Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Negativna selekcija
Kuda ide Srbija

Negativna selekcija

PDF Štampa El. pošta
Andrej Fajgelj   
sreda, 14. oktobar 2009.

 Što je god koji pametniji i pošteniji, i što s narodom lepše u ljubavi živi, to on nanj više mrzi, i više ga goni; a što je god koji luđi i nevaljaliji, i što su ljudi s njim nezadovoljniji, to ga on više voli i brani.

Vuk Karadžić[1]

U svakoj zemlji ima korova, samo se u Srbiji korov zaliva.

Zoran Đinđić

Napredovanje kroz društvo je moguće zahvaljujući njegovoj raslojenosti: socijalnoj, ekonomskoj i političkoj. Najviši slojevi donose sve ono što društvo može da pruži kao odgovor na sveljudsku potrebu za boljim životom (DŽefersonov Pursuit of Happiness). Ali ko dobija tu nagradu? Za očekivanje je da u stvarnosti neće uvek i jedino najbolji doći na najviše položaje. Izuzetno, naročito u krizna vremena, bolji i lošiji mogu da zamene mesta. Ali kako objasniti negativnu selekciju: redovno napredovanje lošijih i suzbijanje boljih? U kojoj meri negativna selekcija postoji u srpskom društvu? Da li je tačno da se u Srbiji uspeh ne prašta, sposobnost ne ceni, a za vrlinu nema mesta?

U značenju odabir lošijeg, pojam „negativna selekcija“ koristi se u uzgajanju, ekonomiji, imigracionoj i kadrovskoj politici.[2] Nas ona zanima u društvu uopšte - ne samo kadrovski, jer zapošljavanje nije jedina društvena promocija. U svetu i kod nas retko je bila predmet naučnog ili novinarskog istraživanja po sebi.[3] Međunarodni pregled otkriva uporedive, ali različite pojave, poput egalitarizama u Japanu (ekser koji viri[4]), zemljama Komonvelta (sindrom visoke bulke[5]) i Skandinavije (zakon iz Jantea[6]). U Jugoslovenskoj nauci pojam se javlja u određenom broju radova počev od osamdesetih godina, često iza skraćenice „tzv.“ ili pod navodnicima, bez podrobnijeg objašnjavanja. Tek u oktobru 2008 stiže do naslova jedne televizijske emisije: „Negativna selekcija: zašto je gori bolji?“[7] Sa druge strane, daleko češće je tema ličnih razgovora, internet foruma i komentara. Sama pojava (bez pojma) je obrađivana u umetnosti: setimo se progona stvaralaca u Domanovićevom Mrtvom moru[8], Nušićeve gospođe ministarke, od koje najnesposobniji rođaci očekuju državno nameštenje[9], ili Disovog „dostojanstva podeliše idioti“[10]. A znamo i da „Pero radi u kontrolu leta“.[11]

Stiče se utisak da je pojava široko prisutna u društvenoj stvarnosti, odakle se raširila u jezik i popularnu kulturu ali teško pronalazi put do zvanične javnosti. Ako je ovaj utisak tačan, u medijima ćemo negativnu selekciju moći da nađemo samo posredno, u tragovima, ali će oni ocrtavati obrise nečeg daleko većeg.

Primeri u medijima

Otkrićemo npr. da odgovarajuću društvenu podršku nisu dobili ni Dragan Jaćimović, prvi Srbin na Mont Everestu, ni Nađa Higl, dobitnica zlata u plivanju, ni Luka Radovanović, četrnaestogodišnji virtuoz na gitari, ni Dragana Jelačić, stipendistkinja na Sciences Po, ni Dejan Rozgić, vrsni diplomac dva fakulteta, ni Lazar Krstić, student generacije na Jejlu, ni Miloš Stanković, mladi pronalazač, ni Ratko Jović - kad je sa Itona hteo da pređe na Oksford.[12] Milorad Simić, autor Srpskog elektronskog rečnika, naišao je na svaku prepreku kod kolega i ustanova kojima su takvi projekti dužnost.[13] Zoltan Dani, zapovednik jedinice koja je oborila „nevidljivi“ F-117 A, napustio je vojsku bez odlikovanja.[14] SARS-ov megahit „Buđav lebac“ dobio je od SOKOJ-a čitavih 16,5 dinara na ime autorskih prava.[15] Miodrag Stojković, prvi evropski naučnik koji je klonirao ljudski embrion, tri godine je čekao na dozvolu da otvori kliniku u rodnom Leskovcu.[16] Još gore je prolazio proslavljeni Vlade Divac, dok je svoje milione pokušavao da uloži u srpsku privredu. Mladi srpski matematičar Teodor fon Burg, koji je u Srbiju doneo 13 medalja sa međunarodnih takmičenja, svedoči: „Već pet godina gledam kako […] nagrađuju one od kojih sam bolji, a mene odbijaju […]“.[17] Njegova glavna mana je u stvari prednost: kao osnovac je pobeđivao srednjoškolce.[18] Kako izumiruće srpsko društvo tretira svoje najzaslužnije članove - majke - možemo pročitati na sajtu majkahrabrost.com. Društveno nepoštovanje prati najbolje od nas i u grob: iako je proglasila 2009 za godinu Milutina Milankovića, po kom su stranci nazvali jedno nebesko telo i delove Meseca i Marsa, srpska Vlada do danas nije preduzela ništa na obeležavanju jubileja, a mediji nisu zainteresovani ni da otkupe film i seriju. Sa druge strane, saznaćemo da visoke položaje, stanove, nečuvene kredite i astronomska primanja (plate, bonusi, reprezentacije, kartice...)[19] dobijaju ljudi koji ne prolaze konkurse, već se zapošljavaju po partijskoj liniji, u preglomaznoj (dakle nedelotvornoj) državnoj upravi i gubitaškim[20] javnim preduzećima. Nalazimo dakle mnoštvo primera da najviše društvene nagrade idu građanima bez zasluga, dok zaslužni ostaju bez njih.

Kovačević i Čavić

Uporedimo sada dva mlada Srbina, sportiste, koji su gotovo istovremeno došli u žižu naše, a delom i međunarodne javnosti: Milorada Čavića i Miladina Kovačevića.

Čavić (24) je u martu 2008 osvojio zlato u Ajndhovenu (Holandija), oborivši evropski rekord dva puta u dva dana. Osvojio bi po svoj prilici još jedno, da nije diskvalifikovan pred takmičenje u kom je bio favorit, kada se na dodeli medalja pojavio sa parolom „Kosovo je Srbija“ preko grudi. U Srbiju je stigao teatralno, avionom Vlade, dočekan od naroda i zvaničnika kao nacionalni junak.[21]

Kovačević (21) je u maju iste godine u Njujorku sa dvojicom drugova pretukao Brajana Stajnhauera, čoveka duplo lakšeg od sebe, koji je zbog teških telesnih povreda završio u tromesečnoj[22] komi. U junu je pušten iz pritvora nakon što su njegovi roditelji položili kauciju od 100.000 dolara (sic), uz zabranu izlaska iz SAD i oduzimanje putne isprave. Ipak, u Srbiju je stigao već tri dana kasnije, kao begunac i vinovnik još dva nedela: kršenja uslova kaucije i podstrekivanja na falsifikovanje službene isprave. Naime, srpski vicekonzul u Njujorku izdao je putnu dozvolu uprkos zabrani američkog suda, što je izazvalo diplomatski incident između dve države.

U narednom periodu i jedan i drugi su se borili za status u srpskom društvu i javnosti. Čavić je bezuspešno pokušavao da dobije stan koji mu je obećan iz najviših državnih krugova.[23] Uspeha nije imao ni u nalaženju bazena za trening: u jednom se srušio krov, a u drugom - hladnom - delio je termin sa kupačima. Pola godine nakon trijumfalnog povratka, razočarano je zaključio: „U Srbiji, jednostavno, samo gubim vreme“.[24] Sa druge strane, medijska kampanja porodice Kovačević[25] urodila je plodom. U januaru 2009 Miladin se obreo u Skupštini, a u februaru je Vlada volšebno donela odluku da za njegova nedela utroši milion (sic) dolara iz budžeta.[26] DŽepove poreskih obveznika milion je napustio u martu, a Miladin i dalje niže uspehe i ređa privilegije. Poslednju kao da je istresao iz prašnjavog Titovog šinjela: čeka ga obezbeđen posao čim završi fakultet.[27]

I Milorad i Miladin učinili su više za imidž Srbije u svetu, naročito u SAD, od mnogih diplomatskih delegacija i lobista. Jedan nas je predstavio kao šampione, lafove i idealiste, drugi kao nasilnike, kukavice i prevarante. Jedan nesebično ulaže sebe u nacionalni interes, drugi uzima naciju za taoca u svojim zločinima. Od jednog imamo korist, od drugog štetu. Ali Miloradu sve njegove medalje nisu zavredele ni mesto u bazenu, dok Miladinovi zločini vrede milion dolara.

Obe afere su mobilisale javnost. Objavljene su stotine vesti i hiljade komentara, brojni zvaničnici su zauzeli stav, na čelu sa Vladom Srbije, koja je donela konkretne mere. Sve to nam pruža dovoljno dokaza za odgovor na naša pitanja: da, negativna selekcija je zavladala Srbijom do tačke pucanja. Ali krunski dokaz ne leži u podršci Kovačeviću: ni u njenoj drskoj izdašnosti, ni u licemernim i besmislenim izjavama[28], ni u velu tajne i korupcije. Najjasnija poruka da u Srbiji nema mesta za dobre stigla je baš kroz podršku najboljima.

Jer u avgustu 2009 Čavić je konačno dobio stan.[29] Ali obećanje je dato još 2003, nakon zlata u Dablinu. Trebalo mu je dakle 6 godina, 10 medalja i medijska ofanziva, a i onda samo na korišćenje, a i onda - samo stan. O njegovom najvećem problemu - nedostatku uslova za trening - nema ni reči. Na isti način, Teodor fon Burg je u maju dobio zaostala sredstava i nove nagrade.[30] Ali borba njegove majke Magde takođe traje godinama, a afera je u medijima dostigla vrhunac još u decembru 2008, kada je ministarka Snežana Samardžić-Marković rekla da se radi o problemu „koji se lako može prevazići“.[31] „Cela Srbija je stala uz genijalca“ tek i samo između dve sledeće medalje, dvanaeste i trinaeste.[32] Pri tome su oba šampiona pobrala opšte simpatije javnosti, a imali su i smelosti da se pobune i istrajnosti da se bore. Načinom na koji je pomogao ovu dvojcu, kroz iglene uši, establišment je svima onima koji nemaju ni takve medalje, ni takav prolaz u medije, ni toliko vremena, jasno poručio: „Nemojte da vam padne na pamet!“. Bezočnost kojom su podržali najgoreg (za milion dolara može da se sagradi olimpijski bazen i pride kupi stan) samo je šlag na tortu.

Metod i uzroci

U istoriji nalazimo brojne primere da strani zavojevači ili vladari ubijaju najbolje među potčinjenima: od istrebljenja hilota u Sparti[33], preko dahijske Seče knezova, do nemačkih streljanja po principu sto za jednog[34]. Devedesetih smo videli kako na svim zaraćenim stranama napreduju zločinci, jer postaju potrebni za prljave poslove. Opšteljudski uzrok negativne selekcije je zavist.[35] Ali ako u potrazi za uzrocima sadašnjeg stanja u Srbiji krenemo od rimskog načela cui bono (u čiju korist), glavni osumnjičeni je svakako establišment.

Ova kvazi-elita je do devedesetih formirana po partijskoj liniji, zatim po partijskoj, a od 5. oktobra - po partijskoj. Političke organizacije su tradicionalno glavni činilac društvenog napredovanja u Srbiji, a danas postavljaju upravne odbore javnih preduzeća, čime kontrolišu i zapošljavanje u JP (dakle i tržište rada), dodeljivanje poslova i javne nabavke u JP (dakle i privatni sektor). Sem toga, one zapošljavaju službenike u javnoj upravi, ponovo od vrha do dna hijerarhije, i raspolažu budžetom na republičkom, pokrajinskom i lokalnom nivou (čime kontrolišu i nevladin sektor[36]). Najveći srpski privrednici, Miroslav Mišković i Milan Beko, bili su članovi Vlade neposredno pre svojih vrtoglavih uspona, a i danas njihove poslovne imperije počivaju na temelju koji se raseda, dok sposobnost i rad vuku na jednu stranu a uvoznički monopol obezbeđen političkim vezama na drugu („kupuj jeftino prodaj skupo“).

Srpsko napredovanje po partijskoj liniji je primer negativne selekcije jer se vrši po podobnosti a ne po sposobnosti. Potrebni su naši ljudi, ne i kvalitetni ljudi; ceni se poslušnost, ne i rezultati; traži se socijalna inteligencija, ne i rad i znanje. Pošto je mala verovatnoća da čovek bude podoban, pa još slučajno i sposoban, još u vreme komunizma ministarske i direktorske fotelje zaposeli su osrednji. Devedesete su probrale najgore, one koji su bili spremni da radi lične koristi upropaste sopstvena preduzeća i raskomadaju državu. Radi se o ljudima poput Mihalja Kertesa, „sposobnim“ da budžetske milione iznose iz zemlje u koferima, prolazeći putem pored opljačkanih građana kako prodaju benzin u flašama ili čekaju u redu za hleb. Današnji milion, onaj Miladinov, podseća nas da se ništa nije promenilo.

Oligarhija ima lični interes da se zaštiti od meritokratije: vladavine zaslužnih (suprotnost negativnoj selekciji). Samo na taj način ona može da osigura održiv opstanak uprkos niskim sposobnostima i slabim rezultatima.[37] Sve dok zadržavaju monopol na društveni položaj, mediokriteti su bezbedni. Kvalitetno obrazovanje, radna mesta i slobodno vreme tada su dovoljni da ih izdignu iznad proseka, bez obzira na lične osobine. Ali je neophodno standarde naroda čvrsto držati na dnu i po svaku cenu sprečiti jednakost šansi. Ništa u toj meri ne razotkriva nedoraslost elite i poniženje naroda kao jedan uspravan čovek.

Neko će reći da je ovakva dijagnoza preterana jer sposobnih ima i u srpskom establišmentu. Ja ću pojasniti da ih ima uprkos establišmentu. Princip meritokratije nije naprosto zanemaren, on se instinktivno doživljava kao opasnost i sistemski izbegava. Oligarhija od konkursa beži kao đavo od krsta, a ako već mora da ih održi, namešta ih. Kada je prinuđena da brine o najboljima po službenoj dužnosti, dolazi u sukob sa samom sobom. Vladin Fond za mlade talente, koji je osnovan 2005, pa opet osnovan (sic) 2008, ima neprestane probleme sa uslovima i rezultatima konkursa. Fond koji je odbijao Fon Burga, ali i mnoge slične njemu[38], zadržava sredstva pod izgovorom da nije imao kome da dodeli stipendije[39] i odbija da objavi spiskove dobitnika. Do sukoba dolazi i kad oligarhija bude primorana da sposobne primi u svoje redove. Od dvojice političara sa najimpresivnijim biografijama, jedan je ubijen (Zoran Đinđić) a drugi je odabrao stranu: Božidar Đelić je član ozloglašenog Fonda, potpredsednik i ministar Miladinove Vlade. Suočena sa problemom, oligarhija se smeje, poput učesnika konferencije na kojoj je 24.4.2009. u Beogradu govorio Ante Marković[40]: „Nemamo dovoljno pravih ljudi, znalaca. To se odnosi i na Vlade... možda čak i prvenstveno, (ovde poslednji premijer SFRJ, sasvim ozbiljan, skreće pogled ka poslednjem premijeru RS, i pronalazi ga od srca nasmejanog; u sali smeh), a bez toga nema rešenja. Mi uništavamo svakog čoveka koji malo digne glavu, umesto da mu damo šansu.“

Ako uopšte, pozitivna selekcija se u Srbiji vrši tek nakon negativne. Elita izabrana na taj način može biti najbolja ali ne i dovoljno dobra. Slobodan Milošević je pripadao cvetu nove generacije komunističke elite. Poznato je svedočenje Borke Vučić da je kao tridesetosmogodišnji direktor Beogradske banke naučio bankarski engleski sam, veoma brzo i kvalitetno. Sposobnost je pokazao i veštim usponom na vlast, i odličnom odbranom (opet sam) tokom suđenja u Hagu. Ali njegova nedoraslost otvorenoj utakmici svetske politike vidi se kako u tragičnim rezultatima, tako i u odlukama koje su očigledno vodile ka njima: sukob sa nadmoćnom međunarodnom zajednicom, ulaganje u prevaziđeni državni oblik (druga, pa treća i poslednja Jugoslavija) i privrženost ideologiji koja je, po rečima svog izumitelja, već bila završila na smetlištu istorije (komunizam).

Osnovni način na koji oligarhija vrši negativnu selekciju, pored pomenute zatvorenosti (monopol na položaje i prilike), je korupcija. Protekcija (doslovno „zaštita“) štiti lošeg od dobrog: umesto da na konkursu pobedi bolji, pobediće onaj koji ima vezu ili da mito. Korupcija na najvišem nivou[41] je od afere Kovačević napravila međunarodni incident, a odluka da se račun ne ispostavi bogatim krivcima već siromašnim, nedužnim i već frustriranim glasačima[42], govori za sebe. U srpskoj politici korupcija je preča od glasača i poreskih obveznika.

Neko će primetiti da kršenje i izbegavanje zakona, ma koliko rasprostranjeno, nije osnovna delatnost establišmenta, već naprotiv njegova primena. Ali establišment ne pravi takvu podelu, već poredak koristi u produžetku korupcije. Da bi to bilo moguće, zakon je prestao da bude isti za sve i postao rastegljiv i porozan. Margina na redu deluje kao polupropusna opna negativne selekcije: samo najbolji ne prolaze kroz rupe u zakonu. Njegova stroga primena često je samo dodatna zaštita povlašćenih od boljih. Zatrpani obavezama, pošteni preduzetnici ne mogu da izdrže konkurenciju onih kojima se uslovi ne postavljaju. Većinu ubistava, silovanja, prodaja droge i primanja mita srpski sudovi kažnjavaju ublaženo, ispod zakonskog minimuma.[43] Ali kad kriminalac tuži poštenog policajca, biće primenjena stroga kazna. Problematični učenici su zaštićeni od strogih nastavnika, ali ne i obratno.[44] Uprave univerziteta neprestano prave izuzetke u korist najgorih studenata: od socijalnih rokova i bezuslovnih upisa, preko spuštanja kriterijuma i tolerisanja prepisivanja, do prodaje ocena i diploma. Ali na perspektivnim stručnjacima oštre zube: da bi odbile priznavanje stranog uverenja o doktoriranju, jedne zakone ignorišu a druge postrožavaju slobodnim tumačenjem, pozivajući se na „praksu“.[45] Po pitanju dodeljivanja stana Čaviću, mnogi[46] su objašnjavali da to nije moguće po zakonu. Ministarka Samardžić-Marković, koja je i predsednica Fonda za mlade talente, odbijanje Fon Burga je opravdavala procedurom, a njen portparol, Snežana Klašnja, postidela bi i cara Dušana: „on po pravilniku ne može biti nagrađen, jer morate da postupate po zakonu“.[47] Međutim, nijedan zakon, ni pravilnik, ni procedura ne predviđaju pokrivanje nečijih zločina milionima iz budžeta, pa to ministarki i njenim kolegama uopšte nije smetalo - nisu čak ni objašnjenje izdali.

***

Iako glavni vinovnik, establišment nije dovoljan da objasni ovakvo stanje. Da je negativna selekcija jednostran čin, ostatak zajednice bi reagovao. Ali oligarhije se smenjuju a problem ostaje. Što se partijske linije tiče, Kina kao velesila u usponu takođe počiva na ličnom poznanstvu (guanši: 关系), a u Severnoj Americi ni jedan bolji posao ne može da se dobije bez lične preporuke. Naša osobenost leži u razdvajanju podobnosti od sposobnosti, za šta krivicu ne snosi samo establišment, već i svaki roditelj koji hvata vezu bez obzira kakvo je dete i kakav je posao („Pero radi u kontrolu leta“, v. napomenu 11). Negativna selekcija se u Srbiji tiče čitavog društva i zadire u identitet nacije. Naši izbori određuju ko smo „Mi“: na istoj livadi pčela nađe med, a muva govno.

„Mi“ se osećamo dobro kad učinimo nekom ko je zaslužio neuspeh i kaznu. Ali svaka ocena poklonjena lošem đaku oteta je od dobrog. Gledanje kroz prste neradnicima pljačka radnike. Zapošljavanje lošijih kandidata uništava najbolje. Popuštanje prestupnicima ugrožava poštene građane. Ali na ove druge, dobre, niko ne misli. Njihova suza nema roditelja. Koliko „Nas“ je za Miladina pomislilo „jadan dečko“ a za Čavića „Sad bi još i da mu grejemo vodu?“[48]

Ne sporim da lenji i nepošteni imaju težak život, ali on nije ništa lakši pregaocima i borcima za pravdu. Poslušajmo kako je šampion proveo 14 meseci pred medalju u Pekingu: „To ću pamtiti kao jedan od najtežih perioda u mom životu, u psihičkom i fizičkom smislu. U tom periodu sam živeo kao robot, programiran da radi samo jednu stvar - da trenira! Svakog drugog dana smo trenirali dva puta dnevno tri i po sata, ostalih dana u nedelji treninzi su nam trajali oko tri i po sata. Kada nisam bio na treningu samo sam jeo i spavao, jer za druge stvari nisam imao energije, a ni vremena. [...] Moj socijalni život je bio sveden na minimum. [...] Preveliki stres, koji je bio prouzrokovan svakodnevnim umorom i nesanicom [...] me je navodio da odustanem od svega, od mog sna!“[49]

Najbolji ne mogu bez podrške. To nije stvar dobre volje, već dug: mi njima podršku, oni nama pobede. Ili mislimo da pobede dolaze same? Ili da za svakog izgubljenog pobednika drugi čeka u redu? Teško je poverovati da smo po tom pitanju naivni, a znamo da pomoć treba najgorima, a znamo da ni automobili ni stanovi ne mogu bez održavanja. Možda bi bez podrške Njegoš bio bezimeni pesnik, a Pupin paor, ali sigurno ne bi postali to što jesu. U sve svetske velikane, od Aleksandra Velikog do Mocarta, nesebično je ulagano. Sem dara i rada, oni su dobili i svoju priliku - svoj topli bazen. Ali „Mi“ smo bolećivi prema lošima i nezahvalni prema dobrima. Na trgovima u centru Beograda i Niša „Mi“ vidimo konja umesto zaslužnog konjanika.[50] Neke od najvećih Srba svih vremena, poput Vladimira Matijevića, uporno krijemo pod velom zaborava. Emir Kusturica, miljenik publike širom sveta, ovde ostaje neomiljen, iako je i kulturno i ekonomski angažovan na korist Srbije.

Nažalost, „Mi“ smo kvazi-narod koji ide uz kvazi-elitu. Za razliku od nje, nemamo korist od negativne selekcije. Službenik ne može da nas usluži, policajac zaštiti, lekar izleči, direktor isplati. A nemamo, kao Kovačevići i drugi oligarsi, ni rezervnu domovinu, ni 100000 dolara u džepu, ni konzula u rukavu, ni medije na dugme. Zašto onda ipak ostajemo saučesnici? Odgovor verovatno leži u mafijaško-lutrijskoj logici: nek i njih deset budu na šteti, možda ja budem onaj jedanaesti, i dođem do položaja mimo reda, rada i sposobnosti.

Posledice

Negativna selekcija je sila otpora kojom društvo deluje na sopstvenu stvaralačku energiju. Svaki stvaralac je doživeo zavist i nezahvalnost i da nagrada ode lošijem, ali dogod je otpor manji od energije, stvaralaštvo je održivo. Tradicionalna, sistemska i principijelna, negativna selekcija u Srbiji nadjačava stvaraoce. Oni neko vreme ipak deluju punom snagom, pokretani oduševljenjem, intrinzičkom motivacijom i uverenjem da treba biti koristan i dati sve od sebe. Ali borba za prvo mesto napreže telo i duh do krajnjih granica a rezultati izostaju ili odlaze lošijima. Stvaralac postaje sve umorniji, a odmor ne dolazi. Gubi ugled u svom okruženju, čvrstinu uverenja i psihičku stabilnost. Osećanja razočarenja i besmisla jačaju, nezadovoljstvo raste. Drugi životni prioriteti, poput izdržavanja porodice, postaju isključivi: „ili (uzaludno) stvaralaštvo ili mi“. Naposletku, energija jenjava. Za mnoge, jedina mogućnost da promene društvo, a ne sebe, ostaje preseljenje: pojava poznata kao odliv mozgova.

Društvo koje izgubi stvaraoce slično je vozu bez lokomotive: vagonima ne preostaje drugo nego da ostanu u mestu, ili odjure nizbrdo. Kratkoročna posledica negativne selekcije je stvaranje nesposobne elite i radne snage, koja nije u stanju da postigne rezultate i isprati konkurenciju. Sem toga, ona poseduje zavidnu moć samoreprodukcije. Jedini način da nesposobni upravnik zadrži autoritet je da se okruži još nesposobnijim saradnicima. Niski standardi se na taj način eksponencijalno šire, kao virusi. Zamislimo mediokritete na mestu profesora fakulteta, kako učenjem i ličnim primerom obrazuju generacije studenata. Ti studenti će imati svoje učenike, i broj „zaraženih“ će brzo dostići desetine hiljada. A sada zamislimo mediokritete u upravi svemoćnih političkih stranaka: epidemija zahvata celu naciju kao požar. Istom brzinom nestaje motivacija: na svakog najboljeg čiji napori propadnu, 100 dobrih će odustati a 1000 srednjih pasti u apatiju, čvrsto ubeđeni u besmislenost truda i usavršavanja. Negativna selekcija je najdelotvorniji način za brzo uništenje društva. U ratu poraženi ili okupirani narod, bez obzira na pretrpljene gubitke, čuva snagu i čeka prvu priliku. Narod koji pati od negativne selekcije trpi poraze od slabijih, a izlaza nema, jer svaka otvorena vrata budu zalupljena.

Dugoročne posledice su daleko šire. Društveno napredovanje određuje poželjna ponašanja delotvornim metodom pohvale i nagrade.[51] Dolaskom na položaje, loši nameću društvu svoje vrednosti, ponašanja, setove veština pa i osećanja. Čitav način života. Umesto sticanja radnih veština za život u uspehu, mi se godinama spremamo za preživljavanje u neuspehu, učeći da uhvatimo vezu i krivinu, prevarimo, prepišemo, da se lažno potpišemo i pravimo ludi. Usvajaju se i odgovarajući izrazi lica, pogled, govor tela i držanje.[52] Zaboravili smo da se poput Mihajla Pupina pred velikim izazovom osećamo „radosno kao snažan čovek spreman za trku“[53]. Nepoznat nam je i osećaj nakon izazova: „Ništa čoveka ne čini tako srećnim kao pošteno uverenje da je dao sve od sebe“.[54] Stran nam je i Matijevićev osećaj gospodara (danas bismo rekli preduzetnika) kao Božijeg saradnika, koji stvara ono čega nije bilo. Umesto toga, od osnovne škole stičemo refleks da pred izazovom skrećemo pogled, čekajući da nam drugi došapne odgovor. Javno preduzeće Državna lutrija Srbije definisalo je „Srpski san“ srećkom koja omogućava da dvadeset godina ništa ne radiš a imaš dovoljno para za pristojan život.[55] To je san parazitskog, metiljavog društva, koje kao i svako drugo život duguje najvrednijima i najzaslužnijima, ali im nije saradnik nego pasivni korisnik njihove energije.

Čovek se može opirati i ljubomorno čuvati svoj način života, ali „rđavo društvo kvari dobre običaje“ (1 Kor. 15:33). Kulturni obrazac kvazi-elite i kvazi-naroda na kraju usvajaju i najbolji. Pomenuti Božidar Đelić je kao siromašni emigrant u Francuskoj završio najbolje škole zahvaljujući sistematskoj podršci talentovanima.[56] Bez nje, mladi Srbin sigurno ne bi krenuo putem zvezda. Ali njegov Fond danas na potrebe srpskih talenata sleže ramenima. Potpuni preobražaj vidi se i u Đelićevim stavovima: tokom kampanje 2007, jedno od glavnih predizbornih obećanja bilo je „Podići ću donacije EU sa 244 miliona na milijardu evra.“ Napuštajući vrednosti na kojima počivaju Evropa, Zapad i njegova karijera (rad i lična odgovornost), Đelić se uklapa u model dembelisanja na tuđoj grbači.

Poslednji, nepovratni stadijum nastupa kad društvo više nije u stanju da prepozna zaslugu i sposobnost. To se dešava što zbog krize vrednosti, što zbog krize ustanova i kriterijuma: biografija u jednom trenutku prestaje da bude merilo jer se ne zna kako su, i da li su, radna iskustva, diplome i nagrade stečene. Jedini lek - meritokratija - postane neprimenjiv.

Dakle, kratkoročna posledica negativne selekcije je trenutni gubitak ljudskih resursa, a dugoročna - trajni gubitak. Ali ljudi, sem što su resursi, imaju i granice strpljenja. Jednom zaustavljeni stvaraoci mogu da krenu na drugu stranu, protiv društva.[57]

Simvol ovakvog ponašanja je Ahilej, koji kao najzaslužniji ratnik doživljava da jedino njegova nagrada bude oduzeta. Γnev (μῆνις) koji on tada oseća je prva reč prvog stiha Ilijade, i po Homeru njena osnovna tema. Uvređeni grčki junak vapi za propašću Grka u ratu, a Zevs mu je odobrava.[58] Slično, pred pohod Mehmeda II Osvajača na Vizantiju 1453, hrišćanin Urban je svoje topolivačko umeće stavio na raspolaganje Romejima, ali je odbijen.[59] Država novca nije imala, a prebogati oligarsi ga nisu dali. Urban je otišao kod Turaka i od njih dobio odrešene ruke za svoje smele projekte i četiri puta više novca neko što je tražio. Napravio je oružje kakvo svet nije video, a zidine neosvojivog Carigrada pale su pod topovima koji su trebali da ga brane. Još bliže nama: na čelo srpskih snaga koje su stupale ka Nišu 1809 postavljen je Miloje Petrović. Ovaj nezaslužni i nesposobni čovek nadređen je iskusnim junacima Hajduk Veljku i Petru Dobrnjcu po predlogu svog kuma, Mladena Milovanovića, sekretara Praviteljstvujuščeg sovjeta i prvog srpskog oligarha. Pred sam boj, Veljko i Dobrnjac, umorni od stalnih sukoba sa Milojem, napustili su položaje. Stevan Sinđelić je ostao u isturenom šancu na Čegru da sam primi napad višestruko nadmoćnog neprijatelja. Miloje je čitav dan gledao bitku iz pozadine, oglušivši se o poziv u pomoć. Ćele-kula je ostala da nas seća na istorijsku prekretnicu: prvi poraz dotle nepobedivih ustanika i prvu negativnu selekciju moderne Srbije.

Možemo li zameriti Ahilu, Urbanu i Veljku? Da li bismo mogli da zamerimo Čaviću ako bi sutra stao pod američku zastavu i govorio protiv Srbije? Da li smo ga zadužili nečim što bismo mogli da tražimo nazad? Ako nam je teško da zamislimo Čavićev salto u tom pravcu, setimo se Jelene Dokić, koja je naš dres prkosno obukla 2001 a sada se Australijancima izvinjava za najveću grešku u svom životu.[60] Neko će očekivati odanost uprkos svemu. Ona verovatno jeste najveća među vrlinama (u najnižem krugu Danteovog pakla su izdajnici), ali kome vojnik da bude odan kad generali, oficiri i saborci obuku neprijateljske uniforme? Da ovde iko iole misli o Srbiji: od pravoslavnih vladika, preko nosilaca njihovog ordenja, do naroda - zar bi najveći srpski stvaraoci i talenti bili siročići?

U ovom radu pokazali smo da u Srbiji za najbolje nema mesta. Negativna selekcija čini njihov opstanak neodrživim. Poslednje poglavlje podseća da, iako takvo društvo može da funkcioniše[61], krajnji ishod može biti samo nepovoljan ili fatalan. Ali opšta korist i zdrav razum nisu jedini svedoci protiv negativne selekcije: ona je pre svega duboko, suštinski nepravedna. Na kraju, ali ne kao najmanje važno, razlog iz kog joj se moramo usprotiviti je naš identitet. Država u kojoj živimo je ime, mesto, jezik i stanovništvo nasledila od ostvarenog vekovnog sna. Ali Srbija koja je najgoroj deci brižna majka, a najboljoj zla maćeha nije Srbija sv. Save, već Kertesa; ne Karađorđa, već Mladena i Miloja; ne Čavića, već Kovačevića; ne orlova, već metilja i pantljičara. Ovo nije Srbija domaćina, već loših đaka, neradnika, prevaranata i zločinaca. Ovo nije naša Srbija!


[1] o tome kako Knjaz Miloš postavlja činovnike: Komentar k pismu mome, pisanom Milošu Obrenoviću 12. aprilija 1832. god., komentar 25, strana 20.

[2] U genetici, ali i izvan posebnih pojmovnih sistema, koristi se u drugačijem značenju: odabir koji vodi isključivanju (umesto obuhvatanju izabranog).

[3] Što manje negativne selekcije u društvu to bolji novinari i naučnici ­- i obratno. Slaba zastupljenost teme možda je rezultat same negativne selekcije: najbolji je ne poznaju, a najgori ne znaju ili ne žele da je istraže.

[4] Japanska poslovica glasi „ekser koji viri biće zakucan“ (deru kugi wa utareru).

[5] tall poppy syndrome. Verovatno po antičkoj priču o kralju koji je sekući vrhove biljaka koje štrče poslao poruku da treba ukloniti najistaknutije građane: Aristotel, Politika 5:10, Livije, Istorija Rima 1.

[6] Aksel Sandemose, En flykting korsar sitt spår, 1933. Prvi od deset zakona glasi: „Nemoj misliti da si poseban“.

[7] Nataša Miljković, Ključ 163, RTS1, 13.10.2008.

[8] Uz čuveno objašnjenje: „to kod nas ne može da bude“.

[9] „Nekako bog mu nije dao dar za školu – isteran je iz svih škola, i to za svagda. A i na zanatu ne može da se skrasi i ni na jednom poslu. Pa sam hteo da te molim, ako može nekako da bude državni pitomac.“ Preuzeto sa sajta Antologije srpske književnosti, <http://www.ask.rs>.

[10] Vladislav Petković Dis, Naši dani.

[11] Miodrag Karadžić, Zdravko Šotra, Slobodan Šuljagić, Volim i ja nerandže... no trpim 1, 18:40-21:16, RTS, 1992. Rečenica se kasnije ponavlja kroz celu seriju, a scena se završava definicijom negativne selekcije: „Odavde što avetniji odeš vrnu te sa višijem činom“.

[12] SciencesPo je prestižni fakultet političkih nauka u Francuskoj, a Iton verovatno najelitnija srednja škola na svetu.

[13] Simić se zahvaljuje „uglednim srpskim lingvistima, visokog društvenog poverenja, zaduženim za brigu o srpskom jeziku i nacionalnim institucijama, koji su mi uskratili svaku pomoć u poslu, a zatim godinama odlagali da gotov posao izađe na svetlost dana.“ Milorad Simić, „Zahvalnost“, Srpski elektronski rečnik, Verzija 2.0, 2006.

[14] Aleksandar Apostolovski, „Čekam poziv Amerikanaca“, Politika, 09.07.2006.

[15] A „Oni su“ Beogradskog sindikata, sa svojih dva miliona poseta na Ju Tjubu, 252,10 dinara: Feđa Dimović, „A kod Borisa u frižider svega...“, Borba, 12.08.2009. Autor se pita „u čije ruke i po kojim zaslugama“ Upravni odbor SOKOJ-a raspoređuje sredstva od 243 miliona dinara.

[16] Stojković je to iskustvo nazvao „hod po mukama“: Beta, 27.03.2008.

[17] „Hoću da odem iz Srbije“, Blic, 29.07.2009.

[18] „Dečak 'kažnjen' zato što je genijalan matematičar“, Blic, 19.12.2008.; „Država ignoriše matematičkog genija“, Politika, 23.12.2008; „Genijalac opet izigran“, Blic, 04.03.2009.

[19] Setimo se samo afera vezanih za beogradski aerodrom: dodela stanova, VIP salon, izgradnja terminala 2, bonusi.

[20] Javna preduzeća nose 62,5 % gubitaka srpske privrede (S. Kostić, „Javna preduzeća Titovi naslednici“, Politika, 31.08.2009.

[21] „Milorad Čavić: Ja verujem u Srbiju“, Blic, 23.03.2008.

[22] Od 14 juna, kada je primljen u bolnicu sa višestrukim frakturama lobanje, višestrukim moždanim krvarenjem i kontuzijama, do 3 avgusta.

[23] „Umesto stana, dobio sam tapšanje po ramenima“, Blic, 22.08.2008.

[24] „U Srbiji, jednostavno, samo gubim vreme“, Blic, 31.10.2008.

[25] „Kriv jer je Srbin“, Kurir, 04.01.2009.

[26] 900000 porodici Stajnhauer i 100000 za kauciju.

[27] „Miladin Kovačević pripravnik advokata Borivoja Borovića“, 24 sata, 10.09.2009.

[28] Premijer Mirko Cvetković izjavio je da su mere koje Vlada preduzima „u najdubljem interesu građana“.

[29] Putem akcije „Čavića za komšiju“ Fonda B92 i grupe sponzora na doživotno korišćenje mu je dodeljen stan na Bežanijskoj Kosi površine 84 kvadratna metra.

[30] „Cela Srbija stala uz mladog genijalca“, Blic, 30.07.2009.

[31] „Država ne stipendira genija“, B92, 20.12.2008.

[32] Nakon najnovije, junske medalje opet nema govora o nagradi.

[33] Po Tukididu (IV, 80, 14), Spartanci su obećali slobodu hilotima (podjarmljeno stanovništvo) koji su se istakli u borbi na strani Sparte, s tim da se zaslužni sami prijave. Do dve hiljade je izabrano, oslobođeno, da bi zatim nestali bez traga. Razlog za istrebljenje ovih prvaka je što bi oni ujedno bili najspremniji na ustanak. Pjer Vidal-Nake prenosi ovu antičku epizodu na početku svoje studije Ubice sećanja, poredeći je sa nacističkim genocidom nad Jevrejima (Pierre Vidal-Naquet, Lesassassinsdelamémoire, 1987).

[34] Nacisti su običavali da za streljanje izaberu najbolje među postrojenim meštanima, verovatno da bi što više oslabili protivničku „nižu rasu“, u skladu sa naučnim darvinizmom koji izjednačava društvenu i biološku selekciju. Hitler je bio zabrinut za „negativnu selekciju“ Nemaca u ratu: najhrabriji prvi ginu a prestupnici su bezbedni u zatvorima (Bundesarchiv KoblenzR22/4720: Abschrift, 20 August 1942).

[35] Jedan od sedam smrtnih grehova i predmet desete Božije zapovesti. V. i Nikomahovu etiku (φθόνος, 2.7.1108b1-10) i Ezopovu basnu Pas u štali (ne može da jede slamu, ali ne da ni stoci).

[36] „Muljanje“, Kurir, 14.08.2009.

[37] Arčibald Rajs, Čujte Srbi: „Bezmalo, reklo bi se da upravljačka klasa vaše zemlje mrzi one koji su učinili usluge vašoj otadžbini. U slučaju mnogih vaših sadašnjih moćnika to se može objasniti činjenicom da su ti dobročinitelji vaše nacije živ prekor onima koji ništa nisu dali svojoj zemlji, već su svoju pamet koristili samo da bi sebi pronašli lepo nameštenje i da bi se obogatili.“

[38] Koliko saznajemo preko medija: Lazara Krstića (Marko Lopušina, „Srbi osvajaju Jejl“, Internet novine serbske, 24.01.2006), Novaka Novakovića („Država ne stipendira genija“, B92, 20.12.2008), Vladimira B. (isto, među komentarima), Miloša Stankovića (Ključ, v. napomenu 7), Minu Zakić („Podrška talentovanima samo za studije u EU“, Politika, 14.08.2009).

[39] Poslednji put je dodelio samo 91 stipendiju od budžetom predviđenih 500: Izveštaj o radu Fonda za mlade talente za period od 2. avgusta 2008. do 30. aprila 2009. godine. Gde je završila razlika?

[40] Međunarodna ministarska konferencija „Socijalne politike u svetlu ekonomske krize”.

[41] Postoje nagoveštaji da je vicekonzul Igor Milošević samo izvršilac nečijeg naloga.

[42] Jedinu paralelu za ovakvo ponašanje nalazim u stripu Alan Ford, u liku posprdnog negativca Superhika, neke vrste anti - Robin Huda koji krade od siromašnih da bi davao bogatima.

[43] „Blaga kaznena politika u Srbiji“, RTS, 12.04.2009.

[44] Dobar i strog predavač Marija Mošić (62), u svojoj poslednjoj nedelji pred odlazak u penziju, 02.06.2009, doživela je da je išamara i ispljuje loš đak O.M. (15). Dva meseca kasnije, 20.08.2009., napadnut je nastavnik Jugoslav Mitrović.

[45] V. Zakon o visokom obrazovanju, Službeni glasnik RS 76/2005, čl. 95, 99 i 104.

[46] od predsednika Tadića do gradonačelnice Hrustanović.

[47] Osnovac po pravilniku ne sme da pobedi srednjoškolca. Zoltan Dani treba da bude srećan što nije odrobijao inovaciju koja je omogućila obaranje „nevidljivog“.

[48] Mariji Mošić su napadač, Pokrajinski sekretarijat za obrazovanje i deo sugrađana i javnosti prebacili da je prva udarila učenika (v. napomenu 44). Nakon nove Teodorove medalje, Samardžić-Marković ponavlja da je njeno ministarstvo već dalo novac i pravi medijski presedan iznoseći listu donacija drugih ustanova. Nedorečena poruka glasi „šta više hoće taj mali“ (v. napomenu 32).

[49] Preuzeto iz biografije objavljene na miloradcavic.com. O kakvim se treninzima radilo, svedoče i rezultati.

[50] Ova neobična metonimija primenjuje se na spomenike Knezu Mihajlu Obrenoviću i oslobodiocima Niša. Nijedan Zagrepčanin ne kaže „konj“ za spomenik banu Jelačiću.

[51] Kad se radom ne napreduje, rad prestaje da bude vrednost: Andrej Fajgelj, „Kriza vrednosti rada“, Republika 420-421, str. 25-6.

[52] Odlično odglumio Bora Todorović u filmu „Balkan ekspres“, u sceni sa Milom Miranovićem: „Samo tetki da odnesem lek“; i Dragan Nikolić u „Nacionalnoj klasi“ u sceni sa Dragomirom Felbom, „Nemojte molim vas, čika Rade“.

[53] Michael Pupin, From immigrant to inventor, 1923, str 28 i 81, citirajući Psalm 19:5. 

[54] Isto, 167. Rečenica je zaključak dela.

[55] Radi poređenja, američki san bi bio „postati milioner do tridesete svojim radom“.

[56] „Jednog dana nismo imali ni za hleb“, Vreme 574, 03.01.2001: „francuski sistem školovanja sa ranim otkrivanjem onih koji žele nešto više – on je mene usmerio [...]. Čak su mi ti nastavnici popunjavali obrasce za konkurisanje za najbolje škole ili obrasce za stipendije na najboljim univerzitetima.“

[57] Ova pojava se možda odnosi na svaku, ne samo ljudsku zajednicu. Iako oličenje reda i rada, pčele u sličnim okolnostima znaju da ubiju maticu i unište košnicu.

[58] Odiseja se takođe bavi našom temom, sa vrhuncem u čuvenim epizodama probe luka i pokolja prosaca (knjige 21 i 22). Odisejevim kraljevstvom vladaju oni koji nisu išli na Troju, i troše mu blago dok prose kraljicu, a on se vraća kao neprepoznatljivi prosjak i skitnica. Poslednji ispit za prosce je da iz njegovog luka probace strelu kroz dvanaest ušica od sekira. Oni se dovijaju, greju i podmazuju luk, ali ne uspevaju ni da ga nategnu. Ugled čuvaju sprečavajući otvorenu utakmicu  (21:321-9). Čak ni „prosjak“ ne sme dobiti priliku da pobedi elitu: sličnost sa srpskim establišmentom je potpuna. U jednoj od najsnažnijih scena svetske književnosti, luk ipak završava u Odisejevim rukama, on ga domaćinski zagleda, sa lakoćom nateže i pogađa ušice, a drugu strelu ispaljuje u prvaka među proscima: „Psi, vratio se Odisej“.

[59] Steven Runciman, The fall of Constantinople 1453, 1965, str 77-8; Tihon Ševkunov, Olga Savostjanova, Propast imperije: vizantijska lekcija, 2008, 50:10-51:00.

[60] Veliki rodoljub Mihajlo Pupin je 1918 kao najuticajniji srpski lobista u Americi bio na korak od pokretanja sudskog procesa protiv Srbije.

[61] kao u biologiji - sve dok hrani i sebe i parazita.