Početna strana > Polemike > Zašto sam tužio Basaru i Danas?
Polemike

Zašto sam tužio Basaru i Danas?

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
ponedeljak, 28. jun 2010.

U svom redakcijskom komentaru („Vukadinovićev bol“, Danas, 15. jun 2010) Danas se čudi zašto sam tužio ovaj list, kada posedujem "medijski senzibilitet" i kada sam godinama prisutan u Danasu bilo u formi „kratkih izjava i komentara, bilo autorskih tekstova i velikih intervjua“. Pa to isto bih i ja mogao da pitam kolege iz Danasa. Zašto ste tolerisali – nadam se, baš ne i ohrabrivali – da neko na vašim stranicama neprestano kalja i kleveće čoveka kojeg poznajete i priznajete, i u čiju ste se dobronamernost i kredibilitet mnogo puta uverili. Zašto ste objavljivali tekstove za koje većina vas zna da često nemaju veze ni sa istinom ni sa mozgom? Da li je prevagnuo imperativ profita ili, pak, logika političkog jednoumlja (nije važno što je neistinito, glupo i bedno, samo ako je na „našoj“ liniji)? Da li ste, makar u dubini duše, osećali da to nije u redu, da li je, makar nekima među vama, na primer, onima koji me poznaju već decenijama, i onima koji znaju šta je to kritičko i objektivno novinarstvo bilo bar malo neprijatno?

Možda anonimnom Danasovom uvodničaru to nije bila namera (ali vrlo moguće i da jeste!?), no, njegov komentar predstavlja direktan pritisak na sud i javnost. Ja se, recimo, povodom ove tužbe sve do sada uopšte nisam oglasio, a nadam se da će mi se verovati da sam za oglašavanje po tom pitanju svakako imao mesta i načina. (Nažalost, izgleda da se ovde uzdržanost, poštovanje pravila, pristojnost i red uglavnom doživljavaju kao znak nemoći, slabosti i kukavičluka!?) Ja, dakle, o ovom sporu nisam rekao ni reč, dok se, s druge strane, na mene sručila salva otužbi, podsmeha i uvreda, a na račun suda otišlo nekoliko jasnih i polupretećih upozorenja.

Dobro, urednički uvodnik u kojem se iznosi zvaničan stav lista po pitanju tužbe – to još ima nekog smisla. Dobro, vulgarni „odgovor“ SB, u kojem posle niza ponovljenih kleveta poziva na „umetničku slobodu“ i junački se udvara šefu države – i to se takođe moglo očekivati. Ali kada se sa gotovo istom retorikom i „argumentacijom“ jave i čuvene E-novine, pa za sudbinu slobodne srpske reči najednom zabrinuti NUNS, pa zbog tužbi protiv novinara ozlojeđeni Miloš Vasić (uzgred rečeno, nisam primetio da su Vasić i NUNS sličan gnev i brigu za sudbinu medija pokazivali i onda kada su novinare i medije u seriji tužili Vladimir Popović Beba i Stanko Subotić Cane!?) i napokon, kao jagoda na šlagu, u sve ubace i „pisma čitalaca“ – e, onda to već poprima obrise orkestrirane kampanje, sa elementima medijskog linča.

Kako drugačije nego kao kampanju razumeti činjenicu da se u roku od sedam dana u Danasu pojavilo čak PET tekstova o meni (plus NUNS, plus E-novine, plus NIN), od kojih barem dva ili tri predstavljaju direktnu potvrdu opravdanosti podnete tužbe, a verovatno daju i legitiman osnov za, eventualno, podizanje neke nove. (Očigledno je neko u Danasu, ili oko njega, pogrešno procenio da će stalnim ponavljanjem inkriminisanog dela, pa još i „podizanjem lestvice“, tj. dodatnom eskalacijom u tom smislu, na kraju relativizovati inicijalni prestup. Otprilike, po logici – ako svi pljuju po podu, onda moje pljuvanje deluje manje ružno, a i zabrana pljuvanja pomalo gubi smisao.)

