Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Pravno-teorijski argumenti za održavanje Parade ponosa
Kuda ide Srbija

Pravno-teorijski argumenti za održavanje Parade ponosa

PDF Štampa El. pošta
Luka Božović   
petak, 27. septembar 2013.

Nedavno je na ovom sajtu objavljen moj tekst o Paradi ponosa koja će biti održana 28. septembra u Beogradu[1], koji je u komentarima čitalaca i čitateljki izazvao polemiku. Neću se obazirati na uvrede i pridavati im značaj na taj način, i neću pravdati svoje stavove, ali smatram da je važno da se neke teorijske a i praktične postavke dovedene u pitanje razjasne. Dva je reda argumenata koje bih nazvao „pravno-teorijski“ i „praktični“. Pokušaću da obrazložim i jedne i druge, i da dam veoma konkretne odgovore na nedoumice oko mojih stavova i Parade ponosa. U ovom tekstu ću se posvetiti „pravno – teorijskim“ argumentima, a u narednom, ako za to bude interesovanja, i „praktičnim“.

Za početak, treba razjasniti odnos slobode i prava u ovom slučaju. Pravo o kome sam ja pričao je pravo na slobodu okupljanja, ne pravo na seksualnu orijentaciju. U slučaju Parade ponosa, reč je o pravu na slobodu okupljanja koje je građanima i građankama Srbije garantovano članom 20. Univerzalne dekleracije o ljudskim pravima UN[2], zatim članom 21. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima[3] i članom 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda[4]. U domaćem pravnom poretku, ovo pravo je garantovanom najvišim pravnim dokumentom – Ustavom, u članu 54[5] i odgovarajućim zakonodavstvom[6]. Pravo koje bi se zvalo „pravo na seksualno opredeljenje“ kao takvo ne postoji, što je čak i Kosta Čavoški posle jedine održane Parade ponosa izložio[7]. U vezi sa ovime, seksualna orijentacija ne sme biti osnov diskriminacije[8], ali pravo na nju ne postoji. Iz tog razloga, besmisleno je kritikovati na osnovu tog prava. Ljudsko pravo može biti „pravo na slobodu na[9]“, i jedna od činjenica je i sledeća:

„Značaj ljudskih prava odnosi se na značaj sloboda koja čine ova prava“[10]

U istom teksu vredi pomenuti i još jednu tvrdnju:

„Proklamovanje ljudskih prava podrazumeva i vrednovanje korespondirajućih sloboda – onih koje su identifikovane i uzdignute formulisanjem konkretnog prava – i zapravo je motivisano njihovim značenjem“[11]

Dakle, pravo može da bude sloboda (bilo pozitivna ili negativna) i u ovom slučaju to i jeste, ali ne sloboda na seksualnu orijentaciju, već sloboda okupljanja.

Pravo na slobodu okupljanja je zakonski ograničeno (i u domaćem i u međunarodnom zakonodavstvu), i istina je da pedofili i nacisti zbog stvari koje zagovaraju ne smeju da imaju ovo pravo (primera radi, ja ne odobravam proteste Kju Kluks Klana koji se pod okriljem prava na slobodu govora dešavaju u SAD). LGBT populacija na Paradi ponosa ne vređa prava bilo koje druge osobe ili grupe ljudi, i to je poznata činjenica, koju ne mogu pobiti besmisleni argumenti da neko ne želi da „to“ gleda. Niko nije nateran da „to“ gleda. Besmisleno je i porediti nacizam čije se žrtve broje milionima i pedofiliju koja ugrožava prava deteta sa LGBT pokretom. Istina je i da javni moral može da bude razlog zabrane skupa, odnosno ograničenja prava na slobodu okupljanja, ali duboko verujem da javnom moralu mnogo više šteti kada se skandira o seksualnom opštenju sa Ustašama[12], nego kada se skandira „Ljubav je ljudsko prava“ kao na Paradi ponosa 2010. godine.

Pošto je postojala nejasnoća i u vezi sa paralelom koju sam povukao sa, na žalost, još uvek aktuelnim protestima protiv ćirilice u Vukovaru, treba razjasniti taj odnos. Naime, ispravno je primećeno u jednom od komentara da zakoni države Hrvatske propisuju šta je potrebno za status nacionalne manjine i kakva su prava nacionalne manjine. Isto tako je našim zakonima proklamovano ko ima pravo na slobodu okupljanja – SVI. U slučaju Hrvatske većina građana i građanki je protiv prava koje garantuje član 12. Ustava Republike Hrvatske[13]. Većina građana i građanki Srbije je protiv prava na slobodu okupljanja u slučaju parade Ponosa, i to je argument koji neki protivnici koriste. Princip je isti – princip diktature ili tiranije većine. Kada je u pitanju ljudska prava većina nije ta koja sme da se pita da li nečije ljudsko pravo treba da bude poštovano – ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, ni bilo gde drugde!

Poslednja stvar koju treba pomenuti u ovoj „pravno – teorijskoj“ grupi argumenata je pominjanje kršenja nekih prava, konkretno socijalno ekonomskih prava koja su takođe zajemčena zakonodavstvom Srbije i međunarodnim zakonodavstvom[14][15]. Pomenuto je pravo iz člana 25. Univerzalne dekleracije o ljudskim pravima. Prava druge generacije, kako ih obično nazivaju, odnosno socijalna i ekonomska prava su rezultat kompromisa Istoka i Zapada prilikom donošenja Univerzalne dekleracije. Većinsko stanoviše je da država ova prava (pravo na zdravlje, blagostanje, socijalno osiguranje, rad, zapošljavanje, itd) ne treba i ne može da garantuje već samo da radi na njihovom unapređenju. Stanovišta na kome ja stojim protivi se ovome, i verujem da država mora da obezbedi prava ove generacije svim građanima i građankama. Neoliberalno tumačenje koje odriče garantovanje ovih prava građanima vidim kao duboko nehumano. U mom sistemu vrednosti ta prava zauzimaju visoku poziciju i nikada ih neću poricati.

Duboko verujem da je moguće garantovanje ovih prava i smatram ih elementarnima uz građanska i politička prava. Primera radi, pravo deklarisano u članu 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kaže da „Države članice ovog pakta priznaju pravo svakom licu na […], ubrajajući tu i dovoljnu hranu, odeću i smeštaj, […].“[16]. Verujem da ovakvo pravo ne treba samo priznati, već i garantovati, koliko god bilo teško ostvariti ga u državama sa slabim ekonomijama. Ipak, uz dobru i pametnu preraspodelu resursa, verujem da nije nužno reč o teško ostvarivom pravu. Dominantan diskurs mišljenja potvrđen i raznim dokumentima je da socijalna i ekonomska prava ne smeju, i ne mogu, da se stave ispred prava prve generacije, građanskih i političkih prava. Dakle, socijalna i ekonomska prava su važna jednako koliko i građanska i politička prava, i ne postoji grupa ljudskih prava koja je u tom smislu preča od neke druge.

Da rezimiram, argumenti koji su izneti u tekstu nazvani su „pravno – teorijski“ i tiču se prava, pravne prakse i teorije ljudskih prava. Pitanja odnosa prava i slobode, organičenja ljudskih prava, principa diktature većine, kao i status socijalno ekonomskih prava, su pitanja pokrenuta u debati, u kontekstu protivljenja održavanju Parade ponosa. Izneti argumenti su jasan pokazatelj da ni jedan od navedenih razloga protiv nije dovoljno jak, i u stvari je neosnovan.


[9] Reč je o takozvanoj pozitivnoj slobodi. Postoji i negativna sloboda, koja je „sloboda od“

[10] Amartja Sen, Elementi teorije ljudskih prava, u: Ljudska prava: preispitivanje ideje (priredio Pavićević Đorđe), Beograd: Službeni glasnik, 2011, strana 26

[11] Amartja Sen, Elementi teorije ljudskih prava, u: Ljudska prava: preispitivanje ideje (priredio Pavićević Đorđe), Beograd: Službeni glasnik, 2011, strana 28 

[12] Pri tom, osim što ovakvo skandiranje vređa moral, ono je i govor mržnje, pa je problem time i veći