Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Košarka i izmišljanje tradicije
Kulturna politika

Košarka i izmišljanje tradicije

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Vladušić   
četvrtak, 16. septembar 2010.

Iako su košarka i vaterpolo zbirno doneli jednu medelju – vaterpolo bronzu – suludo bi bilo biti nezadovoljan takvim rezultatom. Ne zato što smo mi mala zemlja, kao što je to, naizgled egzaktno, ustvrdio jedan TV komentator. Da je zbilja tako, onda male zemlje ne bi ni trebalo da postoje, jer nikada ništa ne bi mogle da postignu. Da su naši TV komentari malo obrazovaniji, znali bi, naime, da i male zemlje mogu biti velike države, kao što je to s pravom jednom napisao Milan Kašanin, misleći na “zlatno doba” srpske književnosti, odnosno na vreme između 1903. i 1914. godine. Velike države: to znači države koje mogu da se takmiče sa drugim državama bez obzira na svoju veličinu. Eto zašto treba da budemo zadovoljni rezultatima vaterpolista i košarkaša. Oni su naime, dokazali da su oba sporta i dalje “naša”.

Šta to znači “naš” sport? Naš sport nije samo popularan sport, pa ni, strogo uzevši, najpopularniji sport u nekoj državi: to je sport koji je jedna država, ili jedan narod, simbolički prisvojio. Jedan sport ne mora da pripada samo jednom narodu. On može biti posed svih onih naroda koji su uspeli da u njemu otkriju jednu vrstu osobenog razumevanja, koja taj sport čini više njihovim, nego svi uspesi koje su u njemu postizali. To je razlog zašto je brazilska štampa sve vreme neprekidno napadala selektora brazilske fudbalske reprezentacije Dungu: ne zato što nije imao rezultate (osvojeno prvenstvo Južne Amerike, osvojen kup Konfederacije) već zato što njihova selekcija nije igrala “brazilski”. I paradoksalno, imali su pravo: španska reprezentacija je dokazala da prvenstva sveta još uvek osvajaju “Brazilci”.

Fudbal dakle, ne pripada Englezima koji su ga izmislili, već možda samo Brazilcima i Italijanima: Napadu i Odbrani. Tu treba dodati, verovatno, još i Nemce, Holanđane i Argentince i time bi spisak simboličkih posednika fudbalske igre verovatno bio završen. Košarka takođe ne pripada Kanađanima, iako je u Kanadi rođen DŽejms Nejsmit, čovek koji ju je izmislio. Ona pripada Amerikancima, nama i Litvancima. To je košarkaška aristokratija, pri čemu metafora “aristokratije” označava neuništivi kontinuitet. Ne treba zaboraviti da su u vreme krize srpske seniorske košarke, zlatne medelje osvajali juniori. Isto važi i za Litvance, koji su, napomenimo samo tu činjenicu, bili prvaci Evrope u košarci još davne 1937. godine, a potom i na sledećem prvenstvu, 1939. godine. Otuda nije slučajno što sam među komentarima naše pobede protiv Španaca na you tube-u pronašao i čestitke Litvanaca koji su nam poželeli da se nađemo u finalu zajedno sa njima: to je prepoznavanje dve košarkaške škole čiji megdani podsećaju na dvoboje aristokrata, spojenih tajnim nitima posvećenika jednog sporta koji je, i za jedne i za druge, više od sporta.

Na pitanje zašto je košarka srpski sport mogli bismo ređati osobine takozvane “srpske škole košarke”: jaka, disciplinovana odbrana, brzi kontranapadi, fantazija i mašta u igri, pobednički mentalitet. Međutim, postoji još jedan aspekt naše škole košarke, koji je posebno važan: to je osećanje čojstva, jer aristokratija obavezuje. Setimo se Đorđevića koji moli Marčuljonisa da vrati ekipu na teren (finale evropskog prvenstva, Atina, 1995. godine) jer, po cenu mogućeg poraza, nije želeo da pobedimo na takav način. Setimo se osećanja da smo u Indijanapolisu 2002. godine pobedili boljeg od sebe – Argentinu – i to ne zahvaljujući sudijama, budući da nije tako izvesno da je nad Skonokinijem u poslednjem napadu napravljen faul. I upravo to čojstvo, odnosno sposobnost da druge branimo od sebe, čini srpsku košarku tako vitalnom, živom i dugovečnom. Bez čojstva naime, nema ni junaštva, jer je čojstvo kao i junaštvo, jedan od sinonima za samoprevladavanje. Partizanovo osvajanje Istanbula via Fuenlabrada, koje se završava Đorđevićevom trojkom protiv Huventuda[1] (1992), ili pak 41 poen istog igrača protiv Litvanaca[2] (1995), Danilovićevo zakucavanje preko Sabonisa[3] (1995), Rebračina rampa u odlučujućem trenutku finala svetskog prvenstva protiv Rusa[4] (1998), Gurovićev rafal protiv Amerikanaca[5] (2002), Bodirogina trojka sa 8 metara protiv Argentinaca plus simultanka u poslednjih tri minuta[6] (2002), Teovih trideset i nešto poena protiv Slovenaca[7] (2009), i trojka protiv evropskih i tadašnjih svetskih prvaka Španaca[8]…. sve su to primeri samonadmašivanja: bez tog fenomena medalje u košarci bi bile samo bezvredni komadi gvožđa, pa makar bili i od srebra. I zato je nekada bolje biti četvrti nego drugi, a nekada bolje drugi nego prvi. To je ono što košarku ili vaterpolo razlikuje od “Farme” i ostale Velike braće, to je ono što bi prosečnog srpskog navijača ili navijačicu nateralo na stid ukoliko bi saznao da nismo bili čojstveni domaćini, odnosno da smo se domaćinstvom služili da bismo stekli prednost u odnosu na protivnika. Verovatno zato naše košarkaške i vaterpolo reprezentacije mogu da pobeđuju i na strani. Druge to postižu znatno teže.

Poklonici studija nacionalizma svakako bi mogli da prigovore da je košarka jedan tipičan primer izmišljene tradicije. Ta primedba ne stoji, jer nije uopšte stvar u tome da se tradicija shvati kao moć invencije. Skoro je svaka tradicija izmišljena, ali to nije odlučujuće: važno je da se tradicija shvati kao izraz volje jednog naroda za trajanjem. U tom smislu, moć nije sadržana u invenciji, već u oblikovanju vlastite tradicije na osnovu građe koja je dostupna ili preuzeta. Tako košarka nije izmišljena u Srbiji, ali je u ovoj zemlji odomaćena, ona je prisvojena utoliko je što je sada ispunjena jednim specifičnim mentalitetom, istorijom, asocijacima, simbolikom, ličnim uspomenama, pa i tumačenjima. Ko bi sada mogao reći da košarka nije naš sport, da to nije deo naše tradicije? Dakle, tradicija nije nešto što se “ima” ili “nema”, to je nešto što se stiče i proizvodi. Ona se ne konzervira, već se neprekidno iznova kreira. Stoga se može reći da opstanak jednog naroda ne zavisi od toga da li on “ima” ili “nema” tradiciju, već od toga da li ima moć da je izmišlja ili ne. Izmisliti tradiciju značilo bi imati moć da se oko izvesnih događaja načini aura neponovljivosti i jedinstvenosti, dakle vrednosti na koju bi se potom nakalemila vlastita volja za trajanjem koja bi, opet, usled te neponovljivosti i jedinstvenosti, zavredela da traje.

Nije ovde mesto da navedemo nekoliko veoma uspešnih primera izmišljanja tradicije koji obezbeđuju koherentnost jednog naroda, uprkos postmodernoj relativizaciji identiteta. Nije ovde mesto ni da objasnimo kako se niko ne odriče identiteta koji mu obezbeđuje moć, već samo onog koji posreduje nemoć, onog, zapravo, koji je u procesu odumiranja, jer iza njega ne stoji više nikakva volja za trajanjem. Međutim, sada treba reći da je košarka jedna od preostalih živih tradicija ovog naroda, tradicija u stalnom nastajanju, podzemna tradicija koja ovu zemlju još povremeno podseća da je bila država i da to može da bude ponovo. U zemlji u kojoj je, na različite načine, gotovo potpuno ugušena svaka pomisao na stvaranje državotvorne tradicije iz građe koja je dostupna, razumljivo je očekivati da deo stanovništva navija za druge države, koje imaju moć da tu tradiciju izmisle. Košarka zato ovde ima jednu neobičnu, gotovu tužnu sudbinu: u nedostatku prave istorije koja bi imala zadatak da se obračuna stereotipima i lažnim mitovima, ali i da ospolji volju za trajanjem, istorija srpske košarke i sporta uopšte, postaje, paradoksalno, jedina naša istorija, jedina prava istorija: istorija koja nam govori da se, uprkos svemu, postojalo, i da uprkos svemu, vredi postojati i dalje.


 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner