Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Zaštita dece ili „vršnjačko nasilje“ nad roditeljima?
Kulturna politika

Zaštita dece ili „vršnjačko nasilje“ nad roditeljima?

PDF Štampa El. pošta
Milan Škulić, Nenad Ilić, Slavoljub Saša Đurđić   
nedelja, 29. januar 2012.

Da „batina“ nikako nije iz raja izašla, te da je došlo vreme da se definitivno otera u pakao, poslednjih meseci redovno slušamo od kreatora i promotera novog zakona o pravima deteta. Naime, ovim zakonom je predviđeno da svaka upotreba telesne kazne od strane roditelja, pa i one najblaže, bude potpuno zabranjena i proglašena zlostavljanjem. Da li je reč o dobroj ideji ili o još jednoj loše promišljenoj meri koja će promašiti cilj i izazvati još veće rasulo u savremenoj porodici? Da li se porodični odnosi mogu „popravljati“ beskonačnim normiranjem svih pojedinosti odnosa odraslih i dece, i da li roditelje koji povremeno udare dete zaista treba „prevaspitavati“? 

U prilog javnoj raspravi o prednacrtu zakona, koja je toku, za NSPM o ovoj temi govore dr. Milan Škulić, profesor Pravnog fakulteta BU, psihijatar dr sci. med Slavoljub Saša Đurđić, i đakon Nenad Ilić: 

Milan Škulić: Sumorna je istina da se svake godine smanjujemo za po jedan grad srednje veličine. U Srbiji je nažalost sve manje dece, a sve je više priče o dobrobiti dece, dečjim pravima i brizi države za decu i njihove roditelje. Ponovo je aktuelizovana ideja o apsolutnoj zabrani svakog telesnog kažnjavanja dece, sada u jednoj blažoj formi, tako da se ipak ne pominje ranije najavljeno kriminalizovanje takvog roditeljskog vaspitnog stila. Dakle, ne bi svaki šamar ili „laki“ udarac po debelom mesu bio krivično delo, ali bi takav čin predstavljao kršenje porodičnopravnih normi, što bi onda grešnog roditelja potencijalno moglo izložiti intervenciji nadležnih socijalnih službi i čitavom nizu ozbiljnih neprijatnosti.

Ne mogu se poistovetiti termini „svako telesno kažnjavanje“ i „nasilje“. U Srbiji je i sada bilo koji oblik nasilja učinjenog prema detetu, kako od strane roditelja, tako i bilo kojeg drugog lica, striktno sankcionisan i to ne samo normama porodičnog zakonodavstva, već pre svega pravilima krivičnog prava, odnosno čitavim nizom inkriminacija, kao što su teška telesna povreda, zlostavljanje i mučenje. Ako roditelj postupa nasilnički prema detetu, što bi bio slučaj i onda kada je njegova jedina vaspitna metoda telesno kažnjavanje ili ako dete brutalno telesno sankcioniše, onda bi on učinio krivično delo nasilja u porodici, a u nekim slučajevima bi se radilo o zapuštanju i zlostavljanju maloletnog lica. 

Nenad Ilić: Deluje mi kao jedan u nizu nespretnih i skorojevićkih pokušaja upodobljavanja srpskog naroda nasumice izabranim modernim kulturnim modelima sa zapada ili severozapada. Niko normalan ne zagovara da se deca tuku, ali zabrana i proglašavanje vaspitne pljuske zlostavljanjem – to je stvarno previše. Pošto Titovi pioniri nisu bili dovoljno aktivni u prijavljivanju roditelja, novi pioniri treba da budu odaniji novoj ideologiji i od Staljinovih pionira komunizmu. Uskoro bi trebalo da slede obrazovni paketi u kojima se deca oslobađaju potencijalne griže savesti što su prijavili svoje roditelje vlastima. 

Slavoljub Saša Đurđić: Mislim da treba razlikovati fizičko zlostavljanje dece od retkog, a blagog fizičkog kažnjavanja deteta. Apsolutno nije tačno da "nasilje rađa nasilje" pa roditelji koji udare dete stvaraju budućeg nasilnika. Sukob između roditelja, verbalna i fizička agresija između njih, kao i neopravdana verbalna i fizička agresija nad decom doprinose rađanju agresije kod dece. 

Statistike govore da u Srbiji većina roditelja telesno kažnjava decu. Oni koji učestvuju u donošenju ovog zakona i oni koji ga podržavaju, tvrde da se uglavnom radi o pukom iskaljivanju besa, pražnjenju frustracija roditelja, jer „onaj ko udari dete ne može da ga voli“. Čini se da danas sve više u medijima figurura roditelj kao "negativac" i "zlostavljač" sopstvene dece. Poručuje nam se da smo većinom loši ljudi i loši roditelji, te da je hitno potrebno prevaspitati populaciju. Može li se zakonima “uterati” ljubav u roditelje? 

Milan Škulić: Svakako ne može biti 70% roditelja smatrano zlostavljačima. To je opasna glupost onih koji plasiraju takve podatke, a bilo je i ranije sličnih primera, kao kada su na primer, neke NVO navodile da je u Srbiji svako treće dete žrtva incesta…

Kao što je već objašnjeno, svaki iole teži telesni nasrtaj roditelja na dete je i sada zabranjen, jer bi to predstavljalo krivično delo, poput na primer, teške telesne povrede, nasilja u porodici mučenja i zlostavljanja itd. Šta bi se onda postiglo dodatnom zabranom baš svakog telesnog kažnjavanja dece? Ništa posebno, osim što bi to bila nova kompromitacija našeg pravnog sistema, uz stvaranje brojnih mogućnosti za teške zloupotrebe. U najvećem broju slučajeva bi se radilo o „goloj“ normi, jer je teško poverovati da bi većina roditelja koji povremeno lako telesno sankcionišu svoje dete, naprasno promenila takvu praksu, slepo poštujući novo i „napredno“ zakonsko rešenje. 

Kada najveći broj građana neki zakon ne poštuje, onda je problem u zakonu, a ne u građanima. To ipak, ne znači da neki „grešnici“ i tada ne bi odgovarali, ali bi takva „pravda“ bila potpuno arbitrarna, jer bi zavisila od stepena „entuzijazma“ službenika nadležnih centara za socijalni rad ili još gore, od nekih drugih okolnosti, poput na primer, argumenata zavađenih stranaka u parnici za razvod braka, brižnosti „dobro obaveštenih komšija“, koji ne mogu da „zatvore oči“ pred „nasiljem“ i sl.

Svojevremeno, kada sam pre nekoliko godina reagovao jednim tekstom u Politici na tadašnju još goru ideju, po kojoj bi se svako telesno kažnjavanje dece od strane roditelja smatralo krivičnim delom, pisao sam i o važnosti mentaliteta u ovakvim stvarima. Tada sam objašnjavao da u uporednom pravu takva rešenja postoje u nekim skandinavskim državama, dok većina evropskih država ima slična zakonska rešenja, kao što je to i sada kod nas, mada, istini za volju, ni mnoge inače veoma napredne pravne države, poput Nemačke, uopšte u svom zakonodavstvu nemaju krivično delo nasilja u porodici. Iako mnogi savremeni pravni sistemi ne odobravaju telesno kažnjavanje dece, oni u tom pogledu ispoljavaju izvesnu meru nužne tolerancije, pa ako roditelj „ne pretera“, on time što je svoje dete „lako“ udario po stražnjici, ili ga povukao za uvo, po pravilu, ipak ne čini bilo kakav delikt. U tom je pogledu veoma važan i dominantan nacionalni mentalitet, pa se tako, na primer, u skandinavskim državama relativno često događalo da za takve delikte odgovaraju „gastarbajteri“, nenaviknuti na „nov svet“ i njegova pravila, te se događalo da im se deca oduzimaju i smeštaju u druge porodice, što je po pravilu bilo veoma traumatično ne samo za roditelje već i za takvu decu, koja uglavnom nisu bila presrećna zbog takve „državne brige“ za njihovo dobro.

Slavoljub Saša Đurđić: Nije svaka fizička kazna zlostavljanje dece. Modeliranje kriminogenih osoba kao kontroverznih, uspešnih biznismena i agresivnih kriminogenih osoba kao žestokih momaka, koji imaju puno para, luksuzne automobile i lepe devojke izuzetno utiče na razvoj agresivnog i kriminogenog ponašanja mladih. Efekti ovakvog proglašavanja roditelja zlostavljačima su štetni, pogrešni i mogu da doprinesu daljem širenju agresije među mladima. A to proističe iz nesprečavanja agresivnog ponašanja mladih na početku njihove formativne faze. Zlostavljanje je udaranje dece bez razloga, šamaranje, brutalna fizička kazna i brutalni verbalni komentari, a ne to ako posle više opomena dete uradi ponovo istovetnu stvar koja može da mu šteti a za to dobije udarac ili jedan ili dva puta varijače po zadnjici. Roditelj treba da štiti dete na svaki mogući način, modelirajući neagresivno ponašanje i istovremeno ne odobravajući i kažnjavajući agresivno ponašanje svog deteta.

Nenad Ilić: A šta je s onim dečjim „ko se bije, taj se voli“. Na to smo zaboravili. Forsiranje tolerancije moglo bi da nas dovede do potpune nezainteresovanosti za druge, u svakom slučaju do hlađenja, kvarenja bliskosti i uspostavljanje nove kulturne distance između pojedinaca. Normalnog roditelja batine bole makar podjednako kao dete koje je upravo dobilo po turu. Godinama su nas američki filmovi preparirali za ozbiljnu prismotru porodice prikazujući sva moguća porodična izvitoperenja. A onda su se i na naslovnim stranama domaće žute štampe pojavili zlokobni likovi očeva, majki, ali čak i deda i baba silovatelja i mučitelja. Kreatori novog društva delom su neodgovorni, delom naivni, a delom amoralni. Oni dobronamerniji imaju ideju o slobodi pojedinca koju će mu darovati nevladine organizacije u saradnji sa vlašću. Kao da se sloboda može poklanjati. Naravno, sloboda se mučno stiče, ali o tome danas nije moderno pričati. Sve je tako lako, fali samo po neki zakon. U svakom slučaju pojedinca treba osloboditi svih čvrstih veza i rasturiti sve čvrste zajednice, kako bi lakše baratali statističkom jedinkom tako pogodnom za planiranja proizvodnje i potrošnje na širokom nivou. Porodica je na tom putu prva na udaru (uz male nacije i verske zajednice naravno).

Bilo kako bilo, vesti koje su ranije, u normalnija vremena, tavorile na dnu desete ili osamnaeste strane u novinama, u crnoj hronici koja se nije prelivala na celukopno izveštavanje o danu kome je dosta zla svojega, dobile su počasna mesta, i ogromne naslove. Svi smo postali spremni na sve vidove boleštine, to jest i te kako smo informisani o tome šta sve može da se desi u stanu do našeg. Bez pravog učestvovanja u životu drugog, pristajući na novi zakon ipak možemo imati satisfakciju da činimo nešto dobro – zaboga, ograničavamo zlo. Na to otprilike računaju predlagači zakona. Naravno da je regulisanje ljubavi putem zakona apsurdna ideja, ali bojim se da to i nije cilj onih najinformisanijih. 

U javnosti se stalno ponavlja kako je naša dužnost i obaveza prema konvenciji UN o pravima deteta da usvojimo ovaj zakon. Međutim, u konvenciji postoje samo određene neobavezujuće preporuke?

Milan Škulić: Ne samo da u toj konvenciji postoji niz ne sasvim jasnih preporuka, već Konvencija uopšte ne sadrži zabranu svakog, tj. bilo kojeg oblika telesnog kažnjavanja dece. Naime, Konvencija zabranjuje nasilje prema deci, ali to ni kod nas naravno, nikada nije bilo sporno, a već je objašnjeno da ni u kom slučaju, nasilje i izvesni oblici telesnog disciplinovanja, nisu sinonimi. Ako bismo smatrali da Konvencija o pravima deteta zabranjuje baš svako telesno kažnjavanje dece, to bi onda značilo da te odredbe krši najveći broj država, a to svakako, nije slučaj. Naprotiv, daleko je veći broj država koje su pristupile ovoj konvenciji, a koje nemaju takvu vrstu zabrane u svom zakonodavstvu. 

I inače se ova konvencija u praksi često pogrešno tumači, pa i zloupotrebljava. Na primer, pre nekoliko nedelja je ministar zdravlja u Dnevniku RTS-a, obrazlažući odredbu jednog zakona koji se tiče zaštite zdravlja, a po kojoj maloletno dete koje je navršilo 15 godina, može zahtevati od lekara, da od svih, pa i od samih roditelja deteta, čuva kao tajnu podatke o zdravstvenom stanju maloletnika, naveo da svi oni koji napadaju takvu odredbu (a to je verovatno većina građana Srbije, koji su roditelji), treba samo da pogledaju Konvenciju o pravima deteta, koja navodno proklamuje tako nešto. U pitanju je neistina, jer takvo pravilo ne postoji ni u jednoj jedinoj odredbi Konvencije o pravima deteta. 

S druge strane, na decu se gleda da savršeno dobra, bezgrešna stvorenja, koja su žrtve zlih odraslih? Svako nametanje volje roditelja tumači se kao “iživljavanje nad slabijim”. Tvrdi se da kada se dete gaji sa ljubavlju i pažnjom, onda disciplinovanje nije ni potrebno jer se dete vaspitava samo? Da li je zapravo svaki roditelj, koji dođe u situaciju da mora da upotrebi “nasilje” (i najmanji udarac) prema detetu, dotle stigao lošim roditeljstvom? Može li se roditeljski autoritet do kraja izgraditi bez ikakve mogućosti upotrebe telesne kazne? Da li je uvek moguće konstrolisati decu na nenasilan način?

Slavoljub Saša Đurđić: Ne znam odgovor! Može se izgraditi autoritet i bez toga. Autoritet roditelja stiče se doslednim i principijelnim ponašanjem prema detetu. Kada se dete kritikuje, ne kritikuje se dete nego ponašanje koje nije adekvatno, a takođe se hvale obrasci ponašanja koji su psihosocijalno prihvatljivi. Kazna treba prvenstveno da podrazumeva uskraćivanje nagrade posle neprikladnog ponašanja deteta, a kao poslednja instanca je fizičko kažnjavanje u slučajevima kada dete posle višestrukog upozorenja nastavlja sa oblicima ponašanja koji mogu da ugroze samo dete, ili drugu decu. Decu ne treba nikako tući u afektu niti ventilirati svoje frustracije nad njima. Sve drugo je psihologiziranje, osoba izgubljenih u apstrakcijama, a bez dodira sa realnošću. 

Nenad Ilić: Tu se već radi o korenu nastavka utopističkih projekata modernog doba. Čovek bi pomislio da su naučna traganja ali i sve ono što se dešavalo u prošlom veku učinila da pojmovi kao što su „plemeniti divljak“ ili „neiskvareno dete“ budu stavljeni u debele zagrade. Želja moćnika da srede svet po svojoj želji nije prestala i zato su im potrebna vrata ka primamljivim i umirujućim utopijama. Crkva čuva znanje o tome da je čovek time što je postao smrtan postao i grešan. Smrtnost i potisnut ili nepotisnut strah od smrti dovode do toga da čovek u manjoj ili većoj meri greši. Od malih nogu i deca su izložena silama koje ugrožavaju njihovu dobrotu i slobodu, a te sile nisu isključivo društvenog porekla kao što su to govorili Marks, Frojd i ostali. 

Nisam siguran da „civilizovani“ roditelj koji iz „ideoloških“ razloga izbegava da ponekad šljepi svoje dete kad reči više ne pomažu, pokazuje više ljubavi od majke ili oca koji se iskidaju sa nekim bujnijim detetom. Nisu svi isti. Nisu sva deca ista. Ponekad u galami, vikanju, povremenim batinama ima više ljubavi nego u lažno nasmešenim objašnjenjima odraslih koji sputavajući gnev emituju zbunjujuće poruke deci koja su bliža intuiciji nego racionalnoj komunikaciji. Ili još gore – ima roditelja kojima nove ideje odgovaraju jer im je tako lakše. Pusti dete da se razmazi, upropasti, ali će me makar ostaviti na miru, da se malo odmorim od posla, svako treba da živi svoj život a sve je tako relativno... 

Civilizaciji u kojoj živimo kao da odgovara široka infantilizacija njenih pripadnika. Lakše je upravljati (manipulisati) nedoraslim osobama koje ne sagledavaju „Big picture“. Borba sa strahom, nadilaženje patnje, suočavanje sa sopstvenom odgovornošću – sve to su neizbežni koraci na putu sazrevanja i ostvarivanja punoće ličnosti. To je tema za ozbiljnu razradu, ali ono što je jasno na prvi pogled: dete kojemu se previše ugađa, kome se po svaku cenu stvara oaza bezbrižnosti i koje sistematski biva štićeno od raznih neprijatnih emocija – ne želi da odraste. Zašto bi to i poželelo kad mu je sve potaman upravo kao detetu. Puna su usta priče o ljudskim pravima, posebno o pravima dece, a o odgovornosti i obavezama se ne priča mnogo. One nas zaskoče nespremne, i naravno zarobe nas. Učine nas robovima. Ima ko upravlja i određuje odgovornosti i obaveze, što svi da se bave tim mučnim poslom. Naravno da mi pada na pamet „Veliki inkvizitor“ Dostojevskog. 

Država ulazi u porodičnu sferu sa dobrim namerama i sigurno je da postoje deca koju je zaista potrebno zaštititi od svojih roditelja. Šta, međutim, mogu biti loše posledice? Stiče se utisak da samo idemo ka sve normiranijem odnosu roditelja i dece, gde forma (od oblika kazne, do intenziteta glasa kojim se recimo grdi dete) postaje ta koja je suštinska u tom odnosu. Čini se da bi neki dobro isprogramiran, savršeno taktičan, sabran i tolerantan robot, bez ikakvih ljuskih slabosti - bio taj idealan roditelj kome država teži? 

Nenad Ilić: Naravno. Za državu je najbolja jedinka ona sa najmanjim stepenom istinske autonomije, maksimalno prilagođena normama. Statistička jedinka. Onaj ¾ čovek ili jedan i po, koji se povremeno nespretno pominje u sociološkim analizama određenih pojava. Kada ekonomija u potpunosti zavlada društvenim životom kao danas, sve sem korisnosti, platežne moći, i uopšte merivih osobina je čist višak. Jedna od merivih osobina je i stepen (ne)pravljenja bilo kakvih problema. Sve je to neka naivna pedagogija. Kao da ljudi iz generacije u generaciju ne stiču nikakvo iskustvo. Nisu ista vremena kao nekad i sigurno je da fizičko kažnjavanje danas ne treba i ne mora da ima onakvo mesto u vaspitanju kao nekada. S druge strane, potpuno je sumnjiva eksperimentalna teza da nenasilje rađa nenasilje. Uzroci pogrešnog ponašanja i nasilja obično su dublji od puke reakcije. Još pre nego što sam dobio decu imao sam na nekim primerima mojih prijatelja i poznanika prilike da se uverim da baš preterano insistiranje na nenasilju može kao odgovor da izazove nasilje. Dete može da oseti kako mu se izmiču granice u okviru kojih odrasta i to može da izazove paniku i agresiju, nasilje. Ponekad „ideološko“ obrazovanje sa zabranom bilo kakve telesne kazne može da dovede do emotivne distance umesto da dete izraste u osobu punu ljubavi. Naravno govorim o povremenim i blagim, više simboličnim oblicima telesnog kažnjavanja. Ponekad nije loše da dete koje zapadne u nerazumnu razdražljivost dobije lagano po turu. Uvredi se, rasplače, ali shvati da se pogrešno ponaša u vrednosnom sistemu njegovih roditelja što mu se rečima nije moglo objasniti. Kako raste, ono će uvek moći da prihvati ili odbaci taj ponuđeni, ponekad i nametani vrednosti sistem. Kad se vrednosni sistem nameće spolja, pa i povremenim blagim telesnim kaznama, slobodniji smo da ga prihvatimo ili odbacimo nego kad se radi o metodima suptilne psihološke manipulacije roditelja koji su sami sebi zapovedili da ne viču ili eto čak i „dižu ruku“ na svoje dete. I još nešto – niko od nas nije isključivo razumno biće koje se da argumentima ubediti u korisnost nekih pravila. Deca su to još manje. Ponekad u ćuški ima više ljubavi nego u kaznenom ignorisanju ili manipulaciji nametanjem detetu osećanja krivice. 

Slavoljub Saša Đurđić: Posledice su, prema meni, dalji razvoj kriminala među mladima. Međutim, posledice razvoja kriminala među mladima su takođe i blage kazne za kriminogena dela.

Milan Škulić: Dete je „otac čoveka“. Ako se dete odgaja u atmosferi ljubavi i pažnje, veće su šanse da izraste u dobrog i uspešnog čoveka. Obrnuto, ako je dete žrtva nasilja, čovek koji iz njega nastane će svakako imati velike probleme. Ali nije svako telesno kažnjavanje dece, apriorno i nasilje, niti je nasilnik svaki roditelj koji voli svoje dete, brižno se stara o njemu, ali povremeno u vaspitne svrhe i u izuzetnim okolnostima primeni i neki donekle oštriji vaspitni metod. 

Ako bi svako telesno kažnjavanje dece postalo delikt roditelja (bilo u drastičnom obliku kao krivično delo, bilo kao što se sada predlaže, kao oblik kršenja porodičnih obaveza), onda bi se jedan veliki broj srpskih roditelja neminovno našao "s druge strane zakona", a njima bi, konačno, deca mogla biti i oduzimana, te smeštana u domove i u druge porodice. Teško je zamisliti da bi neko dete, pa makar ga njegov roditelj (naravno, ako to spada u objašnjenu kategoriju „roditeljskog vaspitnog stila“) i telesno kažnjavao, bilo zadovoljno da se nađe u drugoj porodici ili u nekakvom domu. 

Nije sporno da „batina ipak nije izašla iz raja“ ili da je ona, možda, iz raja „prognana“, jer je loša. Nije u redu da se telesno kažnjavaju ni domaće životinje, a kamoli deca, ali realnost je da veliki broj roditelja primenjuje neke relativno blage oblike telesnog kažnjavanja svoje dece, a da to i sama deca prihvataju kao deo određenih porodičnih „pravila igre“. S druge strane, ima roditelja koji nikada na dete nisu „podigli ruku“, ali su ga svojevrsnim „ispiranjem mozga“ i uopšte, raznoraznim oblicima psihičkih presija, više maltretirali nego da su ga „klasično“ istukli. Tolstoj je rekao da „su sve srećne porodice srećne na sličan način, a da je svaka nesrećna porodica nesrećna na neki svoj način“. Zakonodavstvo ne može stvoriti savršenu porodicu, a olakim uplitanjem u rešavanje porodičnih odnosa mogu se proizvesti vrlo ozbiljni kontraefekti, jer davno je rečeno da je „put do pakla popločan najboljim namerama“.

Potpuno je besmislen argument da bi svrha norme koja zabranjuje svako telesno kažnjavanje dece bila ukidanje „kulturnih obrazaca“. To s jedne strane nije zadatak zakonodavstva, bar ne u demokratskim državama, dok se to s druge strane može posmatrati i kao jedan opasan eksperiment i pokušaj svojevrsnog socijalnog inženjeringa, što je inače svojstveno, jedino totalitarnim državama i njihovom pravnim sistemima. Neverovatna je glupost da zakonima takve vrste treba „vaspitati“ roditelje ! Smatram da bi takva odredba uglavnom u praksi bila „mrtvo slovo na papiru“, ali bi, nažalost, ona široko otvorila „vrata“ i brojnim zloupotrebama, te omogućila „selektivnu pravdu“. Verujem da su već sada predlagači takvih zakonskih odredbi, shvatili da su se poprilično preračunali.