Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Apokalipsa zauvek
Kulturna politika

Apokalipsa zauvek

PDF Štampa El. pošta
Vladan Milanko   
utorak, 22. april 2008.

Ima nečeg simptomatičnog u tekstu Milorada Vučelića "Pale 1993." (objavljenog u časopisu Pečat br. 9) u kom se Slobodan Milošević prikazuje kao potpuno neupućen u dela paravojnih organizacija po Bosni i Republici Srpskoj. Milošević – navodi se tu – nije znao šta rade Karadžić i Mladić, a kad je jednom saznao, onda je nad time bio potpuno zgrožen. U antrfileu teksta piše: „'Nikada manja grupa neodgovornih Srba nije donela težu i pogrešniju odluku protiv interesa čitavog srpskog naroda. Ovo što ste vi uradili jeste kriminogeni čin', Miloševićeva poruka Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću.“ Slobodan Milošević se tu i tako pojavljuje zatečen ratnim zbivanjima, baš kao i bilo ko drugi u to vreme u Srbiji, i ovim se pokušava sa njega skinuti svaka odgovornost za ratne zločine, koja mu se, popularno, pripisuje. Što je, usput treba zapaziti, nova strategija, budući da se do sada poricalo da je zločina uopšte i bilo, dok se sada priznaje da je zločina bilo, ali da su ih činili „oni drugi“.

Kada nam Milorad Vučelić ovako predstavlja Miloševića, on kao da računa s tim da nismo gledali film Apokalipsa sada Frensisa Forda Kopole (koji je, inače, bio prikazivan na RTS-u i u vreme kada je Vučelić bio direktor ove medijske kuće). Zašto Apokalipsa sada? Pa, u tom filmu imamo jednog odličnog vojnika, pukovnika Valtera E. Kurca, odličnog po merilima političara, ideologije, vojnog vrha SAD, koji ga, na prvom mestu i angažuju za ratne kampanje po Vijetnamu i Kambodži. Pukovnik Kurc je, prvo, od političkog i vojnog vrha SAD bio poslat na tajnu misiju u Kambodžu (jer je Amerika čuvala u tajnosti da je vojno intervenisala tamo). Međutim, pukovniku je vrlo brzo, posle inicijalnih uspeha u ratovanju, počelo da smeta to što je njegova misija tajna, pa je počeo da priželjkuje da se ratovanje američke vojske u Kambodži obznani, zbog čega počinje da se suprotstavlja nadređenima. Kako uspeh intervencije vojne, političke, itd. nikad ne zavisi samo od dobijanja bitaka na bojnom polju, nadređeni šalju na tajni zadatak agenta sa zadatkom da eliminiše Kurca, i tako ga spreči da objavi njihovu tajnu. Kurc kada je jednom ostao bez podrške onih u čijem je interesu verovao da radi, pronalazi motive i apologiju za to što radi u „višim instancama“, u prirodnom poretku, u proviđenju, itd. On je, kako kaže jedan od likova u filmu, „pesnik-ratnik“, baš kao i Radovan Karadžić (a treba videti kako deluje ono što Slavoj Žižek naziva „vojno-poetskim kompleksom“, što se i može na You Tube -u ako se potraži video-snimak pod nazivom Russian Writer Shooting at Sarajevo , gde Karadžić svom kolegi pesniku iz Rusije na obroncima Sarajeva priča o tome kako „Sarajevo gori kao tamjan u crkvi“, kao u njegovom snu, za koji se ispostavilo da je „proročki“).

Kada agent poslat da ubije Kurca na kraju filma to stvarno i uradi, on to ne čini zato što su ga poslali da ukloni „poludelog odmetnutog vojnika“, već ga ubija baš zato što je Kurc skrivena tajna, „srce tame“, onih koji su ga tada napustili. Ne ubija ga jer se usprotivio ovima, već baš zato što – iako tako izgleda – on to nije uradio, već i dalje, efektivno, radi za njih. A oni su odlučili da ga ubiju jer je Kurc radio suviše dobro ono što su ga poslali da radi, i tako je taj Kurcov „preterani trud“ počeo da preti da se izrodi u objavljivanje istine o tome šta vojni i politički vrh SAD zaista radi. Kada se ovako prisetimo Apokalipse sada , ne možemo a da ne povučemo paralele koje se same nameću, paralele između pesnika-ratnika, Radovana Karadžića i Valtera Kurca, te između režima Ričarda Niksona i Slobodana Miloševića, režima koji se distanciraju od svojih „srca tame“ iako ta „srca“ jesu njihova.

Treba se, usput, prisetiti i čuvenog Miloševićevog govora na Gazimestanu, koji – daleko od toga da poziva na rat, ubijanje, mržnju – jeste primer jednog prosvetiteljski nastrojenog, multikulturalnog i liberalnog govora, gde se poziva na dostignuća nauke, kao što su put na Mesec i sl., a onda na bratstvo među ljudima i na očuvanje Jugoslavije. Pri tome, treba se setiti i šarene publike koju je taj prosvetiteljski govor uspeo da spoji, od četnika sa bradama, kokardama i slikama Draže Mihajlovića, preko bivših partizana, sve sa crvenim petokrakama, sve do stanovnika Kosova kojima je stalo samo do pukog preživljavanja. Treba se setiti te scene, jer ona dobro ilustruje „liberalnost“ Slobodana Miloševića, koja nije zazirala od mobilisanja bilo koje grupe, bez obzira na ideologiju iste, samo ako bi se ta grupa mogla upotrebiti u svrhe koje im njegova politika određuje. Pa kad Vučelić danas piše o Miloševićevom zgražavanju nad zločinima Mladića i Karadžića, onda bi ga trebalo pitati da li je Milošević imao tu distancu kad je ulazio u saveze, prvo sa SRS-om, a onda sa raznim drugim ultranacionalistički nastrojenim grupama?

Lako je reći da je Milošević prao ruke od toga-i-toga, ili mu sada prati ruke, a teže je globalnije sagledati situaciju u kojoj se Miloševićeva politika pojavljuje kao politika, s jedne strane, komuniste i branioca Jugoslavije, ali istovremeno i kao politika onoga ko uvodi privatizaciju, koja pada u ruke kriminalnim organizacijama, te kao politika onoga ko namerno žmuri na ono oko koje može da vidi razbuktavanje najcrnje opijenosti nacionalnim. Pa ako Milorad Vučelić i Pečat hoće da sada igraju na kartu neke „neispričane priče“ koja će da baci „novo svetlo na stara zbivanja“, onda bi trebalo da zađu iza hinjenja kontingencije pojavljivanja Karadžića i Mladića kao onih koji čine ratne zločine, i Miloševića kao „lepe duše“ koja ništa o tome ne zna. Jer suviše su dugo i suviše dobro uigrano radile te struje zajedno da bismo tek tako mogli da pristanemo da ih posmatramo kao sasvim odvojene.

Pitanje je do čega je stvarno časopisu kao što je Pečat stalo. Jer to je časopis na čijoj naslovnoj strani, koja izgleda kao naslovna strana bilo kog časopisa koji se bavi „žutom štampom“, stoje sledeći naslovi (a sada ih doslovno prepisujem sa broja 9): „Lov na srpske glave“, „Koalicija za okupaciju Srbije“, „Vojvodina postaje mađarska regija“, „Most na Adi ugroziće bezbednost građana“, „Srbiji prete novi požari“, „Dodik ukida srpsku policiju“, „Proevropske demokratske snage spremne da prihvate okupaciju naše zemlje“, „Filozof Mladen Kozomora tvrdi: demokratija vodi u apatiju“. Sve jedna za drugom katastrofične poruke koje treba da nam sugerišu da opasnost preti sa svih strana, gde se hoće reći baš isto ono što nam, inače, danas sve političke pozicije koje su u Srbiji zastupljene jasno poručuju: „Nemoj da misliš, radi, jer smo sada usred odlučujućeg trenutka!“ Pa bilo da je reč o Evropi koja nema alternativu, ili Rusiji koja nema alternativu, ili otporu Rusiji, ili otporu Evropi koji nemaju alternativu, nalazimo se u vanrednom stanju.

Kad smo već kod katastrofičnosti, Srbija nije poseban slučaj. Pre neku godinu je Al Gor primio Oskara za dokumentarac o ekološkoj katastrofi koja nam preti, i ta priča sve više služi u svetu isto tako dobro kao što kod nas služe ove malopre pomenute priče. Tako se i Pečat , koji se makar nominalno deklariše kao prolevičarski časopis, pojavljuje kao ni bolji ni gori predstavnik te i takve mode katastrofičnosti i satiranja svega drugog u drugi, treći plan, usled pretnje koja zahteva vanredno stanje. To pokazuju i primeri kao što su oni gde Pečat one koje uzima za sagovornike uopšte ni najmanje ne uvažava, pa umesto Vedrane Rudan imamo Vedranu Ruden, i umesto filozofa Mladena Kozomare imamo Mladena Kozomoru. Zar je bitno, na kraju krajeva, kad je sve već u rasulu i kad nam prete sa svih strana, kako se ko zove i ko šta stvarno misli, ako mu se može prilepiti to da zastupa interese koje zastupa Pečat ?

Posebno je zanimljivo kako je filozof Mladen Kozomara (koji je, pomenuto je malopre, prekršten u „Kozomora“) stavljen na naslovnu stranu uz naslov „Filozof Mladen Kozomora tvrdi: demokratija vodi u apatiju“, čime se, sve sa pompeznošću naslova, dobija ono što imamo u zapadnoj štampi, gde se nađe neko koga može da krasi titula eksperta (u ovom slučaju, igra se na to da se filozof mora razumeti u teoriju društva), pa onda šta god on da kaže, to mora da ima neku težinu. Bilo bi to isto kao da su stavili npr. nekog genetičara i onda napisali „genetičar taj-i-taj tvrdi: mutiramo u bića koja će imati anus tamo gde su nam sada usta“. I onda čitalac, taj za kog Pečat pretpostavlja da postoji, kaže sebi: „Vidi, stručnjak, valjda on zna o čemu priča, zato, bolje da se brže-bolje pobrinem da mi se ne zamene ovi organi, ili da brže-bolje vidim ko je kriv za to što se meni dešava, pa da mu se osvetim na vreme pre nego što katastrofa nastupi.“

Usput, katastrofičnost je nešto što je odvajkada krasilo desnicu, pa je teško prihvatiti Pečat kao iole levlju od svih onih novina koje nam ukazuju na „demonske sile koje prete sa Zapada“, koje bi i po svom priznanju zapadale na krajnje desničarske antiglobalističke pozicije. Na kraju, nije li globalizacija pre svega projekat u kom se teži ka univerzalnosti, što je par excellence levičarski ideal, za razliku od atomizacije koju nalaže desničarski diskurs? Nije li multikulturalizam, na koji ovde, i ne samo ovde, svi nasedaju kao na neku levičarsku priču, baš ono što je od levičarskog projekta globalizacije učinilo to da se taj projekat osujeti, uspori i premetne, pa umesto da se obavlja globalizacija, obavlja se nekakva „globalna antiglobalizacija“, tj. osujećuju se levi potencijali tog projekta? I nije li katastrofičnost baš to što pre svega i nagoni da se vratimo onom starom, sigurnom, onom što je tu i čemu te najavljivane katastrofe, kojima nas svakodnevno plaše, prete, umesto da i po cenu katastrofe završimo s nečim što – bilo da valja ili ne valja – prosto guši baš time što je odvajkada tu, i da se onda upustimo u nešto novo? To je pravi levičarski gest, kada se ne spasava staro, ne spasava se čak ni ono što je u prošlosti bilo oslobađajuće i revolucionarno (kao što se tvrdi da je Milošević spasavao tekovine Narodno oslobodilačke borbe), a što je iz revolucionarnog događanja preraslo u čisto formalno održavanje, već se ide ka novome čak i po cenu propasti. Ili pre svega po cenu propasti, jer revolucija jeste katastrofa, katastrofa tradicionalnih vrednosti. I baš tu bi se naišlo na pravi zadatak levice danas, a to je kako u svetu koji tvrdi da se, i koji čak izgleda kao da se revolucionarizuje iz trenutka u trenutak, videti da se ne odvija prava promena, već „večno vraćanje istoga“, te onda u tom i takvom svetu naći mogućnost za pravu promenu i za pravo novo?

Pre nekog vremena neko je komentarisao jedan moj tekst i napisao da mu se čini da je potpuno protofašistički, valjda zato što sam insistirao na kolektivizmu, disciplini, radu. Međutim, nije li upravo sloboda, koja bi se u jednoj takvoj pretpostavljenoj opoziciji našla s druge strane, znači, sloboda s jedne, red, disciplina, rad, s druge, bila baš ona sloboda na koju Lenjin kaže: „U redu, sloboda, ali sloboda za koga, sloboda da se radi šta?“ Nije li ta i takva sloboda koja se nalazi u opoziciji s disciplinom ona sloboda na partikularizaciju, sloboda anarholiberala i fašista koji su slobodni da uživaju u svom pojedinačnom, samoostvarenom, izvornom, hirovitom, prirodnom, itd? Nije li baš takva sloboda to Jedno koje ponovo uvodi teološke kategorije kojima Jedno objedinjuje sve različito (kao gorepomenuti multikulturalni liberalni govor Slobodana Miloševića na Gazimestanu), umesto da se uvidi neotklonivi rascep u Jednom, ono što Jednome ne dâ da bude konzistentno Jedno, rascep zbog koga je univerzalizacija, čak u izvesnom, ali prilično jakom smislu uniformnost, ono što jedino može da se snađe s tim rascepom, ali ne kao ono što će da ga zašije i spoji u Jedno, već baš kao ono što će da računa s tim da je Jedno rascepljeno, i da onda baš iz samog tog rascepa sledi uniformnost rascepljenosti. A uniformnost rascepljenosti je ono što ne dozvoljava onim „istinama iza istine“ (npr. kakav je stvarno bio Miloševićev stav prema Karadžiću i sl.) da se ukotve, te je to ono što odgovara: „Katastrofa? Da, naravno, katastrofa je naš specijalitet, naša svakodnevica, naš posao; čemu žurba i uzbuđivanje zbog toga?“

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner