Početna strana > Rubrike > Politički život > „Spomen obeležje“ podupire hrvatsku tužbu protiv Srbije
Politički život

„Spomen obeležje“ podupire hrvatsku tužbu protiv Srbije

PDF Štampa El. pošta
Branislav Kostić   
ponedeljak, 28. septembar 2009.

Kada 3. oktobra, samo dan pošto se obeleži datum oslobođenja Zrenjanina u Drugom svetskom ratu, na domak srednjebanatskog grada u selu Begejci i Stajićevu „Udruženje pravnika Vukovar 1991“, pod svojevrsnim pokroviteljstvom i uz blagoslov predsednika Skupštine opštine Zrenjanin, jednog od čelnika Lige socijaldemokrata Vojvodine, Aleksandra Martona, bude postavljeno „spomen obeležje“, biće to svojevrsna potpora hrvatskoj tužbi protiv Srbije. Reč je o „obeležju“ koje bi trebalo da podseti da su se na ovim mestima nalazili „koncentracioni logori“ u kojima su stradali Hrvati koje je u vreme ratnih zbivanja, devedesetih godina, zarobila Jugoslovenska narodna armije, tada još jedina legitimna vojna sila na prostorima bivše Jugoslavije. Sviđalo se to nekome ili ne.

Sam taj čin, podrška koju je samovoljno, ali verovatno ne i bez znanja svojih pokrovitelja i partijskih kolega, pa i samog lidera te stranke, dao Aleksandar Marton, predsednik Skupštine opštine Zrenjanin i potpredsednik LSV, naišao je na oštru osudu koja je kulminirala nedavnim okupljanjem ratnih veterana iz čitave Srbije, kao i štrajkom glađu nekolicine članova udruženja Ratnih vojnih invalida. Zahtev ogorčenih ljudi koji je na skupu u Zrenjaninu izrečen prvenstveno se odnosi na nedopustiv, samovoljan i bahat gest Martona, te na njegovo neizostavno smenjivanje s čelne pozicije u lokalnoj samoupravi Zrenjanina. Naravno, okupljeni su zahtevali da se ne dozvoli postavljanje obeležja, jer to bi bila svojsvrsna provokacija i nenadokanadiva šteta Srbiji u celini.

Sam čin postavljanja spomen obeležja sam po sebi ne bi mnogo značio. Ipak, kada se sagleda celokupna situacija, u svetlu međunarodnih zbivanja, a posebno kroz prizmu tužbe koju je Hrvatska podnela pred Međunarodnim sudom, protiv Srbije, mnogo toga postaje jasnije i transparentnije. Bila bi to nova podvala hrvatske strane koja, već bezmalo dve decenije, horski i instrumentalizovano vodi beskrupulozan propagandni rat protiv Srbije.

Prosto je neshvatljivo da aktuelna vlast u Srbiji nije našla za shodno da se oglasi i reaguje po ovom pitanju. I dok se u Jasenovcu događa nešto, najblaže rečeno, čudno, u režiji katoličke crkve, a pod poktroviteljstvom države Hrvatske, dotle u Srbiji, svi ćute. Kao da se u Banatu ama baš ništa ne događa, kao da Hrvati ne pokušavaju da naprave „ravnotežu“ i da sabirni centra (u kojem su bili smešteni Hrvati i Srbi, a neko vreme su boravili i borci iz paravojski i dobrovoljaca koji su ratovali na strani JNA) prikaže kao koncentracione logore. A jasno je kao dan da jedan takav gest i podrška „Udruženju pravnika“ nije samo plod promišljanja „lokalnog despota“, da je to, ipak, osmišljeno i, pored ostalog, u skladu s politikom koju stranka kojoj Marton pripada, vodi već dugi period. Izvinjenja koja su iz LSV upućivana Hrvatskoj strani bila su samo početak ove kampanje i farse koja bi trebalo da se kruniše postavljanjem „spomen obeležja“. Konačno, da li je baš slučaj da se ''Udruga'' obraća Martonu u Zrenjaninu, kada recimo, Begejci adminstrativno pripadaju drugoj opštini – Žitište! Nedopustivo je to da se intelektualna javnost u Srbiji povukla u mišje rupe i da ne reaguje na jednu ovakvu provokaciju koja, prema svemu, može imati, dalekosežne, teške i nenadoknadive posledice. Kako se može dogoditi da niko u Ministarstvu inostranih poslova, Ministarstvu unutrašnjih poslova i koje kude još, ne reaguje, ne postavi bar pitanje – šta se to događa u Zrenjaninu i njegovoj okolini? A o postavljanju „spomen obeležja“ ili nečeg sličnog ovome, što nije samo lokalna stvar, sasvim sigurno ne bi trebalo da odlučuje „lokalni despot“, već neko u vrhu države! Sasvim sigurno da nije reč o demokratiji, već njenoj zloupotrebi, jer jedan „lokalni despot“ svakako nema takvo ovlašćenje i mandat da prekraja istorijske činjenice i zarad iinteresa neke Druge Srbije, gazi po časti i dostojanstvu ljudi koji su prognani sa svojih ognjišta u Hrvatskoj i onih koji su, u kazamatima, a reč je o najmanje stotinu osoba na prostoru današnje Hrvatske, koji su jedva preživeli.

Na protestnom skupu u Zrenjaninu čulo se mnogo reči, čak i neprimerenih, ali je svakako je ostala upamćena opaska u kojoj jedna od štrajkačica glađu ističe da su revoltirani samovoljom „lokalnog despota“, koji „pruža ruku pomirenja ljudima za koje je dokazano da su 1991. godine bili u paravojnim formacijama“ i koji „po svaku cenu žele da obeleže naš grad i otadžbinu kao zločinački i genocidan“. Namera „Udruženja“ da postavi obeležje, prema rečima predsednika Udruženja ratnih vojnih invalida Slobodna Vračarića, jeste pokušaj da se amnestiraju hrvatski zločini, a Srbi proglase za genocidan narod.

Da pretpostavimo da sve ovo i nije tačno, da je plod emocija, plod nezadovoljastva i revolta što niko kod nas nema snage da otvori takva i slična pitanja na drugoj strani, da reaguje na ovu i mnoge druge provokacije koje dolaze iz Hrvatske, pa i onu od strane gradonačelnika Splita. Zarad „dobrih međudržavnih odnosa“ i evropske perspektive ovakvi događaji se „stavljaju pod tepih“, a marginalne stvari poput tzv. Parade ponosa, dobijaju medijsku pažnju kao da je, ne daj bože, u pitanju smak sveta. A to što Hrvati skupljaju poene, uz podršku ovdašnje „političke elite“ nikom ništa, ništa ni to što će i unuci naših unuka plaćati danak, ako Međunarodni sud odluči da su Hrvati u pravu! A uz pomoć naših lokalnih „dobromislitelja“ ni sudu neće biti teško da prihvati ono što hrvatska strana traži.