Šta je drugo ako ne pritisak na sud stalno pominjanje „nereformisanog sudstva“, „cenzure“ i „pritiska na medije“. Drugim rečima, ako sud presudi da je crno crno, a belo belo, onda ćemo da galamimo o „nereformisanom“, „Miloševićevom“, „Koštuničinom“ i „Tadićevom“ sudstvu. Ako, pak, kojim slučajem, sud podlegne njihovom pritisku i amnestira vinovnika, e onda će NUNS i Miloš Vasić reći da se sudi „nezavisno“ i po „svetskim standardima“. Bez obzira na to što u tom istom „svetu“, tj. Americi i Evropi, ozbiljne novine ni u snu ne bi mogle da se pojave sa tekstom koji se služi takvim psovačkim rečnikom i takvim klevetama. A tamošnji bulevarski i žuti listovi koje se sličnim rečnikom zaista služe unapred znaju da će ih on i te kako koštati, jedino što kalkulišu da (li) će nakon plaćanja neizbežnih kazni zarada biti veća od štete. (Pa tako u bordovima ovakvih listova jedno od ključnih mesta pripada pravnim savetnicima i advokatima koji procenjuju verovatnu visinu kazne i savetuju da li da se sa nekim tekstovima ide ili ne.)

Iskreno ne verujem da su nam sudije gore nego ekonomisti, lekari, politikolozi, novinari, analitičari ili političari. U svakom slučaju, ne volim atmosferu hajke, niti kada se pojedinci ili institucije proglašavaju za dežurne krivce. Lično nisam oduševljen ni "starim" ni "novim" srpskim poretkom. Ne znam kakvo je danas stanje u pravosuđu, ali pretpostavljam da nije sjajno – baš kao što nije ni u državi i u većini drugih društvenih oblasti i institucija. Uostalom, za razliku od Danasovog kolumniste, ne volim da se petljam u stvari o kojima znam malo, ili ne znam ništa. Naravno da mi se ne sviđa kada se politika pod ovim ili onim izgovorom previše meša u sudstvo, iako sam svestan da se to, nažalost, često i gotovo svuda dešava. Ali mi se isto tako ne dopada ni kada razni neformalni centri moći zloupotrebljavaju svoju poziciju u javnosti i koriste medije za svoje lične ili interesne kampanje i obračune („Mi smemo sve – da vređamo, klevećemo iznosimo neistine – a nama ne sme niko ništa“). I prilično mi je svejedno da li se ova zloupotreba i ovo degradiranje osnovnih civilizacijskih standarda vrši u ime „nacionalnih“, građanskih“ ili „evropskih“ vrednosti. Ili je, pak, samo posledica loše karme, apstinencijalne krize ili delirijum tremensa.

Onome ko to spontano ne uviđa i ne podrazumeva, vrlo je teško objasniti zašto nije u redu da se po novinama javno psuje, kleveće i vređa. Baš kao što, pretpostavljam, kolegama iz uprave NUNS-a ne bi imalo smisla objašnjavati zašto je neumesno i neprimereno kada jedno profesionalno i nezavisno (srpsko!) novinarsko udruženje svoje nagrade za „istraživačko“, „slobodno“ i „nezavisno“ novinarstvo dodeljuje u američkoj ambasadi. (A bilo bi podjednako tragikomično i da se to činilo u ruskoj ili kineskoj).

Ali sve je to nebitno u ovoj konkretnoj stvari. Ovde se ne radi ni o kakvoj „visokoj“ politici, niti o nekom komplikovanom pravno-filozofskom čvoru, za čije rasplitanje su, tobože, potrebni čitavi simpozijumi i javna rasprava, već o elementarnim načelima profesionalizma, pristojnosti i odgovornosti za javnu reč. Sve ostalo je samo preventivno dizanje galame i pokušaj mućenja bistre vode, u cilju da se javnost zbuni, sud pokoleba, činjenice zabašure, zamene teze, a krivac proglasi za žrtvu – i obrnuto.

Načelno, zaista postoji jedna siva zona na granici ličnog autorskog komentara, činjeničnog stanja i političkog stava i ona može izazivati nedoumice i predstavljati izazov za etičku i pravnu teoriju i praksu. Ali, kao što rekoh, srećom – ili nažalost – ovo definitivno nije taj slučaj.

Kada vas neko doslovno godinama ne vadi iz usta, kada vas, neprestano, iz teksta u tekst naziva najpogrdnijim imenima i optužuje za sve i svašta, zaista vam ne treba simpozijum da biste utvrdili o čemu se radi. Nije reč ni o kakvim teško dokazivim tvrdnjama, niti aluzivno metaforičnom govoru koji bi zahtevao neku kompleksnu filozofsku i pravnu hermeneutiku, već o nizu najprizemnijih uvreda koje Svetislav Basara redovno koristi kada piše o onima sa kojima se politički ne slaže.

Ne radi se tu o, kako piše anonimni Danasov uvodničar, "oštrim komentarima" koje je na moj račun izrekao kolumnista Danasa, a na koje sam ja, eto, preosetljivo reagovao, već direktnim neistinama, optužbama i klevetama koje se u kontinuitetu godinama pojavljuju i ponavljaju. Ne radi se tu o "sučeljavanju stavova", a još manje o tome da smo Svetislav Basara i ja „reprezenti dva prilično udaljena pola u razumevanju srpskih nacionalnih i državnih interesa po pitanju Kosova i evropskih integracija“, kako to Danasov uvodničar kvaziobjektivistički pokušava da predstavi, već naprosto o tome da li sam, ili nisam činio to što mi Danasov kolumnista insinuira, i da li jesam ili nisam predmet višegodišnje kampanje javnog progona i uvreda koju, ne ulazim u to da li iz interesnih ili opsesivnih razloga, SB protiv mene neprestano i očigledno vodi.

„Različiti stavovi“!? „Oštri komentari“!? Neće biti. Različite stavove u pogledu razumevanja srpskih državnih i nacionalnih interesa ja imam u odnosu na, recimo, Teofila Pančića, Boška Jakšića, Milenka Markovića, Vladimira Todorića i druge koji su se povremeno javljali i sa mnom polemisali. Oštre komentare na račun mojih stavova po pitanju Kosova, evropskih integracija i drugih stvari pisali su i izricali, pored ostalih, i Vesna Pešić i Nebojša Krstić i Živorad Kovačević i Aleksandar Vučić i Čedomir Jovanović. To su osobe koje imaju neki politički stav ili uverenje, i koje su me zbog tog – svog ili mog – uverenja, kritikovale sa više ili manje dobrih razloga i argumenata. Nekada sam odgovarao, nekada ne. Nekada je to bilo više, a nekada manje plodna ili jalova rasprava. Ali nikada mi na pamet nije palo da ih tužim – pretpostavljam, baš kao ni njima mene.

No, kako da raspravljam o bilo čemu sa Svetislavom Basarom? Kako da raspravljam sa nekim za koga sam ja "skomračni Đorđe Vukadinović (Danas, 20.9.2009), "teoretičar zavere, propalica i lumpenintelektualac" (Danas, 22.9.2009), "režimska krpa", "beznačajni plaćenik", "vrišteći mediokritet", (Danas, 28.2.2008), "propagator malograđanske zatucanosti" (Danas, 16.11.2009), "šturmbanfirer dssovskih piskarala" (Danas, 13.3.2008) koji "beskrajno palamudi o bombardovanju i piše dojave protiv političkih protivnika" (Danas, 8.9.2009)? Pri svemu tome, obratite pažnju, ja SB-a uopšte nisam pominjao, niti mu odgovarao – što je verovatno kod osobe takvog mentalnog sklopa stvorilo utisak da je to što radi u redu, da mu ne mogu/neću/ne smem ništa i da može slobodno i još bešnje da nastavi i eskalira u tom pravcu.

Ja, u suštini, volim da raspravljam. Privatno i javno. S prijateljima, isto kao i slučajnim poznanicima, taksistima i prodavcima na zelenoj pijaci. Kompetentnima i nekompetentnima. S istomišljenicima i neistomišljenicima. Ali svaki dijalog ima i neke svoje podrazumevane pretpostavke. Kada sa nekim raspravljaš, stupaš sa njim u određeni odnos i priznaješ ga za, u principu, ravnopravnog i dostojnog sagovornika. Osnovna pretpostavka za raspravu sa nekim jeste da ima svoje mišljenje, da je tog mišljenja svestan i da koliko-toliko drži do njega. I da ga neće na prvom ćošku promeniti zbog sitnog interesa, pukog hira, ili čašice rakije.

Kako da raspravljate o bilo čemu sa osobom koja je u stanju da se u više navrata i u više nastavaka, sa najstrašnijim ličnim uvredama, okomi na kolegu Marinka Vučinića, jednog poštenog, časnog i vrednog čoveka, samo zato što je ovaj – obratite pažnju – bio dovoljno marljiv da pronađe, pročita i objavi nešto od „ranih radova“ Svetislava Basare u kojima se SB, pa, najblaže rečeno, prilično „udvorički“ (mada bi se, u skladu sa Basarinim vokabularom, za to dala pronaći i neka mnogo sočnija formulacija) odnosi prema Dobrici Ćosiću. Onom istom Dobrici Ćosiću kojeg će posle godinama Basara tako ružno napadati i čerečiti – sve dok se nije prešaltovao na NSPM i mene.

Kako da raspravljaš sa nekim ko, na primer, Vojislava Koštunicu iz teksta u tekst predstavlja kao srpsku verziju Adolfa Hitlera, ali mu to uopšte nije smetalo da iz Koštuničinih mrskih, klerofašističkih ruku primi imenovanje za ambasadora na sunčanom i prijateljskom Kipru? Niti mu je palo na pamet da tu ambasaduru, recimo, vrati, tj. naknadno podnese ostavku, u trenutku kada je shvatio o kakvom se zlikovcu radi. (Ili je to shvatio tek po isteku ambasadorskog mandata?)

Kako da ozbiljno raspravljaš sa čovekom koji se godinama najstrašnije obrušavao na nedeljnik NIN i NIN-ovu nagradu, dok ga je ova momoilazila, a onda, kada su mu nagradu konačno dali, za taj isti, „skomračni“, „retrogradni“, „Koštuničin“ i „kleronacionalistički“ NIN počeo da piše kolumnu? Tako su se barem kolege iz NIN-a spasile belaja, a pravdoljubivi SB nastavio da udara po Ćosiću i NSPM-u.

Lepo je to što se Danas zalaže za otvaranje rasprave o svim društvenim pitanjima i za sučeljavanje različitih mišljenja. Ali, kakvo je to sučeljavanje u kojem vi neistomišljenika uporno, iz teksta u tekst, zovete, recimo, "propalicom", „lopovom“, „podstrekačem nasilja“, izrugujete se njegovom izgledu i imenu i nadevate mu podsmešljive i uvredljive nadimke? I onda vas površne ili poluinformisane kolege pitaju i savetuju u stilu: „zašto mu ne odgovoriš“ (Kome da odgovorim? Na šta da odgovorim?), ili me pozivaju da dođem sa SB kod njih u emisiju „pa da to lepo raspravimo“. To je otprilike kao kada biste pred kamere pozivali silovatelja i njegovu žrtvu da malo „rasprave“ i „razmene mišljenje“. Kakvo je to odgovorno novinarstvo, kakva je to uređivačka politika i kakva je to "kultura dijaloga"?

Serija članaka koju Basara piše za Danas najčešće nije ništa drugo do serija najprizemnijih uvreda – ili jeftino ("palanačko") filozofiranje na opšte teme uz vrćenje par postmodernističkih fraza. Žalosno je da uredništvo Danasa, i pored prijateljskih upozorenja i molbi da upristoji rečnik svog autora, ništa nije preduzelo – ili nije bilo kadro – da se zaustavi zagađivanje prostora javnog mišljenja koje čini Svetislav Basara.

Jer to jeste sramno zagađivanje javnog prostora – mislim da su toga svesni i sami urednici Danasa, iako to, makar u ovom trenutku, verovatno neće biti skloni da javno priznaju. Ali svi oni koji to zagađivanje dopuštaju, ili oni koji u njemu uživaju, treba da znaju da su za to odgovorni gotovo kao i sam zagađivač. I da će đavo, pre ili kasnije, doći i po njih.

Nije ovde reč samo o – inače nesumnjivoj – ličnoj povređenosti i „duševnom bolu“, sa kojim se neumesno izruguju SB, Danasov uvodničar i autori NUNS-ovog saopštenja. Ovde je reč o nedopustivom legalizovanju i prećutnom legitimizovanju verbalne agresije i primitivizma, i pripuštanju u javni prostor psovačkog vokabulara i atmosfere bircuza „pokraj željezničke stanice“. Ovde je u pitanju skaredna degradacija same novinarske profesije, pa i osnovne funkcije javnog informisanja.

Kada se u nekom segmentu društva uporno i svesno krše ne samo elementarna pravila profesije, već i elementarna pravila građanske pristojnosti, kada svi apeli i pozivi na povratak razboritosti i pristojnosti ne daju nikakav rezultat, zar nije prirodno da se u pomoć pozovu pravo i pravda? Zbilja, šta drugo preostaje? Saučestvovanje u vlastitim mrcvarenju? Da se pravim kao da je to „sve OK“? Da trpim verbalno nasilje, u nadi da će nasilniku s vremenom da dosadi, i da će preći na novu žrtvu. Pa ja to ne volim da gledam ni na filmu. Nisam voleo, štaviše, osećao sam neku vrstu stida, i onda kada je nešto slično Rodićev Kurir radio Mlađanu Dinkiću. A sada bih, valjda, tu vrstu šikane i iživljavanja trebalo da trpim na svojoj koži, u ime, tobožnje, Danasove i NUNS-ove „slobode informisanja“ i Basarinog „umetničkog izraza“?!

Baš zato što sam cenio Danas, njegove urednike i čitaoce, i baš zato što sam čvrsti privrženik načela javnosti i demokratskog dijaloga, baš zato što sam demokratičan i "medijski senzibilan" ja sam, posle svega, odlučio da tužim SB-a i, kolateralno, Danas. Znam da ću zbog toga biti predmet dodatnog napada i ogovaranja dela medijske i političke čaršije. I znam da će pogođena interesno-politička grupa od toga pokušati da napravi kampanju i šou. Nimalo ne volim da se povlačim po sudovima i, kao što rekoh, nikada nisam nikoga tužio, a nije da se nije moglo naći povoda i nije da nisam bivao izložen velikim, ponekad i besmislenim napadima. Što se mene tiče, mislim da sam svoju privrženost javnom dijalogu i medijsku „senzitivnost“ tokom godina više nego dovoljno, tako reći, do mazohizma demonstrirao.

Ovim slučajem želim da pred srpskim pravosuđem i pred srpskom javnošću, „levom“ i „desnom“, „liberalnom“ i „konzervativnom“, „reformisanom“ ili „nereformisanom“, postavim pitanje da li politički i društveni život u Srbiji treba da bude takmičenje u maštovitosti kleveta, „duhovitih“ uvreda i psovki, ili takmičenje u iznošenju argumenata, vizija i predloga. Nemam iluzija da sve može biti savršeno, ali ne pristajem ni da se javni život shvata kao otvorena kanalizacija, po kojoj se tzv. „javne ličnosti“ valjaju i uzajamno blate. A sve pred očima publike koja, kao u kakvom džinovskom „rijalitiju“, pri pogledu na tako međusobno zamazane aktere delom hrani svoje najniže porive, a delom nalazi kakvu-takvu satisfakciju za sopstveni težak život i marginalizovani položaj.

Možda se pitate – zašto javni akteri u tome učestvuju, zašto to prihvataju i trpe? Ne znam. Neki verovatno u tome imaju debelog interesa. Neki, nije isključeno, u tom valjanju pomalo i egzibicionistički uživaju. Neki misle da je to nužno zlo – otprilike kao obilazak Srbije u vreme predizborne kampanje – da bi se postigao neki uspeh i ostvario neki cilj. A neki naprosto misle da tako, valjda, treba i mora, ćute i trpe teror, da slučajno ne ispadnu neprijatelji „slobode medija“ i da ne bi bili optuženi da su „retrogradni“ i „medijski nesenzibilni“.

Ja nemam skrivenih interesa, nimalo ne uživam u tome da se valjam u blatu i ne mislim da tako mora. I duboko verujem da takvi poput mene jesu – još uvek – većina, makar i ona tiha i pomalo zbunjena većina u ovom, kao i u svakom normalnom društvu. Zato sam i podneo ovu tužbu, svestan da će ona izazvati reakcije i posledice („i miris i ukus“) slične onima koje nastaju kad bacite kamen u ustajalu baru. Ali ako nakon ovoga barem neko ko hoće da, bilo po narudžbi, ili za sopstveno zadovoljstvo, bilo koga bez osnova vređa, kleveće i blati bar malo zastane i razmisli da li mu se to isplati smatraću da sam uspeo i da izlaganje ovoj neprijatnosti nije bilo uzaludno. Tada će i moj „bol“ – koji je, razume se, samo pravnička fraza i u svemu ovome najmanje bitan – biti mnogo manji.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner