Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Nacija nepismenih
Kulturna politika

Nacija nepismenih

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
sreda, 18. mart 2009.

Ćirilica i sudbina nacionalnih projekata

Izreka kaže da laž koja se ponovi stotinu puta postaje istina. U Srbiji, istina koja se ponovi stotinu puta postaje – dosadna. Nažalost, izgleda da je upravo takva sudbina nekih od najvitalnijih projekata nacionalnog očuvanja – oni su previše puta ponavljani, a premalo puta sprovođeni u delo, pa je njihove zastupnike počeo da bije glas praznih propovednika i jalovih nesposobnjakovića, koji znaju „lepo da zbore“, ali ne i da svoje zamisli pretaču u opipljive rezultate. A nacionalni projekat bez opipljivih rezultata lako je proglasiti za suvišan i beskoristan, jer se „od želja i namera ne živi“, a „surova realnost diktira uslove kojima se moramo prilagođavati“.

Dugačak je spisak srpskih nacionalnih prioriteta koji su na ovaj način osporeni, da bi se na njima slomila kola nemilosrdne ideološke kontraofanzive spoljašnjih i unutrašnjih protivnika. Prirodno, svi odamah pomislimo na Kosovo i Metohiju, o kojima srpska strana zvanično skoro da nije iznela niti jedan loš i neutemeljen argument, čiji je svaki pokušaj spasavanja pažljivo i marljivo temeljen isključivo na istini i pravdi. Nijedan kosovski argument nije osporen, nijedan diskreditovan, pa je opet njihova nemoć da istinu pretoče u ispravan postupak dovela do strašne oseke narodne podrške pitanju tako temeljnom kao što je opstanak Srbije kao suverene i jedinstvene države.

Naša tema, međutim, nisu Kosovo i Metohija, već ćirilica. Njena sudbina jedva da se razlikuje od sudbine kolevke srpske kulture i nacionalnog bića. Ona je takođe rastrgana, pregažena, prognana i unižena, dok su njeni progonitelji sebe proglasili jedinim istinskim nosiocima narodne pismenosti, a svoju uzurpaciju retroaktivno proglasili za istorijsku pravdu. Jer, koliko je ostalo srpskih sela i manastira na Kosovu i Metohiji, toliko je ostalo ćiriličnih natpisa u srpskoj prestonici. I koliko se sadašnji stožeri političke vlasti u Republici busaju u grudi svojim „naporima“ da se očuva državna suverenost i „diplomatskim sredstvima“ Srbija u Evropsku uniju uvede „u jednom komadu“ – isto toliko se raznovrsne nacionalne kulturne institucije šepure vlastitim naporima da se očuva nacionalno pismo. A ćirilica nestaje poput Srba na Kosovu i tako deli njihovu sudbinu daleko bolje od onih koji bi oboje trebalo da ih štite.

Pismo kao simptom nacionalne šizofrenije

Međutim, kako je već rečeno, istina je izneta previše puta i svojim neuticajnim ponavljanjem samu je sebe devalvirala. Braniti ćirilicu je teško, jer narod koji se oglušio o dosadašnje prosvetiteljske apele svakako neće biti oran da iznova sluša „stare priče“ i „izanđale argumente“. U toj poziciji, treba dodati, agresivne kampanje zaštite tek ne mogu dati ploda. Ako sve pozivanje na tradiciju, norme i standarde srpskog jezika nije urodilo plodom, apelovanje da se, na primer, „dokazuje svoje srpstvo“ pisanjem ćirilicom može samo da probudi inat i otpor kod onih koji su razloge saslušali, ali ih nisu poslušali. Uostalom, danas nije popularno biti Srbin, pa se i pisanje ćirilicom loše kotira. Osim, naravno, ako je u pitanju pismo rusinske ili bugarske nacionalne manjine.

Ako je srpski narod duboko podeljen, to se jasno očituje preko njegovog pisma, koje je i stvoreno da bi njegovu unutrašnju borbu za opstanak na balkanskoj vetrometini zabeležili za buduće naraštaje. Baš kao što broj otvorenih zagovornika ideologije tzv. „Druge Srbije“ stoji u orgormnom neskladu sa neverovatnim uticajem koji ta grupacija ima na društvene procese u zemlji (medijska pažnja, široka rasprostranjenost i često ponavljanje njihovih argumenata u javnom diskursu, skoro isključiva finansijska podrška iz inostranstva), u takvom omeru stoji i broj otvorenih zagovornika definitivnog „moderniziranja“ srpskog jezika (tj. ukidanja ćirilice kao nacionalističke, seljačke, istorijski prevaziđene i očigledno beskorisne) u odnosu prema poražavajućem procentu latinice u javnom životu Srbije.

Pismo je lakmus papir za mnogo šta u zemlji. Kojim je pismom napisan politički plakat unapred ukazuje na ono što će se na plakatu moći pročitati. „Život ne može da čeka“, „Vojvodina nije krava muzara“ i „Evropa nema alternativu“ jednostavno iziskuju latinično pismo, kao što je neumesno parole poput „Ne damo Srpsku“, „Kosovo je sveta srpska zemlja“ ili „Radovan Karadžić – srpski heroj“ pisati bilo kako, osim ćirilicom. Stvarni odnos Hrvata prema Srbima lako se da uočiti u njihovom histeričnom reagovanju na ćirilicu, makar to bila samo „Politika“ u automobilu sa stranim tablicama. Nacionalni i patriotski naboj, makar i bio samo ukras i prazna forma, opet je statistički skoro stoprocentno rezervisan za ćirilične novine i emisije. Najzad, stvarna priroda predloženog novog Statuta AP Vojvodine simbolično se očituje u činjenici da ovaj problematični dokument potvrđuje ćirilicu kao službeno pismo, da bi odmah zatim dopustio „primenu latiničnog pisma“ na osnovu posebnog zakona.

Jedan jezik – jedno pismo

Današnja srpska dvopismenost vodi poreklo iz više izvora, a plimu latinice prirodno podstiče „krajinski“ položaj srpskog naroda u odnosu na prostor ćiriličnih jezika. Rimokatolička crkva je, čak vekovima pre Velike šizme, koristila latinsko pismo kao instrument uspostavljanja vlastitog duhovnog autoriteta u narodima koje je prevodila na hrišćanstvo. Latinično pismo se tako, nakon dugog niza vekova iskristalisalo kao prvorazrodno oruđe kolonizacije i njegova rasprostranjenost danas u potpunosti se podudara sa granicama bivših zapadnih imperija. U tom smislu je, najzad, prvo odlučno potiskivanje ćirilice sa jadranskih obala započelo delovanjem mletačkih, a naročito austrijskih vlasti, čiji su zakoni predstavljali inicijalnu kapislu latinizacije Vojvodine, Bosne i Krajina.

Ipak, najpogubnijim po srpsko pismo pokazao se kulturni projekat srpskohrvaštine, kojim se dotadašnji dvoimeni jezik Srba i Hrvata, međusobno različit pre svega po pismima kojima su se ova dva naroda koristila, nasilno pokušao unitarizovati u jedinstveni standard Novosadskim dogovorom 1954. godine. Samo trinaest godina kasnije, SR Hrvatska je u službene jezike SFRJ „progurala“ hrvatski jezik, čime je prekinuta kratkotrajna veza hrvatskog naroda sa ćirilicom, dok je srpski narod zvanično govorio „srpskohrvatskim jezikom“ sve dok ovaj nije Ustavom SRJ iz 1992. godine preimenovan u „srpski“, bez ikakvih temeljnih izmena na njegovom standardu i normama. Latinica je ostala „službeno pismo regulisano zakonom“ i njena ekspanzija se nastavila vrtoglavom brzinom, naročito potpomognuta novim tehnologijama koje su uvožene sa Zapada, bez ikakvih napora na njihovoj lokalizaciji i standardizaciji u skladu sa službenim jezikom i pismom.

Internet je pun stranica na kojima se iznose rezličiti, neki više, neki manje ubedljivi argumenti u prilog ćirilice kao jedinog srpskog pisma. Ubedljivost tih argumenata dovelo je do paradoksalne pojave grupa za odbranu latinice, uprkos činjenici da ovo pismo bez smetnje i prepreka parloži naše ulice, novine i književna izdanja. Od argumenata u prilog ćirilice vredi pomenuti činjenicu da ona u dva smisla predstavlja prvorazrednu kulturnu baštinu Balkana i Srbije, iz razloga što je ona potekla i isprva se „zapatila“ na ovim prostorima, odakle se proširila na celi istočnoslovenski svet i njihovu zonu uticaja, ali i zato što je srpska „vukovica“ najstarije živo ćirilično pismo, budući da su svi ostali ćirilični narodi svoje reforme pravopisa sproveli vek nakon Vukove. Očuvati ćiriličnu pismenost kao živu narodnu praksu Srbije (a ne muzejsku ili antikvarnu delatnost) zadatak je od vrhunske odgovornosti prema kulturnoj baštini Evrope, samim tim i civilizacijska obaveza ne samo Srba, već svih građana Srbije.

Ustav kao brana nepismenosti

Ovaj temeljni značaj nacionalnog pisma očigledno je bio jasan sastavljačima aktuelnog Mitrovdanskog ustava, čiji član 10. potvrđuje službeni status srpskog jezika i pisma, a sve ostale jezike i pisma svodi, u stvari, na nivo zaštite manjinskih prava, gde im je i mesto. Nažalost, zakonodavci Srbije očigledno ne dele kulturološke stavove njenih ustavotvoraca, pa Srbija još uvek nema zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma usklađen sa Ustavom. Na snazi je zakon iz 1991. godine, koji specifikuje „službenu upotrebu“ kao isključivo svedenu na rad administrativnih službi i državnih institucija. Čak i tako ograničen, ovaj zakon se krši na svakom koraku, pa su opštinske kancelarije, putni znakovi i državne škole i fakulteti prepuni latiničnih natpisa.

Istovremeno, kao grubo kršenje i Ustava i zakona, na novim ličnim ispravama koje se ovih dana uvode u upotrebu nalazi se, pored srpskog i engleski jezik, koji opet utiče na latinizaciju srpskih imena i prezimena, a što se već dogodilo u jugoslovenskim pasošima. Najzad, ne treba ni govoriti o tome koliko zbog ovog nemara stradaju standardi srpskog pravopisa, koji skoro da ne postoji u fakturama i izvodima svih onih „svetskih banaka“ koje po Srbiji otvaraju filijale, a nije bitno bolji ni u 95% svih ostalih preduzeća u Srbiji, koja se, naravno, isključivo koriste latinicom u svim onim dokumentima koje moraju podnositi na službeni uvid različitim državnim službama u okviru ispunjavanja zakonskih normi poslovanja u Srbiji.

Borba za očuvanje ćirilice u Srbiji istovremeno je borba za očuvanje pismenosti uopšte, budući da upotreba latinice kroz savremene tehnologije dovodi do nezapamćenog pada pismenosti i istinskog zagađivanja srpske pisane reči kako jezičkim, tako i pravopisnim anglicizmima i naročito kroatizmima. Na internetu je više nego upadljivo da većina ljudi koji koriste latinicu ne vode računa o dijakriticima, velikim slovima, zapetama, uopšte – svim onim stvarima za koje se dobijaju jedinice na diktatima u četvrtom razredu osnovne škole. Što je najgore, ta vrsta nepismenosti prenosi se Mreže na maturske, seminarske, pa i diplomske radove, dok je nepismenost tehničkih, medicinskih ili bankarskih kadrova u Srbiji poprimila epske razmere. Dok je pismenost bila osnovni uslov za prijem u državnu službu pre sto godina, danas je za to dovoljna sposobnost nabadanja 24 slova engleskog alfabeta na kompjuterskim tastaturama koje su prošle službene inspekcije pri uvozu, a da nisu usklađene sa službenim jezikom i pismom.

Vizuelni identitet i građansko jedinstvo

Ćirilica svakako jeste simptom, ali može se i pokazati kao lek kulturnog beznađa u koje se stropoštala naša zemlja. Budući da je njena uloga po definiciji simbolička, kroz njeno spasavanje i vaskrsavanje može se osvetliti put za kulturni preporod Srbije i srpskog naroda. Pri tome, „rat za jezik i pravopis“ nije ni malo naivna stvar, budući da napadi na nacionalno i državno pismo nisu ni najmanje bezazleni, već pažljivo proračunati, zlonamerni i više nego podržani od čitave jedne vojske kulturnih lustratora, asanatora i dekontaminatora. Cilj je, međutim, povući paralelu između plime depresije, beznađa i očajanja koja zahvata široke narodne krugove i poplave latinice koja srpsku decu bombarduje sa svih bilborda, reklama, a pogotovo programa i publikacija namenjenim njima, dok decu nacionalnih manjina uči da je stvar njihovog nacionalnog identiteta da se, kada se ne koriste svojim jezikom (i pismom), sa Srbima i drugim manjinama međusobno sporazumevaju upravo i isključivo latinicom.

Ono što je, međutim, karakteristično za pitanje ćirilice, jeste to što država može bez naročitih napora ponovo uspostaviti nacionalne standarde pismenosti – što svakako ne može biti teže nego što je svojevremeno bilo uvođenje obaveze plaćanja poreza na dodatu vrednost, a koje je sprovedeno za nemalim uspehom za svega nekoliko meseci. Jednostavno, za to je postojala politička volja. Zaštita ćirilice, uprkos načinu na koji to predstavljaju falange „reformatora srpskog mentaliteta“ (za koje je, uzgred budi rečeno, srpska ćirilica jedino pismo koje je simbol genocida – naravno, onog koji Miloševićeva Srbija „isplanirala i zamalo sprovela muslimanskim stanovništvom jedinstvene i nedeljive BiH“), nije nešto za šta je potrebno mnogo novca i, što je najvažnije, nije nešto zbog čega je potreban bilo kakav oblik sukoba sa „prijateljima sa Zapada“. Zaštita ćirilice u Srbiji je podjednako nedvosmisleno unutrašnje pitanje Srbije, koliko je to slučaj sa Bugarskom ili Grčkom, koje vode računa o svojim pismima na zavidnom nivou.

Spašavanje pismenog identiteta Srbije treba stoga da bude test sposobnosti srpskog društva da nadraste sopstvenu propast. Jer, ako Srbija nije u stanju da zaštiti svoju ćirilicu, kako će moći da spase Kosovo, Metohiju, Vojvodinu ili Republiku Srpsku. I obrnuto, ako je spasavanje ovih srpskih zemalja ikakav nacionalni prioritet, nema boljeg načina da mu se pristupi od simboličnog gesta državne zaštite srpskog simboličkog identiteta. I ne samo to! Ruski ustav i zakon o službenoj upotrebi jezika propisuje ćirilicu kao obavezni alfabetski standard za sve jezike konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina, koji žele da se njihovi jezici na lokalnom ili republičkom nivou upotrebljavaju kao službeni. Na ovaj način se ćirilično pismo, kao i ruski jezik, postavljaju za garant nacionalnog jedinstva i sredstvo pospešenja kulturne razmene među narodima i jezicima Federacije. Istovremeno, ćirilica se ovim zakonom štiti na najstroži način, dopuštajući isključivo registrovanim zaštitnim znacima stranih korporacija da budu ispisani na izvornom jeziku i pismu, dok sve ostalo mora biti brižljivo prevedeno na ruski jezik. A ruski jezik – zna se, piše se ćirilicom, što po ustavu i zakonu utvrđuju i garantuju institucije Vlade RF.

Srbija, zbog svoje bitno različite kulturne mape, nema ni želje ni volje da svoje pismo nameće jezicima svojih manjinskih naroda. Ali ona bi se svakako mogla i morala ugledati na Rusiju, stavši iza svoje ignorisane i omalovažene Akademije nauka i umetnosti, u tvrdnji da srpski jezik ima jedno pismo i, zajedno sa tim pismom, on mora predstavljati kičmu administrativnog, poslovnog i kulturnog života Republike. Manjinske grupe, pored svoga neotuđivog prava na vlastitu jezikovnost i pismenost, moraju usvojiti i građansku obavezu da štite kulturnu baštinu cele Srbije, Balkana, pa i Evrope – sviđalo se to nekome ili ne.

Garant ustavnog poretka

Šta, dakle, u Srbiji, treba da se radi sa pismenošću? Potrebno je čim pre stati u kraj grubom kršenju temeljnih načela Ustava Srbije i hitno doneti zakon o zaštiti srpskog jezika i pisma. Ovaj zakon treba pre svega da se obračuna sa samovoljom i tupavom inercijom službenika, kako u javnim ustanovama, tako i u poslovnim preduzećima, koji svojim nemarom čine neopisivu štetu kulturnoj baštini Srbije. Naravno, ove mere ne moraju ni na koji način biti tiranske. Nije neophodno uvoditi „revizore pismenosti“, niti otvarati brojeve telefona za građane koji primete „zloupotrebu službenog jezika i pisma“ kod svojih komšija. Zaštita pisma može biti zakonita i proračunata. Na primer, moguće je zakonom ograničiti uvoz i prodaju tehničke aparature koja nije lokalizovana za upotrebu na srpskom jeziku. Što znači da bi kazne morao da plaća samo uvoznik i prodavac koji građanima nije dostavio kompjuter sa srpskim radnim okruženjem i programima za obradu teksta unapred pripremljenim za standarde srpskog pravopisa. Tehničke mogućnosti za ovo su ostvarene – potreban je samo pritisak na distributere. Velikim korporacijama poput „Majkrosofta“, „Nokije“ ili „Sonija“ nije nikakav problem da svoje proizvode prilagode zakonima Republike Srbije, ali je sasvim prirodno da to ne čine kada to niko od njih ne traži.

Slično tome, naročitu pažnju treba obratiti na izdavačku delatnost, gde se mora pažljivo stimulisati povratak državnog pisma u štamparije. Na primer, moguće je uvesti porez na latinična izdanja (što bi naročito važilo za novine i časopise), od koga bi bilo oslobođeno svako izdanje ili časopis koji je registrovan na manjinskom jeziku. Pa ko želi da štampa novine na latinici, mora prvo izvršiti (besplatnu, ali dosadnu) registraciju izdanja, a zatim na vidnom mestu označiti da je u pitanju izdanje na „hrvatskom, bosanskom, bošnjačkom, ili sva tri jezika istovremeno“. Na taj način bi se manjinama obezbedila njihova prava na vlastiti jezik i pismo, dok bi se službeno pismo zaštitilo od zatiranja i nestanka, ako nikako drugačije, a ono bar lenjošću i inertnošću građana, koje bar imamo napretek. Slični zakoni moraju se ticati javnih natpisa, televizijskih emisija, a pogotovo reklama, koje su rak-rana srpske pismenosti danas.

Pri svemu tome, treba imati na umu da su upravo nove tehnologije velika i do sada nebrojeno puta propuštana šansa za srpsku pismenost. Računarski programi za obradu teksta, kao i radna okruženja koja oni koriste, menjaju se skoro svake godine. Ništa nas ne košta da pri sledećoj „smeni tehnoloških generacija“ zvanično zatražimo da se novi kompjuteri, mobilni telefoni i ostala komunikaciona tehnika standardizuju u saglasju sa ustavnim poretkom Republike. Ako takve pritiske mogu ostvariti vlade Makedonije, Bugarske, Belorusije, te Grčke, Jermenije ili Izraela – to za Srbiju ne bi trebalo da predstavlja nikakav problem, niti presedan za kompanije koje se bave proizvodnjom ove vrste tehnologije.

Jer najzad, ako govorimo o tome da moramo modernizovati školstvo, to ne znači prosto da „kompjuteri treba da zamene sveske i olovke“, već da se deci, prvo, mora omogućiti da sa svojim kompjuterom (i mobilnim telefonom) mogu učiniti sve ono što su mogli sa sveskom i olovkom, a zatim ih treba naučiti da čitaju i pišu pomoću kompjutera sa jednakom brigom i marljivošću, sa kojom je to činjeno pre sto godina. Jer pismenost je danas pre svega kompjuterska pismenost i jalovo je obrazovanje gde su deca u nižim razredima osnovne pismenija od svojih roditelja – lekara, bankara i menadžera. Borba za ćirilicu je, kao i u vreme Vuka, kao i u vreme svetih Ćirila i Metodija, borba sa nepismenošću, a nacija koja nema jedinstven jezik i pismo jeste podeljena nacija na rubu vlastite propasti.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner