Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Kosovo i Metohija kao nacionalni plebiscit
Kosovo i Metohija

Kosovo i Metohija kao nacionalni plebiscit

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
četvrtak, 20. decembar 2012.

Braneći našu naciju, branimo naše sutra, a ne naše juče.

Hose Ortega i Gaset

Slika na kojoj se mogu videti srpski ratnik iz 1912. godine kao simbol borbe za slobodu i dostojanstvo srpskog naroda i starac sa šajkačom koji pretura po kontejneru suštinska je metafora stanja u kome se Srbija danas nalazi. Zato nije slučajno što se ona sve češće može videti ne samo u našim medijima već postaje univerzalni simbol socijalnog, moralnog, civilizacijskog i identitetskog urušavanja srpskog naroda, kome se pri tome neprestano natura politička floskula da mora prihvatiti gorku realnost svog ratnog poraza i proći katarzu suočavanja sa prošlošću i po cenu gubljenja elementarnog ljudskog i nacionalnog identiteta.

Kao strana poražena u građanskim ratovima, kako nam se to neprestano ponavlja, od izuzetnog značaja je da izvučemo pouke iz oslobađujućih haških presuda generalima hrvatske vojske Gotovini i Markaču, ali i "garantu političke stabilnosti na Kosovu" Ramušu Haradinaju. Govoriti nakon ovih presuda o bilo kakvom ozbiljnom kredibilitetu Haškog suda, gubljenje je vremena jer je sada sasvim jasno da je on trebalo da posluži kao politički arbitar u oblikovanju završnih stranica nove političke istorije u kojoj se dovršava (zasad) ova etapa revizije istorije Kosova i Metohije i prekomponovanje balkanskog geopolitičkog prostora. I to je realnost kojoj mi sada treba da prilagođavamo naše shvatanje političke istorije ali i naše aktuelne politike.

Oslobađajuća presuda generalima Gotovini i Markaču omogućila je da se konačno učvrsti osnivački mit nove nezavisne hrvatske države i da se zločinom neokaljani domovinski oslobodilački rat neporecivo ustanovi kao čista i legalna vojno-redarstvena akcija vođena protiv velikosrpske agresije. Nacionalna euforija koja je protutnjala Hrvatskom samo nam je pokazala da nacionalna država ostaje i dalje glavno uporište za opstanak jednog naroda u savremenoj Evropi i da sve velike priče o nestanku nacionalnog osećanja, identiteta i nacionalnih država nemaju ozbiljnu sadržinu i smisao. To se moglo videti i u reagovanjima hrvatskog državnog vrha koji je pokazao da i pored svih zaklinjanja u evropske vrednosti iznad svega vodi računa o svom nacionalnom i državnom interesu.

I pored blagog ukora koji je stigao iz EU i licemernog obećanja da će Hrvatska procesuirati ratne zločine počinjene u vreme proterivanja i etničkog čišćenja srpskog naroda jasno je da je Hrvatska slaveći svoju „čistu“ vojnu pobedu u domovinskom ratu stvorila jasnu istorijsku podlogu za ostvarivanje svojih nacionalnih i državnih interesa i dodatno učvršćivanje nacionalnog identiteta. Radmila Nakarada sa pravom ukazuje da su „stari snovi dobili novi evropski legitimitet. Evropa ne pokazuje da neće imati problem da od iduće godine zajedno sa Hrvatskom slavi državni praznik kojim se obeležava izgon 220.000 ljudi i pljačke i ubistva skoro dve hiljade građana. Bez nelagode EU će nastaviti da zatvara oči pred činjenicom da srpske izbeglice ni posle skoro dve decenije od progona ne mogu da ostvare svoje pravo na povratak i svoja imovinska prava. EU će knjižiti u svoje mirotvoračke uspehe što je relativizovala normu suvereniteta srpske države do granice njenog potpunog poraza, što je obezbedila zaborav još jednog etničkog čišćenja“.

Pri tome Hrvatska donosi novi zakon o prebivalištu koji predviđa brisanje onih koji ne žive na prijavljenim adresama, što će pogoditi izbeglice i time će se konačno ozvaničiti etničko čišćenje sprovedeno tokom čiste redarstveno-vojne akcije Oluje i Bljeska. Sada je sasvim očigledno da je Hrvatska ostvarila svoj tisućoljetni državni i nacionalni cilj. U ovoj državi koja je na pragu multikulturne Evrope živi manje od pet posto Srba, jer je novi popis pokazao da Srba ima 14.998 manje nego pre deset godina. Ovi podaci pokazuju da je srpsko pitanje konačno rešeno i da je jedan od glavnih ciljeva udruženog zločinačkog poduhvata Franje Tuđmana i tadašnjeg državnog rukovodstva u potpunosti ostvaren. Srbi neće više nikada biti remetilački faktor jer su svedeni na razbijenu nacionalnu manjinu koja će uskoro spadati u sferu statističke greške.

Najvažniju pouku kada su u pitanju srpsko-hrvatski odnosi izrekao je u svom već poznatom ironičnom maniru, ali zato na jasnim političkim pozicijama odbrane temeljnog stava hrvatske politike da je u pitanju bila agresija srpske vojske (iako je to bila još uvek JNA) i pokušaj uspostavljanja velikosrpske hegemonije, profesor Žarko Puhovski. “Zaista Srbija više ni približno nije visoko na rang-listi ni prijatelja ni neprijatelja koji bi Hrvatskoj bili važni. S druge strane Srbiju vodi ekipa političara koji su duboko zaronjeni u ideologiju devedesetih godina i doveli su do zamrzavanja odnosa. Doveli su Srbiju u situaciju da je ne samo doživela šamar sa svojim presudama, to je jednostavno tako, nego da su država i nacija doživele šamar iz Haga, a na čelu imaju vođstvo koje protiv toga ne sme ništa da kaže. Mirno se može reći da 99 posto ljudi u Hrvatskoj ne zna ili ih naprosto ne zanima sa kojim se problemima suočava Srbija“.

Nakon oslobođajućih presuda generalima koji su učestvovali u etničkom čišćenju Srba iz Hrvatske sasvim je logično da dobijamo ovakve komentare koji su veoma slični ili gotovo istovetni sa političkim porukama koje su uputili predstavnici državnog rukovodstva Hrvatske. Ako Srbija nije više visoko na agendi prioriteta hrvatske nezavisne države, za nas ali i za Hrvatsku ostaju veoma teška otvorena pitanja vezana za ostvarivanje prava Srba prognanih iz Hrvatske i procesuiranje zločina počinjenih u zločinačkom poduhvatu Oluja koji se ne mogu skinuti sa dnevnog reda prigodnim izjavama visokih državnih dužnosnika Hrvatske. Jer njima se ne može verovati na reč, budući da do sada je bilo veoma malo presuda za zločine počinjene u odbrambenom ratu (u kojem nije ni moglo biti zločina) koje bi zaista predstavljale izraz volje hrvatskog državnog rukovodstva da zainteresuje svoju javnost za pitanje zločina počinjenih nad Srbima.

Glavna pouka za nas je da samo oni narodi koji imaju jasan nacionalni i državni cilj i spremni su da ga brane istrajno i dosledno mogu da računaju na izvesnu budućnost. A jedino još u Srbiji se i dalje podgrejava jugonostalgija i nastavlja se proces samorazaranja ili samoviktimizacije kako to sada vole da govore predstavnici tzv. građanski orijentisane Srbije.

Veljko Petrović je u zapisima M. Jovanovića Stojimirovića koji se odnose na period između dva svetska rata na veoma jasan način opisao ovaj proces: “Srpski narod je bankrotirao, on je bez vođstva, bez orijentacije, bez ideala, bez izgleda na preporod. Upropašćen je centralističkom politikom dvora: nije trebalo unositi sve svoje vrednosti, čuvati stečeno, paziti na svoje vrednosti. Rađeno je obrnuto. A šta se postiglo. Osporeni smo i ne verujemo u sebe. Makedonija, Kosovo i Bosna su izgubljeni. Srpski narod je mnogo dao od sebe i on bi dao još više da 1918. nije prekinut kontinuitet njegovog moralnog i kulturnog razvoja. Tu je on postao pometen. Recimo pravu reč – razočaran“.

I nakon toliko prohujalih decenija mi živimo u toj dubokoj pometenosti i razočaranosti, što se može videti i u činjenici da je u Muzeju 25. maj organizovana izložba "Jugoslavija od početka do kraja“ koja će trajati nekoliko meseci a da pri tome nije organizovana velika i ozbiljna izložba povodom stogodišnjice balkanskih ratova. Jasno je da se mi ne možemo osloboditi jugoslovenskog nasleđa jer to je deo naše istorije ali došlo je vreme da se okrenemo svojoj tradiciji, istoriji i građenju glavnih prioriteta naše državne i nacionalne politike. To se ne može postići ako mi ni posle jednog veka nismo obeležili grobnice u kojima počiva 10.000 srpskih i crnogorskih vojnika koji su poginuli u borbama za oslobođenje Skadra u vreme balkanskih ratova za konačno oslobođenje srpskog naroda od turske vladavine. Postoji samo običan državni krst kao jedino obeležje.

Za nas je od velike važnosti gorka i, bojim se, nedovoljno otrežnjujuća pouka koju smo dobili oslobađajućom presudom Ramušu Haradinaju, koja se uklopila u vrhunac nacionalnog okupljanja Albanaca i njihovog opredeljenja za stvaranje prirodne Albanije koja će obuhvatati sve Albance na Balkanu. To je jasno potvrdila i euforična proslava stogodišnjice formiranja nezavisne albanske države koja je i bila dobar povod da se bez ikakvih ograda ozvaniči politički projekat stvaranja Velike Albanije ali sada ne pod pokroviteljstvom Austrougarske već uz pomoć i političko mentorstvo Evropske unije i SAD. Albanski premijer Salji Beriša je naglasio da „Albanci zajedno slave u Skoplju, Prištini i Tirani, UČK, ONA, OVPMB borili su se za prava Albanaca u regionu, sa idealom za bolju državu, bolji Balkan, bolju Evropu. Taj albanski nacionalizam je evropski. Sada je reč o Albaniji svih albanskih zemalja od Prveza (Grčka) do Preševa, od Skoplja do Podgorice. Balkanom kruži strah od Albanaca jer su oni složniji i ujedinjeniji nego ikada“.

Sada je na delu posebna vrsta albanskog evropskog nacionalizma koji u stvari obezbeđuje ono neophodno političko, istrijsko i etničko vezivno tkivo za konačnu izgradnju i afirmaciju albanske nacije. Dan albanske zastave neće ubuduće samo simbolizovati njihovo nacionalno jedinstvo već će on biti i simbol evropskog albanskog nacionalizma koji ne priznaje državne granice u kojima danas žive Albanci jer je više nego očita njihova namera da ostvare kulturno, etničko i nacionalno jedinstvo upravo na talasu evropskog albanskog nacionalizma. Ova nacionalna panalbanska politička koncepcija nije mogla da se odvija u ovakvom obliku i intenzitetu da nije postojala prećutna saglasnost vodećih zemalja Evropske unije i SAD.

U prikazu knjige Slavenka Terzića Stara Srbija – drama jedne civilizacije istoričar Ljuba Dimić je pokazao kontinuitet za stvaranje etnički homogenizovanih albanskih prostora. "Počev od 1877. godine i osmišljavanja projekta “teritorijalne Albanije“, prostora na kojem je živelo oko 44 odsto stanovništva sa albanskom nacionalnom svešću, uz upotrebu svih oblika terora stiglo se do „etničke Albanije“ gde dominira albansko stanovništvo. U tom vremenskom rasponu od 130 godina albanske političke elite su uporno tragale za „kreditorom“ koji bi podržao ideju o „velikoj Albaniji“ nalazeći ga u početku u Osmanskom carstvu, Habzburškoj monarhiji, Velikoj Britaniji, fašističkoj Italiji, a danas u najmoćnijoj sili sveta SAD“.

U dobro poznatom maniru SAD su osudile nacionalističku retoriku albanskih političkih lidera u kojoj se nagoveštava stvaranje Velike Albanije, što zabrinjava njihove susede, i ponovile čvrsto protivljenje izmenama granica na Balkanu. Američki ambasador u Albaniji Aleksandar Arvizu upozorio je na „nesrećno“ jačanje nacionalističke retorike albanskih političara uoči izbora 2013. godine. “Želim da budem potpuno jasan. SAD ne podržavaju izmenu nacionalnih granica na Balkanu. Svako nastojanje u tom smislu bilo bi kontraproduktivno i destabilizirajuće“. Nesrećno jačanje nacionalističke retorike van Albanije predstavlja za ovog diplomatskog predstavnika opasnu igru i poziva pri tome političke partije i njihove vođe da se koncentrišu na ono što kažu da im je važno, a to je evroatlantska integracija Albanije. Hipokriziji i licemerstvu očigledno nema kraja, samo se menjaju njeni politički modaliteti. Sada su to albanski evropski nacionalizam i opredeljenje države Albanije za evroatlantske integracije, to će biti okvir za dalje jačanje aspiracija za ostvarivanje prirodne Albanije koja je već u velikoj meri i formirana. Pri tome je dozvoljeno i poželjno samo menjanje granica Srbije na Balkanu a notorna je činjenica da su upravo Sjedinjene Američke Države bile glavni i odlučujući faktor u stvaranju tzv. nezavisne kosovske države, i bez obzira na prigodna i iznuđena diplomatska upozorenja ona nije učinila ništa da u korenu saseče (što svakako ima mogućnosti i sredstava) sve očigledniju nameru da se učvršćuje već uveliko stvorena prirodna Alanija.

Nakon ovako profilisane analize presuda Haškog suda i njihovog uticaja i političkog značaja u Hrvatskoj i na Kosovu za nas je od suštinskog značaja šta može u datim realnim okolnostima i odnosu snaga da učini Srbija kojoj se neprestano nameću dva uslova: poboljšanje dobrosusedskih odnosa i puzajuće priznanje Kosova kao nezavisne države. To je izuzetno težak istorijski i politički izazov za politički oslabljenu i ekonomski devastiranu Srbiju koja je dovedena u gotovo nemoguću poziciju. Pozivanje na našu nacionalnu tradiciju i herojski put naših predaka može nas samo ohrabrivati u održavanju nacionalnog dostojanstva, što je od izuzetnog značaja, ali nam ne može pomoći da ispunjavamo stalni zahtev da bezuslovno prihvatamo nametnutu realnost a da pri tome nemamo ostvareno političko jedinstvo na koji način rešavati pitanje položaja Srba na Kosovu i Metohiji. Bez tog nacionalnog i državnog cilja mi ćemo i dalje biti u dubokoj političkoj defanzivi i stalno biti prinuđeni da se krećemo oko naših sada već izbledelih crvenih linija. Oživljavanje nacionalne retorike iz devedesetih godina na protestnim okupljanjima ne može da pokrene novo buđenje naroda u Srbiji. Nedostojni su i neprihvatljivi pokušaji da se na pitanju Kosova stvaraju opet neki novi politički lideri koji će sada istupati kao novoprobuđeni evroskeptici i novorođeni kosovski zavetnici. To je politički izraubovana i potrošena priča koja još može služiti da se umiruje savest i stvara privid da se nešto čini u Beogradu. Mi još nismo dobili odgovor kako se i na koji način troše stotine miliona evra koji se odvajaju za Kosovo i Metohiju a često možemo videti veoma uznemirujuće primere velike bede u kojima žive Srbi na Kosovu i Metohiji.

Pri tome se ne sme prihvatiti teza koja se sve češće čuje da Srbi na Kosovu i Metohiji zbog toga što neće da prihvate nametnutu političku realnost postaju glavni kočničari evrointegracija (što je do juče bila nedovoljna saradnja sa Haškim sudom) i razlog za sve probleme koje građani Srbije sada imaju. U ovim političkim okolnostima jasno je da pitanje Kosova i Metohije neće biti zamrznuti problem ali neće se naći ni njegovo konačno rešenje kako to nagoveštavaju predstavnici nove vlasti, koji samo nastavljaju da sprovode politiku koju je zacrtala prethodna vlada. Jedino ukupna politička, ekonomska i socijalna konsolidacija Srbije može biti garant da će ona sačuvati državni kapacitet da bude ne samo deo ispunjavanja zahteva realne politike već i politički činilac koji će obezbediti ostvarivanje i odbranu nacionalnih i ljudskih prava Srba na Kosovu. U ovim okolnostima treba se setiti Renanovog određenja nacije: "Imati zajedničku slavu u prošlosti, zajedničku volju u sadašnjosti; imati zajednički učinjena velika dela i želju da se i dalje takva dela čine; eto bitnog uslova da se bude narod... U prošlosti, baština slave i žalosti; u budućnosti, jedan te isti program za sve... Postojanje jedne nacije je jedan svakodnevni plebiscit“. Pitanje Kosova i Metohije bilo je i ostalo naš ne samo nacionalni svakodnevni plebiscit.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner