Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Ćirilica više od lingvistike
Kulturna politika

Ćirilica više od lingvistike

PDF Štampa El. pošta
Miodrag Kojić   
četvrtak, 05. septembar 2013.

Tamo gde nestane ćirilice i srpskog jezika, vrlo brzo nestane i Srba - istina je koja se prećutkuje, dok se istovremeno u školski sistem Republike Srbije uvode novoproglašeni jezici uspostavljeni nekakvom skupštinskom većinom. Takvo delovanje u obrazovanju započelo je na severu naše republike, a nastavilo se i u Raškoj oblasti, suprotno lingvističkoj nauci, jezičkoj praksi, vekovnoj tradiciji i zdravom razumu, radi jeftinih dnevnopolitičkih potreba, gde se prepušta jezičko blago našeg naroda, ne shvatajući da se tako topi i njegova suština, identitet i seče koren koji nas drži stolećima. Jer bez svoga jezika i ćirilice prestajemo da postojimo kao posebna nacija.

Zatiranjem srpskog pisma i jezika, kao nastavkom politike novosadskog dogovora iz 1954. godine, kada su srpski lingvisti po diktatu srpskih komunista prepustili svoj jezik drugima i koji je uvođenjem lažnog bogatstva sa dva pisma doveo do sumraka ćirilice, današnji „eksperti“ nalaze suptilnije načine za poricanje sopstvenog jezika i pisma. Novosadski dogovor prestao je da važi svuda osim u glavama domaćih lingvista i, na naše razočaranje, i pojedinih književnika. Drugačije se ne može razumeti kada vodeći srpski lingvista, akademik Ivan Klajn za ćirilicu kaže da je „jednonacionalno i režimsko pismo“. Ako je neko stručan i obrazovan, pogotovu ako je obrazovanje stekao po s/h modelu, ne mora automatski biti sposoban da razume pozadinu procesa kojim se zadaje sudbonosni udarac svemu što podseća na temeljno srpsko. Ili se radi o svesnom diktatu onih što ne odustaju, jer su našli smišljenu formulu sa dva pisma, dve autonomne pokrajine, dva dijalekta, dva ratna pokreta sa dve ideologije, kao najvećim bogatstvima. Samo to bogatstvo nije zapadalo drugim narodima, bilo je rezervisano isključivo za Srbe, servirano od strane njihove elite, dobro plaćene za takve poslove.

Umesto da se nalaze načini da se zaustave večite dvojbe i podele u narodu i konačno integriše ćirilica u sve pore društvenog života, jer „tamo gde jedinstvo vlada tu stanuje Bog“ i da napokon „pletemo svoju nacionalnu pesmu shodno svojim moćima“, kako kaže despot Stefan Lazarević, institucije srpske države nastavljaju sa politikom samoporicanja srpske kulture i duhovnosti.

Drugačije ne možemo razumeti, a kamoli opravdati postupke Ministarstva prosvete i Matice srpske kada na početku 21. veka nastavljaju da pretvaraju Srbiju u svojevrsnu kulturnu i duhovnu koloniju Zapada, svodeći je na srbijansku i potkulturu susedne Hrvatske. Svaki dobronamerni intelektualac lako će prepoznati matricu o našem ponovnom, poželjnom projugoslovenskom ponašanju radi evrounijatske podrške „prijatelja“ iz Zagreba. Prećutkuje se da upravo oni žele odnose slične onima koji su stvoreni formiranjem Jugoslavije 1918. godine, kada je nova država postojala dok je služila hrvatskoj stvari. Čim se pojavio i minimalan zahtev za ravnopravnost u takvoj državi, sa pojavom Miloševića, takva SFRJ se raspala. Dakle, ona je mogla da funkcioniše samo pod jurisdikcijom Zagreba. Tako je i vraćanje ćirilice 1990. u Ustav Srbije, zaslugom akademika Radomira Lukića, bio dodatni kamen koji je pozivao „braću“ na razbijanje zajedničke države.

Danas smo svedoci događaja kojima se pozivanje na evrointegracije i saradnju u regionu svodi na vraćanje pod dominaciju evrohrvatske nezavisne države i prećutno priznavanje vodeće uloge doglavnicima iz Zagreba. Iako je još Konfučije tvrdio da „narod čuvaju simboli a ne država i vojska“, očigledno je da u zadatim odnosima na prostoru „jugosfere“ nema mesta za ćirilicu kao prepoznatljivi simbol srpstva. Uostalom, to se lako moglo uočiti na ulicama Vukovara i Zagreba prilikom protesta protiv uvođenja ćirilice. O prepravljanju zlokobne istorije NDH i proslavama „a la Tompson“, ne vredi govoriti.

Vodeće kulturne institucije Srbije ostaće upamćene i po neprestanom zalaganju za uvođenje latinskog pisma u obrazovni sistem Srbije, kao i po štampanju srpsko-hrvatskog rečnika, suprotno tradiciji i suprotno Ustavu i zakonu Republike Srbije. Posle neustavnog Pravopisa 2010. godine, gde je latinica prvi put u istoriji imenovana kao standardno pismo srpskog jezika, sada se Predlogom zakona o osnovnom obrazovanju pokušava uvođenje i ozakonjenje latinice i kada je reč o školskoj evidenciji ili izdavanju javnih isprava: đačkih knjižica, svedočanstava, uverenja i ostalog.

Tako je članom 86 predloženog Zakona o osnovnom obrazovanju omogućeno da se za zvaničnu pisanu dokumentaciju u školama pored ćirilice koristi i latinično pismo – nezabeleženo u istoriji srpske prosvete, ali i suprotno Ustavnoj odredbi (član 10) „da je u Srbiji u službenoj upotrebi srpski jezik i ćiriličko pismo“.

Članom 89 predloženog zakona je dato za pravo onima koji to žele da javne školske isprave izdaju na srpskom jeziku i latiničnom pismu. Dakle, ko bude hteo, po svojoj sopstvenoj volji i opredeljenju, moći će da izdaje učenicima i svedočanstvo na latinici, kao nezabeležen slučaj u istoriji pismenosti ovoga naroda i kao primer brisanja svega što nas je činilo pravoslavnim Srbima počev od svete braće Ćirila i Metodija, koji su prvi uždili kandilo pismenosti i blagoslov slova, do svetomučenika Petra Zimonjića. Ono čime smo svedočili vekovima da smo Srbi i da smo deca Svetoga Save, predaje se na volju i lično nahođenje i tumačenje upravnim organima svake škole pojedinačno, kao još jedan očigledan primer rastakanja srpske svesti, duhovnog bića i identiteta svakog pojedinca i, ono što je najopasnije, nastavak razaranja suvereniteta i jedinstva srpske države.

Nikada u svojoj istoriji, od nastanka srpske državnosti i pismenosti, nije u srpskoj prosveti izdavano svedočanstvo osim na ćirilici. Drugačije je bilo moguće samo kada je Srbija bila okupirana, kao u vreme austrougarske okupacije Srbije 1915 – 1918. godine. Koliki je značaj srpske ćirilice svedočio je i svojim delom sveti vladika Nikolaj Velimirović, kada je vraćao pisma napisana latinicom, želeći da ličnim primerom podstakne Srbe na očuvanje sopstvene svesti.

Da li se nastavljanjem politike prema srpskom pismu želi produžiti dalji gubitak suvereniteta srpske države i pokazati da nam ništa nije sveto i da je zatiranje ćirilice, dalja latinizacija i kroatizacija opšteprihvaćen proces urušavanja svega nacionalnog zarad neizvesne evropske budućnosti?

Da li je došlo vreme za odricanje od naše prošlosti i naših časnih predaka i da li je počelo sprovođenje zahteva o promeni kolektivne svesti kao što je to javno, neskriveno i nedostojno traženo od nas. Mi znamo da „bez ćirilice nismo ono što moramo biti, mi bez nje nismo Srbi“ (prof. Lazo M. Kostić), istovremeno prihvatajući sve ono što je u prošlosti napisano i drugim pismom, uključujući i latiničnu književnost Dubrovnika i savremenu s/h književnost kao deo srpske kulturne baštine.

Treba li podsećati državne strukture da Međunarodni standard 12199 ne navodi srpski jezik kao jezik današnjice koji koristi latinično pismo i da se sve napisano na takvoj, Gajevoj abecedi, beleži u korpus hrvatske kulturne baštine? Suprotno drugim evropskim narodima koji uz svoj jezik imaju samo jedno pismo, srpskom narodu se neprestano podmeće teza o bogatstvu sa dva pisma, iako je to osnov za rastakanje nacije i predstavlja izvor neprekidnih podela.

Ako kao narod pristanemo na ovakva poniženja, pokazujemo se nedostojnim svojih civilizacijskih tekovina i prelazimo u povlačenje i tamo gde nema niti jednog valjanog razloga za popuštanje i promenu svoje istorijske svesti. Neprestano narodno povlačenje, zasigurno potencira manjak samopouzdanja i volje da se može krenuti napred. Kao i uvek, problem je u glavama i projektovanoj svesti o drugorazrednoj ulozi koja nam pripada u svim raspodelama na „međunarodnom“ tržištu.

Zato je stvaranje suštinski jake osnove, duhovnog preobražaja i vraćanje tradicionalnim i proverenim vrednostima preduslov za svaki, pa i ekonomski prosperitet. I pitanje ćiriličnog pisma, kao stuba nacionalnog identiteta, ne treba vezivati samo za istorijsko, duhovno ili kulturološko-socijalno pitanje, već je to pitanje i od egzistencijalnog značaja u neprihvatanju nametnute svesti o vrednijem tuđem pismu i dominantnosti kompletne strane (pre svega zapadne) tehnologije. Kada se uz podršku domaće političke elite i uvozničkog lobija krene u formiranje podaničkog mentaliteta, a time i pristajanja na razne vrste samoporicanja, postaje prihvatljivo i poželjno, da se zarad ničega odričemo sopstvenih vrednosti.

Istorijski je prepoznatljivo da pojedinci koji su rešili da promene svoj srpski identitet, svesno taj put započinju najpre napuštanjem svog pisma, i to im se ne može braniti. Ovde se i ne radi o njima i njihovom iskušenju na putu koji su samoinicijativno odabrali. Ono na šta imamo pravo je da takve pojave nazivamo pravim imenom i po prihvaćenim društvenim teorijama definišemo na jedino prihvatljiv način. Uostalom pravoslavni čovek sa verom u srcu i ne može drugačije nego da širi istinu i samo istinu, ma kakva ona bila.