Početna strana > Rubrike > Politički život > „Operacija 700“: Kako je izvršena najveća čistka u istoriji srpskog pravosuđa
Politički život

„Operacija 700“: Kako je izvršena najveća čistka u istoriji srpskog pravosuđa

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
četvrtak, 24. decembar 2009.
Dve žene simbolizuju najveću čistku među sudijama ikada zabeleženu na ovim prostorima. Jedna je Dragana Boljević, druga Sonja Brkić.

Dragana Boljević je u sudstvu provela ceo radni vek – 25 godina. Nije imala ni jednu mrlju u karijeri, a ono što je radila uvek je, u stručnom smislu, ocenjivano najvišim ocenama. Do 2001. je bila sudija u Petom opštinskom sudu u Beogradu, kada je unapređena u sudiju Okružnog suda u Beogradu. Jedan je od osnivačaDruštva sudija Srbije (1997), a danas je njegov predsednik. U 2008. godini, kao predsednik Društva, odlučno se suprotstavila novim pravosudnim zakonima koje je kroz Skupštinu gurala Demokratska stranka. Tim zakonima, naime, praktično je suspendovana ustavna odredba o stalnosti sudijskog poziva i propisano da sve sudije, koliko god ih ima, moraju ponovo da prođu kroz postupak izbora.

Dragana Boljević, kako je nedavno objavljeno, nije ponovo izabrana kao sudija apelacionog odeljenja Okružnog suda u Beogradu (tj. u Apelacioni sud). „Moja istupanja u vezi sa procedurom reizbora“, rekla je ona, nakon objavljivanja spiskova izabranih sudija, „apsolutno su jedini razlog zbog kojeg nisam prošla. (...) Govorila sam samo ono što misli 90 odsto sudija u Srbiji, a ne sme da kaže. (...) Ova odluka je, u stvari, poruka svakom budućem sudiji, da se integritet, strukovno ispoljavanje i borba za bolje pravosuđe ne isplate”[1].

Sonja Brkić je, sa druge strane, dva puta skandalizovala demokratsku javnost Srbije. Prvi put, kada je, tokom vanrednog stanja 2003, na komesarski način došla na mesto predsednika Vrhovnog suda Srbije. Naime, Živkovićeva vlada je, koristeći kao dimnu zavesu ubistvo premijera, najpre prinudila Leposavu Karamarković da podnese ostavku na dužnost predsednika VSS, a zatim je penzionisala sedmoro sudija Vrhovnog suda. Na njihovo mesto su dovedene nove sudije, među njima i Sonja Brkić. Brkićeva je odmah postavljena za predsednika VSS iako dotle ne samo da nije bila sudija VSS, već je samo dve godine provela na mestu sudije okružnog suda. Takođe, kao član Visokog saveta pravosuđa ona, po zakonu o ovom organu (čl. 10) nije ni smela da bude predložena za napredovanje u VSS, zbog očiglednog sukoba interesa (naime, upravo ovaj organ predlagao je skupštini izbor sudija VSS). Kada je Ustavni sud, posle okončanja vanrednog stanja, poništio propise po kojima je Brkićeva birana, ona je izgubila mesto predsednika VSS, ali je ostala u Vrhovnom sudu.

Njen partijski pokrovitelj, međutim, ubrzo joj je dao bogatu utešnu nagradu. Demokratska stranka, čiji je kadar (prema pisanju Blica[2]) obezbedila joj je članstvo u Republičkoj izbornoj komisiji. Samo u 2008. godini ona je kao honorar za rad u RIK-u zarađivala prosečno preko 200.000 dinara mesečno (ili 2,67 miliona dinara godišnje). O nečasnosti ovog postupka svedoči i podatak da su članovi RIK-a, kako bi svoje honorare što više uvećali, držali i po deset sednica dnevno - jer su bili plaćeni po sednici.[3] Čim je Brkićeva postavljena u RIK, predsednica VSS Vida Petrović-Škero poslala je upozorenje Skupštini, Ministarstvu pravde i predsedniku Srbije da se time krši Zakon o sudijama[4]. Naime, taj zakon (čl. 67) je izričito zabranjivao da sudije obavljaju drugu javnu plaćenu funkciju, osim sudske. No na ovo upozorenje nije bilo nikakve reakcije, sve dok u februaru 2009. skandal sa RIK-ovim honorarima nije otkrio Kurir. Tada je Brkićeva prozvana da krši zakon, ali je na to odgovorila da se ona nije pridržavala starog, već novog Zakona o sudijama - koji stupa na snagu u januaru 2010. „Vrlo je drsko i bezobrazno što se Sonja Brkić usuđuje da brani nešto što se ne može odbraniti“, prokomentarisao je ovo Brkićkino „vađenje“ nekadašnji sudija Slobodan Vučetić, dok je drugi bivši sudija Zoran Ivošević zatražio razrešenje Brkićeve zbog „nesavesnog vršenja sudijske dužnosti“[5]. Pod pritiskom javnosti i, verovatno, na savet partijske centrale, Brkićeva je ipak podnela ostavku na funkciju u RIK-u. Ali, za razliku od ministarke Malović, novac od honorara nije vratila...

Međutim, posle svih skandala, Sonja Brkić je ipak ponovo izabrana za sudiju, i to u Vrhovni kasacioni sud. „Tokom poslednjih meseci su mnogi pokušavali da diskredituju moj rad, ali u tome očigledno nisu uspeli“, rekla je zadovoljna svojim ponovnim izborom Brkićeva. U vezi milionskih honorara za RIK ona je objasnila da „nema ničeg nemoralnog u tome što sam zadržala novac. Da sam vratila novac, koji sam zaradila, pokazala bih da sam pogrešila i da sam dobila nešto što ne zaslužujem“[6].

Da, Dragana Boljević nije izabrana, a Sonja Brkić jeste. Zajedno sa Draganom otpušteno je još 700 sudija – što je najveća čistka među sudijama ikada zabeležena u Srbiji. Verovatno je da se među ovih 700 sudija nalaze i neki nemarni ili nedostojni delioci pravde. Ali, iz primera Dragane Boljević i Sonje Brkić vidi se da je kriterijum za otpuštanje (ili ostanak na radnom mestu) ipak bila pre svega politička (ne)podobnost. Ako, zbog savesnosti, makar jednom niste ispunili „očekivanja“ ljudi iz „žute strukture“ (te osobene političko-poslovne mreže koja hoće da preuzme celokupno društvo), ili ako ste im se nečim zamerili, ništa vam ne vredi ni vaš rad, ni savesnost, ni besprekornost. Kao što nisu vredeli ni sudijama Dragani Boljević i Gordani Komnenić[7], ili tužiocima Gordani Maksimović i Oliveri Milojević[8]. Jednostavno, nećete ostati sudija (tužilac, novinar, službenik...) i vaše mesto zauzeće neko drugi, ko će biti veći „realista“ i lojalniji šraf u sistemu.

Kako je, kojim mehanizmom, izvršena ova politička čistka sudija i ko su bili njeni glavni arhitekti i izvršioci? Novim Ustavom iz 2006. bilo je propisano da političari više ne mogu da smenjuju sudije. Ustavom je potvrđena stalnost sudija (čl. 146), tj. jednom izabrani stalni sudija više nije morao da prolazi kroz postupak reizbora (i da tako zavisi od dobre volje političara). I drugo, stalne sudije više nije birala skupština, već Visoki savet sudstva (čl. 147), jedno novo telo čiju ogromnu većinu čine same sudije. Međutim, nakon formiranja „evroreformske vlade“ 2008, donesena su dva zakona koja su suštinski izigrala ove važne odredbe Ustava i omogućila čistku „nepodobnih“ sudija. Zakonom o sudijama je, pod izgovorom stvaranja nove mreže sudova, određeno da sve sudije, uključiv i stalne, moraju da ispočetka konkurišu za posao sudije[9]. A Zakonom o Visokom savetu sudstva je određeno da se njegov prvi sastav, koji će i da izvrši izbor svih sudija, bira po posebnoj proceduri u kojoj kandidate za članove tog organa iz reda sudija ne biraju postojeće sudije, već stari Visoki savet pravosuđa – telo pod snažnim uticajem političara, koje, kod predlaganja kandidata Skupštini, samo „uzima u obzir“ predloge aktuelnih sudija (čl. 52, st. 5)[10].

U praksi je to značilo da je VSP u kandidate prvog Visokog saveta sudstva mogao da uvrsti i one koje same sudije nisu stavile na vrh svoje liste, a da je onda skupštinska većina, koju kontroliše DS, mogla nepogrešivo da izabere baš te, podobne sudije preko kojih će se čitavoj sudskoj branši u Srbiji „promeniti krv“. Koliko se pažljivo insistiralo da slučajno ne prođe ni jedan od 11 članova Visokog saveta sudstva koji bi mogao „iskakati iz tima“, vidi se i po izboru članova Saveta iz redova advokata i profesora prava. Iz reda advokata imenovan je Dejan Ćirić, iz Niša. Na nezakoniti način, suprotno čl. 36 Zakona o Visokom savetu sudstva, njega nije predložila skupština Advokatske komore, već njen predsednik (tačnije IO), na koje je odlučujući uticaj imao jedan niški političar iz DS-a (koji je, kao što ćemo videti, i bio jedan od glavnih arhitekata i izvršioca „Operacije 700“). Zbog ovog „nezakonitog izbora“, kako je to ocenio i Zoran Ivošević[11], došlo je do pobune dela najugledijih članova Advokatske komore Srbije[12]. Slobodan Šoškić, koga su advokati predlagali za kandidata, javno je posvedočio da je taj moćni DS političar iz Niša „od mene zahtevao da se povučem kako bi bio izabran njegov štićenik Dejan Ćirić". Dakle, rizikovani su nezakonitost i javni skandal, samo da u Savet slučajno ne bi zalutao kadar „koji nije naš“.

