Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Poslednja u nizu legalizacija i legitimizacija lova na Srbe
Kuda ide Srbija

Poslednja u nizu legalizacija i legitimizacija lova na Srbe

PDF Štampa El. pošta
Petar V. Šerović   
subota, 24. novembar 2012.

Neprekidni proces nasilnog sužavanja etničkog, odnosno životnog prostora srpskog naroda, koji traje već vekovima, dobio je ovih dana novi zamajac odlukom Žalbenog veća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu da oslobodi hrvatske generale Gotovinu i Markača, a sa njima i državu Hrvatsku, svake odgovornosti za etničko čišćenje Srba tokom tzv. akcije „Oluja“, jula 1995. godine.

Prvi izrazi sada već opšteg razočaranja i „konsternacije“ srpskog naroda u vezi sa deljenjem pravde ala Hague i najnovije urbi et orbi poruke Tribunala da je „Srbe dozvoljeno ubijati, ako to nekome koristi...“ (Pavel Černišev, moskovska „Pravda“, 17. novembar 2012), kao i izrazi osećanja nemoći, lične i državne, da se izdejstvuje bilo šta čime bi se, bar na neki način, „ispravila teška nepravda“ moraju, konačno, ustupiti mesto realizaciji, odn. otrežnjenju, da je postalo neophodno da Srbi već jednom počnu da poštuju svoje sopstvene žrtve. Jer, ako srpski narod već decenijama uporno zaboravlja sopstvene žrtve iluzorno je nadati se i očekivati da će neko drugi to činiti za njega ili u njegovo ime. Sve ono što nam se od Prvog svetskog rata na ovamo loše dogodilo nije ništa drugo do logičan ishod i posledica upravo našeg zaborava i nemara prema stradanju sopstvenog naroda.

Ovde ćemo pokušati da iznesemo jedno sasvim sažeto viđenje onih zbivanja koja su u direktnoj vezi sa pomenutom problematikom stradanja srpskog naroda u novijoj istoriji. Budući da je istorijska nauka socijalističke Jugoslavije pola veka uporno istrajavala na svojoj krajnje pojednostavljenoj i ideološki utemeljenoj predstavi istorije koja je, iz brojnih razloga i u značajnoj meri, još uvek zastupljena u našoj sredini pa i šire, čini se da postoji nasušna potreba da se slika o pomenutim zbivanjima, bar u ovakvoj formi, osveži. Svedoci smo da, nakon dve stotine godina od prvih koraka ka ustanovljenju svoje novovekovne državnosti, srpski narod opet stoji na početnim pozicijama u procesu bolnog i mukotrpnog rekonstituisanja te iste državnosti i međunarodnog priznanja njenog legaliteta i legitimiteta. Davno izgubljen u ideološkim maglama i lavirintima vulgarnog idolopokloničkog jednoumlja i pseudonaučnih manipulacija, čini se da još uvek bezuspešno traga za izgubljenim državno-nacionalnim identitetom ne bi li, u uslovima gotovo apsolutne dominacije globalističkog viđenja budućnosti čovečanstva, nekako našao svoje mesto u surovoj realnosti „Novog svetskog poretka“. 

Pomenuti proces stalnog nasilnog sužavanja etničkog prostora (politički korektan izraz za termin genocid) srpskog naroda iniciran je u širim razmerama tokom njegove islamizacije, odn. poturčenja, a, u nešto novije doba, i albanizacije. Jedan ogroman broj Srba u Bosni i Hercegovini, Raškoj, na Kosovu i Metohiji, u Crnoj Gori i Makedoniji vremenom je sve više gubio svoje etnojezičko jedinstvo sa maticom. Paralelno sa ovim procesom teklo je nasilno pokatoličenje jednog velikog segmenta srpskog življa u zapadnim oblastima srpskog etničkog prostora, što je, od sredine 19. veka, dovelo i do njegove postepene hrvatizacije.

Tokom aneksione krize (1908-09), a usled snažnog pritiska Centralnih sila, Kraljevina Srbija je bila prisiljena da prihvati otimačinu jednog velikog dela srpskog životnog prostora. Nedugo zatim, vlada Austrougarske koristi ubistvo nadvojvode Franca Ferdinanda kao povod za „konačno rešavanje srpskog pitanja“ u čemu je imala podršku Nemačke, a sve u okviru zajedničkog strateškog projekta Drang Nach Osten i u svetlu njihove reakcije na sjajne pobede srpske vojske u Balkanskim ratovima kada su u opštem zanosu rodoljublja povraćene matične teritorije srpskog naroda – oblast Stare Srbije (Raška, Kosovo i Metohija i Makedonija). Opšta antisrpska histerija zahvatila je „crno-žutu Monarhiju“, a u tome ni najmanje nije izostajalo hrvatsko javno mnjenje. Neposredno posle atentata u Sarajevu u listu „Hrvatska“ br. 794, od 29. juna 1914. piše: „I u našem krugu, na našem tijelu nalazi se sva sila krpuša i spodobi Srba i Slavosrba, koji nam prodaju grudu i more, a eto i kralja ubijaju! S njima moramo jednom za uvijek obračunati se i uništiti ih. To nek nam bude od danas cilj”. Isti list, u istom broju, donosi i sledeće: “Ubojice, ime ti je Srbin! I jesi Srbin, prokleto ti sjeme i pleme, što ga vetar natrunio po našem hrvatskom tlu, da rađa zločin i zlobu, sije neslogu i razbojnički prolijeva krv… Srbi su ljute zmije od kojih si tek siguran onda kada im satareš glavu”.

Usledili su austrougarski ultimatum i objava rata Srbiji nakon čega izbija „Veliki rat“ tokom kojeg Srbija gubi više od 28% stanovnika, odnosno 62% muškog radnog stanovništva (53% poginulih i 9% trajnih invalida) između 18 i 55 godina. Što zbog ratnih dejstava, što zbog epidemija zaraznih bolesti i teških oskudica prouzrokovanih ratnim stanjem, te usled aktivne politike zločinačkog zatiranja srpske nejači od strane Poćorekove soldateske, u okviru koje se posebno isticao jedan deo odrođenih Srba rimokatolika i Srba muhamedanaca, u Srbiji je stradalo oko 650.000 civila. General Pavle Jurišić Šturm, komandant Treće armije, prvi je tokom avgusta 1914. obavestio Vrhovnu komandu o zločinima i pljačkama vojske koja je krenula u pohod na Srbiju. U tom kontekstu pominje zverstva 13. (zagrebačkog) korpusa i 42. domobranske divizije: „…Na celom putu (Krupanj – Zvornik) kojim je marševala Moravska divizija drugog poziva, saznao sam o strahovitom zverstvu koje je na svom putu neprijateljska vojska počinila: deca i žene nisu ni malo šteđeni, no su ih ubijali ili zverski unakažene ostavljali…“ O razmerama genocidnog delovanja austrougarske vojske u Srbiji svetska javnost je saznala iz izveštaja dr Arčibalda Rajsa (Rudolph Archibald Reiss), profesora na Univerzitetu u Lozani. U nizu autentičnih podataka, uz navođenje mesta, vremena, imena i formacijskih naziva jedinica, dr Rajs, u knjizi „Šta sam video i preživeo u velikim danima“, piše i sledeće: „Lešnica: i tu su se zbili grozni prizori za koje pošten čovek jedva može da veruje da su istiniti. Kada su doveli 109 prnjavorskih stanovnika, njihovi vojnici su već bili iskopali grob. Povezali su ih zajedno sa užetima i okružili grupu bodljikavom žicom. Onda su vojnici opalili jedan plotun. Cela grupa se skotrljala u raku. Izvesno je da mnogi nisu bili smrtno pogođeni, već su živi sahranjeni…“ U zaključku šireg teksta dr Rajs kaže: „Ovo je jedan mali pregled onoga što su učinile trupe onih koji su sebe proglasili za Kulturtregere. Prelazeći danas, posle 14 godina, u mislima sve što sam video i čuo u Šapcu i dalje, obuzima me srdžba i ja se pitam: da li su krivci ispaštali? Zar nema onih koji su bili dželati srpskog naroda i koji, zaštićeni mestom rođenja, uživaju danas sva prava i slobode kao sunarodnici ovog istog naroda koji su hteli da unište sa jedinstvenom svirepošću?“

Bez obzira na svu patnju i stradanja koja su pretrpeli tokom Prvog svetskog rata, Srbi su prihvatili Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, tj. Kraljevinu Jugoslaviju, kao opštu stvar i zajedničku vrednost. Jedini su joj podredili svoje nacionalne interese, pa čak i one najvitalnije. Zanemarili su i odbacili sve prednosti Londonskog ugovora (1915) kojim im je nuđena srpska država u okviru koje bi se našle i oblasti nastanjene Srbima rimokatolicima i Srbima muhamedancima. Radi „mira u kući“, jugoslovenstvu su podredili i unutrašnju organizaciju države bez jasnog naznačenja srpskog etničkog prostora u njenim okvirima, a odnos prema sopstvenim žrtvama, naročito brojnim invalidima, sveli na jedva prepoznatljivi minimum. Ostala „južnoslovenska braća“, a posebno Hrvati, nastavili su da slede svoje uskonacionalne interese i da ostvaruju svoje ciljeve upravo na uštrb vitalnih interesa srpskog naroda.

Proces sužavanja etničkog prostora srpskog naroda bio je obnovljen ne dugo zatim i to jednim na prvi pogled sasvim bizarnim sadejstvom antisrpske politike hrvatskih klironacionalista i separatista s jedne strane i Sovjetske države, odn. Kominterne i njenih sekcija, s druge. Iako su im motivi bili različiti cilj im je bio isti – borba protiv jugoslovenske države kao „tamnice naroda“ uspostavljene nametanjem „velikosrpske hegemonije“ i njene politike „nacionalnog ugnjetavanja“. Srbi su za boljševike bili trn u oku zbog toplog prijema više desetina hiljada ruskih belogardejaca, odn. izbeglica od Oktobarske revolucije, kojima je jugoslovenska Monarhija, u ličnosti Kralja Aleksandra I Karađorđevića, omogućila svaku vrstu organizovanja – od crkvenog do vojnog. Sovjeti su u Kraljevini SHS, odn. Kraljevini Jugoslaviji, videli jedan od glavnih poligona za pripremu kontrarevolucije u SSSR-u te su je, stoga, osudili na propast.

U svojstvu jedne od sekcija Kominterne, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) je počela da projektuje i forsira neke nove nacionalne identitete i posebnosti, a u punom skladu sa vatikanskom strategijom razbijanja srpskog životnog prostora i pretvaranja Hrvatske u spoljni bedem prema pravoslavnom svetu. Pokazaće se da su programski dokumenti Četvrtog kongresa KPJ (u Drezdenu, novembra 1928) postali putokaz svakog potonjeg antisrpskog delovanja na prostorima Jugoslavije, sve do naših dana. Na kongresu je konstatovano da su stvaranjem države južnih Slovena, odn. Kraljevine SHS, stavljeni pod vlast velikosrpske buržoazije Slovenci, Hrvati, Crnogorci, Makedonci, ali i velike oblasti koje pripadaju albanskom, bugarskom i mađarskom narodu. KPJ je u srpskoj buržoaziji i vojsci Kraljevine videla svog glavnog neprijatelja naglasivši da se borba mora preneti u samo dvorište hegemonističkog režima, odn. u Srbiju. Ta borba je trebalo da započne priznavanjem prava etničkih zajednica na otcepljenje i pozivanjem istih na oružani ustanak. Izazivanjem oružane pobune u zemlji i njenim rasturanjem stvorili bi se uslovi za stvaranje novih država na ruševinama Kraljevine SHS. „Rezolucija o privrednom i političkom položaju“, kao službeni dokument Kongresa, poziva KPJ u borbu za formiranje nezavisne Hrvatske, Crne Gore, Makedonije i Slovenije, dok se mađarskoj manjini u Vojvodini obećava pravo na otcepljenje.

Naročita pažnja posvećena je tzv. „albanskom pitanju“. Kongres je ustanovio da je posle Prvog svetskog rata jedna trećina sveukupnog albanskog stanovništva pala pod vladavinu ugnjetačkog režima velikosrpske buržoazije te da je njegovo oslobođenje od srpske okupacije moguće samo dizanjem Albanaca na ustanak. Shodno tome, KPJ je uputila poziv „Kosovskom komitetu“ da digne ustanak protiv srpske okupacije. Upućen je i apel radničkoj klasi šireg regiona da podrži ustanak ugnjetenog albanskog stanovništva i da mu pomogne u stvaranju nezavisne i ujedinjene države Albanije.

„Akcioni program“ Četvrtog kongresa KPJ poziva sve nacionalno-revolucionarne organizacije u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Kosovu i Metohiji i Makedoniji, na „progon srpskih okupatora, srpskih trupa, činovnika i žandarma, kao i srpskih četnika iz Hrvatske, Slovenije, Dalmacije, Vojvodine, Bosne, Crne Gore, Makedonije i sa Kosova“. Pokazalo se da je u ostvarenje ovog programa prva krenula ustaška „Hrvatska revolucionarna organizacija“ i to krajem leta 1932. godine. Njen vođa, Ante Pavelić, donosi odluku da se izvrši oružani napad na institucije Kraljevine Jugoslavije u Lici i time inicira oružana borba za oslobađanje hrvatskog naroda od srpske okupacije. U noći, između 6. i 7. septembra, ustaše pod komandom Andrije Artukovića napadaju žandarmerijsku stanicu u selu Brušani, kod Gospića. Sukob je trajao vrlo kratko, jer su žandarmi pružili žestok otpor i naterali napadače na povlačenje. U broju 28 lista „Proleter“, glasilu KPJ, objavljen je tim povodom tekst pod naslovom „Ustaški pokret u hrvatskim krajevima“ u kojem je, između ostalog, pisalo: „Komunistička partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka, i stavlja se potpuno na njihovu stranu. Dužnost je svih komunističkih organizacija i svakog komuniste da taj pokret pomogne, organizuje i predvodi“.

U kontekstu daljeg delovanja antisrpskih snaga u zemlji i inostrantvu posebno se izdvaja ubistvo kralja Aleksandra I Karađorđevića koje je organizovano i izvedeno saradnjom hrvatskih ustaša i makedonske VMRO, a pod tutorstvom Italije, Nemačke i Mađarske. Na Kralja je izvršen atentat u Marseju, 9. oktobra 1934, prilikom posete Francuskoj u koju je otputovao da bi učvrstio odbrambeni savez protiv nacističke Nemačke.

Uz aktivnu podršku Hitlera i Musolinija, nakon dugogodišnjih hrvatsko-separatističkih ucena i stalne defanzive i popustljivosti srpskih političara, proglašena je 1939. Banovina Hrvatska kojoj su pripale i zemlje pravoslavnih Srba –severna Dalmacija, Lika, Kordun, Banija, Gorski kotar i zapadna Slavonija. U svojoj Istoriji srpskog naroda (poglavlje pod naslovom „Vlada Kralja Aleksandra“) Vladimir Ćorović piše: „Razgraničenje banovine Hrvatske izvođeno je ne na osnovu jednog načela, nego na osnovu svih koji su Hrvatima mogli biti od koristi. Osnova je imala biti etnička. Hrvati su van Primorske i Savske banovine tražili za sebe svaki srez, gde su oni bili u većini, ali u tim banovinama nisu davali ni jednog sreza gde su većinu imali Srbi. Tako se dogodilo, da je 847.000 Srba ostalo u granicama Hrvatske, a svega 421.000 Hrvata u celoj ostaloj državi, kad se svi katolici uračunaju u Hrvate. Kad je trebalo braniti te srpske srezove onda su se pozivali na svoje istorijske granice i uzeli su u pomoć taj princip. Međutim, taj princip energično odbijaju kad je u pitanju Dubrovnik, koji nije nikad ulazio u sastav njihove istorijske države i koji je po svojoj tradiciji sav 'slovinski', a po svojoj prošlosti u stalnoj gravitaciji prema srpskom području. Kad su Hrvati tražili i dobili srezove Šid i Ilok, koji su u većini srpski, a po istorijskom pravu nebranjivi, oni su napustili i etničko i istorijsko načelo, pa su zahtevali ta mesta kao svoj životni prostor. Takva nedoslednost i nepravičnost izazvala je s pravom proteste, koji su se pojačavali tim više, što je u novim oblastima uveden otvoren antisrpski režim. Pobijeni su i progonjeni mnogi ljudi, razbijene ili onemogućene njihove ustanove, stvoreno raspoloženje za njihovo potiskivanje i uklanjanje. S hrvatske se strane i naglašavalo, da je to granica nacionalnog poseda i nacionalne države. I što je još gore, s najodgovornije njihove strane podvlačilo se, da je ovo samo etapa i da oni imaju novih pretenzija. Stavljaju u pokret akciju, da dobiju Baranju i severnu Bačku, a svim sredstvima dokazuju da su bosanski muslimani samo Hrvati i da banovina Hrvatska ima prava na nove srezove u Bosni. To sve stvara mučnu atmosferu.“

Naredna faza nasilnog sužavanja etničkog prostora srpskog naroda započinje ratnim operacijama sila Osovine protiv Kraljevine Jugoslavije, odn. vazdušnim napadima na Beograd kojim je prouzrokovana pogibija oko 2.300 njegovih žitelja. Jugoslovenska vojska nije bila u stanju da pruži bilo kakav ozbiljniji otpor neprijatelju koji je po broju, tehničkoj opremljenosti i već uveliko stečenom borbenom iskustvu bio neuporedivo nadmoćniji. Diverzantske akcije folksdojčera (tzv. „pete kolone“) i hrvatskih ustaša u pozadini jugoslovenskih jedinica, slab borbeni moral Hrvata i većine pripadnika nacionalnih manjina, znatno su doprineli brzom slamanju otpora. Tako su 10. aprila dva kompletna puka Jugoslovenske vojske, popunjena gotovo isključivo Hrvatima, prešla na nemačku stranu, a uočeni su i slučajevi gde su mlađi oficiri hrvatske nacionalnosti dočekivali pripadnike Vermahta sa bocama šampanjca (Purnell’s History of the Second World War, br.14, str. 391). U telegramu upućenom Ministarstvu inostranih poslova Rajha 11. aprila 1941. godine, nemački opunomoćenik Edmund Vezenmajer je naveo da je oduševljenje među hrvatskim stanovništvom dostiglo vrhunac prilikom ulaska nemačkih trupa u Zagreb, a da mu je general Kin tom prilikom rekao da je jedino u Lincu (rodnom mestu Adolfa Hitlera) bio svedok nečega sličnog (V. Đuretić, Saveznici i jugoslovenska ratna drama I, Beograd 1985, str. 32). 

Kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije potpisao je Aleksandar-Cincar Marković 17. aprila 1941. godine. Okupator je omogućio ostvarenje svih pretenzija prema njenoj teritoriji. Severni deo Slovenije pripojen je Nemačkom Rajhu, dok je južni deo sa Ljubljanom anektirala Italija. Veći broj jadranskih ostrva, delovi dalmatinske obale i Boka Kotorska takođe su postali deo Italije koja je uspostavila kontrolu i nad sada nezavisnom Crnom Gorom. Kosovo i Metohija, delovi Crne Gore i Makedonije pripojeni su tzv. Kraljevini Albaniji, odn. „Velikoj Albaniji“, koja je bila pod protektoratom Italije. Bačka je pripala Mađarskoj, a veliki deo istočne i jugoistočne Srbije kao i veći deo Južne Srbije (Makedonije) anektirala je Bugarska. Ostatak Srbije i najveći deo Banata stavljeni su pod nemačku vojnu upravu. Ipak, najveći deo teritorije Kraljevine Jugoslavije pripao je novoosnovanoj NDH. U njene okvire ušle su Hrvatska sa Likom, Kordunom i Banijom, Slavonija, veliki deo Dalmacije, cela Bosna sa Hercegovinom, kao i Srem sve do Zemuna.

Jasno je bilo da NDH, kao marionetska država sila Osovine, nije nikako mogla biti stvarno nezavisna niti, pak, suverena država, ali su ideolozi ustaškog pokreta, njihovi istomišljenici i simpatizeri, bili odlučni da postane isključivo hrvatska, odn. rasno čista. Realnost je govorila o potpuno drugačijem stanju stvari – od oko 6,5 miliona stanovnika NDH, samo nešto više od 50% bili su Hrvati. Srba je bilo oko dva miliona, stanovnika muhamedanske vere (uglavnom srpskog porekla) oko 750.000, a u zemlji je, takođe, živeo i jedan manji broj Nemaca i Jevreja. Domaći Nemci u NDH uživali su sva prava koja su pripadala njihovim sunarodnicima u celoj Hitlerovoj Evropi. Prema Jevrejima je zauzet onakav stav kakav se i očekivao od vernog saveznika nacističke Nemačke te su njihova pogubljenja, progon i masovna deportacija počeli gotovo odmah po preuzimanju vlasti od strane ustaša. Muslimanima je priznato pravo da žive kao slobodni građani NDH. Njihov predratni vođa u Jugoslaviji – Kulenović, koji je inače bio ministar kako u Vladi Cvetković-Maček tako i u Simovićevoj „pučističkoj Vladi“, prišao je Paveliću i izjasnio se za NDH odmah po ustanovljenju nove države.

Ustaška propaganda proglasila je muhamedanski živalj islamizovanim Hrvatima, čak „hrvatskim cvijećem“, a u svesnoj nameri da se izbrišu sve veze sa njegovim srpskim korenima. U tu svrhu formirani su i posebni muslimanski ustaški odredi koji su, kako se to ubrzo pokazalo, odigrali zaista mračnu ulogu u okviru Pavelićeve zločinačke strategije genocidnog etničkog čišćenja pravoslavnih Srba u NDH. Postali su poznati po svom izrazito svirepom tretmanu pravoslavnog civilnog stanovništva. Njihova zverstva, posebno u Hercegovini i istočnoj Bosni, ne retko su prevazilazila i same granice bestijalnosti. Istine radi, treba naglasiti da je među muslimanima postojala i druga, iako znatno manja struja, koju je mahom činilo obrazovanije muslimansko stanovništvo sa jasnim sećanjem na svoje srpsko ime i poreklo.

Osnovna prepreka za ostvarenje nacifašističkog plana prvaka NDH da se stvori rasno čista Hrvatska, bila je činjenica da na njenoj teritoriji postoji dva miliona pravoslavnih Srba. Odmah su preduzete mere koje su imale za cilj brisanje svih „spoljašnjih“ posebnosti Srba u odnosu na Hrvate. Svaka upotreba ćiriličnog pisma bila je strogo zabranjena, Srpska pravoslavna Crkva preimenovana je u „Grčkoistočnu crkvu“, a razrađen je i uveden čitav program nasilnog pokrštavanja pravoslavnog življa u rimokatoličku veru. Srbi su sada morali da se pohrvate ili da se udalje sa teritorije NDH. Već juna 1941. godine, neki članovi ustaške Vlade počeli su da govore o „srpskom problemu“ i o načinima rešavanja tog problema, a u opciji su bili nasilno pokrštavanje, proterivanje i fizičko istrebljenje. No, i pre juna 1941. godine, ustaške vojne formacije počele su da sprovode dotad neviđeni teror nad srpskim stanovništvom. Prvo se krenulo sa fizičkom likvidacijom predstavnika srpske intelektualne, društvene i crkvene elite po gradovima, dabi se ubrzo prešlo na akcije masovnog istrebljenja pravoslavnog življa. Po celoj NDH širile su se parole: „Srbe o vrbe!“, „Biće krvi do koljena!“, „Vadićemo im 'dicu' iz utrobe!“ i slično. Čitava sela paljena su do temelja, a stanovništvo je ubijano na najbrutalniji način ili odvođeno u koncentracione logore koji su počeli da niču po celoj teritoriji NDH. Bezdane jame u Hercegovini, Dalmaciji i Lici služile su kao masovne grobnice za desetine hiljada ubijenih ili teško izmrcvarenih, ali još uvek živih, muškaraca, žena i dece srpske pripadnosti.

Poznata je i činjenica da su „ustaški bojovnici“ najređe koristili metak kao sredstvo za likvidaciju. Umesto toga, služili su se noževima, sekirama, maljevima, čekićima, testerama i svakojakim „napravama“ koje su bile namenski konstruisane za najsvirepije ubijanje ljudi. Nisu bili retki ni slučajevi spaljivanja živih ljudi u njihovim sopstvenim domovima i/ili pravoslavnim hramovima. U ovakvim i sličnim orgijama bestijalnosti i bezumlja pobijeno je do septembra 1941. godine preko 200.000 Srba i to prema izveštaju civilnog pomoćnika nemačog vojnog komandanta za Srbiju i evropski jugoistok. Prema izveštaju generala Aleksandra Lera (glavnokomandujućeg za evropski jugoistok) kojeg je ovaj uputio u Berlin 27. februara 1943. godine, broj ubijenih Srba u NDH porastao je početkom 1943. godine na oko 400.000. Pretpostavlja se da je do kraja rata stradalo više od milion Srba u NDH, obzirom da se procenjuje da je samo u koncentracionom logoru Jasenovac umoreno na najsvirepiji način više od 700.000.

Ono što je ostalo od Srbije nakon kapitulacije i komadanja Kraljevine Jugoslavije potpalo je pod direktnu nemačku vojnu upravu. Takozvana „Vlada nacionalnog spasa“ na čelu sa generalom Milanom Nedićem nastala je 29. avgusta 1941. godine. Izvesno je da je ovaj ugledni visoki oficir i bivši ministar vojni Kraljevine Jugoslavije delio mišljenje mnogih iz svojeg bližeg i daljeg okruženja da je, pri datoj konstelaciji vojnostrateških i političkih odnosa u Evropi, nemačka pobeda nad saveznicima sada već sasvim izvesna te da je samo pitanje vremena kada će do nje konačno i doći. Nedić je ipak krajnje nevoljno i pod jakim pritiskom Nemaca (pod čijim kućnim pritvorom je bio od prvih dana okupacije), a na podsticaj i molbe mnogih predstavnika beogradskog intelektualnog i kulturnog miljea, prihvatio težak i nezahvalan zadatak da, saradnjom sa nemačkim okupacionim vlastima, zadrži kakvu-takvu Srbiju na mapi Hitlerove „Nove Evrope“, sve u nadi da će, tako, možda ipak biti prilike da se „spasi ono što se spasiti može“. To „spašavanje“ nije se odnosilo samo na žitelje Srbije pod nemačkom vojnom upravom već i na onih tada već više od 100.000 izbeglica – Srba koji su se na suženi prostor Srbije kao bujica slivali sa svih strana tražeći spas pred ustaškim, šiptarskim, mađarskim i bugarskim terorom. Broj izbeglica u Srbiji je do septembra 1942. povećan na više od 400.000 lica, od kojih je bilo oko 86.000 dece, a Nemci su iz anektiranih delova Slovenije na teritoriju Srbije proterali blizu 20.000 Slovenaca. Trebalo je nekako sačuvati najvitalnije nacionalne i biološko-egzistencijalni interese Srpskog naroda i Nedić je pokazao spremnost da u tu svrhu prihvati i podnese sve napore, svaku ličnu žrtvu i poniženje.

Indikativna je u vezi sa pitanjem kolaboracije Milana Nedića izjava bivšeg šefa okupacionog Upravnog štaba za Srbiju dr Harolda Turnera na suđenju nemačkim ratnim zločincima u posleratnom Beogradu. On je tada ukazao na prilike pod kojim je došlo do stvaranja „Srpske vlade“ i imenovanja upravo generala Nedića za njenog predsednika. Prema kazivanju akademika Dejana Medakovića u knjizi „Efemeris II“ (BIGZ, treće izdanje, str. 325-326), Turner je tom prilikom izjavio: „Na savetovanju vojnih komandanata pod predsedništvom feldmaršala fon Vajksa, kojem sam i ja prisustvovao, razmotrena je vojna i politička situacija u okupiranoj Srbiji. Konstatovano je da komesarska uprava u Srbiji sa ministrom Milanom Aćimovićem nema potreban autoritet i da joj nije uspelo da u Srbiji prestanu diverzantske akcije i napadi na nemačku vojsku. Iz same Vrhovne komande poručeno je da se to neredovno stanje mora svim silama prekinuti, a u Srbiji mora da zavlada red i mir, kako to zahteva ponašanje u jednoj okupiranoj zemlji. Odlučeno je da se potraži srpska ličnost od autoriteta koja će smiriti Srbiju, a izbor je pao na bivšeg ministra vojnog, generala Milana Nedića. Ja sam dobio zadatak da o tome razgovaram sa Nedićem. Nedića sam zatekao u njegovom stanu, gde je bio pod stražom. Bio je potpuno utučen čovek, koji je nedavno u velikoj eksploziji u Smederevu izgubio jedinca sina. Kada sam mu izložio plan vojnih, okupacionih vlasti i razlog moje posete odlučno je rekao: 'Šta vam pada na pamet, vi ste ludi'. Da, baš je tako rekao: 'vi ste ludi'. I odbio me je. Ja sam se vratio među generale sa dubokim uverenjem da general Nedić nije najsrećnije izabrana ličnost i da moramo naći drugo rešenje. Međutim, generali su to moje mišljenje odbili i naredili mi da ponovo odem kod Nedića i da mu saopštim u ultimativnoj formi sledeće: Ukoliko vi odbijete da nam pomognete da smirimo Srbiju, Firer je odlučio da Beograd i Mačvu okupiraju ustaške trupe. Severnu Srbiju predaće na upravu Mađarima, a ostatak Srbije biće podeljen na bugarsku okupacionu zonu i na albanske trupe koje će dobiti ceo Sandžak i upravu do Kraljeva, gde će biti granice sa bugarskom zonom (kurziv P.V.Š). Kada me je Nedić ponovo odbio ja sam otvoreno saopštio kakvo je rešenje nađeno u protivnom slučaju. On je na to pola sata ćutao, a onda je tihim glasom rekao: 'pristajem'.“  

Drugi svetski rat na tlu Jugoslavije je jedno veoma složeno pitanje o kojem ćemo, u kontekstu problematike kojom se ovde bavimo, reći još sledeće:

Sile osovine su jedino u srpskom narodu videle stvarnog neprijatelja, jer su samo Srbi masovno iskazali svoje neslaganje prema pristupanju Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu i, odmah nakon kapitulacije zemlje, pokrenuli oružani otpor protiv okupatora i hrvatskih kvislinga. Sve one koji su gajili neprijateljstvo prema Srbima i izražavali otvorene pretenzije prema srpskom životnom prostoru agresori su videli i prihvatili kao svoje verne saveznike.

Četnici generala Draže Mihailovićeva, kao srpski nacionalni borci koji su i pored genocida hrvatskih, albanskih i drugih saradnika okupatora nastavili da slede jugoslovensku ideju (zato i naziv „Jugoslovenska vojska u Otadžbini“), bili su jedini eksponent onih antiosovinski, prosaveznički i jugoslovenski opredeljenih elemenata u Srbiji i Jugoslaviji koji su, stešnjeni između nacizma, fašizma, ustašizma i komunizma, sve vreme vodili ogorčenu i neravnopravnu borbu radi očuvanja kakvog-takvog ustavnog kontinuiteta u zemlji teško obremenjenoj razornim i dezintegracionim dejstvima svetskog i građanskog rata.

KPJ je, predvođena Josipom Brozom Titom, ostala u funkciji aktivnog učesnika u drobljenju srpskog etničkog prostora i suzbijanju ostvarenja srpskih nacionalnih interesa. U tom smislu, bila je vinovnik građanskog rata između Srba partizana i Srba četnika (sve do druge polovine 1943. ogromnu većinu u partizanskom pokretu činili su isključivo Srbi) videći u Draži Mihailoviću i njegovoj „Jugoslovenskoj vojsci u Otadžbini“ jedinu prepreku za ostvarenje svog glavnog cilja – preuzimanje vlasti nakon oslobođenja zemlje od okupatora, zavođenje „diktature proletarijata“ i stvaranje nove sovjetske države. Time su razbili monolitnost „srpskog fronta“ i znatno otežali svesrpski otpor hrvatsko-ustaškom genocidu. Dok je buktao plamen ovog namerno isprovociranog rata među Srbima, „ustaški bojovnici“ su odvodili u logore na stotine hiljada pravoslavnih Srba i sistematski vršili njihovo masovno istrebljenje.

Od prvih dana izbijanja građanskog rata komunisti su, na gotovo celom životnom prostoru srpskog narodnog korpusa, planski i sistematski, sprovodili zločinačku aktivnost u vidu tzv. „levih skretanja“, odn. fizičkih likvidacija svih tadašnjih, ali i potencijalnih, ideološko-političkih protivnika buduće sovjetske države. Tako su u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini partizani već 1941. dobili nadimak „jamari“ zbog surove prakse bacanja svojih žrtava, nekada još živih, u bezdane jame. Procenjuje se da su komunisti tokom sprovođenja tzv. „druge faze revolucije“ u Srbiji, samo u poslednja četiri meseca 1944. i tokom 1945. godine, pogubili i u neobeleženim masovnim grobnicama sahranili nekoliko desetina hiljada svojih političkih, ideoloških i „klasnih“ protivnika (po nekim procenama i više od 100.000), izvršivši istovremeno konfiskaciju njihove celokupne imovine. Na meti ove zločinačke aktivnosti glavešina KPJ i pripadnika zloglasne OZNE („Odeljenje za zaštitu naroda“) bili su svi oni za koje se posumnjalo da su na bilo koji način sarađivali sa Nemcima, ljotićevcima, nedićevcima, ili četnicima Draže Mihailovića. Posebno su bili na udaru oni obrazovaniji i bogatiji pripadnici srbijanskog građanstva. „Crveni uragan“ svakako nije poštedeo ni znatan broj višeg i nižeg sveštenstva Srpske pravoslavne Crkve. Pokazalo se da je, u kombinaciji sa apokaliptičkim učinkom ustaškog genocida na teritoriji NDH, zločin komunista nad srpskim narodom doveo do njegovog dramatičnog sunovrata u kontekstu njegove dalje egzistencijalno-istorijske perspektive. Katastrofalne posledice tog sunovrata još uvek su, nažalost, veoma aktuelne i na početku 21. veka.

Saveznici su pri kraju rata prihvatili Tita i odbacili generala Mihailovića koji je nakon masovnih odmazdi nad Srbima, koje su usledile kao reakcija okupatora na otvoreni narodni (četničko-partizanski) ustanak u Srbiji u leto i jesen 1941, uglavnom izbegavao otvorenu borbu protiv okupatora. Naime, 16. septembra 1941. u Srbiji je stupila na snagu jedna sasvim jedinstvena i u okupiranoj Evropi do tada nečuvena naredba Vrhovne komande Vermahta (br. 888) da će za svakog ubijenog Nemca biti pogubljeno 100, a za svakog ranjenog 50 talaca. Nemačke kaznene ekspedicije su tu naredbu sprovodile tevtonski efikasno, pedantno i surovo. Već u prvim fazama krvavih represalija nad civilnim stanovništvom u Srbiji pobijeno je na hiljade talaca. Isto tako, veliki broj pripadnika kako urbanog tako i seoskog življa poslato je u koncentracione logore širom okupirane Evrope. Mihailović je, stoga, video svako dalje upuštanje u otvorenu borbu protiv okupatora samo u perspektivi jasno određenih vojnih operacija koje bi, u kontekstu neposredne koordinacije sa savezničkim vojnim snagama, imale za cilj konačno oslobađanje zemlje. Problem očuvanja biološke supstance srpskog naroda postao je najznačajniji aspekt ravnogorske vojnopolitičke strategije i sve dalje akcije „Jugoslovenske vojske u Otadžbini“ morale su sa time da se usklade.

Saveznici su odbacili i četnički koncept federacije Srba, Hrvata i Slovenaca postavljene na etnojezičkoj osnovi, koji je januara 1944. ozvaničen na Svetosavskom kongresu u selu Ba, a prihvatili onaj AVNOJ-evski, koji je razbijao srpski narodni korpus i u daljoj perspektivi konačno potkopao Jugoslaviju kao zajedničku državu južnih Slovena. Srbi su doživeli i to da je prvi čovek njihovog nacionalnog antifašističkog pokreta, general Draža Mihailović, uhvaćen na prevaru od strane OZNE posle završetka rata, da je osuđen na smrt od komunističkih vlasti na montiranom sudskom procesu u Beogradu kao narodni izdajnik i ratni zločinac, te da je u tajnosti pogubljen i sahranjen na i danas još uvek nepoznatoj lokaciji. Vođa hrvatskih ustaških zločinaca Ante Pavelić bio je prebačen vatikanskim „pacovskim kanalima“ na „slobodni Zapad“, gde je umro prirodnom smrću tek 1959. godine. 

U posleratnoj Jugoslaviji uspostavljena je veštačka simetrija između ubica i ubijenih te su počinioci genocida prevedeni na stranu pobednika. U njene temelje posejano je seme samodestrukcije, jer su federalnim jedinicama nametnute potpuno veštačke granice, a sve u ime politike „bratstva i jedinstva“. Te i takve federalne jedinice predstavljene su kao državni okviri suverenih jugoslovenskih naroda koji su svojim slobodnom voljom bili ujedinjeni u federalnu Jugoslaviju. Nametnute su i neke potpuno nove nacije koje su potom „zacementirane“ njihovom partijskom i državnom institucionalizacijom. Proces drobljenja srpskog etničkog prostora nastavljen je daljim cepanjem i te AVNOJ-evske Srbije na tri federalne jedinice i omogućenjem ostvarenja ciljeva šiptarskih separatista na Kosovu i Metohiji. Josip Broz Tito je u svetlu njegovog otpora rezoluciji Informbiroa prvo izgradio svoj kult „komunističkog disidenta“, potom utemeljivača „Pokreta nesvrstanih“, idejnog tvorca „samoupravnog socijalizma“, odn. „socijalizma sa humanim licem“, te nepogrešivog „velikog vođe“ čiji je rođendan svake godine proslavljan jednim kultnim obredom masovnog idolopoklonstva. Sve do njegove smrti 1980. viđen je i u zemlji i u svetu kao veliki državnik „sa herojskim boračkim pedigreom“.

Nedugo zatim, kada su na čelo Jugoslavije pristigli Brozovi partijski puleni, postalo je potpuno jasno da je već za njegove vladavine, federalizacijom partijskih birokratskih struktura, pripremljen teren za otvoreni nastup separatizama hrvatske, slovenačke, muslimanske i šiptarske provenijencije koji su tokom naredne decenije i doveli do krvavog raspada zemlje. Nacionalističke političko-birokratske strukture Saveza komunista Slovenije, Hrvatske, BiH, KiM i Vojvodine pretpostavile su svoje uske ciljeve onim opštim. Zemlja je sve više klizala u stanje bezvlašća što je u srpskom narodu širom Jugoslavije proizvodilo jedan težak déjà vu osećaj da se mogu ponoviti strahote iz Drugog svetskog rata. Onda se na političkoj sceni Srbije i Jugoslavije pojavio jedan do tada relativno anonimni srbijanski komunistički aparatčik, Slobodan Milošević, koji je pokušao da preuzme kormilo „Titanika“, ali je to činio uglavnom primenjujući njemu jedino poznatu, anahronu, komunističko-birokratsku metodologiju. To je omogućilo separatistima i njihovim zapadnim pokroviteljima i vernim saveznicima iz dva svetska rata da ga proglase za „poslednjeg branioca komunizma“ te da, u kontekstu „produženog procesa rušenja berlinskog zida“, u potpunosti realizuju ciljeve svoje antisrpske politike. Istovremeno je medijskim manipulacijama sistematski projektovana slika o Srbima kao narodu zločinaca koji ne zaslužuje ništa drugo do govor grube sile – pravednu odmazdu „međunarodne zajednice“, opšti prezir i izgon iz sveta civilizovanih ljudi. „Srbi su ljute zmije od kojih si tek siguran onda kada im satareš glavu”...