Početna strana > Rubrike > Komentar dana > „Vojvođanska nacija“, ili srpski nacionalni identitet i nasilje pojedin(a)ca nad njim
Komentar dana

„Vojvođanska nacija“, ili srpski nacionalni identitet i nasilje pojedin(a)ca nad njim

PDF Štampa El. pošta
Milan Blagojević   
nedelja, 02. oktobar 2022.

Čitam beogradsku Politiku od 30. septembra ove godine i članak pod naslovom „Hoće li Vojvođani na popisu biti posebna nacionalnost“. U članku između ostalog piše: “U Republičkom zavodu za statistiku ističu da građani imaju mogućnost da se potpuno slobodno izjasne o svojoj nacionalnoj pripadnosti i popisivač je dužan da odgovor ispitanika precizno unese u elektronski upitnik”.

Dio prethodnog citata, u kojem se kaže da je popisivač „dužan da odgovor ispitanika precizno unese u elektronski upitnik“ pobudio je moje interesovanje za problem koji se iznova želi nametnuti srpskom nacionalnom korpusu, zbog čega osjećam potrebu za tekstom koji slijedi u nastavku.

Sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti u ustavnopravnoj teoriji svrstava u grupu individualnih ličnih ljudskih prava. Međutim, legitimna potreba pojedinca da se i u tom pogledu formira u ličnost, nije apsolutna. Jer, citirani član 47. stav 1. Ustava Republike Srbije, da je nacionalno izražavanje slobodno, nema značenje da pojedinac može da izmišlja kao svoje nacionalno opredjeljenje nešto što ne postoji u stvarnosti kao nacija

Nacionalno izjašnjavanje je parexcellence pravna tema, zbog čega želim da ukažem na, po meni, jedno dobrano ukorijenjeno pogrešno shvatanje, koje nema uporište u Ustavu Republike Srbije. Suština tog shvatanja, koje se često čuje u javnosti nevezano samo za projekat pokušaja stvaranja vještačke vojvođanske nacije, obično se izražava riječima da je pravo čovjeka ne samo da se nacionalno ne izjasni, već i da se, kada se nacionalno izjašnjava, izjasni tako što će reći da je on nešto što kao nacija ne postoji u stvarnosti. Tako se obično voli reći da je navodno ustavno pravo čovjeka da se nacionalno izjasni kao marsovac i da tom pravu navodno korespondira ustavna obaveza države, oličene u onom popisivaču s početka ovog teksta, da to samo konstatuje u odgovarajući popisni list prilikom popisa stanovništva. Dosljedno takvom shvatanju, država bi imala i obavezu da potom dozvoli postojanje takve “nacije”.

Ostavljajući po strani politikološki i sociološki momenat u pojmu nacije kao politički organizovane društvene zajednice, kao i psihološke momente tog pojma izgrađene od uvjerenja njenih pripadnika u zajedničko porijeklo i sudbinu u prošlosti te osjećaja međusobne solidarnosti (naročito u kriznim trenucima po naciju), čemu treba dodati i kolektivnu svijest o posebnosti svog jezika, religije, kulture, tradicije i običaja, u ovom tekstu pažnja je usredsređena samo na (ustavno)pravni momenat, odnosno argumentaciju o pravnoj pogrešnosti i neodrživosti shvatanja da je navodno pravo čovjeka da se nacionalno izjasni nečim što ne postoji.

S tim u vezi od važnosti je član 47. stav 1. Ustava Republike Srbije. U njemu je propisano: “Izražavanje nacionalne pripadnosti je slobodno”. Ne samo laici, već i brojni pravnici skloni su da iz citirane ustavne odredbe zaključuju kako ona riječ “slobodno” znači i navodno pravo čovjeka da se izjasni nacionalno nepostojećim odrednicama, odnosno pojmovima. U čemu je pogrešnost tog shvatanja?

Da bi se ona dokazala, podsjetiću da se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti u ustavnopravnoj teoriji svrstava u grupu individualnih ličnih ljudskih prava. Iako činu izražavanja (ili neizražavanja) nacionalne pripadnosti prethodi psihička obrada tog pitanja, kroz proces mišljenja i izražavanja misli pojedinca o svim onim momentima iz pojma nacije, ipak se ovo pravo nije utopilo u ustavnom pravu slobode mišljenja i izražavanja misli, koje se u ustavnoj nauci određuje kao političko pravo. Umjesto toga, slobodom izražavanja nacionalne pripadnosti kao ličnog prava želi se obezbijediti pojedincu da se formira kao ličnost i na tom polju.

Međutim, legitimna potreba pojedinca da se i u tom pogledu formira u ličnost, nije apsolutna. Jer, citirani član 47. stav 1. Ustava Republike Srbije, da je nacionalno izražavanje slobodno, nema značenje da pojedinac može da izmišlja kao svoje nacionalno opredjeljenje nešto što ne postoji u stvarnosti kao nacija. Umjesto toga, jedino značenje i cilj koji ima citirana odredba je da se pojedincu mora omogućiti sloboda od svih drugih kada se izjašnjava o tome, to jest da niko drugi ne smije na bilo koji način da utiče na njega da se ne izjasni ili da se o svojoj nacionalnoj pripadnosti izjasni onako kako to odgovara onome ko vrši uticaj na njega. Tako shvaćena sloboda pojedincu pripada i u odnosu na državu, i to ne samo u odnosu na izvršno-upravnu vlast i sudsku vlast, već i u odnosu na ustavno-zakonodavnu vlast. Drugim riječima, ne samo izvršno-upravni i sudski organi, već ni ustavotvorac i zakonodavac nemaju pravo da svojim aktima (rješenjima, presudama, ustavom i zakonima) kreiraju nacije niti da nameću obavezu pojedincu u kom pravcu treba da se nacionalno izjasni.

To ne bi bila sloboda izražavanja misli, već njena zloupotreba koja bi predstavljala obrnuti proces, od nasilja države nad pojedincima u nasilje pojedinaca nad drugim pojedincima i državom,

Kada bi citirana ustavna odredba imala značenje slobode pojedin(a)ca na izmišljanje nacija prilikom nacionalnog izjašnjavanja, ona bi za sobom povlačila obavezu države da sve to onda expressisverbis bude garantovano u ustavu kao individualno lično pravo. A nije garantovano ne samo u Ustavu Republike Srbije, već ni u ustavu bilo koje druge države na svijetu. Nije to ni moglo biti učinjeno, jer bi u suprotnom, kad bi slobodno izražavanje značilo slobodu izmišljanja nečega što u stvarnosti ne postoji kao nacija, to bilo ne samo protivno cilju te ustavne odredbe, a to je da se pojedinac slobodno, bez bilo čijeg pritiska, izjasni da pripada ovoj ili onoj naciji koja postoji, ili da ne pripada nijednoj takvoj naciji, već bi omogućilo pojedincima da izmisle nešto što njima lično treba kao nacija, pa da onda to nameću drugima kao moranje.

To ne bi bila sloboda izražavanja misli, već njena zloupotreba koja bi predstavljala obrnuti proces, od nasilja države nad pojedincima u nasilje pojedinaca nad drugim pojedincima i državom, u konkretnom slučaju u nasilje pojedinaca nad srpskim nacionalnim identitetom. Omogućiti takvo nešto nije ništa drugo do put u haos i razgradnju kako srpskog nacionalnog identiteta, tako i srpske države.

(Autor je redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li mislite da će se Srbija pridružiti sankcijma EU protiv Rusije?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner