Kosovo i Metohija | |||
Kosovo i Metohija, sećanje - Vila saziva Srbe |
![]() |
![]() |
![]() |
ponedeljak, 18. mart 2013. | |
Koliko je do nas, mi svoj venac pletemo. Od danas, pokrećemo novi ciklus na našem i vašem NSPM: Kosovo i Metohija. S vremena na vreme objavljivaćemo narodne pesme kosovskog, pretkosovskog i postkosovskog ciklusa, pesme o Kosovu naših poznatih pesnika, kao i objavljivati ono što su veliki i umni Srbi govorili, mislili i pisali o Kosovu. Ali, ne želimo da ovom bude samo redakcijska akcija, pozivamo vas da nam se pridružite. Kao u stara vremena kada su se pesme i priče prenosile s kolena na koleno, pronađite neku staru knjigu, ili časopis i učinite taj mali napor, da neku pesmu o Kosovu, neki zapis o Kosovu, prekucate i pošaljete elektronskom poštom redakciji (naš mejl je Ova adresa el.pošte zaštićena je od spam napada, treba omogućiti JavaSkript da biste je videli ). Na taj način, prenećete savremenicima, ali i potomstvu deo narodne svesti, onaj Duh, srpski Duh, koji nas je održao u najstrašnijim vremenima, obnovio i doprineo da budemo priznati i poštovani kao narod. Za početak podsećamo vas na narodnu pesmu "Vila saziva Srbe" i "Natpis na kosovskom mramornom stubu" despota Stefana Lazarevića. VILA SAZIVA SRBE Narodna pesma Zakliktala zagorkinja vila I saziva Srbe sa svih strana: „Aoj, Srbi, moja braćo draga, Jeste l` igdje na životu svome; Ne čujete l` mnogu braću svoju, Kako pište u okovi teški, Kao ljuta u procjepu guja. Slobode je željno srpsko roblje, Po Kraljevića Srbiji Staroj I Makedoniji zemlji slavnoj, Bosni i Hercegovini kršnoj, Po Hrvatskoj i Slavoniji ravnoj, Kitnom Sr`jemu, Bačkoj i Banatu; Tuđin im je zemlje pritisnuo, Na muke ih stavlja svakojake, Sve što j` Srbu od vajkada sveto, To mu tuđin sada gazi kleti. Može li vam duša to podn`jeti? Brus`te britke đorde, pun`te puške, Na dušmana kleta svi se diž`te, Tjerajte ga sa ognjišta svoga, Sa ognjišta svoga djedovoga! Budete li složni kao braća, Daću vama srce Obilića I daću vam snagu Kraljevića, I niko vam nauditi neće. Ne budete l` složni kao braća, I pravo je, da vas tuđin gnjavi, Pjesma pjeva Miloš Obilića, Pjesma pjeva Vuka Brankovića, Obilića uzdiže i slavi, Brankovića kune i proklinje. Ne budite nigda Brankovići. Već budite dični Obilići, Pa će opet ono srpsko biti, Što je negda u davnini bilo.“
Despot Stefan Lazarević NATPIS NA KOSOVSKOM MRAMORNOM STUBU Čoveče koji srpskom zemljom hodiš, O ljubljeni,
Sve ću po istini izvestiti O onome što se zbilo. Ovde je nekada bio veliki samodržac, i još sa svojim nebrojenim mnoštvom, jaunaci hrabri, junaci dobri, najplemenitiji i slavni. Kao dobri pastir i vožd, Zato složno i bezbrojno mnoštvo i pravog zmaja zgaziše,
O prijatelji, hrabri stradalnik i kraj mučeništva dostojno prima do sama ruka Muratovog sina, krvnika tog. I sve ovo rečeno završi se dvanaestog 12 indikta, petnaestog dana meseca juna u utorak, Preuzeto iz „Srpske rodoljubive pesme“ Cvetnik, Novi Sad, Prometej, 1999, sabrao: Dejan Tomić Prepev je, najverovatnije, iz srpske prečanske štampe XIX veka. Priredio: Đorđe M. Srbulović |