Mali i sredovečni vuk, ili kako se postaje "prvo pero" sarajevskih magazina

(Press RS)

“Kao dječak od 9 godina bio sam svjedok zastrašivanja i maltretiranja vlastite porodice, kojoj je kao i mnogim komšijama i prijateljima “pogrešne” etničke pripadnosti jasno stavljeno do znanja, da su, unatoč deklarativnim zalaganjima za multietničnost, u novom sistemu nepoželjni, ili, u najboljem slučaju, građani drugog reda ... I to je jedna od mnogih tabu tema o kojoj će se u Sarajevu svakako morati ozbiljnije raspravljati kada za to sazriju politički uslovi, jer to svakako još uvijek nisu ... Nepobitno je da i Sarajevo krije mnoge mračne tajne.”

Ovim riječima je Vuk Bačanović, zamjenik glodura sarajevskog nedeljnika “Dani”, stidljivo potvrdio navode iz moga intervjua sarajevskom “Oslobođenju” od 13. jula o.g. “da su Srbi u ratnom Sarajevu istjerivani sa posla i iz stanova, pljačkani i zatvarani, prebijani i ubijani”. Kažem “stidljivo” jer u nastavku svog komentara na moj intervju “hvata ravnotežu” tako što me optužuje zbog poštovanja koje sam izrazio prema predratnim uglednim sarajevskim srpskim intelektualcima, poput Ekmečića, Leovca i dr. “Oni su”, kako veli on, ”nesumnjivo saučestvovali u sprovođenju masovnih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti ...”

Milorada Ekmečića je, međutim, već početkom rata, prilikom upada Zelenih beretki u njegov stan na Breki, Ćelo tako teško ozlijedio da je hitno prevezen na operaciju u Beograd, gdje je nakon oporavka nastavio da živi i radi kao profesor. Slavko Leovac je nedugo kasnije krenuo istim putem nakon što je tri dana, zajedno sa suprugom, držan u privatnom zatvoru u podrumu hotela “Zagreb”. Tada je Vuk bio mali pa nije znao da se nasilje nad Srbima u Sarajevu događalo i izvan kruga njegove uže porodice. I to i do danas za njega predstavlja “mračnu tajnu koju krije Sarajevo”, jer “još nisu sazreli politički uslovi da se o tome ozbiljno progovori”. Ali zato se Vuk, pošto je u međuvremenu stasao u novinara i urednika Dana, sada prisjetio: dok je on kao dijete u sarajevskom stanu drhtao zbog upada “ćela”, profesori Ekmečić i Leovac su u beogradskom izbjeglištvu “nesumnjivo saučestvovali u sprovođenju masovnih zločina”.

Za takve klevete za koje bi se u svakoj pravnoj državi i autor teksta i odgovorni urednik našli na sudu, a novina bankrotirala zbog visoke odšetete, i Vuk i njegova v.d. šefica DŽenana, očito misle da nema šta da se čeka jer su “politički uslovi” da se Srbi ne samo maltretiraju nego i kleveću u Sarajevu “sazreli” još početkom 90-ih. Možda ove antisrpske izmišljotine treba Vuku ipak oprostiti kao cijenu koju je morao da plati da bi javno progovorio o svojim antimuslimanskim traumama iz djetinjstva i o političkoj nezrelosti muslimanskog Sarajeva da se suoči sa svojim “mračnim tajnama”. Šta ćemo, međutim, sa neprijatnim događajima koji nisu ni prošlost, ni tajna ...

“Zašto Babići zauvek odlaze iz rodnog Sarajeva”, glasi naslov reportaže dopisnika beogradske “Politike” sa lica mjesta (16. juli o.g.). Gordan Babić, koji sa suprugom i troje djece živi u sarajevskom naselju Grbavica, odlučio je da napusti rodni grad. U njega se bio vratio 2003, poslije desetogodišnjeg izbjeglištva, a sada odlazi definitivno. Čašu je prelilo reagovanje sredine na njegov protest na lokalnom radiju protiv antisrpske indoktrinacije osnovaca. “Ne mogu više da podnesem svakodnevno maltretiranje, zastrašivanje, privođenje u policiju. Ako imate išta srpsko, u Sarajevu ste i 17 godina poslije rata, automatski građanin drugog, trećeg reda, ili ste neka peta kolona. Zauvijek odlazimo jer sam zabrinut za bezbjednost moje tri ćerke. Nemamo povjerenje u vlast i policiju u federalnom Sarajevu. Naše iskustvo potvrđuje da za Srbe nema mjesta u Sarajevu i da u gradu ne vlada multietničnost već mržnja prema drugom i drugačijem”, objasnio je Babić svoju odluku.

Babić očigledno nije umio da, kao Bačanović, uz malo kritike muslimansko - bošnjačkog šovinizma doda malo više srpskog autošovinizma. Zato je Gordan morao da napusti Sarajevo, dok je Vuk postao prvo pero vodećeg sarajevskog političkog magazina.

A onda meni prigovara što konstatujem “da u Banjaluci danas živi manje Bošnjaka i Hrvata, zato što i u Sarajevu i Mostaru gotovo i nema Srba”, jer tako, navodno, pristajem “uz jedan monstruozan koncept.” Da li je možda trebalo da kažem da u srednjovjekovnoj Bosni nije uopšte bilo muslimana, da su Srbi između dva svjetska rata bili većina u BiH i da bi monstrtuozne posljedice turske okupacije, austrougarske aneksije i endehazijskog genocida trebalo konačno otkloniti, odnosno vratiti prethodno stanje? Ili da, kako to vole u Sarajevu, kažem da je monstruozno što se Bošnjaci i Hrvati ne vraćaju u Banjaluku, ali da prećutim da Srbi još uvijek odlaze iz Sarajeva?

Vuk je, iako tada još mali, dobro shvatio da je njegova porodica tokom rata bila “zastrašivana i maltretirana baš kao srpska, unatoč dekarativnom zalaganju SDA vlasti za multietničnost”. A sada se kao već odrastao naivno pita: “Zašto jednoetničke stranke ne mogu da grade multietničke države?” Evo, da mu pomognem, ako mu zaista treba: zato što se ipak nije našla kritična masa toliko blesavih ni Srba ni Hrvata da povjeruju da se SDA, SDP, SBiH i sl. iskreno zalažu za multietničku državu, tim prije što ni Alija, Haris, Zlatko i dr., u svojoj praktičnoj politici nisu ni krili da hoće BiH kao isključivo svoju nacionalnu državu. I da mu dodam: ima tu među preostalim Srbima i sredovječnih vukova kojima je sve to jasno, ali su se još kao vučići među “sarajevskom rajom” izvještili da se prave nevješti - iz egzistencijalne nužde, lokalpatriotizma, konformizma, aptraktnog idealizma, oportunizma ili koristoljublja. Mogu da to shvatim kao jedini izlaz ili individualni izbor, ali treba da imaju na umu da komšije to dobro prepoznaju i da im iza leđa šapuću: “Ma svi su oni isti ... Nije im nikad vjerovati ...”