila od nacizma sopstvenim snagama, pa otvara zagradu i ispravlja se: "Nijedna? Jedna ipak jeste. Jugoslavija. Svojom sopstvenom partizanskom vojskom. Zato je 1999. godine bilo neophodno nedeljama i nedeljama bombardovati srpske gradove: da bi se, a posteriori, i tom delu Evrope nametnuo status pobeđenog." Ima li nečeg u ovoj Kunderinoj opasci?

Ima. To je prosta politička istina. To je iskustvo kolonijalnih sila: tako se uspostavlja i konsoliduje vlast: mora se slomiti volja porobljenog naroda, taj narod mora u sebi, takoreći slobodno, da shvati i prihvati da je poražen i da to tako treba da bude. Stvoren je da robuje. To Amerikanci zovu "borba za duše i srca ljudi". Ovo ima veze sa onim što smo govorili o jedinstvu istorije i duše: vojne pobjede nad ljudima su sporedne, prava i trajna je pobjeda samo nad dušom. Dok se čovjek odupire u duši i srcu do tada je nepobjediv. Ima ovakva procjena u imperijalnim kancelarijama o srpskom narodu: on je remetilački faktor, buni se, ne priznaje autoritet, ponaša se kao da je veći nego što je, što prosto znači da traži za sebe slobodu koju mogu da imaju samo gospodari, a ne i sluge. I kad je devedesetih godina američka imperija počela da se širi na ostatak svijeta, pojavio se ovaj kamičak u cipeli. Problem je riješen u skladu sa okolnostima: Amerika je tada bila najjača država u istoriji, bez ikakve opasnosti na horizontu, mogla je da radi šta hoće i tako je i radila: udarala slobodno i otprilike, ne vodeći računa ni o silini ni o preciznosti udarca. Kako su govorili američki stratezi: margina greške je za nas ogromna, šta god da uradimo ne tiče nas se, sve naše greške će plaćati drugi. Desilo se, ipak, da je rat Nato pakta protiv Srbije i Crne Gore bio ogromna greška. Toliko velika da se danas u Americi i Evropi vladajuće elite bukvalno upinju da taj rat nekako izbrišu iz istorije: kažu, otprilike, da nije bilo rata, nego je Nato samo intervenisao da zaustavi rat između Srba i Albanaca. Međutim, posledice ovoga rata su odmah bile kolosalne, a vremenom njihov značaj raste. Vjerovatno će taj rat ostati kao važna prekretnica u istoriji, nešto kao početak serije kobnih događaja koji će obilježiti istoriju XXI vijeka. U tome se skriva jedno od objašnjenja, po mome mišljenju, što su Amerikanci posle rata vodili ovako sadističku politiku prema Srbiji: prosto se ne mogu dovoljno osvetiti tim crvima koji su im pokvarili feštu. Iako, naravno, ta uloga Srbije je samo simbolična: tu se slučajno otkrila slabost i glupost Imperije, Srbija za to nije ni kriva ni zaslužna ništa više nego što Gavrilo Princip nije kriv ni zaslužan za rušenje svjetskog poretka u Prvom svjetskom ratu. Među posledicama rata Nato pakta o kojima se ćuti evo nekih: taj rat (tj. srpski otpor) je spasio – iako samo privremeno – Ujedinjene nacije: Amerika je morala da se vrati u njih i da tamo potpiše mir, što je doživljeno kao pravo poniženje; odloženo je proglašenje Nato pakta za dominantnu organizaciju novog svjetskog poretka; sam taj poredak je doveden u pitanje brutalnošću rata, kršenjem pravnih i moralnih normi, a iznad svega propagandom u zapadnim medijima koja je otvoreno prijetila da će narod koji se odupire biti satrt; širom svijeta, rat je imao ulogu poziva na buđenje naroda koji su odjednom shvatili da nema govora o "blagoj" imperiji, kulturnoj i ekonomskoj dominaciji, nego o brutalnoj sili, i da oni koji hoće da prežive moraju biti spremni da ginu; konkretno, najvažnija posledica je dolazak Putina na vlast u Rusiji: tada su ostaci ruske elite shvatili da su oni sledeći na redu, da je đavo odnio šalu; time su Rusija i Kina (čija ambasada je namjerno bombardovana) gurnuti jedna drugoj u naručje i počeo se praviti savez koji se sad polako razvija i od koga možda zavisi sudbina čovječanstva; može se dodati, da je u tom ratu obećano Turskoj da će biti primljena u Evropsku uniju, zbog usluga u toku bombardovanja, što je učinjeno iste godine u decembru; da je obećano Rumuniji i Bugarskoj da će ući u Uniju po skraćenom postupku ako zabrane Rusima pristup Srbiji... To su neke od posledica ovoga rata, ima ih još, naročito u samim zapadnim elitama: one su se u ovom ratu "oslobodile", izgubile uzdržljivost i oprez, zaključile da mogu da ratuju bez rizika protiv koga hoće, jednom riječju: nije više bilo puta nazad.

Na globalnom medijskom planu interpretacija ishoda Drugog svetskog rata je takva da se Crvena armija gotovo briše s liste pobedilaca nad Hitlerom. Slična stvar se dešava i kod nasminimizira se uloga partizanskog pokreta, a za svaki kolaboracionistički pokret nalaze se razumevanje i opravdanje, u smislu: "ne može šut s rogatim", "mali smo mi za veliku politiku" i slično. Da li je to sindrom elita koje rade na sistematskom izbacivanju iz istorije i poništavanju ne samo političkog već i kulturnog subjektiviteta?

To je, da kažem, Istorija. Istorija koja je bila kao zadržana branom u toku hladnog rata, bilo je previše obzira i opreza, a onda je utoliko silovitije navalila kad je brana popustila: cilj opravdava sredstva, pravo jačega je jedina svetinja, svaka laž i svaka podlost je dozvoljena, samo brže, do kraja i bez milosti, život ne čeka... to je ta sirova i surova logika moćnih u istoriji. Istina je da ne može šut sa rogatim. Zato imamo Njegoša: vuk na ovcu svoje pravo ima/ ka tirjanin na slaba čovjeka,/ al tirjanstvu stati nogom za vrat/ to je ljudska dužnost najsvetija – i svaki čovjek traži odgovor između tih zapovijesti kako može i umije... Meni izgleda ovako: kapitalistička elita je morala dugo da se uzdržava, nekoliko decenija, dok god je trajala opasnost od komunističke revolucije, pretvarala se da se popravila, da nije tako pohlepna i nasilna, da može da se reformiše i prihvati neku vrstu socijaldemokratije, izgledalo je da je Švedska budućnost svijeta... A onda je komunistička ideologija izgubila privlačnu snagu, pa se raspao Sovjetski Savez. Kapitalistička elita se osjetila kao gladna zvijer koja je izašla iz kaveza a okružena je sve samim jagnjadima bez odbrane. Počelo je rušenje svih socijalnih dostignuća iz XX vijeka, vratili su se kolonijalizam i militarizam u najgorim oblicima, počela je, kako kažu neki istoričari, najveća pljačka u istoriji svijeta. Svi narodi i stanovnici na zemljinoj kugli su bili potencijalne žrtve, bilo je samo pitanje trenutka kad će na čija vrata zakucati mečka. To je ovaj zamah koji nas je za dvadeset godina doveo do ovakve krize i na ivicu svjetskog rata... U tome kontekstu, gledano unazad, Crvena armija se pojavljuje možda kao jedina svijetla i tragična tačka ili linija u groznoj monotoniji kukavičluka i beščašća. To je nesumnjivo najljepša institucija XX vijeka. Sasvim dostojna njenih prekrasnih horova i pjesama. Ništa nije logičnije nego što je ovakva institucija okružena najvećom gomilom laži, zavisti i mržnje za koju je sposobna epoha pohlepnih varalica. Danas istoričari na Zapadu priznaju da rat protiv Njemačke skoro sigurno ne bi mogao biti dobijen da Crvena armija nije bila to što je. Prosto, Treći rajh je bio nepobjediv. Samo neobjašnjivi elan koji su samo Rusi mogli da izvuku iz korijena duše, mogao je da pobijedi Monstruma. Kad pomislite – kao što je meni to jednog trenutka bljesnulo pred očima, kao otkrovenje – da ta i takva Crvena armija, koja je izvela jedan od najljepših podviga u ljudskoj istoriji, zapravo nije počinila, jedina u ratu, nikakve ozbiljne ratne zločine, onda ne može da vas ne uhvati gađenje nad sopstvenom lažnom sviješću i nad tako lažnom, podmuklom i nezahvalnom epohom u kojoj živimo. Otuda u knjizi – zato me ovo pitaš, pretpostavljam – himna Crvenoj armiji. Neću da lažem, radije ću da se kajem.

Kako je bila moguća onakva opšta intelektualna i nacionalna mobilizacija uoči raspada zemlje? Odakle su došli sve to zlo što se izlilo u ratovima devedesetih, sva ta zverstva, ubijanja i klanja? Zar nismo zaslužili sve ovo što nam se dešava?

Ne slažem se. To je sve naduvavanje; mi, kao uvijek periferijski narodi, prosto ponavljamo ono što čujemo da drugi o nama pričaju i gledamo sebe tuđim očima. Ničim nijesmo zaslužili nikakvu nesreću, mi smo širokogrud i tolerantan svijet, ko god je ikad zašao u naše krajeve bio je oduševljen ljudima koje je sreo. Naduvano je i to o nekim posebnim zverstvima. To je prosto raspad države praćen građanskim ratovima, kao što to uvijek biva, a zvjerstva nijesu ni manja ni veća od onih koja se dešavaju u takvim ratovima. Ima više zvjerstava i sadističkog zla u zapadnim imperijalnim pohodima, i starim i novim. U Avganistanu maltene redovno Nato bombarduje svadbe na kojima pogine između pedeset i sto ljudi, pa nikome ništa. U tajnim zatvorima širom svijeta, Amerikanci ili njihovi saveznici drže nevine ljude nad kojima se vrše – po onome što je procurilo – užasne muke. U Iraku su se dešavali užasni zločini, samo od sankcija prije rata, zbog zabrane uvoza osnovne medicinske opreme – kao makaze – umrlo je preko pola miliona dece, a Madlen Olbrajt je to prokomentarisala riječima: "Isplatilo se." Najodvratniji zločin je trgovina ljudskim organima na Kosovu, a to je rađeno sasvim sigurno sa znanjem, ako ne podrškom, zapadnih tajnih službi... Uopšteno govoreći: građanski ratovi nijesu zlo, oni su tragedija, a to nije isto. To je nešto što se desi narodima, niko ne želi da se dese, jer u njima uvijek cijela zajednica gubi. Zlo su agresivni ratovi jakih protiv onih bez odbrane: ubistvo s predumišljajem i bez rizika... Što se tiče uloge elita, tu si u pravu. Moderne elite su bijedne svuda, o tome su napisani tomovi, to spada u krizu civilizacije. Gledaj sada: najveća kriza u istoriji Zapada, a države vode vucibatine i lažovi, nema jednoga državnika ili mislioca dostojnog ovakvog izazova, svak gleda da nešto mazne i da zbriše. To je zakon: udari, ukradi, bježi, laži. Kakve mogu biti elite u ovakvim društvima? Ništa tu nije posebno na Balkanu. Ima jedna jako duboka misao kod nekog mistika, možda persijskog pjesnika Rumija, a glasi otprilike ovako: u vremenu raspadanja treba sve uraditi da se ne istakneš, jer onaj koji vodi, vodi u provaliju...

U poslednje vreme, u nekoliko intervjua, Andrićevo mladobosanstvo zanimljivo je varirao Emir Kusturica, koji, eno, u Višegradu gradi posvetu Andriću. U vreme kad je Kusturica za Underground dobio Zlatnu palmu, spram njegovog lika i dela nisi, eufemistički da kažem, pisao baš blagonaklono. Naprotiv. Kusturici je u međuvremenu, ako ništa drugo, pošlo za rukom da se do dana današnjeg preko njega lomi većina ovdašnjih političkih, istorijskih, identitetskih i svakih drugih frustracija, što nije malo. Kako danas gledaš na Kusturicu?

Kusturica je odličan režiser, volim njegove filmove. Politiku razumije kao vrlo darovit umjetnik: osjeća duboke pokrete u istoriji, osjeća kuda ide svijet i šta se dešava ljudima, ali ne razumije kako politika funkcioniše u konkretnim okolnostima, lako se prevari. On je bio posebna pojava u raspadu Jugoslavije: po svemu je bio određen da bude omiljen u svim narodima, da pomaže svima i da pokušava svuda da gasi požar. Bilo mi je vrlo žao što ne zna šta radi, jer je takav bio moj utisak. On je, po njegovoj pameti, pretpostavljam radio u nekom opštem interesu koliko je mogao, ali nestrpljivo, suviše spontano, nepromišljeno, i u krajnjoj liniji štetno za nesrećne, za žrtve, za Jugoslaviju, riječju za sve do čega je njemu samome najviše stalo. Smatrali su ga pogrešno nacionalistom, i danas je to pogrešno: Kusturica je nacionalista najboljeg tipa, dragocjen ne samo za Srbe, nego i za sve balkanske narode. On je nacionalista u smislu privrženosti bijednima i gubitnicima, u smislu drčenja pred silom i lažnim zakonima tzv. velikog svijeta, ne stidi se Balkana – to je vrlo netipično za prave nacionaliste iz bilo kog naroda: nacionalisti mrze Cigane, crnce, uvijek imaju neke niže rase na kojima se iživljavaju, a Kusturica hoće da pripada baš tome svijetu kao umjetnik i čovjek. To mu služi na čast. Vidim po medijima ponekad da se stalno nešto angažuje ne samo oko Andrića, nego i taj grad koji je napravio, pa predsjedava nekim festivalima i društvenim organizacijama. I to je lijepo: on je vrlo slavan čovjek koji za tim ni najmanje nema potrebe, dakle u pitanju je želja da nešto unaprijedi. To je rijetko, ne samo na Balkanu. To je bila velika ruska tradicija. To što ne razumije dobro politiku nije mana za umjetnika, osim u vrijeme velikih tragedija i ako hoće da pravi neko djelo u kome je politika važna. Underground je u kontekstu rata politički nesrećan film, prolazi pored patnje ljudi koja se baš tada dešava oko njega, i pogrešno interpretira jugoslovensku istoriju i komunizam. Sve bi to bilo nevažno da je izvan konteksta rata. Moguće je da će ovaj film dobro stariti (nijesam ga gledao ponovo), tj. da će postajati utoliko bolji što se rat više udaljava i blijedi, i da će dobiti na kraju neku čistu umjetničku i univerzalnu vrijednost... Da uopštim: ne možete praviti politički film ako ne razumijete dobro politiku i istoriju. U svim umjetnostima važi Danteovo pravilo: ne rimuje se u glupostima. Naročito je teško praviti politički film usred rata a da ne bude propagandni (što Kusturičin nije)... Sad povremeno vidim negdje u intervjuima šta Kusturica govori o svijetu, Zapadu, imperijalizmu, mondijalizmu, Balkanu, Srbiji i sličnim aktuelnostima i dramama, i uglavnom se slažem sa onim što govori. To ne treba da te čudi. Uvijek me zabavlja kako se ljudi čude što im sad moji stavovi liče na stavove nacionalista, a znaju da mrzim nacionalizam još više od drugih etiketa. Ne razumiju dijalektiku istorije. Ljudi se lako slažu dok se samo brane od spoljnjih nevolja, jer nevolja ujedinjuje. Ja sam solidaran sa svojim narodom pod nepravdom (što je danas slučaj), kao što sam solidaran svuda sa slabima, poniženim i uvrijeđenim. Ako hoćeš, to je nužnost u životu pisca: ne kao lažni moral, nego zato što je saosjećanje sa bolom i nesrećom, tu gdje se najčistije izražavaju, samo srce umjetnosti, a možda i suština čovjekovog odnosa sa životom kako je, čini mi se, mislio Čehov. Ja bih se u ratu bez ikakvih problema složio sa Libijcima koji se brane od strane invazije, ili sa fanaticima u Iranu ako ih napadnu velike sile. Ujedinjuju nas odbrana i saosjećajnost, kao zatvorenike. Razlike među ljudima počinju kad počnu da prave planove, da ostvaruju ambicije, tada ljudi krenu putem sebičnih interesa i nagona, hoće da se ostvare, hoće da pobijede, gaze preko leševa – tu prestaje umjetnost, a počinje politika.

U ratovima devedesetih, u Hrvatskoj, a naročito u Bosni, kao kolumnista i urednik RFI-ja, bio si aktivan, angažovan i nimalo dvosmislen u osudi Miloševićeve politike, kao i intelektualne i političke elite koja ga je dovela na vlast i podržavala njegove sulude pohode. Kako danas gledaš na svoj tadašnji angažman?

Kao na uzaludno trošenje ogromne energije u košmaru iz koga ne mogu da se probudim. Kad se istorija malo ubrza, onda je svaka akcija pojedinca uzaludna. Uglavnom, mislim da nijesam mnogo pogriješio u procjenama, ali sam na to potpuno ravnodušan; čak mi je pomalo gadno, iako ne mogu to sebi da objasnim. Ponekad mislim da su zato stari Grci, u svojim gradovima u kojima su svaki čas izbijali građanski ratovi, zabranjivali ljudima da ostanu neutralni. Zamisli: "Ako hoćeš da živimo skupa, moraš da izabereš stranu; sad ćemo svi da poludimo, da pravimo zločine, svi znamo da to ne valja, ali tako mora da bude jer su tako odlučili bogovi, i nemoj niko da pokušava da nas zaustavi." Vidiš, može biti da se tako ljudi posle lakše pomire. Od kada su se završili ratovi na području bivše Jugoslavije, da ti pravo kažem, najodvratniji su mi oni koji su se tada, zajedno sa mnom, borili protiv rata (možda odatle ono gađenje nad tim lažno moralnim angažmanom?), a sad to naplaćuju i sve rade da produže to ratno stanje, jer znaju da je njihova slika tada bila najljepša. Kad god ih čujem, povraća mi se. Ni tada ih nijesam cijenio, osim par najbližih prijatelja, znao sam sa kim imam posla, i među našim ljudima i raznim zapadnim hijenama, ali istorija vas obdari saputnicima kakvim hoće, tu nema spasa. Najgora je ova pomisao: možda smo ih zaslužili?

Još su gori ovi što su se aktivirali posle Miloševićeve smrti, i sve su ljući kako vreme prolazi: konfidentski umreženi, dotirani, glasni kad, koliko i tamo gde treba, spletkare, podmeću, cinkare, lešinare nad ratovima, a najgrđe je što su otužno netalentovani. Najpreciznije ih opisuje jedna pesma Pankrta – "Lokalne pizde". No da se vratimo na tvoje ispisnike: četiri godine posle rata u Bosni, u vreme napada NATO pakta na SR Jugoslaviju, došlo je do velikog razlaza s mnogima s kojima si do juče bio na istoj strani. Tako ti je pošlo za rukom da se za vrlo kratko vreme dva puta upišeš u izdajnike. Aferim. Kako danas gledaš na taj veliki lom na ovdašnjoj intelektualnoj sceni, koji je nastupio 1999. a kulminirao polemikom u "Vremenu" 2001, i na njegove posledice?

Znao sam da će doći do razilaženja još od početka jugoslovenskih ratova, mi smo slučajni saputnici. Jedva sam čekao da ih se otresem, a nadam se i oni mene. Ništa dosadnije i čak nezdravije od toga parazitskog sloja frustrirane poluinteligencije koja vegetira oko politike i umjetnosti, živi od fraziranja, moda i moraliziranja. Vidio sam, i nije me iznenadilo, kako se guraju na jasle zapadnih fondacija i kako se tope od uživanja što su se tako smjestili: samo da rat potraje. Pojava toga sloja na svjetskoj sceni je velika tema: to je izum američkih tajnih službi i eksperata iz osamdesetih godina, kad su se sjetili da na ovaj način, jeftino, formiraju skoro u svim državama kolonijalnu elitu, ili petu kolonu, da jeftino nameću svoju volju, i za slučaj da neka vlada postane neposlušna. Da se vratimo na 1999-u. Očekivao sam da će se taj "liberalni" sloj raspasti, i što se tiče moje veze sa njima: bilo mi je milo. Jedva sam čekao da se rat završi, pa da se raziđemo, a ovakav razlaz, u ratu Nato pakta, bio je još ljepši: velika je privilegija gledati, čak i u samom sebi, sudar realnosti s komfornim lažima, kad realnost razdire maske, a svako se, neumitno, primiče svojoj tački topljenja, sa osjećanjem zebnje: posle ovoga više nema laži. Iznenadilo me u toj situaciji samo ponašanje jednoga prijatelja: mislio sam da je taj jedan imao više karaktera. Ali nije ni taj jedan. Žao mi ga i danas: mislim i dalje da je mogao imati više karaktera. Ali meni taj lom nije pao teško, u njemu se ne prelamaju nikakve važne ideje, još manje moralne dileme, važan je jedino politički: pošto taj sloj finansiraju moćne države, on igra nesrazmjerno važnu ulogu u javnom i političkom životu. Na moralnom i idejnom nivou to je beznačajna i banalna priča. Nema nikakve ozbiljne rasprave o tome šta je rat Nato pakta i šta je politika zapadnih država na Balkanu i u svijetu, i nema nikakvih tajni u ponašanju ovih ljudi: to su lažne dileme malih prevaranata i lukavih intelektualaca. Može da bude zabavno za razgovor u kafani, ali nije tema koja zaista izaziva čuđenje i radoznalost duha. Koga stvarno zanima o čemu se ovdje radi, neka posluša savjet iskusnih policajaca: slijedi trag novca... Možda pretjerujem u potcjenjivanju. Ali ja sam znao da se sa ratom Nato pakta prelazi, da tako kažem, u novu brzinu, da se naše lokalne teme jako šire, i da je posle toga rata u pitanju svijet, a ne Bosna i Srbija. Ono što se kod nas dešavalo, ratovi, rasprave, svađe, sve je to zabava u dječijem vrtiću: sa ratom Nato pakta je počeo Bal Vampira u kome je naša kap krvi zanemarljiv ulog. Možda mi zato izgleda smiješno ta, kao, "liberalna" srpska intelektualna scena i to šta oni pričaju i kako se ponašaju dok ratna i pljačkaška mašina kakvu svijet nije vidio diže u vazduh planetu. Iz naših ratova će u svjetskoj istoriji ostati bitno samo to da je tu Nato pakt skinuo masku, kao što je iz Prvog svjetskog rata ostalo zapisano samo da je Gavrilo Princip pucao u Sarajevu.

"Evropska unija nema alternativu", skoro da je opšti konsenzus ovdašnjih političkih elita, ali kako vreme prolazi, ta se parola ponavlja sa sve manje entuzijazma. Kako ti vidiš ovaj proces "pridruživanja" Evropskoj uniji, to jest ovo u čemu je Srbija danas?

Da bismo izbjegli nesporazum, ovo pitanje zahtijeva dva odgovora: objektivni i subjektivni. Objektivno, u geografskom smislu, Unija nema alternativu. Kad pogledate kartu, vidite da je Srbija ostrvo unutar Unije, nema nijednu otvorenu granicu. Takođe: suviše je iscrpljena u svakom pogledu. Ekonomski je slaba, razorene su institucije, društvo je razjedinjeno, peta kolona je sveprisutna, patriotski elan je potrošen i kompromitovan u vrijeme Miloševića, jednom riječju: nema sredstava za vođenje samostalne politike. Dakle, nije nelegitimno tvrditi da "nema alternative" i nije toliko čudo da ova politika možda dobije podršku većine građana. Ali, i ovako, srpske vlasti, po mome mišljenju, pogrešno rade. Previše popuštaju, previše daju, a ne dobijaju ništa zauzvrat. Bili bi mnogo bliže Evropi – ako im je to cilj – da ne popuštaju ni pedalj oko Kosova dok ne dobiju vrlo konkretne ustupke. Na Zapadu su to mnogi očekivali u vrijeme proglašenja nezavisnosti Kosova i govorili su: Srbiji treba ponuditi da uđe odmah, po skraćenom postupku u Uniju, a da zauzvrat popusti oko Kosova. To popuštanje bi bilo otprilike sve ovo što rade: da ne priznaju formalno nezavisnost, a da nekako "sarađuju": ulazak Euleksa, pregovori sa kosovskim "vlastima", odustajanje od izjava i rezolucija koje smetaju Zapadu, i sl. Ali Beograd je sve to dao džabe. Zašto bi im onda Unija išta ponudila? Imam utisak da su srpske vlasti mislile: ako sve damo, oni će se sažaliti, oni će nas zavoljeti, pa će nas zagrliti takoreći iz nekog spontanog elana srca. To je sve pogrešno, ali zemlja je u tako teškoj situaciji da ne volim da stavljam so na ranu... Ima još nešto: Evropa je sad u takvoj krizi da niko ne zna na šta će ličiti sjutra. Čemu onda žurba? Čini mi se razumnije čekati da vidimo šta će biti... Sad subjektivni dio odgovora. Meni ne bi palo na pamet da u ovakvim uslovima sarađujem i bilo u čemu popuštam ni Evropi ni Americi (ali zato i nijesam u politici). Ne bih nikad sarađivao sa Haškim tribunalom, ne bih ni u čemu popuštao oko Kosova, ne bih ulazio u Evropsku uniju i ne bih nigdje na međunarodnom planu podržavao zapadnu politiku, jer ono što danas zapadne sile rade u svijetu spada u najodvratnije oblike kolonijalizma, pljačke i militarizma. Ali, to je privilegija pisca. Pisac brani dušu i srce, a političar državu. U duši je šut jači od rogatoga, u duši je rogati glup i smiješan. Na karti moje duše ja bih lako sačuvao Srbiju i nekad Jugoslaviju, ali na karti Evrope svi su jači od mene.

Razgovarao: Nebojša Grujičić

(Integralna verzija objavljena u listu Vreme, 23. februar 2012)