Početna strana > Polemike > Poravnanje pravednosti
Polemike

Poravnanje pravednosti

PDF Štampa El. pošta
Jovan Nenadov   
ponedeljak, 21. jun 2010.

(Reagovanje na članak Zagorke Golubović „Poravnanje zločina“, koji je objavljen u NIN-u br. 3082 / 20.01. 2010)

U tekućoj diskusiji oko „slučaja Srebrenica“ i rezolucijama o njoj, učestvuje i profesorka Zagorka Golubović, sa tezom da je glavni problem u destruktivnoj težnji ka „poravnanju zločina“. Ta teza je, međutim, pogrešna. U pitanju je ustvari zahtev za „poravnanje pravednosti“ – da se svi zločini sankcionišu, srazmerno težini, ne zbog neke „simetrije“ ili opravdanja za sopstvena nedela, već zbog prirodnog ljudskog zahteva za pravdom.

Ceo članak je opterećen političko-ideološkim balastom, u crno-belim kontrastima (ništa između toga) i jakim rečima stigmatizacije – neka se „zna“ ko je ko. Pri takvim preterivanjima ima neizbežno i dosta nedoslednosti i nategnutih konstrukcija.

„A u nacionalističkoj perspektivi može se razgovarati samo o svim zločinima, kao da su svi isti i jednake težine, što najbrutalniji zločin, počinjen upravo u Srebrenici, osporava“, stoji već na početku članka. Ovde ništa nije tačno. Zahtev za razgovor o svim ratnim zločinima je pravo slobode mišljenja a ne ujdurma nacionalista. Niko ne tvrdi da su svi zločini isti i jednake težine već se zahteva da se svi zločini procesiraju i pravedno osude. Zahtev „da svako odgovara za svoje prestupe“ ne znači osporavanje Srebrenice.

Pozivanje na Vili Branta je deplasirano, pošto se radi o drugim okolnostima i drugim dimenzijama. Vili Brant je klekao pred spomenikom žrtava Jevreja u Varšavskom getu, tražeći oproštaj za ubistvo 3000000 poljskih Jevreja, koji Nemcima ništa nisu učinili.[1] U Bosni je vođen građanski rat (dugo vremena su ratovale sve tri etničke grupe između sebe) a ne jednostrani rat uništenja. Zoran Đinđić je još novembra 2000. godine izjavio, da „ne bih baš rekao da smo, kada se podvuče crta i napravi neki završni račun, mi (Srbi) neki krivci u svemu tome. Što se nas tiče, spremni smo da se u nekom „triju“ izvinimo jedni drugima ...“[2]. A predsednik Boris Tadić se izvinjavao decembra 2004. u Sarajevu[3], a juna 2007. u Hrvatskoj[4] za zločine koje su počinili njegovi sunarodnici, izjavljujući, pri tome, da bi „bio srećan da se neko izvini i srpskom narodu“. A od tih „nekih“ ni abera.

Priziva se u pomoć i Bruno Vekarić: „Poistovećivanja Srebrenice sa Bratuncem i drugim zločinima nad Srbima su obična zamena teza ... zato što naše izvinjenje za ono što se zove – naš zločin – ima smisla ... mi smo zločine nad našim narodom osudili ...“. Ovde je greška u postavci. Ne poistovećuje se (izjednačuju, čini se sve da budu iste veličine / jačine) Srebrenica sa zločinima nad Srbima u tom području, već se zahteva da se zločini nad Srbima „ne zaborave“, jer Srebrenica jula 1995. nije usamljena. Mi zločine nad našim narodom jesmo (donekle) osudili ali drugi nisu, a jednostrano izvinjenje ne vodi katarzi svih strana u sukobu. Traži se poravnanje - ne zločina već pravednosti u postupku.

Nategnutost argumentacije posebno je vidljiva u političko-ideološkoj pridici o „manipulaciji“: Podneskom dve rezolucije, da bi prošla rezolucija o Srebrenici, priznaje se, navodno, manipulacija javnim mnenjem, praveći takve „neprincipijelne“ kompromise zbog političkog rejtinga, „kojima se odlaže konfrontacija sa nacionalističkom ideologijom“. Ako se prave dve rezolucije, zato što se pretpostavlja da samo jedna ne može da prođe u skupštini, zašto bi takav normalni postupak palamentarizma bio „manipulacija“, svejedno koga? Takvi kompromisi se prave prvenstveno iz političkog pragmatizma a tek potom zbog političkog rejtinga. Šta je tu neprincipijelno?

Nije jasno šta se misli pod borbenim upozorenjem, da se ovakvim kompromisima „odlaže konfrontacija sa nacionalističkom ideologijom“. Parlamentarna većina u skupštitni protiv samo jedne Rezolucije proglašava se za nacionalističko-ideološku skupinu, što je mišljenje prof. Golubović ali nije jasno kako bi se uspešno sprovela tražena „konfrontacija“- ko bi bili njeni protagonisti i kakvi bi bili rezultati.

Uz diskvalifikaciju većine (nacionalistička ideologija, nacionalistička stihija, neonacistički pokreti...) i poziv „Stop nacionalizmu u ime demokratske budućnosti Srbije“, podstrekava se manjina, u tako iskonstruisanoj slici, da preuzme odluke u svoje ruke (kako, kojim putem?) i da nas vodi u „demokratsku budućnost“ (nekada su nas vodili u „svetlu budućnpost“).

„Nijedan državni organ, politička organizacija, grupa ili pojedinac, ne može prisvojiti suverenitet od građana, niti uspostaviti vlast mimo slobodno izražene volje građana“, kaže se u Ustavu Republike Srbije, (Član 2, drugi odeljak).

Gospođi Golubović i njenim istomišljenicima odgovarala bi jedna rezolucija ali isključiva – osuda zločina nad srebreničkim Muslimanima, jula 1995, i to okvalifikovana kao genocid. To, međutim, ne bi prošlo u Skupštini, a varijanta sa jednom Rezolucijom, sa integrisanom osudom i zločina nad Srbima u području Srebrenice, bila bi verovatno prihvaćena ali bi za „one druge“ bila gora od dve rezolucije.

Očigledno je da je težište u predmetnom članku kritika svakog pominjanja zločina nad Srbima u i oko Srebrenice, čak i u posebnoj rezoluciji, da bi „Srebrenica jula 1995“[5] ostala bez senke - onako kako to drugi zahtevaju. Oktobra 2009. predsednik Tadić  u intervjuu za nemački dnevnik Die Welt rekao je sledeće: „Na žalost, jedini sam predsednik koji se izvinio za zločine svoje zemlje i smatram da je zaista za žaljenje što su ostali predsednici propustili da se izvine za krvoprolića i užase, počinjene nad mojim narodom. Ulogu zločinca za Srbiju moram da odbijem. Bio je to građanski rat u kome su svi učestvovali. Svi se moramo odrediti prema našoj odgovornosti“.[6] Svi, bez izuzetaka.

(Skraćena verzija članka objavljena je u NIN-u br. 3084 od 04.02.2010)


[1] U Poljskoj je 1939. godine živelo 3 460 000 Jevreja. Od toga je rat preživelo oko 300000 do 500000, ostali su uništeni u logorima Aušvis, Treblinka, Majdanek, Belžec, Sobibor i Čelmo. U varšavkom getu bilo je 380000 Jevreja, od kojih je, počevši od jula 1942, u roku od 52 dana oko 300000 transportovano u logor Treblinka. Ostatak je likvidiran (preko 56000) u geto-ustanku , od 09.aprila do 16. maja 1943. Polnische Juden im Zweiten Weltkrieg (Poljski Jevreji u Drugom svetskom ratu), www.google.ch, sa obimnom bibiografijom. Vili Brand, predseddnik vlade (tadašnje) Zapadne Nemačke, kleknuo je pred navedenim spomenikom prilikom službene posete Varšavi, 12. marta 1970. godine.

[2] „SRJ ne treba nikom da se izvinjava“, izjava Zorana Đinđića za riječki Novi list. Beta, Rijeka, 23. nov. 2000.

[3] Senad Pećanin: Četnici nisu fašisti (naslov novinara). Intervju predsednika Tadića za sarajevski nedeljnik BH Dani (br. 391 / 10.12.2004), tokom zvanične posete BiH, 06.12.2004. „Izvinjavam se svima protiv kojih je počinjen zločin u ime srpskog naroda“. Pri čemu je dodao, da zločine zbog kojih se on izvinjava u ime srpskog naroda „nije počinio srpski narod, nego pojedinci, zbog čega je nemoguće optuživati jedan narod“ (komentar: Mile Stojić „Izvinjenje“, Riječ u Fokusu).

[4] „Svim građanima Hrvatske i svim pripadnicima hrvatskog naroda koje su učinili nesrećnim pripadnici mog naroda, upućujem izvinjenje i preuzimam za to odgovornost“, izjavio je predsednik Tadić u specijalnom intervjuu za emisiju „Nedeljom u dva“ Hrvatske televizije. (Beta, Zagreb, 23.juna 2007).

[5] Srebrenicajula 1995“ bioje,iostao, događajpropagandnopredimenzionirandabiseopravdalivojniipolitčkiciljevi: bombardovanje,položajavojskeRepublike, „Oluja“, Nato-napadi zbog Kosova i diplomatski pritisci do današnjih dana. O raskoraku između činjenica i onoga šta se sve piše i govori više niko ne vodi računa.

O „genocidu“ se govori bez pratećih pojava i bez neophodnih objašnjenja. A taj “genoci“je čudan, jedinstven u istoriji: izdvojeni su svi vojno nesposobni (žene, deca i stariji), njih preko 33 000 prebačeno je u Tuzlu, većim delom kamionima, a oko 800 odraslih, prebeglih za Srbiju, prihvaćeni su i kasnije su otišli u inostranstvo. Ovaj „genocid“ osporavaju ne samo mnogi stručnjaci za međunarodno pravo već i sudija Tribunala, Hristof Flige (ChristophFlügge, intervju, „EinSiegfürdieGerechtigkeit“, DerSpiegel, Hamburg, 06.07.2009). Po zahtevu naših „dušebrižnika“, taj „genocid“ bi, neopran, trebalo da uđe u Rezoluciju i u našu istoriju.

Za zločine u Srebrenici osuđeno je ili su pod suđenjem u Hagu 16 Srba, sa muslimanske strane – niko. I Naser Orić je oslobođen, pošto „nije bilo moguće“ da se dokaže ono što je on počinio kao ni komandna odgovornost za ono što su činili njegovi ljudi – kaže Hag.

Manipuliše se i s brojem stradalih Srebreničana: od 7 do 10 hiljada (svako prema svome „gustu“) i svi se (nestali / poginuli / ubijeni) proglašavaju za pobijene (bestijalno, ne praveći razliku u godinama), „nevine (i nenaoružane) civile“ - vojska 28. divizije Armije BiH se ni ne spominje.

Prava „perla“ soficizma je tretiranje Izveštaja Komisije RS o 7 806 imena, lica koja su prijavljena kao nestala od 10. do 19. Jula 1945. Taj broj se u celini prekrštava u ubijene, kako je to, eto, Vlada RS „priznala“. (U redakcijskom komentaru Danas-a o navedenom Izveštaju (12.11.2004,) nalazi se podatak o „srebreničkom masakru u kojem je zverski ubijeno više od sedam hiljada ljudi“. A nedavno je (Politika, 28.10.2010) Boško Jakšić pisao da je Vlada RS priznala taj broj ubijenih a Srbija još uvek ćuti). Istovremeno nas ti kvazi- evropejci pozivaju na prihvatanje istine - njihove - o Srebrenici, bez koje nema ni katarze ni ulaska u Evropu.

[6] BorisTadić: Srbi nisu zločinci, bio je to graćanski rat. Intervju nemačkom dnevniku Die Welt, Berlin. SEEbiz / Tanjug, 17.10.2009.