Štaviše, kada se takvo „kadriranje“ nije moglo obezbediti, izbor jednostavno nije ni vršen, iako je to bilo ne samo protivzakonito, već i protivustavno! To se upravo i desilo sa članom Saveta kojeg je trebalo izabrati iz redova profesora prava. Naime, na zajedničkoj sednici dekana svih srpskih pravnih fakulteta predložen je, kao jedini kandidat, Zoran Tomić. Ali, Tomić, jednostavno, nije bio deo „tima“, pa je tačka njegovog izbora, bez reči objašnjenja, skinuta s dnevnog reda Skupštine (26. oktobra 2009). Jedanaesti član Saveta, tako, nikada nije bio izabran, što znači da Savet nikada i nije bio na ustavni način konstituisan! Arhitekte „Operacije 700“ su, ponovo, rizikovali skandal i neustavnost samo kako bi obezbedili punu kontrolu ovog tela.

„Profesoru Tomiću i advokatu Šoškiću zajedničko je što su ugledni i istaknuti pravnici i što su nestranačke ličnosti“, prokomentarisao je ovaj neizbor Ivošević. “Izgleda, međutim, da baš zato i ne odgovaraju da budu u prvom sastavu Visokog saveta sudstva“. Ivošević, koji je i sam bio pristalica opšteg reizbora sudija[13], sa razočaranjem je dočekao ovakvo izigravanje zakonske procedure, koju je sama vladajuća garnitura propisala, ocenivši izbor prvog sastava Saveta kao „podvalu“[14].

Tako „isfiltriran“, Visoki savet sudstva je, zatim, pristupio „češljanju“ sudija. Ali, njegov pristup, njegova metodologija rada, bila je jedinstvena u našoj novijoj praksi i, da dodamo, sasvim u duhu EU birokratije. Naime, čak 70 odsto odluka EU donosi se na zatvorenim sednicama, na kojima se ne vodi zvanična dokumentacija, nema prisustva javnosti, niti ono o čemu se razgovara uopšte može biti izloženo javnoj raspravi (Politika, 22. juni 2009)[15]. Tako isto, Savet je izbor sudija vršio na sednicama bez prisustva javnosti, i bez bilo kakvog javnog obrazloženja ili dostupnog zapisnika. Naime, 700 sudija je otpušteno, a 1.500 ponovo zaposleno, a da ni za jednu odluku nije dato obrazloženje. Na pitanja novinara da objasni zašto pojedine sudije nisu izabrane, predsednica Saveta Nata Mesarović je rekla da neizabrane sudije same «dobro znaju» zašto su ostale bez posla[16]. To kafkijansko-staljinističko «ti najbolje znaš» (zašto si uhapšen ili kažnjen), direktan je izraz jedne nove, autoritarno-birokratske prakse koja se sve više širi ovim društvom. Naime, takva praksa, bar kada su sudije u pitanju, u Srbiji nije postojala ni u doba «samoupravnog socijalizma». I tada su sudije birane na sastancima političkih tela kakvo je Skupština, ali se makar na njima javno razgovaralo o predloženim kandidatima. Isti način prisustva javnosti postojao je i u doba Miloševića (koje funkcioneri DS-a vole da uzimaju kao parametar autoritarizma). Sada, međutim, po prvi put, sudije su birane i otpuštane na sednicama koje su držane iza zatvorenih vrata, a da javnost nije bila u prilici da sazna ni zašto, ni kako, ni sa kojim obrazloženjem.

Upravo iz tog razloga su arhitekte „Operacije 700“ i nastojale da obezbede jedinstvenost svih članova Visokog saveta sudstva, upravo zato se i nije smelo rizikovati da u njega uđu Šoškić ili Tomić. Jer, neko od njih bi se mogao prevariti i biti protiv izbora «našeg» sudije, neko od njih bi mogao izdvojiti mišljenje ili čak ispričati kako radi Savet. To bi razbilo idilu «evropske reforme“ sudstva, to bi okrnjilo uzvišeni autoritet ovog tela i cele procedure izbora. Zato se ni kod jednog izbora člana Saveta nije smelo pogrešiti, zato je sve moralo da se unapred pripremi, zato je celu operaciju morala da vodi znalačka, pouzdana ruka pravnih arhitekata i iskusnih DS izvršilaca.

Ali, ko su bili ti majstori koji su tako lepo zamislili i izveli ovu operaciju? „Konce u pravosuđu vuku Dušan Petrović i Boško Ristić, dok je Snežana Malović samo figura koja izvršava njihove naloge"', izjavio je, u kontekstu (ne)izbora sudija, advokat Svetozar Vujačić[17]. Dušan Petrović je bio ministar pravde, a sada je jedini potpredsednik DS koji nema i državnu funkciju, dok je Boško Ristić aktuelni predsednik skupštinskog Odbora za pravosuđe i dugogodišnji kadrovik u DS za izbor i smenu sudija. Dok se Petrovićevo ime, tokom vođenja „Operacije 700“, ipak nije pominjalo[18], Ristić je bio svuda prisutan. On je, kao predsednik Odbora za pravosuđe, koordinirao izbor prvog sastava Visokog saveta sudstva, da bi i sam postao njegov član po položaju. Upravo njega je Slobodan Šoškić optužio da nameće svog kandidata Advokatskoj komori. On je bio taj koji je, u Skupštini Srbije, 30. novembra 2009, obrazložio predlog da se Nata Mesarović, nakon dobro obavljenog posla u Savetu, izabere za predsednicu Vrhovnog kasacionog suda[19] – baš kao što je, tokom vanrednog stanja 2003, on bio taj koji je javno zahtevao ostavku Leposave Karamarković[20] i otpuštanje još 76 sudija[21].

Ovaj uticajni Nišlija, čiju advokatsku kancelariju rado angažuju strane firme sa spornim potraživanjima u Srbiji[22], i koga sudije ponizno zovu na mobilni telefon kada, u svojstvu advokata, zakasni kod njih na ročište[23], dobio je priliku da ostvari najluđi advokatski san – da može da otpusti 700 srpskih sudija i da, zatim, niko više ne može da postane sudija bez njegove volje. Tako je Dragana Boljević, kao „nestručna“, izgubila posao. I tako ga je Sonja Brkić, kao „dostojna“, zadržala. 

Nakon „reforme“ medija, u Srbiji je, eto, završena i „reforma“ sudstva. Mediji i sudstvo su stubovi svake demokratije. Ako su oni jaki, mali čovek ima šansu protiv velike korporacije, a siromašan protiv bogatog i moćnog. Ako se oni slome, naša imovina, posao koji radimo, deca koju volimo, naša sloboda, pa čak i naši životi, postaju lak plen ljudi sa novcem i vezama. Od demokratije ostaje samo ime, a kontrolu nad društvom uspostavlja ista, klijentističko-mafijaška struktura.

Da li je moguće da su temelji za takvu Srbiju konačno položeni ove, 2009. godine?


[16] http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=4&status=jedna&vest=165697&title_add=Izabran 1.531 sudija&kword_add=vss%2C izbor sudija

[18] Možda je na Petrovića mislio onaj sudija koji je želeo da ostane anoniman, kada je prokomentarisao: „Treba im poslušno pravosuđe. Iako to u javnosti spore, sudstvo je kreirano u kancelarijama vodeće političke stranke i od strane jednog od bivših ministara pravde“ (http://www.alo.rs/vesti/22529/Bivsi_ministar_pravde_pravio_spisak_sudija).

[20] "Ukoliko ona ne podnese ostavku, biće nađeni ustavni mehanizmi i mislim da je nužno da Vlada podnese inicijativu predsednici Skupštine, koja je ujedno i v.d. predsednika države, da suspenduje čelnike u pravosuđu koji svojim stavovima i svojim ponašanjem onemogućavaju reforme", pretio je tada Ristić (http://www.vreme.com/cms/view.php?id=336136).

[23] Advokat Sava Anđelković  pripoveda: „I onda se dešava da Ristić kasni na spor u Nišu. Posle nekog vremena sudija ga pozove mobilnim i pita: `Mi te čekamo, kad ćeš doći?` To je nedopustivo. Kako onda neko da veruje da će ta žena suditi objektivno? Kako građani da veruju u pravosuđe i koju pravnu sigurnost mogu da imaju? (http://www.nedeljnitelegraf.co.rs/backup/arhiva/637/text2.html).

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner