Kulturna politika

Vrata raja

PDF Štampa El. pošta
Željka Buturović   
četvrtak, 23. oktobar 2008.
Na osnovu kampanje koja se vodi u srpskim medijima, neupućeni bi mogao da pomisli da je psihologija nauka u rangu atomske fizike. Televizijom i novinama paradiraju “stručnjaci” okićeni titulama, koji tvrde da je nauka odgonetnula tajne ispravnog vaspitanja, i da je vreme da iskoristimo izvesnu prinudu da građane nateramo da te tajne usvoje. Prizivanje državne sile u cilju sprovođenja ideja o vaspitanju je posebno ironično, budući da su glavna meta ovih “stručnjaka” upravo batine i kažnjavanje1.

Ovakva tvrđenja nemaju empirijskog osnova, i predstavljaju opasan pokušaj uvođenja drastične kontrole ponašanja velikog broja građana i nelegitimnog davanja sebi na značaju. “Ispravan način vaspitanja” nije utvrđen, a i da jeste, ne bi ničemu služio, jer roditeljstvo nije građevinski plan sa zacrtanim ciljem i materijalima, već interaktivan proces čija se priroda menja u zavisnosti od roditelja, deteta i ogromnog broja nepredvidljivih okolnosti.

Roditeljstvo je u osnovnim crtama instinkt, a u detaljima improvizacija. Današnje generacije roditelja su rezultat prirodne selekcije koja je odavno rasrkstila sa svim roditeljima kojima deca nisu na prvom mestu, što ilustruje i činjenica da je ubijanje i prebijanje dece nekoliko puta češće u domaćinstvima sa maćehama i očusima nego sa biološkim roditeljima. A u svakodnevnim odlukama koje donosi svaki roditelj, i koje su na komplikovan način prožete drugim aspektima života roditelja i deteta, “stručnjaci” jednostavno nemaju dovoljno informacija. Njihovi saveti su u najgorem slučaju lična mišljenja bez ikakvog utemeljenja, a u najboljem kombinacija želje da se upravlja životima drugih i nekritičkog čitanja psihološke literature.

Istina je da su neke studije pokazale da batine nisu “efikasne” pa su čak pronašle i pozitivne korelacije između batina i (po mišljenju autora) negativnih razvojnih ishoda2. Ali, ovake studije imaju nekoliko problema.

Prvo, ideja “efikasnosti” podrazumeva da su batine ili korisne uvek i za svakog ili nikad ni za koga, pri čemu se sama “efikanost” procenjuje u osnovi arbitrarnim odlukama autora. Na primer, kao kriterijumi efikasnosti koriste se “mentalno zdravlje” i slične problematične kategorije bazirane na raznim proizvoljnim ocenama poželjnosti i relativnim rangiranjima a ne objektivnim teškoćama u funkcionisanju.

Pri svemu ovome se ignorišu ogromne razlike između dece, roditelja i konteksta. Sasvim je moguće da su batine najmanje loše rešenje za neku decu i neke roditelje u nekim okolnostima, a da ti efekti budu izbrisani gomilom druge dece i njihovih roditelja. Čak i studije pisane od strane pobornika zabrane batina, priznaju da su batine efikasan način kontrole ponašanja deteta u datom kontekstu.

S druge strane, negativne korelacije između dečje agresivnosti i dobijenih batina pokazuju vrlo malo. Prvo, zato što su ovi efekti slabi: pogađanje ko će imati problema kad odraste na osnovu činjenice da je dobijao batine se ne razlikuje mnogo od obične lutrije. Sami autori jačinu ovih veza zovu “srednjom”, ali one su srednje samo u poređenju sa drugim korelacijama u psihologiji, koje su notorno niske, što sve dalje problematizuje poziciju tobožnjih stručnjaka koji na bazi takvih podataka svima nameću po njima poželjne obrasce ponašanja.

Drugo, kao što rečito ilustruje domaća štampa, postoji opšta tendencija da se u isti koš trpaju neprijatna kritika, tradicionalne batine i ozbiljno fizičko nasilje koje kao posledicu ima trajne povrede, što se sve maskira neodređenom ali zastrašujućom rečju zlostavljanje – na isti način na koji se kategorija seksualnog zlostavljanja prostire od silovanja do uličnih zvižduka, ne bi li se maksimalno uvećao broj zlostavljanih žena, a time i potreba za raznim profesionalnim spasiocima i misionarima.

Treće, postoji nekoliko alternativnih interpretacija korelacionih rezultata. Prvo, čak i ako prihvatimo da je agresivnost nepoželjna (što je među psiholozima uobičajeno ali zbog toga ne manje sporno, budući da je i definicija agresivnosti razvodnjena do besmisla već pomenutim metodom), agresivna deca su možda agresivna jer dobijaju batine, a možda dobijaju batine jer su agresivna. Osim toga, decu i roditelje ne vezuje samo zajednički odnos već i genetski materijal. Sklonost ka fizičkom kažnjavanju dece i dečja sklonost agresivnosti su, moguće, samo dva naličja jednog istog uzroka – genetske predispozicije za agresivno ponašanje, koju dele to dete i taj roditelj.

Na kraju, preporuke bazirane na nalazima o štetnosti batina po pravilu podrazumevaju da su deca više nego voljna da saslušaju i usvoje racionalne argumente svojih roditelja. Umesto da nerazumni roditelj koristi silu, on treba sa detetom da sedne i da mu lepo objasni, po mogućstvu koristeći kategorički imperativ ili makar utilitarističku analizu, zašto je, na primer, moralno ispravan njegov zahtev da se namesti krevet ili zagreje stolica (ili, kako preporučuje Pedagoško društvo Srbije, “Odnosite se prema detetu s poštovanjem koje želite i za sebe. Kada želite da disciplinujete dete, upitajte se da li mu pokazujete takvu pažnju i uvažavanje koje želite da vam ono uzvrati. Ukoliko to nije slučaj, izaberite neki drugi pristup”3) .

Na žalost ovakvih “stručnjaka”, ne samo zdrav razum već i pedeset godina psiholoških istraživanja pokazuje da ovakve hiper-racionalisticke vizije čoveka ne da ne važe za decu, nego ni za odrasle. Ljudski mozak nije nepristrasni računar koji hladnokrvno važe objektivne informacije, već pre svega praktičan skup insinkta, kognitivnih prečica, emocija i navika koji je inertan i selektivan u izboru informacija i njihovoj interpretaciji.

Zabrana batina

Zabrana batina otvara ogroman broj mogućnosti za zloupotrebu, počev od rođaka i komšija koji dojavljuju ili izmišljaju batine iz svojih interesa, pa do manipulacije samom decom od strane njihovih “spasilaca” kao što su socijalni radnici i psiholozi. U kojoj meri su ovakve manipulacije realne i opasne pokazuju kako slučajevi dece koja su sugestivinim ispitivanjem navedena da lažno optuže roditelje i staratelje za seksualno zlostavljanje4, tako i eksperimentalni rezultati o dečjoj sugestibilnosti5.

Naravno, od nas se očekuje da umesto ovakvih scenarija zamišljamo, u filmovima mnogo zastupljenije, pijane nasilnike koji na deci gase cigare, i da na talasu tog opravdanog gneva “stručnjacima” damo odrešene ruke da sve roditelje podvrgnu nadzoru. A da to zaista jesu svi roditelji se uopšte ne spori, budući da se tvrdi da “oko 73 odsto roditelja u Srbiji nepravilno vaspitava svoju decu”6.

Paradoksalno, ako je verovati ovom istraživanju, ono istovremeno pokazuje da je svaki pokušaj korekcije ovog ponašanja izrazito nedemokratski. Jer, iako je podatak pribavljen da bi se izazvalo kolektivno zgražavanje – zgražavali se ili ne, on takođe pokazuje da “stručnjaci” predlažu radikalno i prisilno menjanje ponašanja ogromnog broja ljudi.

Zabrana batina takođe remeti delikatan balans moći u odnosima između roditelja i dece. “Stručnjaci” obično kreću od premise da, u odnosu između roditelja i deteta, roditelj ima svu vlast, budući da dete od njega fizički i ekonomski zavisi na način na koji roditelj, na prvi pogled, ne zavisi od svog deteta. U ovom scenariju, bogat i snažan roditelj je suvereni vladar domaćinstva a dete obican kmet koji pogruženo ispunjava roditeljske zapovesti srećan ako na leđima ne oseti bič svog gospodara. Da bi ova bajka o dobru i zlu imala srećan kraj, tu je i princ na belom konju, u ovom slučaju “stručnjak”, koji dete u poslednji čas spasava od opakog roditelja.

U realnosti, ekonomska i fizička moć koju roditelj ima nad detetom je balansirana emocionalnom moći koju dete ima nad roditeljom. Malo koji roditelj bi se kladio da će lakše on svoje dete strpati u opanke nego dete njega u kostim deda-Mraza. Detetu nije potrebna zaštita od roditelja, jer ga od roditelja štiti roditeljska ljubav. Naprotiv, davanje detetu dodatnih poluga vlasti nad roditeljom stavlja roditelja u podređen položaj koji, na kraju priče, najviše šteti samom detetu.

(Psiholog, Kolumbija univerzitet, Njujork)

Fusnote: 

1. Pod batinama se podrazumeva vaspitna upotreba sile koja izaziva bol ali ne i povrede.[^]
2. Gershoff, E. T. (2002). Corporal punishment by parents and associated child-behaviors and experiences: a meta-analytic and theoretical view.[^]
3. http://www.pedagog.org.yu/disciplina.php[^]
4. http://en.wikipedia.org/wiki/Day_care_sexual_abuse_hysteria[^]
5. Bruck, M & Ceci, S. (1999). The suggestibility of children’s memory. Annual Review of Psychology, 419-439.[^]
6. http://www.blic.co.yu/temadana.php?id=8398[^]