Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Maksimirski scenario ekonomskog karaktera
Kuda ide Srbija

Maksimirski scenario ekonomskog karaktera

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Nedeljković   
petak, 03. jun 2011.

Srpski mediji su u protekla četiri dana prepuni izveštaja o protestu poljoprivrednika. Gotovo cela Vojvodina je blokirana traktorima i poljskom mehanizacijom, kao i deo prilaza Beogradu iz pravca Topole. Protesti su počeli zbog najavljenih reformi u oblasti agrara kojima su smanjene subvencije za poljoprivrednike. Prema predviđenim izmenama podrška bi umesto za velika gazdinstva koja poseduju 100 hektara zemljišta trebalo da budu raspodeljena malim zemljoposednicima koji u vlasništvu imaju 10 hektara. Predlozi ministarstva poljoprivrede da se postigne dogovor kojim bi se prekinuo protest predviđa da se subvencionisana površina odredi na 30 hektara, što su poljoprivrednici u potpunosti odbili. Prema rečima predsednika Srbije Borisa Tadića, a zatim i pomoćnika ministra poljoprivrede Miloša Milovanovića, država nije u stanju da ispuni svoje obaveze u većoj meri od ponuđene zbog nedostatka novca u državnom budžetu.[1] U vezi sa tim Milovanović navodi da je upravo broj malih gazdinstava u većini i da se prvenstveno njima treba izaći u susret, i da protesti nisu dobro rešenje. Proteste ne podržava ni predsednik Asocijacije poljoprivrednika Srbije Bogdan Šuljmanac,[2] dok se predsednik Asocijacije poljoprivrednika Vojvodine, Miroslav Kiš o tome izjasnio u stavu da zemljoradnici "ne mogu više da čekaju".

Nakon sastanka održanog u sredu između ministra poljoprivrede Dušana Petrovića i predstavnika poljoprivrednika Vojvodine, i Miroslav Kiš je pozvao na prekid protesta.

Ipak blokade i dalje traju, a Asocijacija Vojvodine je nakon neuspelih pregovora promenila sastav pregovaračkog tima.[3] Takođe se u međuvremenu oglasio i predsednik udruženje građana KLUB 100 P plus[4] iz Novog Sada , Vojislav Malešev potvrdivši da poljoprivrednici ne odustaju od svojih zahteva.[5]

Sa druge strane, što se centralnog dela Srbije tiče, manji protesti su zabeleženi jedino u mladenovačkoj opštini, dok je ostatak Šumadije potpuno miran i gotovo i da ne učestvuje u aktuelnim zbivanjima.

Većih incidenata između policije i zemljoradnika nije nigde bilo sve do sinoć, kada je došlo do prve ozbiljnije situacije u Opovu i na Tisi kod Žablja u kojima je prema izveštaju Radio-televizije Vojvodine bilo i povređenih.[6]

Nakon svih mogućih problema koje Srbija već sada ima i previše, što na međunarodnom, što na unutrašnjem planu, sa pravom se postavlja pitanje da li su poslednji protesti poljoprivrednika isključivo odraz socijalnih i ekonomskih nedaća, ili se tu može naći prostor i za neka druga tumačenja. Većina zemljoradnika koja je svojim traktorima iz njiva izašla na asfaltne puteve je to učinila iz razumljivih ekonomskih razloga. Ipak, nije nemoguće da je takvo stanje vrlo lako ispolitizovati sa ciljem izazivanja mnogo ozbiljnijih sukoba i nestabilnosti.

Većina poljoprivrednika koji učestvuju u protestu je sa područja Vojvodine. Pojedini predstavnici političkih stranaka sa tog područja se odavno zalažu za što veću autonomiju Vojvodine od Srbije, što je na kraju rezultiralo i usvajanjem statuta Vojvodine, dobijanjem briselskog predstavništva, dok se sad sve češće pominje i formiranje vojvođanske policijske uprave. Naravno, nezaobilazno je i isticanje velikih razlika u prihodima koje ostvaruje ova srpska oblast. Tu je i pominjanje centralizovane vlasti kao otežavajuće okolnosti za razvoj pojedinih regiona i tako dalje. Međutim sve i da je to tačno, neke detalji bi ipak trebalo da se razgraniče. To što je Vojvodina u mogućnosti da razvija određenu granu privrede, ne znači da je to i jedina grana i teritorija u koju Srbija u potpunosti treba da ulaže. Ulaganja su podjednako neophodna i na jugu. Plodno zemljište ravničarskog severa ne znači da i drugi delovi Srbije ne zaslužuju privrednu podršku u odnosu na svoje geografske potencijale. Nažalost, nesposobnost naše Vlade da se izbori sa iznuđenim političkim temama samo produbljuje agoniju koja Srbiju iz dana u dan gura u sve dublje podele. Politika koja se ogleda u stavu po kojem svi treba da budemo jednako siromašni, svakako neće rešiti ovaj problem i verno očituje potpuni krah naše ekonomije. Mnogi medijski navodi o ogromnom broju nezaposlenih, svakodnevnim gašenjima preduzeća samo su neke od činjenica u odbrani iznešenog stava.[7]

Kako se Srbija prema izjavama naših političara, makar to bilo i deklarativno sa njihove strane, vodi kao celovita država kojoj su Vojvodina i Kosovo i Metohija neotuđivi delovi teritorije, onda se u odnosu na do sada navedeno sa pravom može postaviti pitanje da li Srbiji predstoji “maksimirski scenario”, ali ne nacionalnog, već za ovu priliku mnogo prikladnijeg ekonomskog razdora. Ekonomskog, s obzirom da je Vojvodinu teško odcepiti od Srbije na nacionalnoj osnovi. U Vojvodini prema popisu iz 2002. godine živi 65,05% Srba.[8]

Na predviđanje takvog mogućeg ishoda sa pravom upućuju još dva naslova iz srpskih dnevnih novina. Prvi iz Kurira – “Bogataši huškaju seljake”, u kojem Šuljmanac izjavljuje da su ”odluke ministarstva idealne za poljoprivrednike, ali je činjenica da bogatašima ne odgovara što država ulaže u mala domaćinstva, a ne u njih, pa huškaju ove ljude da blokiraju puteve.”[9] I drugi iz lista Alo – “Ili u Beograd, ili nezavisnost!”,[10] u kojem jedan od poljoprivrednika izjavljuje da će se tražiti osamostaljenje Vojvodine ukoliko im se ne omogući dolazak u Beograd i sastanak sa predstavnicima vlasti, što je opet u skladu sa ekonomskim, a ne nacionalnim pitanjem.

U situaciji kada se iz Vojvodine sve češće čuju pozivi za uspostavljanjem vojvođanske policije i što većim osamostaljenjem Novog Sada u odnosu na Beograd, gledište da postoji mogućnost da se napetost do koje je došlo na putevima Vojvodine iskoristi za dalje razbijanje Srbije nije bez osnova.

Naslov ovog teksta i neke od pomenutih teza svoje uporište nalaze u događaju iz 1990. godine koji je prethodio raspadu bivše SFRJ kada je na stadionu Maksimir u Zagrebu došlo do masovne tuče navijača kada je intervencija policije od strane hrvatskih medija ocenjena kao provokacija Beograda, uz optužbu da je većina pripadnika policije koji su intervenisali bila srpske nacionalnosti.

Ipak, ono što je sigurno, ukoliko postoje namere da se nastavi sa rasparčavanjem Srbije, one u narednom periodu neće biti vidljive i brzog dejstva kao što je to bilo u slučaju kada se raspadala bivša Jugoslavija. U Srbiji u kojoj danas postoji veliki broj stranih preduzeća i investicija, svaki vojni sukob je u potpunosti isključen. Živa, a jeftina radna snaga je danas mnogo isplativije sredstvo za postizanje pojedinih ciljeva, kao što su oduzimanje teritorija i prekrajanje granica suverenih država.


 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner