Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > „Srpski“ filmovi?!
Kulturna politika

„Srpski“ filmovi?!

PDF Štampa El. pošta
Milan Damjanac   
sreda, 03. novembar 2010.

Srbija je zemlja bogate istorije, tradicije, kulture. Narod sa tako značajnom istorijom ipak nije doživeo da vidi ekranizovan ni mali deo svoje istorije, ponajviše zbog toga što društvena svest o važnosti filma među srpskim rediteljima i predstavnicima države nije na zavidnom nivou. Ne razumeju se sve prednosti popularizacije istine i sopstvene zemlje kroz film. Film je danas u službi političkih dešavanja, i bila to želja reditelja ili ne, on učestvuje u kreiranju slike o nekom narodu i državi. Film koji se snima i živi svoj život van Holivuda, prioritetno treba da obrati pažnju na dva cilja. Oba cilja zavise od namene filma. Film može imati unutrašnju i spoljašnju namenu. I jedna i druga moraju biti pažljivo promišljene i odluka o tome šta i kako snimati mora uzimati u obzir i ove faktore. Naravno, ne zastupam tezu da treba rediteljima i scenaristima zabraniti da snimaju filmove kakve oni žele. Samo ističem da velikoj većini srpskih reditelja nedostaje osećaj elementarnog patriotizma, a ministarstvu kulture plan i ciljevi na osnovu koga bi se raspisivali konkursi za snimanje određenog filma koji bi ovoj državi i narodu bili od koristi. Samo takav film sme da se finansira iz državnog (narodnog) budžeta. Cilj filma namenjenog za spoljnu upotrenu treba da bude predstavljanje države i naroda iz kojeg dolazi u pravom svetlu, ističući pozitivne i lepe stvari kojom se njegova zemlja ponosi.

Film „Turneja“, kojim započinjem ovaj spisak, postao je čuven, kako u regionu, tako i u Evropi. Način na koji su Srbi prikazani u srpskom filmu „Turneja“ je kriminalan.

Nezavisno od toga, u proteklom periodu u Srbiji su snimljeni filmovi koji su namenjeni spoljnoj upotrebi i koji su već pokupili nekoliko nagrada na raznim festivalima. Film „Turneja“, kojim započinjem ovaj spisak, postao je čuven, kako u regionu, tako i u Evropi. Način na koji su Srbi prikazani u srpskom filmu „Turneja“ je kriminalan. Naravno, sam film kao i svi drugi srpski filmovi u proteklih 15-tak godina je loša simulacija nekih američkih filmova. U ovom slučaju radilo se o nesrećnom pokušaju simbioze filma „Ko to tamo peva“ i „Welcome to Sarajevo“. Od šmeka i kvaliteta srpskog filma „Ko to tamo peva“, koji je sniman u vreme kada je filmografija ovde imala neki značaj i kvalitet, uspeli su da preuzmu samo autobus, ali su zato od filma „Welcome to Sarajevo“ pokupili stav prema Srbima. Tako smo mogli da vidimo da Srbi ne podnose kulturu, da je rat krenuo iz Beograda, da su srpski vojnici krvoloci... a celu tu sliku je upotpunila nezaboravna doskočica lika u filmu (kojeg zaista ne mogu da se setim, mada su ionako sve uloge nalikovale jedna na drugu): „Ja nisam Srbin, ja sam glumac!“. Kakva hrabra izjava, kakav hrabar film srpskog reditelja! Sjajno, odmah je usledila dodela značajnih nagrada uz zahvalnost za doprinos pomirenju na Balkanu i prihvatanju prave istine o uzrocima rata! Zamislimo da Hrvati ili Bošnjaci snime ovako hrabar film o svom narodu i svom učešću u ratu? Mislite li da je to moguće? Naravno da nije, oni snimaju filmove u kojima veličaju svoj narod i ispravnost „braniteljskog“ rata od „velikosrspke“ agresije. Kod njih se snimanje takvih filmova naziva „istinom“, a kod nas je svaki film „umetničko delo koje ne podleže moralnim granicama“.

Drugi film, koji će biti i naš kandidat za Oskara, jeste film „Besa“, o nesrećnoj ljubavi između Slovenke i Albanca. Vremenski kontekst je stavljen u 1912. godinu, a Slovenka je udata za Srbina. Između redova provejava teza da su Srbi kolonizatori na Kosmetu, a Albanci napaćen i neshvaćen, običan narod koji tu vekovima živi. Naravno, glavni lik u filmu, Albanac koga glumi Miki Manojlović je častan, vredan i patrijahalan. Ostavimo po strani kvalitet ovog filma, nego hajde da razmislimo: da li je u Prištini moguća premijera filma „Zavet“ koji bi govorio o ljubavi između mlade Albanke i Srbina, koji Srbe predstavlja u dobrom svetlu, čak je jedan Srbin glavni lik filma? Ako ste to uspeli da zamislite, zamislite sada da su čitav taj film finansirali i snimili Albanci, a onda ga poslali kao kandidata za Oskara!

A sada dolazimo do dva najnovija i najistaknutija primera kojima ću posvetiti najviše prostora. Pođimo od, svakako unikatnog, „Srpskog filma“. Unikatan je po tome što je u pitanju simbioza „Hostela“ i „Testere“ pod unikatnim nazivom. Dakle, sam film nalikuje na dva spomenuta filma, s tom razlikom što je još morbidniji i odvratniji. Eto prilike da i naši režiseri dobiju nagradu za nešto, jer zaboga, ko će napraviti najmorbidniji film ako ne Srbi. Kada bi se dodeljivala nagrada za morbidnost, „Srpski film“ bi bez problema trijumfovao, pošto na tom polju naprosto nema konkurenciju. Radnja filma se događa, pogađate, u tranzicionoj Srbiji, a glavni junak je propala porno zvezda, Miloš, koji prihvata ponudu nepoznatog biznismena i reditelja da „glumi“u njegovom filmu za veliki novac. Razlozi za prihvatanje ponude su, kako u filmu glavni junak kaže, „da ako se ukaže šansa, sakupim dovoljno love i pobegnem iz Srbije sa porodicom“. Naravno, takva plemenita želja je pred ispunjenjem, međutim ispostavlja se da je zlo u Srbiji previše morbidno i jako i da iz te atmosfere zla ipak nije uspeo pobeći. Nakon što potpiše ugovor za basnoslovnu sumu novca, naš junak oduševljeno pristupa novom poduhvatu, nešto čudnijem u odnosu na svoje prethodne, od kojih se u filmu ističe projekat „Milos the filthy stud“.

Onda sam saznao da su ludi reditelj i ostala bulumenta manijaka „elita Srbije, a da je njihov zadatak da pune budžet zemlje jer na njima počiva ekonomija naše države.

Međutim, ne lezi vraže, ispostavlja se da je biznismen ustvari opasan manijak i da snima realne situacije, realne ljude i realna mučenja. Miloš to nije odmah shvatio, ali nakon snimanja scene u Zavodu za napuštenu decu, saznaje da je spomenuti biznismen i režiser ustvari dečiji psiholog koga je državna bezbednost uzela pod svoje 1992. i slala ga u akcije po svetu. „Ah, kako zabavno i hrabro zvuči ovakav zaplet, da li je moguće da autori smeju da u postmiloševićevskoj genocidnoj nacističkoj Srbiji spomenu takve užasne stvari koje je činila najsposobnija služba sveta i vasione?“, zapitaće se prosečni gledalac u Evropi. Kakva hrabrost, bravo! Iako sam očekivao da će u nekoj od narednih scena Srbi biti optuženi za proizvodnju antraksa (bilo je i takvih filmova, doduše ne u domaćoj produkciji ) ili da će se ispostaviti da je srpska tajna služba odgovorna za rušenje Kula bliznakinja i time rešila dilema koja izjeda sve građane vrloga novoga sveta, ostao sam praznih rukava. Bar sam tako mislio. Onda sam saznao da su ludi reditelj i ostala bulumenta manijaka „elita Srbije, a da je njihov zadatak da pune budžet zemlje jer na njima počiva ekonomija naše države“. Da se razumemo, mislim da ni najbolji revizor, kada bi dospeo do podataka o trošenju državnog novca ne bi mogao da ustanovi kuda te pare odlaze i kako se ponovo stvaraju ni iz čega, i na koji način državni budžet odoleva nemaštini. Da, razume se da je u pitanju jedna od čuvenih nerešivih svetskih misterija, poput misterije Sfinge, ali iskreno sumnjam da odgovor leži u snimanju realističnih horor filmova za perverznu klijantelu, kako se u filmu predstavlja. Mada već mogu da zamislim zaslužnog i nagrađenog beogradskog policajca kako u nekakvom sadomazohističkom raspoloženju maše pendrekom i ponavlja: „Moj Beograd si došao da lomiš!“. Čista erotika.  

Pored ovih zanimljivosti o sopstvenoj zemlji, film kaže ponešto i o moralu naših vojnika i porodica. U toku filma saznajemo da je jedan od likova u filmu, poginuli vojnik i heroj u proteklom ratu, Rajko, nažalost „otišao na onaj svet pre nego što je svoju kćerku uveo u tajne seksualnosti“ na „isti način na koji je njegovu majku u te tajne uveo njegov deda“. Briljantno. Bolesne li sredine za odrastanje, bože pomozi. Autori filma su objasnili svetu tradicionalne običaje u srpskim poremećenim porodicama i umovima. Ovakav narod nije zaslužio jedno bombardovanje već još bar pedeset kako bi došlo do istrebljenja tog zla kome se kraj ne vidi. Što se tiče radnje,izlišno je trošiti redove opisujući svirepa ubistva, odvratna silovanja i muškaraca i žena, čak i tek rođenih beba, zatim pedofiliju i naravno, gomilu drogiranja. Dakle, u pitanju je srpski recept: napraviti nešto što nalikuje najodvratnijim svetskim filmovima koji su oslobođeni nečega što se naziva pristojnost, moral, kvalitet, poenta i na sve to dodati još gomilu morbidnih scena za koje su ideje mogli dobiti jedino od ozbiljnih psihijatrijskih bolesnika. Deluje kao da su takvi i bili saradnici na scenariju.

Da to ne bude sve, reditelj se pobrinuo kada je ovom remek- delu morbidnosti i iživljavanja nad zdravim razumom nadenuo naziv „Srpski film“. To je kao kada bi se „Hostel“ koji se odigrava u Slovačkoj zvao „Slovački film“. Ništa od toga, Slovaci bi se pobunili. Ali kod nas nema greške, nema potrebe da se raspitujete čiji je film u pitanju i koja je poenta filma. Sve je u nazivu.

I tako, „Srpski film“ je definitivno prvak u morbidnostima, a nosi naziv koji sve objašnjava. Eh, da li bi ikada Hrvati snimili film sa sličnim nazivom i tematikom pitam se?

I tako, „Srpski film“ je definitivno prvak u morbidnostima, a nosi naziv koji sve objašnjava. Eh, da li bi ikada Hrvati snimili film sa sličnim nazivom i tematikom pitam se?

Za šlag na torti pobrinula se ekipa koja stoji iza grandioznog filma „Šišanje“. Ovaj film poseduje izvesni kvalitet, smisao i razumljivost. Nevolja je u tome što je politička konotacija ovog filma i kontekst u koji su zaključci ubačeni krajnje zlonameran. Na početku, valja reći da je i ovaj film popriličan pokušaj kopiranja nekoliko američkih filmova na temu nacističih skins grupacija. Glavni junak je srednjoškolac, vrstan matematičar pred kojim je lepa budućnost. Međutim, „loše društvo“ ga odvodi na utakmicu „Radnik- Novi Pazar“, na kojoj iz prve ruke ima priliku da oseti policijsku brutalnost, a kasnije i da prihvati vrednosti nacističkog pokreta. Jedna od smešnijih stvari bio je prikaz navijača Novog Pazara kako mašu srpskom zastavom i pevaju srpske pesme, a napada ih grupa huligana nacista. Verovatno bi ugrozilo poentu filma ukoliko bi se predstavila istina, pa umesto zastave Srbije stajala parola zloglasnom zločincu Aćif Efendiji. No, hajde da ovu scenu stavimo na stranu. U filmu se radi o sociološkom prikazu motiva jednog mladog, talentovanog mladića koji postaje nacista, a na kraju i njihov lider.

U filmu su navijači i huligani izjednačeni. Jedna od opaski koja to oslikava izgovorena je od strane jednog od vođa huligana: „Niko ovde ne dolazi da gleda utakmicu, kakva utakmica, zar ovo da gledamo?“. No, to nije najtragičnije. Na početku i kraju filma, prikazuje se scena u kojoj se u izvesnoj televizijskoj emisiji govori o problemu navijača. U toj emisiji, Predrag Ejdus glumi uvaženog akademika koji ne podržava nasilje, ali ima razumevanja za bunt omladine i ukazuje na širi kontekst problema u odnosu na sagovornicu iz nevladine organizacije, koja problem „huliganizma“ svodi na posledicu „teškog nasleđa devedesetih godina“ (dokle više?) i upire prst u akademika, govoreći mu da su „on i slični“ krivi za tako katastrofalno stanje u kome se omladina nalazi. Zanimljivo je da kroz film saznajemo da je taj isti akademik ustvari prikriveni nacista koji sarađuje sa delom vlade i instruira navijače na rušilačke akcije. Takođe saznajemo da je osoba iz nevladine organizacije iskrena i dobronamerna, predivna i moralna osoba koju duboko dotiču društveni problemi. Zanimljivo je ovo poređenje, kao što je zanimljivo i poklapanje događaja. Baš u vreme problema sa navijačima i uličnim protestima, u bioskope stiže film koji se bavi istom tematikom i na identičan način kao i domaći mediji.

Predstavljanjem osobe koja se ne slaže sa javnim mišljenjem o događaju ili vladajućoj politici, etiketiranjem te osobe kao naciste, zapravo se uvodi nova vrsta borbe protiv neistomišljenika u Srbiji - pokušaj javne lustracije nepodobnih. Zanimljivo je da se u spomenutom filmu u kontekstu nacističkih pojava pojavljuju sveštenici Srpske pravoslavne crkve, gusle i borba protiv bele kuge čime se šalje jasna poruka da su na novom medijskom nebu Srbije tradicionalne vrednosti neprihvatljive i ravne nacizmu, i da je dozvoljeno ljude koji zastupaju tradicionalne vrednosti staviti u taj kontekst. Stiče se utisak da u Srbiji vreba virus fašizma, nacizma i sveopšteg ludila.

Naravno, u filmu se predstavlja ubistvo Roma, rušenje i paljenje njihovih naselja od strane skinsa.... Interesantno je kako niko ne reaguje na zlonamerna i tragična preterivanja koja se odnose na Srbe u srpskim filmovima, ali se zato podigne velika prašina ukoliko se slična nepravda učini nekom drugom narodu. Ono što treba pohvaliti jeste fer prikaz srpske policije i metoda „smirivanja osumnjičenog“ i „demokratskog ispitivanja osumnjičenog“. Policijska brutalnost je lepo prikazana, kao i veza između lokalnih mafijaša (menadžera i finansijera klubova), kao i uzimanje reketa od strane policije.

No, zlonamernosti u ovom filmu ima još. Nacisti se pozdravljaju nacističkim pozdravom i sa tri prsta, a jedna je scena posebno interesanta: scena u kojoj glavni junak, a sada novi lider nacista/navijača/huligana izjavljuje „Nema povlačenja, nema predaje!“, što je jasna aluzija na čuvenu pesmu grupe „Beogradski sindikat“. Na kraju, postaje jasno da navijače instruira državna služba bezbednosti i deo vlade. Policija prikriva dokaze o kriminalnim radnjama vođa navijača kako bi mogla da ih kontroliše, a služba ima sve podatke o njima. Prikazan je govor Slobodana Miloševića i rušilačke akcije navijača na njegovu komandu, a zatim je to isto učinjeno prikazom Vojislava Koštunice na mitingu uz kadrove spaljenih ambasada. Naravno, autorima filma se nikako nije dopala ideja da u tu povezanu shemu nekako ubace i petooktobarske promene ali pretpostavljam da bi to narušilo sliku o spontanom buntu naroda i navijačkih vođa.

Imajući u vidu da smatram da je ovo film koji predstavlja najbolje smišljenu propagandu, koja nije jednostavnog i bezazlenog, ogoljenog tipa kao u npr. filmu „Turneja“, za kraj ću nabrojati teze koje iz ovog filma proizilaze:

- navijači su huligani,

- huligani su ustvari nacisti

- te naciste instruiraju intelektualci koji se ne slažu sa državnom politikom koja zahteva oštre(jezive?) mere protiv navijača

- ti intelektualci su nacisti

- te intelektualce možemo lako prepoznati, to su oni koji se u tv emisijama predstavljaju kao „evropljani“ i liberali ali koji o tome imaju i poneku kritičku reč da kažu

- predstavnice nevladinih organizacija koje žele da modernizuju društvo su moralne gromade

- Hitler i Ljotić su utrli put, ali sada se mora izmisliti novi srpski nacizam koji obuhvata gusle i Srpsku pravoslavnu crkvu

- sve ove pokrete podržava i pomaže policija i državna bezbednost

- ti isti navijači i njihove vođe vrše akcije po nalogu službe bezbednosti, kako za vreme Miloševića, tako i za vreme Koštunice (misli se na paljenje ambasada)

- u pitanju je širi društveni problem koji pored intelektualaca potpomažu i muzičke grupe, poput „Beogradskog sindikata“

- Romi se ubijaju i prebijaju svakodnevno

Na kraju, ne znam ni da li bi imalo smisla davati bilo kakav zaključak. Srpska filmografija je odavno prestala da bude srpska. Ali i više od toga - ona je izgubila i ljudskost i pristojnost. Umesto da ono malo novca koji se u Srbiji mogu izdvojiti potrošimo na snimanje kvalitetnog i elementarno „pristojnog“ filma, mi snimamo i gledamo koještarije. Koje bi to bile, čak i da nisu antisrpske. Samo što u tom slučaju ne bi nikoga zanimale.    

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner