Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Što dalje od EU, to bliže Turskoj
Kuda ide Srbija

Što dalje od EU, to bliže Turskoj

PDF Štampa El. pošta
Radoman Jović   
subota, 25. jun 2011.
Građani Srbije su dnevno bombardovani tolikom količinom informacija, više negativnih nego pozitivnih, da su prosto na njih oguglali i skoro da im ne pridaju nikakvu važnost, jer su ophrvani borbom za puko preživljavanje.

 Ipak, dve informacije saopštene u jednom danu, prvog dana početka leta ove 2011. godine, teško da su ostale ne samo nezapažene već, uveren sam, nisu ostavile ravnodušnim ni najveće flegmane. Naprotiv, inostrani faktor nam je, bez okolišavanja, bacio u lice istinu koju su domaći političari nevešto skrivali, da upotrebim najmanje grubu reč.

Prva istina: Članstvo u EU i rešavanje problema KiM nisu dva paralelna i nezavisna procesa, već su i te kako povezani i uslovljeni. Tu dilemu, ako je kod nekog i postojala, raspršili su poslanici nemačkog parlamenta i to usred Beograda. Jasno i glasno saopštili su da će Srbija na kraju pregovora o pridruživanju EU morati da prizna „državu Kosovo“ ili poslanici Bundestaga neće odobriti njeno članstvo. Rekli su to poslanici partije kancelarke Merkel, to ne treba ispustiti iz vida, jer dolazi iz Nemačke, vodeće evropske sile i onoga ko se „sluša“ u EU.

Drugu istinu, ogoljeno bez uvijanja, saopštava nam njegova ekselencija Ali Riza Čolak, ambasador Turske u Beogradu, na stranicama „Politike“. Na pitanje novinara zašto ste (neoosmanska Turska – dodao R. J.) toliko zainteresovani za Sandžak (Rašku oblast, prim. autora), gospodin ambasador odgovara: “Verujte, zato što vlada Srbije to traži od nas (Erdoganove Turske, prim. autora), odnosno želi da se postaramo za region koji je pun problema“. Da li to znači da država Srbija, na svojoj teritoriji, daje zeleno svetlo realizaciji turske spoljnopolitičke doktrine „strateške dubine“ koju je inaugurisao ministar spoljnih poslova Davutoglu. Kada bih bio sarkastičan, kritikovao bih ministra Jeremića što nije bio u pratnji njegovoj ekselenciji u Novom Pazaru, jer kad je mogao šef države da prati premijera, zašto ne bi i on mogao da prati ambasadora.

Da li su ove dve vesti puka koincidencija što su se pojavile u istom danu, ili predstavljaju realno stanje stvari na političkoj sceni Srbije. A to je: što smo dalji od EU, to smo bliže Turskoj. Kada bih verovao u „teoriju zavere“, pomislio bih da nam i jedna i druga država, ovde pomenute, vraćaju „milo za drago“, namiruju neke dugove iz bliže i dalje prošlosti. Pošto u to ne verujem, uzroke treba tražiti u nama samima. U našoj zapuštenoj, neuređenoj, podeljenoj, rasprodatoj državi, gde inostrani faktor vršlja kako i gde hoće, čak ga i prizivamo da nam se meša u poslove koje bi mi sami trebalo da rešavamo. U državi koja još nije definisala svoju državnu i nacionalnu politiku, državi koja nema državnike, već stranačke lidere, državi koja pretenduje da ima strateške partnere od Vašingtona do Azerbejdžana, a ne upita se koliko je uvažavaju. Imamo spoljnopolitičke „stubove“ bez temelja.

Imamo politiku koja kaska za problemima koje nam drugi nameću, a bogami mnoge i sami stvaramo, umesto da im idemo u susret, da ih predupređujemo i rešavamo. Političare koji „prizivaju Boga“, umesto poštovanja izborne volje građana, da neko ne dođe na vlast. Imamo dve najjače stranke koje se zaklinju da neće u koaliciju jedna sa drugom, pa makar to bio i nacionalni interes. Važniji je, dakle, stranački, a to što Srbija ostaje i dalje „raspolućena jabuka“, koju neko mora sastaviti i ujediniti, nije njihova briga. Uveren sam i dalje da je, pri ovakvom stanju stvari kad Srbija grca u problemima, neophodna „velika postizborna koalicija“, jer samo takva dvotrećinska parlamentarna većina, uz nužne kompromise i međusobne ustupke, može pomiriti Srbiju i napraviti nužne rezove u unutrašnjoj i spoljnoj politici Srbije. Država Srbija vapi za modernim državnim institucijama, oslobođenim kriminala i korupcije, nepotizma, partokratije. Sve druge opcije su potrošene, a vremena za nove neuspele eksperimente nemamo.

Nemački poslanik u razgovoru sa novinarima ostao je nešto neodređen u traženju faktičnog ili formalnog priznanja nezavisnosti „države Kosova“. U kakvim uslovima su započeti i kako se vode pregovori Beograda i Prištine u Briselu, faktičko priznanje je već na stolu. Ono će biti dovoljno za period (već se govori o najmanje desetak-petnaest godina) do faze glasanja o učlanjenju, a tada će biti pojašnjeno da i „de jure“ mora biti na stolu. Naknadna naručena ublažavanja kvalifikacije izjava poslanika Bundestaga, kojima nas zasipaju pojedini srpski političari, najblaže rečeno, udaraju na zdrav razum građana Srbije. Na stranu što su od male koristi. Još se ne oglašava predsednik Tadić, rukovođen, verujem, velikom istočnjačkom mudrošću koja kaže “O, Svevišnji, pomozi mi da ćutim dok ne budem znao šta da kažem“.

Ako nam Turska bude rešavala probleme u Raškoj oblasti, pitam se ko će jednog dana sedeti za „drugim stolom“ i kakav će biti problem na njemu. Sopstveno ignorisanje problema u Raškoj oblasti i „traženje“ od Turske da nam ih ona rešava, kako nam saopšti njegova ekselencija, predstavlja neoprostivu grešku državne politike. Grešku koja može imati nesagledive dugoročne probleme, sa jedne, i urušavanje samopoštovanja, koje je već na delu, sa druge strane.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner