Početna strana > Rubrike > Politički život > Wanted men, ili ko ne voli Radovana, ne video Đurđevdana
Politički život

Wanted men, ili ko ne voli Radovana, ne video Đurđevdana

PDF Štampa El. pošta
Ana Radmilović   
ponedeljak, 08. novembar 2010.

Nije greška – reč je o množini. I paradigma je, a ne samo parafraza naslova pesme „No smoking orchestra“ koju je pokušao da auditorijumu objasni Nele Karajlić (šta da radim, pod tim imenom sam ga zavolela, još mi je tata kupovao kasete „Zabranjenog pušenja“) pričajući Jugolavu Ćosiću o tome kako on nije „postao četnik“ nego žrtva etničkog čišćenja, a kako Radovan (Ko ne voli Radovana, ne video Đurđevdana!) nije više Radovan Karadžić, nije više to lice ni ta biografija, individua sa svim svojim osobenostima i tragikomičnim završetkom jednog poglavlja jedne legende, u ulozi doktora Dabića – nego ideja, nedosanjan san o slobodi, usred sveg užasa, raseljavanja, proteranosti koja nije samo doslovna nego jedna duboka proteranost, usred jednog nestajanja... Neću prepričavati emisiju, (zlo)upotrebiću je da bih ispričala jednu drugu priču. Wanted men, kao množina, kao više ljudi za kojima su raspisane poternice, kao čitav jedan narod koji je predodređen da „živ ili mrtav“ bude isporučen, zajedno sa svojom istorijom, svim svojim podvizima, stradanjima, nekoj bezbojnoj ovozemaljskoj pravdi metalnog ukusa, pravdi koja to nije, koja je sve samo nije pravda... Dok traje još jedna komedija apsurda pod radnim nazivom „'vatanje Mladića“, smešno je ali sve je manje ljudi koji se smeju. „Traži se“ živo ili mrtvo sve što bi ove ljude koji sebe smatraju Srbima moglo da podseća na dane davne slave i što bi im dalo hrabrosti da ponovo dignu čela. Ne Karadžić, ne Mladić ili Hadžić, ne bedno predati Milošević, ne ti ljudi sa svojim delima koja su možda i krivična dela ili dela koja bi u nekoj drugoj zemlji i u neko drugo vreme bila herojska dela – ne oni, nisu oni ti o kojima neki tamo Srbi sa Pala ili Banjaluke ili Bjeljine, neki tamo s Romanije pevaju „Ko ne voli Radovana, ne video Đurđevdana“, a neki drugi govore pred kamerama da nikada ne bi potkazali generala Mladića. I ne bi, ali ne „nikada“ kako Tadić ne bi priznao Kosovo, nego nikada za stvarno.

Dok traje još jedna komedija apsurda pod radnim nazivom „'vatanje Mladića“, smešno je ali sve je manje ljudi koji se smeju.

Odavno nije smešno. Ni ono tadićevsko-jeremićevsko „nikada nikada“ i „ni eksplicitno ni implicitno“ nećemo priznati Kosovo nije smešno, iako je jedno od osnovnih pravila komedije ponavljanje skeča do u besvest. Uopšte nije smešno jer su priznali Kosovo i ne samo to, oni su priznali da Srbija nije država. I ako mi sada razgovaramo sa ljudima (a jesam dok sam bila na Kosovu boga molila da počnemo da razgovaramo, i još uvek ne mislim da ne treba – ne jer je fer nego jer moramo) da, dakle, razgovaramo sa ljudima koji su aerodromu u Prištini (a i ko je gradio taj aerodrom) dali ime Adema Jašarija, i ako su na tom parčetu bivše srpske zemlje na svakom putu, makar on vodio i do nekog zaseoka, poređana groblja i spomenici UČK-a junacima, a ta groblja služe i da uplaše, jer ispod tih spomenika i mermera često bude da nema nikoga... i nama sada objašnjavaju da je to naš uspeh. A ako ipak jeste uspeh, onda je taj uspeh ravan onom uspehu kad nam je rahmetli predsednik Milošević čestitao mir, pošto je predao Kosovo. I nedugo potom „wanted“ su postali svi, na čelu s njim, koji su pokušali da to ne bude tako, da nam uspeh ne bude kad se predamo, pa prestanu da pucaju po nama, da ne slavimo početak pregovora sa onima koji svoj aerodrom krste „Adem Jašari“ i zidaju groblja kraj puta, prazne a opet zastrašujuće krajputaše da nas podsete da nikada, nikada (što bi reko Tadić) nećemo više imati svoju državu.

Odavno nije smešno. Ni ono tadićevsko-jeremićevsko „nikada nikada“ i „ni eksplicitno ni implicitno“ nećemo priznati Kosovo nije smešno, iako je jedno od osnovnih pravila komedije ponavljanje skeča do u besvest.

Ali nije to samo Kosovo. To je i Beograd koji je od antiratnih demonstracija 9. marta postao ostrvo usred Srbije i koji se nadao da (upotrebiću taj grozni izraz) mečka nikada neće zaigrati na njegovim vratima. To je taj grad koji je bio u „antiratnom fazonu“ dok mu je narod ginuo po rubovima države, po pokrajinama i krajinama i to je onaj isti grad koji je ‘95, kad je pala Krajina, zatvorio svoje mostove, ogradio se, zabarakadirao se kako kolone onih na traktorima („od istorijskog Avnoja do izbjegličkog konvoja“) ne bi narušile njegov lažni mir, koji je mir idiota (na grčkom), koji oseća da se nešto strašno dešava napolju, ali zatvara vrata i prozore, pojačava muziku samo da ne čuje zvuk oluje i gleda filmove da ne bi gledao kako ta oluja koja je van njegove kuće tutnji i gromovi udaraju u zemlju paleći je, da ne ostane traga od onih koji su na njoj živeli.

I onda sve prođe, mi sve izgubimo, a Beograd se pridružuje onima koji raspisuju poternice. I sudi, zgražava se nad onima koji su se ogrešili braneći se. Beograd pali sveće sa urdruženjem „Srebreničke majke“ i ne sekira se zbog onih majki koje na Kosovu traže posmrtne ostatke svojih (isto je o hiljadama reč) nestalih. Ali, ništa patetičnije ovaj moj grad ne može da zamisli od priče o srpskim stradanjima, nekako je neestetski, kao i one izbeglice koje smo onako izgubljene, kad su došle iz Hrvatske, brže bolje poslali na Kosovo - da ih ne gledamo. Ni njih, ni to Kosovo.

Ali nije to samo Kosovo. To je i Beograd koji je od antiratnih demonstracija 9. marta postao ostrvo usred Srbije i koji se nadao da (upotrebiću taj grozni izraz) mečka nikada neće zaigrati na njegovim vratima.

Mi raspisujemo poternice i zbijamo šale sa ono malo smisla za humor što nam je ostalo i čak i ako ne učestvujemo, mi se pridružujemo goničima (a neko jako pametan je napisao da uvek treba biti na strani gonjenog, uvek) i ne shvatamo da smo na poternici mi sami, svi koliko nas ima. Da smo se odrekli države, da smo se odrekli istorije, da smo postali falsifikatori te istorije a na sopstvenu štetu i da se tu više, odavno, ne radi o Mladiću. On je čovek bez biografije, simbol pokušaja otpora ili junak iz pesme koji je branio neki nezaštćen narod, on više i ne postoji u stvarnosti i bio živ ili mrtav, isporučen, ubijen ili izbrukan kao Karadžić sa likom Dabića (kao vrhunac sprdnje na račun onog pokušaja odbrane s početka) to je lik iz pesme koju pevaju oni klinci koje smo nazvali klerofašistima i ultradesničarima i potrpali ih u zatvore, i to je dakle pesma koja se čuje iz zatvora. Najopasnija pesma, jer zabranjena.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner