Početna strana > Rubrike > Politički život > Rusko državljanstvo i srpske manipulacije
Politički život

Rusko državljanstvo i srpske manipulacije

PDF Štampa El. pošta
Nevenko Škrbić   
subota, 03. decembar 2011.

Zvanično saopštenje Ministarstva inostranih poslova Rusije, u kome se sa konstatuje da ne postoje zakonodavni okviri da se kosmetskim Srbima izda rusko državljanstvo, ostavilo je iza sebe neprijatnu tišinu. Narod, obodren odjekom peticije koju je potpisalo više od 70 hiljada ljudi u ruskim medijima i državnim organima, a pritešnjen na barikadama između albansko-kforovskog čekića i državnog beogradskog nakovnja, ponadao se po ko zna koji put da Majka Rusija može jedim potezom čarobnog štapića da učini da njihove nevolje nestanu i, prirodno, ostao je duboko i iskreno razočaran. I dok su idejni tvorci ove nesuvisle inicijative nestali iz vida i oborili glave, beogradska prozapadna i proalbanska štampa dočekala je rasplet ove geopolitičke farse sa neprikrivenim zadovoljstvom i trijumfalizmom. „Eto vam sad vaše Rusije“, odjekivalo je prestonicom Srbije-bez-Kosova, koja je ovih dana više nego zabrinuta problemima koje joj, ni krivoj, ni dužnoj, buntovni Srbi sa juga prave na putu od žute cigle ka kvalifikovanju za kandidaturu za članstvo u Evropskoj uniji.

Ko je kriv za ovaj glupi fijasko, koji svakako ne povlači nikakve neposredne posledice na terenu, koliko podriva pozicije kosovskih Srba i omogućava da se još jednom ime najvećeg i naiskrenijeg srpskog saveznika provuče kroz beogradsko blato? Svakako oni koji su, u najboljem duhu već ozloglašene i tradicionalne sklonosti prema neutemeljenoj, špekulativnoj i nerazumnoj „geopolitici megalomanije“, smislili „genijalni plan“ kojim bi se jednim potezom mogli rešiti svi problemi Srba na Kosovu. Naime, umovali su oni, sve što treba da se uradi jeste da se Srbima na Kosmetu obezbedi punopravni status građana Ruske Federacije, posle čega bi oni mogli da dignu sve četiri u vis, jer bi pali pod zaštitni kišobran „Medvedevljeve doktrine“, prema kojoj ruska vojska ima pravo da interveniše izvan svojih granica kako bi zaštitila živote i dostojanstvo svojih građana. Kao što cela planeta dobro zna, ova doktrina je krajnje efikasno primenjena 2008. godine u Južnoj Osetiji, kada je munjevita reakcija ruskih mirotvoraca sprečila etničko čišćenje ove teritorije na severu Gruzije, dakle upravo ono čega se kosmetski Srbi s pravom najviše pribojavaju.

Naravno, Južna Osetija nije Severno Kosovo, i to iz više razloga. Prvo, Južna Osetija se nalazi u žiži ruske prioritetne zone spoljnopolitičkog uticaja, dok je Severno Kosovo prioritet, kako se ispostavlja, samo za samoproklamovanu „Republiku Kosovo“, dok ga čak i Srbija tretira kao omču oko vrata i potencijalni faktor gubitka rejtinga njenih političkih partija. Drugo, još važnije od toga: Oseti nisu čekali gruzijsku invaziju, pa da pošalju peticiju ruskom MIP, već je sticanje državljanstva RF i čak teritorijalno prisajedinjenje Južne Osetije Federaciji bio njihov dugoročni, strateški cilj. Naspram njih, organizatori srpske peticije nastupili su u najboljoj tradiciji srpsko-ruskih odnosa – zakukali su kada više nisu imali drugog izlaza. Njihova peticija stoga nije imala nikakve veze za strpljivom nacionalnom politikom koja je omogućila da se, delimično zahvaljujući ruskom oružju, stekne autonomija odnosno nezavisnost Srbije od Turske, ili da se srpski narod spase od genocida i gladi 1914-1915. godine. Umesto toga, ona se nadovezuje na neslavnu i s pravom ismevanu istoriju „prisajedinjenja SR Jugoslavije Savezu Rusije i Belorusije“, izglasanog bez pitanja i bez ikakve prethodne rasprave pod NATO bombama 1999. godine, ili sada već zaboravljenih apela za pomoć Sovjetskom Savezu posle 27-martovskog puča od strane srpskih političara koji su isti SSSR priznali poslednji u Evropi, jedva godinu dana ranije.

 

 

Kao zemlja koja ozbiljno vodi svoju politiku i koja je, za razliku od beogradske političke elite (čast izuzecima!), srpskom narodu na Kosmetu istinski naklonjena, Rusija je učinila maksimalan napor da ova nerazumna inicijativa ne bude grubo ismejana i da ne bude prezren i ponižen narod koji se naivno ponadao razrešenju trenutno neizdržljive situacije na terenu. Samo zahvaljujući odmerenosti ruskih političara (uključujući predsednika Medvedeva lično), uz pomoć retkih pripadnika srpske političke elite, peticija je svetskoj javnosti predstavljena kao „krik upomoć“ i „skretanje pažnje na nepodnošljiv položaj Srba KiM“. Ministarstvo inostranih poslova RF reagovalo je na jedini način na koji je moglo da reaguje, uz izuzetno mnogo razumevanja prema patnjama Srba na kosovskim barikadama – nasuprot višenedeljnih grdnji i ismevanja političara koji primaju plate da bi taj narod zastupali i štitili.

Šta je stvarna pouka epizode sa „ruskim državljanstvom“ za kosmetske Srbe? Političke manipulatore i samoproklamovane „narodne vođe“ na stranu, slučaj je potvrdio da Srbi na Kosovu polako dižu ruke od Srbije, države koju su do sada branili sa neuporedivo više hrabrosti i odlučnosti, nego ona njih. Odbivši da svoje građane na KiM popiše, Srbija im je de facto uvela status građana drugog reda, i sasvim je prirodno da, u poziciji u kojoj se nalaze, počinju da gledaju druge opcije. Uvođenje ruskog vojnog protektorata na severu pokrajine, međutim nije jedna od njih. Napušteni od Beograda, na nišanu Prištine i NATO, ako više nemaju strpljenja da čekaju da ih njihova vlastita država prizna za svoje građane, oni će biti prinuđeni na jedan od dva krajnje neprijatna koraka. Prvi bi bio da, poput Južne Osetije, Palestine ili Pridnestrovlja, proglase nezavisnost od suverene Srbije sa sve Kosovom u njoj i pokušaju da sami zaštite svoje interese preko predstavnika koji su spremni da ih zastupaju. Drugi bi bio da pristanu na drugu rusku inicijativu, koja se već godinama provlači po kuloarima visoke ruske politike, i da, ovaj put u skladu sa ruskim zakonima, kolektivno zatraže azil i emigriraju u Rusiju, pošavši stopama Pavla Isakoviča i nesrećnih Srba iz Seoba Miloša Crnjanskog. Bez sumnje, tamo bi bili naseljeni u nekoj novoj Vojnoj krajini, gde bi služili kao faktor srednjeročnog porasta nataliteta i postizanja balansa sa muslimanskim stanovništvom, što su svojevremeno vizionari Kraljevine Jugoslavije planirali da učine sa belim emigrantima iz Rusije, koji bi se naselili – na Kosovu.

Nažalost, to je geopolitika – mračna, sumorna i beskrupulozna prema svima koji se puste niz njenu maticu. Šta je kosovskim Srbima najpametnije da učine, teško je reći. Treba razumeti svakoga ko u ovom odsudnom trenutku prokune Srbiju, njene iskvarene i prodane političare i manipulativne i nedotupavne pseudo-patriote, i poželi da postane Rus, kao što su toliki pre njih postali Hrvati, Albanci, Montenegrini i Bošnjaci, odnosno Amerikanci, Kanađani, Austrijanci i sl. Položaj u kome se oni nalaze bio bi potpuno neizdržljiv za bilo koga drugoga, ko ne živi u tom koncentracionom logoru na otvorenom već više od deset godina. Tražiti od njih da „izdrže još malo“ je zato u najmanju ruku licemerno.

 

Ali, ako nešto treba da ih zadrži tu gde jesu, to je svakako svest da u ovom trenutku oni ne zastupaju samo sebe i svoje gole živote. Oni zastupaju Srbiju, sve njene građane i celi srpski narod, a ovi su jednako zapostavljeni, prezreni i odbačeni od strane političke elite u Beogradu kao njihova sabraća i sugrađani na Kosmetu, samo što njih spoljašnje okolnosti još nisu dovele na rub fizičkog uništenja. Rusija je njima nebrojeno puta pokazala i dokazala svoju naklonost i podršku, kao što je svakako jedini razlog što se oni po fasciklama i ormarima globalne birokratije još uvek vode kao problem, umesto da su davno precrtani i arhivirani kao istorijski detalj iz prošlosti. Srbija je njihova otadžbina, a Srbi su njihov narod. Državljanstvo Srbije još uvek imaju, a zaštita njihovih interesa predstavlja, ne zakonsku, već ustavnu obavezu svih srpskih političara. Na tu obavezu oni treba da se pozivaju i dalje, zahtevajući da Srbija poštuje svoje zakone isto onako kao što ih poštuje Rusija, i da Srbija u svojoj spoljnoj politici bude jednako dosledna, kao što je Rusija dosledna u svojoj. A kada se 70 hiljada kosovskih Srba bude osećalo kao da su zaista građani Srbije, neće im ni padati na pamet da traže državljanstvo neke druge zemlje.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner