Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Kultura i fiskultura
Kulturna politika

Kultura i fiskultura

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Kecmanović   
subota, 06. jul 2013.

(Glas Srpske)

Otkako je sveta i veka, ono što se pogrešno naziva kulturom, a što je, zapravo, umetnost, zavisilo je od mecena.

Nekada su to bile plemenske poglavice i vračevi, nekada manje ili više prosvećeni ili neprosvećeni plemići i vladari. Posle su ulogu sponzora delom preuzele moderne države, delom kapitalisti bez plemićkih titula, ali sa aristokratskim težnjama, a delom široke narodne mase, koje su se nekada nazivale publikom, a danas, uglavnom, tržištem.

STATIRANjE U KUKURUZU

Na našim prostorima je, u doba “socijalizma sa ljudskim likom”, ulogu mecene igrala država, koja je, spremajući se da “odumre”, sebe volela da zove društvom.

Takav sistem je predstavljao plodno tle za različite oblike cenzure i autocenzure, slobodoumni ljudi su bili maltretirani na različite načine, ali sredstava za stvaralaštvo i život stvaralaca uglavnom nije nedostajalo.

A kada je socijalistička država, umesto da “odumre”, neslavno poginula, njene ubice su, na tragu ideje blaženopočivše baronese Tačer da društvo ne postoji, preporučile da se umetnost, kao i sve ostalo, prepusti zakonima tržišta.

Naivnima – u koje, pošten da budem, i sam spadam, a tešim se da mi je, zbog malog broja godina koje sam imao, tu naivnost moguće oprostiti – ideja je delovala prilično privlačno.

Izađeš na teren, zaigraš tržišnu utakmicu, pa – kom obojci, kom opanci.

Cvrc.

Pokazalo se ono što je mudrijima od početka bilo jasno: da je današnja tržišna utakmica u celini velika prevara jer jedni i određuju pravila igre i igraju i sude i pride imaju neograničen broj bodova prednosti, a drugi se, unapred osuđeni na poraz, uludo bacakaju, trče za loptom i lome noge, svesni ili nesvesni da statiraju u kukuruzu.

POTEMKINOVA SELA

A što se kulture, iliti umetnosti tiče – čak i u zemljama mnogo većim i mnogo bogatijim nego što su Srbija i Republika Srpska, postoji svest da im tržište nije ni dovoljno veliko, ni dovoljno moćno da bi mu se prepustila nacionalna kultura. I da će im se – ukoliko se država ne umeša i ne pomogne – kompletan duhovni život pretvoriti u reciklažu anglosaksonske masovne kulture, bledu kopiju, dakle, jednog prilično sumnjivog i prilično otrcanog koncepta.

Na ovim prostorima – gde je država, kao što rekosmo, ubijena, a zamenile su je Potemkinova sela, ta svest ne postoji. Ili, tačnije, ne postoji tamo gde se odlučuje: ni kod onih koji Potemkinovim selima upravljaju, ni kod većine seljana, dakle, njihovog biračkog tela.

Sredstva koja su srpske vlade u minulih dvadesetak godina odvajale za „kulturu“ bila su, tako, skandalozno mala. Znatno manja, čak, nego i u okolnim, „kulturi“ takođe nenaklonjenim selima.

A ono sredstava što je za „kulturu“ odvajano, raspoređivano je po aršinima koji su ustanovljavani ispod žita, po klanovskom principu, kombinovanom sa nepisanim i prećutnim, a pogubnim pravilima „političke korektnosti“.

Rezultat: srpski kulturni prostor pretvoren je u poligon kojim haraju popularne gluposti – što je neminovno – ali i tupava, „politički korektna“ umetnost, koju su delom finansirale nevladine organizacije, zadužene da desničarskim novcem promovišu lažni levičarski koncept – što je degutantno – ali, delom, i ono što se nazivalo i naziva se državom – što je skandalozno.

ČERČIL I SRBI

Nova vlast u Srbiji je, umesto da, kao barem deklarativno „patriotskija“ od prethodne, pokuša da obezbedi pristojnije finansiranje umetničkog stvaralaštva i poštenija pravila igre, priču o ovoj oblasti počela mantranjem o „patriotskoj kulturi“, što je, u najmanju ruku, bilo pogrešno formulisano, da bi je nastavila pravljenjem spiskova nepodobnih dela i nepodobnih umetnika – što je pogubno.

A onda je svoju „kulturnu revoluciju“ krunisala svođenjem ionako komičnog izdvajanja sredstava za „kulturu“ na tragikomične svote, iz čega bi se moglo zaključiti da je, budući kulturom nezadovoljna, odlučila da je ukine.

Formalno opravdanje: ekonomska kriza.

Kada je, za vreme onog rata, u britanskom parlamentu pokrenuta inicijativa da se deo sredstava namenjenih kulturi preusmeri u odbranu zemlje, tadašnji britanski premijer Vinston Čerčil je pitao:

„A šta ćemo onda da branimo?“

Vinston Čerčil je bio mudar čovek. I – kada je u pitanju njegova zemlja – dobronameran.

Kada su u pitanju neke druge zemlje, dobronameran nije bio.

Pa je, tako, saradnike koji su ga upozorili da će Josip Broz, kog podržava, u Jugoslaviji uvesti diktaturu, pitao:

„A da li vi nameravate tamo da živite?“

Oni koji kreiraju srpsku „kulturnu politiku“, dakle, nisu u potpunoj koliziji sa Vinstonom Čerčilom.

Nevolja je samo u tome što na sopstvenu zemlju primenjuju recept koji je ovaj nobelovac propisivao tuđim teritorijama.

FISKULTURA

Onim što se naziva srpskim kulturni prostorom će, tako, u narednom periodu i dalje harati popularne gluposti, što je, kao što rekosmo, neminovno. I tupava, „politički korektna“ umetnost, koju će finansirati „nevladine organizacije“, zadužene da desničarskim novcem promovišu lažni levičarski koncept – što je, kao što napomenusmo, degutantno.

Ono što se naziva državom, istina je, u finansiranju „politički korektne“ umetnosti neće učestvovati. Ali, ne iz patriotskih, baš kao ni iz „patriotskih“ razloga. Nego zato što neće učestvovati u finansiranju nikakve umetnosti, iliti – kako vole da kažu mudroseri – „umetnosti kao takve“.

A to će, opet, mnogo više nego „politički korektnu“ umetničku ekipu, nakačenu na pomenute fondove, pogoditi umetnike koji nisu „politički korektni“.

Dok će, posmatrano relativno, dotirana, „politički korektna“ umetnost, koju „patrioti“ nazivaju „antipatriotskom“, za njihove vladavine da ostvari gotovo potpunu dominaciju; što, imajući u vidu oduševljenje „politički korektnih“ antinacionalista novom, „patriotskom“ vladom, nipošto nije slučajno.

Predstavnici nove srpske vlasti će, u međuvremenu, kao što su, uostalom, činili i njihovi prethodnici, da se posvete fiskulturi.

Što iz loža prateći sportske aktivnosti, što uživajući u čarima masovne kulture i njenih protagonistkinja.

A tu će im se, barem kada je masovna kultura u pitanju, pridružiti i predstavnici „politički korektne“ „kulturne elite“.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner