Početna strana > Rubrike > Politički život > Šta se grbo rodi, ili kako je VAC ušao i izašao iz Politike
Politički život

Šta se grbo rodi, ili kako je VAC ušao i izašao iz Politike

PDF Štampa El. pošta
Miša Laketić   
utorak, 25. septembar 2012.

Potpredsednik Vlade Srbije napokon je zvanično potvrdio ono što je čaršija pričala već mesecima - kupac Politike, ali i Večernjih novosti i novosadskog Dnevnika je vlasnik MB Farmakoma - Miroslav Bogićević. Naime, Farmakom stoji iza firme Ist medija grup iz Moskve, koja je formalno kupila VAC-ov udeo u Politici.

Kako je Vučić objasnio, gostujući u Dnevniku RTS-a, Bogićevića u stvari, nije zanimao medijski biznis, već je bio primoran da preko svojih ćerki firmi kupi tri novinske kuće kako bi učinio uslugu "najvećoj stranci u prethodnoj vlasti" - Demokratskoj stranci. Potpredsednik vlade nije ulazio u detaljnija objašnjenja čime je DS zadužio Bogićevića da on čini takvu uslugu koja ga je koštala milione evra. Tolike pare Farmakom čak nije ni imao pa je morao da ih pozajmljuje. A za pozajmice su bile zadužene državne banke - Privredna banka Beograd i toliko spominjana Agrobanka. Zanimljivo je da je Vučić rekao da je Bogićeviću novac u stvari dala Nova Agrobanka, što znači da se to desilo posle oduzimanja licence Agrobanci i posle otkića da je bivše rukovodstvo davalo kredite bez adekvatnih pokrića i po partijskoj direktivi. Očigledno, da je stara praksa, barem kada je reč o partijskom diktatu, nastavljena i u novoj banci.

Na Vučićeve optužbe da iza kupovine Politike stoji DS odgovorio je Dragoljub Mićunović, šef poslaničkog kluba ove stranke. On je rekao da nikada ni u jednom organu stranke nije bilo pomenuto pitanje kupovine nekih novina.

"Ja mislim da je u svetu normalno da ako neko nekoga optuži, onda mora da ima dokaze. Ako se taj koji je nateran pojavi, pa kaže jeste, naterali su me onda je to drugo pitanje, ali ako dođe treće lice i sedne usred dnevnika javnog servisa i sad kao specijalni javni tužilac vodi istragu, ja to ne razumem", rekao je Mićunović.

Ipak, najznačajnija stvar koju je potpredsednik vlade rekao jeste da će aktuelna vlada učiniti sve da se Politika, Novosti i Dnevnik vrate u državne ruke. Ili kako se Vučić izrazio - da će država pokušati da "nađe način da joj se vrati ono što je njeno".

S obzirom na to da su državne banke dale pare za kupovinu ovih novina i Bogićevićeve nezainteresovanosti za rad sa medijima, čini se da to neće biti teško izvesti.

U prilog tome ide i Vučićev pomirljiv ton kada je pričao o Bogićeviću. Naime on je rekao da treba da se zaštite interesi države ali da se ne vodi hajka protiv Farmakoma jer ta kompanija zapošljava 3.500 ljudi. Pa tako ne treba očekivati ni da će Bogićević pružiti neki otpor u procesu vraćanja ovih novina državi.

Činjenica da je Vučić predstavio Bogićevića kao nesrećnu žrtvu u čitavom ovom slučaju za neke je bila znak postojanja dogovora između njih. Pa tako Vukašin Obradović, predsednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije, kaže da je očigledno došlo do neke vrste dogovora između gospodina Bogićevića i novih vlasti i otud ta priča o "nateravanju" na kupovinu.

Isto misli i Ljiljana Smajlović, predsednica Udruženja novinara Srbije.

"Ja razumem potrebe vlasti da sačuva kompanije u kojima su radnici zaposleni. Ali nije Bogićević taj koji je trebalo da štiti državnu imovinu u 'Politici'. Prema tome, meni se čini da, kada se na ovaj blagonaklon način govori o firmama Bogićevića, ja u tome prepoznajem nameru da se dugovi Farmakoma i gospodina Bogićevića, prema državnim bankama, kakve su Privredna banka i Agrobanka, da se ti dugovi pretvore u vlasništvo nad Politikom", kaže predsednica UNS-a.

Ove "optužbe" Vučić opovrgava i odgovara da nije sklon protivpravnim nagodbama.

"Neki ljudi znaju da bi strpali pare u džep i da bi se dogovarali sa nekim biznismenima i, polazeći od sebe, oni zamišljaju da tako rade i neki drugi, ali kažem im da mi ne pada na pamet da to radim, samo neću da dozvolim nekim drugim ljudima kojima protivpravno delovanje nije strano da, kad vide da je neko u teškoj situaciji, krenu da otimaju imovinu", objasnio je Vučić.

Da li će se međutim "hajka" voditi protiv nekog drugog, potpredsednik vlade nije precizirao. On je samo rekao da se u celom slučaju radi najviše o moralnoj, političkoj odgovornosti a da o drugim odgovornostima vode računa nadležni organi. Inače, ranije je Vučić izjavljivao da će pravno biti jako teško razrešiti ove slučajeve netransparentne kupovine tri novine.

Najveći problem sa kupovinom Politike, Novosti i Dnevnika leži u tome što je to urađeno netransparentno, bez javnosti. Takođe, prethodna vlada je izbegla da otkupi VAC-ov udeo u Politici iako je imala pravo preče kupovine. Razlog za to možemo da naslutimo, pogotovo kada je otkriveno da iza kupovine Politike stoji DS. Međutim, mnogi smatraju da je time država oštećena. A što je najbitnije Vladino odbijanje da kupi VAC-ov udeo prošlo je potpuno bez učešća javnosti.

VAC-ov ulazak na mala vrata

Međutim, ovo nije bio prvi put da Politika netransparentno menja vlasnika. Mnogi su zaboravili kako je uopšte VAC ušao u ovu novinsku kuću. Tačno pre deset godina - 2002. godine VAC (Vestdojče algemajne cajtung), nemački novinski gigant je sklapajući strateško partnerstvo sa Politikom AD postao vlasnik 50 odsto novina Politika. Još tada je bilo mnogo onih koji su govorili da je Politika "predata u ruke Nemcima bez tendera".

Za dolazak ovih Nemaca u Srbiju najzaslužniji je bio tadašnji premijer Zoran Đinđić. Njegovi oponenti su pričali da je njegov angažman oko uspostavljanja kontakata VAC-a i nekoliko srpskih medija, imao za cilj kasniji presudni uticaj na uređivačku politiku. Glavna veza između Đinđića i VAC-a bio je Bodo Hombah, koji je važio za dobrog prijatelja bivšeg premijera (neki su pisali i da mu je Đinđić bio kum na venčanju). Naime, Hombah je samo nekoliko meseci posle potpisivanja ugovora između Politike i VAC-a prešao sa mesta koordinatora Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope na mesto predsednika Upravnog odbora VAC-a.

Darko Ribnikar, direktor i glavni i odgovorni urednik Politike u vreme sklapanja ugovora sa VAC-om, demantuje "rasprostranjenu priču" o dogovoru pokojnog premijera Đinđića i Boda Hombaha ali navodi da Đinđić jeste zaslužan za kontakt nemačkih i srpskih privrednika, nakon čega su se predstavnici VAC-a zainteresovali za nekoliko medijskih kuća u Srbiji.

Sada, sa ove vremenske distance, zaista izgleda čudno da je tako značajna kuća kao što je Politika "predata" u ruke VAC-u bez tendera. Umesto prodaje rukovodstvo Politike se odlučilo za strateško partnerstvo, a partner je opet izabran na osnovu dogovora rukovodstva. Tako su Politika AD i njen strateški partner VAC osnovali Preduzeće za izdavanje novina i časopisa Politika Njuzpejpers end magazins (PNM). Vlasništvo u novom preduzeću dva vlasnika Politika AD i VAC su delili pola-pola. Iako su delili vlasništvo na pola mnogi su smatrali da je Politika u zajedničku firmu unela mnogo više od VAC-a.

Prema ugovoru, Politika A.D. je u novu kompaniju unela svih 15 postojećih listova, kao i "uloge u stvarima" (ne računajući imovinu – nekretnine i deo opreme), tehničku opremu za štampu, ekspediciju i prodaju. A "staroj" kompaniji – Politici A.D., ostale su nekretnine, štamparija u Krnjači, poslovnice, TV Politika i – dugovi.

Dakle, u trenutku kada se stvaralo PNM, Politika je imala tri dnevna lista - Politiku sa prosečnim tiražom od više od 100.000 prodatih primeraka, Sportski žurnal i Politiku ekspres, dvanaest magazina, prodajnu mrežu sa više od hiljadu kiosaka i transportnu službu. I sve je to prenela u zajedničko preduzeće koje je osnovala sa Nemcima.

Zašto nije iskorišćeno pravo preče kupovine

VAC je trebalo da u zajedničko preduzeće unese novac, iskustvo i znanje kako se prave visokotiražne novine (“nou-hau”). Sve to je procenjeno na ukupno 25 miliona evra.

Kako je Darko Ribnikar izjavio VAC je uneo ulog u novcu, u iznosu od 25 miliona evra, na početku pregovora govorilo se o 25 miliona nemačkih maraka, a onda je uvedena nova evropska valuta, a cifre su ostale iste. Ribnikar je naglašavao da je osnovna dilema u pregovorima bila u tome što su stručnjaci VAC-a smatrali da procena vrednosti Politike A.D, koju je Ekonomski institut obavio za potrebe Politike A.D. 30. juna 1997, od 339 miliona nemačkih maraka, preterana. I to ne toliko u imovini – građevinski objekti i oprema su procenjeni na 184 miliona nemačkih maraka, koliko u "gudvilu" (izraz koji se tada koristio za "brend"). Predstavnici VAC-a su tvrdili da ni visokotiražan i visokoprofitabilan list u Nemačkoj ne može dostići iznos od 155 miliona nemačkih maraka, koliko je, prema proceni Ekonomskog instituta vredeo "gudvil" Politike.

Iako je bilo optužbi da je odluka o sklapanju partnerstva sa VAC-om doneta mimo Skupštine akcionara AD Politika, Ribnikar to demantuje. On je, objašnjavajući proces stvaranja PNM, naveo da je nakon procene dve revizorske kuće i uz saglasnost Skupštine akcionara Politike AD datoj za osnivanje zajedničkog preduzeća PNM, na sednici održanoj 26. decembra 2001, konačnu verziju ugovora o osnivanju usvojio Upravni odbor Politike AD 28. januara 2002, ovlastivši upravo Ribnikara i Slavicu Čedić, predsednika Skupštine akcionara Politike AD, da ugovor i potpišu.

Tako je na osnovu tog ugovora preduzeće PNM privremeno registrovano. Zanimljivo je da je ugovorom predviđen i rok od dve godine za konačno rešavanje pitanja osnivačkog uloga dva partnera. To vreme je proteklo u "prijateljskom ubeđivanju" i novim konsultacijama sa revizorima, što je rezultiralo uknjižavanjem novih vrednosti u Trgovinskom sudu – zahvaljujući poslednjoj proceni. Tako su uknjiženi osnivački ulozi obe strane od po 39 miliona evra. Kako je Mirko Đekić, generalni direktor PNM, objasnio za nedeljnik Vreme 2005. godine, to VAC-ovo ulaganje je bilo "najveća investicija koju je jedna nemačka korporacija napravila u SCG u ovom milenijumu".

"Nema tajni, bili smo u velikim teškoćama, i sad smo, ali smo u vrlo uzlaznom poslovnom trendu. Ko god hoće da se u to uveri, neka dođe", rekao je tada Đekić.

Najzanimljiviji detalj ugovora između VAC-a i Politike AD, sigurno je onaj koji se tiče prava preče kupovine. Naime, potpisnici ugovora u ime Politike AD obezbedili su se i za slučaj da aranžman sa VAC-om propadne – prema ugovoru, predviđeno je pravo preče kupovine za Politiku AD.

Prema rečima Zeferina Grasija, direktora Politike AD, VAC im je u aprilu ove godine ponudio pravo preče kupovine. Na tu ponudu Upravni odbor Politike AD odgovorio je molbom za preciziranje ponude u delu u kome se pominje da se "kupovinom njihovog udela preuzimaju sva prava i obaveze”.

"Mi smo to hteli da raščistimo i poslali smo pismo na koje je usledio njihov odgovor da oni smatraju da, samim tim što nismo odgovorili pozitivno, mogu da prodaju udeo trećoj strani. I tu se završila priča", objasnio je Grasi.

Međutim, po mišljenju predsednice UNS-a tu se priča nije završila. Ljiljana Smajlović kaže da je u aferi u Politici najodgovornija država, odnosno ljudi koji su bili zaduženi da zaštite njenu imovinu, a to su bili Sonja Liht, predsednica UO Politike AD, i premijer Mirko Cvetković.

Prema njenim rečima, ukoliko je tačno da je Miroslav Bogićević lagao kada je rekao da nije kupio Politiku i da su iz Demokratske stranke lagali kada su rekli da ne znaju ko je kupio Politiku, to znači da je kompanija VAC jedina koja nije prekršila zakon.

"VAC je prodao Politiku u skladu sa svojim ugovorom, a pravi problem leži u tome što država nije iskoristila svoje pravo preče kupovine. Nije gospodin Bogićević bio zadužen da čuva državnu imovinu, da gazduje Politikom u ime države. Za to su bili zaduženi Sonja Liht i Mirko Cvetković”, ocenila je Ljiljana Smajlović.

Reagujući na ove prozivke, bivša predsednica UO Politike AD Sonja Liht je rekla da bi bilo problematično da je država otkupila VAC-ov udeo u Politici jer bi onda ona bila stopostotni vlasnik što je u suprotnosti sa medijskom strategijom.

"Da je to Vlada Srbije uradila stvar bi bila vrlo problematična i sigurna sam da bi se novinarska udruženja pobunila protiv toga. To bi značilo da država ponovo ulazi u puno vlasništvo nad Politikom što je suprotno medijskoj strategiji kojom se insistira da država izađe iz vlasništva medija", rekla je Liht.

Ona je dala malo drugačije objašnjenje od Zeferina Grasija zašto Politika AD nije iskoristila pravo preče kupovine. Naime, glavni razlog je cena od 4,7 miliona evra, koja je bila previsoka.

"Išli smo na razne sastanke i pokušali da prikupimo sredstva iz kredita Evropke investicione banke za potrebe medija i ispostavilo se da se ta sredstva ne mogu u takve namere upotrebiti i kad smo ispitali i videli da ne možemo da otkupimo udeo obavestili smo Vladu i sve nadležne", rekla je Liht.

Prema njenim rečima, od Vlade je u aprilu ove godine zatraženo da "obrate pažnju na celu stvar i vide da li vlada može da obezbedi sredstva za otkup udela VAC-a".

Ipak, i pored svih izjava vezanih za aferu Politika očigledno je da je javnost ostala gladna informacija. Pa tako na pitanje ko je konkretno naterao Bogićevića na kupovinu Politike Vučić odgovara da se novinari za to obrate samom vlasniku Farmakoma. On je međutim nedostupan za medije. Ali i pored toga, procurela je infomacija da je Bogićević, posle prvobitnog demantovanja da ima veze sa kupovinom Politike, ipak priznao državnim organima da je kupio 50 odsto udela u toj novinskoj kući. Da li je Vučićevim izlaganjem klupko afere Politika počelo da se odmotava ili da se još više upetljava vrlo brzo će se videti.