Početna strana > Rubrike > Politički život > Kosovo između Lazareve kletve i Tomine zakletve
Politički život

Kosovo između Lazareve kletve i Tomine zakletve

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar B. Đikić   
utorak, 27. mart 2012.

Sve i svašta u životu potpisujemo, i često se kajemo zbog toga. No, zbog jednog potpisa kojeg smo 2007. dali negde: na ulici, pijaci, u seoskoj prodavnici, internetu, svakako nećemo žaliti. Bio je to potpis peticije kojom tražimo da se na televiziji prenosi proces dr Vojislavu Šešelju pred Haškim tribunalom. Peticiju je potpisalo 717.000 ljudi. Osim članova nekadašnje SRS, peticiju su u celom svetu potpisivali mnogi intelektualci, političke pristalice a i protivnici Vojislava Šešelja. Svima je bilo jasno da se neće odvijati običan proces, i da bi bilo interesantno pratiti ga.

Koristeći ovaj demokratski potencijal, tadašnji (a i sadašnji) direktor RTS zahteva od predsednika saveta RRA, Cekića da se proces prenosi rečima: „Na osnovu peticije od 717.000građana, RTS zna da je javnost vrlo zainteresovana. Znate li vi?“ Šta se nakon toga sve dešavalo, mi to ne moramo znati, ali znamo da do prenosa suđenja nije došlo, osim u nekim retkim prilikama. Umesto toga pribegavalo se tzv. „odloženim prenosima“ ili snimcima u sitne sate, nakon maratonskih prenosa prazne skupštinske sale, nakon Žikinih šarenica, Kursadžija i Grand parada. Ipak nekako je ta informacija iz Haga dolazila do, nažalost, retkih zainteresovanih gledalaca, sve do poslednje tri večeri, u kojima je Šešelj iznosio svoju završnu reč. Te tri večeri smo svi gledali jednu moralnu vrednost, za koju smo mislili da je iščilela iz srpskog nacionalnog bića. Beskompromisnu borbu za istinu bez straha za sopstveni život, ali sa verom u budućnost.

Neometan kao inače, raznim upadicama haških sudija, Šešelj je koncizno i hladnokrvno govorio ne samo o svojoj odbrani, nego i o aktuelnom političkom trenutku, zdravstvenom stanju, pa čak i o postupcima prema njemu u slučaju smrti usled tretmana u zatvoru. Sve mirno, razložno, oštroumno, sa velikom dozom prezira, prema instituciji u čijem kazamatu boravi bezmalo deset godina. Ovo priznaju, čak i javno, i najžešći Šešeljevi politički protivnici. Jedan momenat u toku prvog dana iznošenja završne reči, privukao je naročitu pažnju. To je izjava u kojoj Šešelj dovodi u vezu jednog francuskog obaveštajca, sa do juče njemu najbližim saradnicima, Tomislavom Nikolićem i Aleksandrom Vučićem. Šešelj u ovom delu kaže:

„Taj francuski obaveštajac zove se Arno Danžan, sada je član Evropskog parlamenta na listi stranke ratnog zločinca Nikole Sarkozija. Zašto ratnog zločinca? Zbog bombardovanja Libije. Arno Danžan je jedan od glavnih zaštitnika najvećeg mafijaškog bosa na Balkanu, Stanka Subotića zvanog Cane Žabac. On mu pruža zaštitu i računa da će uz njegovu pomoć da postigne neke političke efekte u Beogradu, jer sadašnji režim, bez obzira na to što je izrazito prozapadni, bez obzira na to što često prihvata zahteve zapadnih sila na uštrb interesa srpskog naroda, nije spreman baš do kraja da izda, i zato oni prave alternativu koja će prihvatiti sve. Nećete vi da prihvatite nezavisnost Kosova, hoće Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, nećete vi to da uradite, hoće njih dvojica, nećete ovo, hoće njih dvojica“...

Ako se vratimo tri godine unazad, setićemo se svedočenja Ratka Kneževića (inače kuma Mila Đukanovića, i dobrog poznavaoca balkanskog podzemlja), u kome tvrdi da su se u pariskom hotelu Ric ( jednoj od skupljih destinacija u „gradu svetlosti i ljubavi“), sa Subotićem i Đukanovićem sastajali i Nikolić i Vučić još 2007. godine, dakle još dok je ovaj dvojac vodio Šešeljevu SRS. Milo, kao prekaljeni borac, zna stići i uteći (naročito ovo drugo), mangupski odbija da ovo komentariše jer, kako kaže: „Gluposti nikada ne komentariše“, a neiskusni Toma i Aca se zapetljavaju u kučine demantijem da su se: „Slučajno tu našli“. I mi smo im poverovali. Shvatili smo da je pariski hotel Ric, nešto kao Cvetkova pijaca, gde se ljudi slučajno nađu kod tezge sa kupusom, i odu na pileća krilca i pivo, da se ispričaju. Verujemo u svašta, pa što ne i u ovo?

Međutim, Šešeljeva izjava koju smo citirali baca novo svetlo na događaje na našoj političkoj sceni u poslednjih pet godina, a naročito otkad je na vlasti ova vlada, koja se cinično hvali time da joj je najveći uspeh što se održala na vlasti sve četiri godine. Po mnogima, vlada je iza sebe ostavila katastrofalne rezultate, ali što jeste - jeste, održala se na vlasti čitav mandat, uglavnom zbog toga što nije imao ko ni da je adekvatno napadne, i kritikuje njen rad.

Izjavu koju smo citirali, nije dao makar ko. Dao je Vojislav Šešelj. Osoba kojoj i najuporniji protivnici ne osporavaju inteligenciju i hrabrost. Ličnost koja je, videli smo to u Hagu, spremna do groba da istraje na putu istine. Ova izjava se ne odnosi na makar koga. Ona se odnosi na Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića, njegove najbliže saradnike, kojima je on bio u pravom smislu politički otac. Ovaj dvojac, kome je Šešelj u Hagu imenovao kormilara će se nakon izbora najverovatnije naći na mestima premijera, odnosno ministra spoljnih poslova. A taj dvojac od strane svog političkog roditelja nije optužen za makar šta, nego za veleizdaju, i time je odagnata svaka sumnja da se rascep u SRS desio kako bi Šešeljevi ljudi lakše došli na vlast, pa se onda opet ujedinili. Sada je sve jasno. Da li baš sve?

Očekivalo se da će na ovako teške optužbe pomenuti dvojac odmah sutradan oštro reagovati. Kada se to nije desilo, pomislili smo da se ipak radi o političkoj zrelosti, jer Toma i Aca čekaju da se malo utisci slegnu, pa će hladne glave odgovoriti Šešelju, da to nije istina, da neće da staju Šešelju na muku, i da će ostati dostojni borci za celovitost Srbije, na šta se Nikolić i javno zakleo sa govornice pred nekoliko stotina hiljada ljudi, na mitingu „Kosovo je Srbija“, 21. februara 2008, dakle pola godine nakon pariske čajanke u hotelu Ric, a pola godine pre konačnog i formalnog razlaza sa Šešeljem. Međutim ni do danas niko ne kaže ništa. Kod nas je oduvek ćutanje bilo znak odobravanja, ergo, Šešelj je govorio istinu.

Ponovimo, ne radi se ovde o nekakvim političkim bezveznjacima. Radi se o ljudima koji su u politici već preko 20 godina. Štaviše, radi se o ljudima koji će zahvaljujući našim đurđevdanskim glasovima zauzeti bitne pozicije u ovoj državi. Jedan ne krije da će biti premijer, a drugi pak nevešto krije da je mesto šefa diplomatije ono što mu prija. Dakle poluge vlasti prigrabiće (ne svojom krivicom) ljudi koji su od svog političkog učitelja označeni kao neko ko će potpisati kapitulaciju.

A mogu li oni to? Mogu i ne mogu, kako se uzme. Ne mogu, jer bi čak i u očima njihovih najvatrenijih pristalica bili prepoznati kao nacionalne izdajice (ne zaboravimo da je većina SNS članstva proistekla iz SRS, stranke izrazito nacionalne provenijencije). Ali indirektno mogu. Mogu da kažu da su pogubnom vladavinom „žutih“ dovedeni pred svršen čin. Pa šta sad mi tu hoćemo. Nisu oni čarobnjaci, pa da vraćaju vreme unazad. Pa kad su „žuti“ već izgubili Kosovo, zašto svaljivati krivicu na njih dvojicu!? Bolje se okrenuti svetloj evropskoj budućnosti! I tako dalje, i tome slično. Izgovora ima na pretek.

Može se čak desiti koalicija DS i njenih satelita, sa SNS, nakon čega bi izmena Ustava, u pogledu njegove preambule i člana 10 (o ćirilici kao zvaničnom pismu) bila vrlo lako izvediva. Obe strane govore da se takva koalicija nikada neće desiti, ali poučeni iskustvom formiranja sadašnje vlade 7. jula (sic!) 2008, “nikad” je samo malo više vremena. Naravno da retko ko navija za takav razvoj događaja, ali javlja se zebnja čim se krene u analizu.

Dr Vojislav Šešelj je vrlo svestan u kakvim se kandžama nalazi. Hašku pravdu je lako razobličiti prostom statističkom analizom kazni i političkog ranga, Srba prema svima ostalima. Ne treba za to mnogo poznavanja međunarodnog procesnog prava. Njemu će verovatno biti izrečena kazna, nezavisno od pravne težine argumenata. Vrlo lako se može desiti da je ono što smo gledali tri noći u okviru završne reči dr Vojislava Šešelja, njegova „labudova pesma“. Potpuno svestan položaja u kome se nalazi, on je izrekao mnogo toga o čemu bi bilo dobro da razmislimo. Mislim, ako nam je nakon premnogo godina turbo-folka preostalo sluha i za „labudove pesme“.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner