Početna strana > Rubrike > Kolumne Slobodana Antonića > Božić i rođenje „EU-pravoslavlja“
Kolumne Slobodana Antonića

Božić i rođenje „EU-pravoslavlja“

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
utorak, 12. januar 2010.

Blicova škola novinarstva već duže vreme privlači pažnju javnosti po svojoj sirovoj evroreformskoj propagandi. I taman kad pomislite da je, u agitpropovskom EU-udarništvu, postignuta donja granica ukusa, Blic napravi korak dalje. Tako je, baš uoči Božića, Blic zabeležio blistave trenutke svog EU-prozelitizma, zahtevajući čak i promenu crkvenog kalendara, a sve u ime čuvenih evro-integracija.

Reč je o tekstu „Crkveni kalendar nije versko, već stručno pitanje“[1]. Već njegov početak sadrži esenciju ideologije koja se ne može nazvati drugačije do „EU-pravoslavlje“. „Iako su naše granice konačno otvorene, a kandidatura za članstvo u EU predata“, kaže se u prvoj rečenici teksta, „u SPC nema volje da se i po pitanju kalendara uskladimo sa zajednicom čiji ćemo deo postati“. Dakle, sve je u ovoj jednoj rečenici eksplicitno i implicitno sadržano. I jednodušna želja naroda da uđe u EU-Misir, i drugi narodi koji u Zemlji obilja u isti glas pevaju ode radosti, i, naravno, zla, konzervativna i retrogradna SPC, koja uporno insistira na nekakvoj posebnosti i tako preti da onemogući sreću koja Srbe čeka u EU-Misiru...

Ali, tu su, hvala Bogu, autoriteti koji će, preko Blica, objasniti zabludelom narodu svu retrogradnost SPC. „Verski analitičari“, kaže se u sledećoj rečenici ovog Blicovog teksta, „međutim, smatraju da je kategoričan stav SPC neutemeljen“. Jer, „kako kaže analitičar Živica Tucić, netačnost julijanskog kalendara ne treba dokazivati“. Pazite sad, odjednom crkveni kalendar postaje astronomsko pitanje, u kojem je bitno šta je tačno, i u kome astronomi moraju imati glavnu reč (zato tekst i nosi naziv: „Crkveni kalendar nije versko, već stručno pitanje“). Međutim, da je pitanje kalendara samo pitanje „tačnosti“, mi bismo danas svi koristili stari, majanski kalendar, Jer, istina je, građanski („gregorijanski“) kalendar „tačniji“ je od crkvenog („julijanskog“), u smislu da on preciznije određuje kad su prolećne i jesenje ravnodnevnice (21. mart i 23. septembar). Ali, i kod tog kalendara na svakih deset hiljada godina nastane greška od tri dana. A na kalendaru Maja ta je greška samo dva dana. I šta sad? Da zbog toga svi pređemo na majanske „tune“, „katune“ i „baktune“? Ili, pak, u kalendaru ipak nije sve u tačnosti, već je nešto i u tradiciji? A pogotovo u crkvenom kalendaru!

Jer, kakve sad pa veze ima srpski crkveni kalendar sa astronomskom tačnošću? Ko još po srpskom crkvenom kalendaru računa ravnodnevnicu, pa je, zbog njega, neophodno da i taj kalendar bude astronomski precizan? Koliko Srba, kad hoće da zna kad počinje proleće, otvori crkveni kalendar? Uostalom, koliko ljudi se uopšte brine kad padaju ravnodnevnice? Ali, svejedno, posle ovog argumenta koji je trebalo da zaseni srpsku prostotu i koji bi se mogao nazvati „zašto Srbi da se služe netačnim kalendarom“, dolazi argument koji treba da uplaši Srbe zato što nisu „kao sav normalan svet“, pojačan, uz to i argumentom: „Srbi se moraju prilagoditi većini, ako žele u EU“.

Jer, priznaje se i u ovom tekstu, Božić 7. januara, osim SPC, slave još i Ruska pravoslavna crkva, Gruzijska pravoslavna crkva, Sveta Gora Atonska i Jerusalimska patrijaršija („Majka svih crkava“). Ali, odmah nam skreće pažnju Tucić, Srbija se u tom pogledu nikako ne sme ugledati na Rusiju: „Rusija je svet za sebe“, kaže on, „sebi dovoljna, Srbija je mala, okružena novokalendarskim crkvama“. A pošto će i Srbija biti uskoro deo EU, SPC jednostavno mora da se uprepodobi ostalim pravoslavnim crkvama u EU: „Već sada gotovo polovina pravoslavnih crkava ima svoja sedišta u zemljama EU“, podseća nas Tucić. „Počelo je davno sa Grčkom, sada su u njoj Kipar, Bugarska i Rumunija, i manje pravoslavne crkve Finske, Baltika, Češke, Slovačke i Poljske. Od pomenutih crkava koje su u EU, nijedna se ne drži ‘starog’ kalendara“, opominje Tucić.

Dakle, pošto u EU svi slave Božić 25. decembra, onda, po Blicovoj i Tucićevoj logici, moraju i Srbi to da rade – i gotovo! Istina, „kalendar neće biti neki direktan uslov koji Evropa postavlja (Srbiji za priključenje EU - A. S), jer ga nije postavila do sada nijednoj pravoslavnoj zemlji“ – ubacuje se u ovu priču, sa svojim ekspertskim mišljenjem, i neizbežni B92 „stručnjak za pitanje SPC“ Mirko Đorđević (i ovoga puta predstavljen kao „sociolog religije“!). O, kako je to širokogrudo od Brisela! I kako je samo to „sociološki“ istinoljubivo od Đorđevića! „Kalendar neće biti neki direktan uslov koji Evropa postavlja“, lepo primećuje on. Neće biti „direktan“, ali, svi znamo da osim „direktnih“ postoje i „indirektni“ uslovi (poput Statuta Vojvodine, ili gej parade)[2]. Tako, eto, saznajemo, da je i promena crkvenog kalendara nešto što se od nas zapravo traži. Jer, kako nam je dalje objasnio Đorđević, „crkva će vremenom morati (pazite – morati!; A. S) da pređe na novi kalendar, ne samo zbog EU (znači, ipak će „morati“ zbog EU?; A. S.), nego zbog toga što se u modernoj civilizaciji tako računa vreme“.

Tako od Đorđevića saznajemo da „u modernoj civilizaciji“ čak i crkveni kalendari imaju da budu istovetni! To što je srpski građanski kalendar istovetan sa modernim evropskim nikako nije dovoljno. Ne, Srbi će morati i u crkvama da svece broje po „modernom kalendaru“. Po toj logici, i muslimanski i jevrejski verski kalendari takođe će valjda morati da se usklade sa „modernim“. Pa da se i po džamijama i po sinagogama vreme računa od dana rođenja Hrista. Jer, tako se radi „u modernoj civilizaciji“?! Ama, da li se ovde neko sa nama šali, ili Blic i Mirko Đorđević stvarno misle da je ovaj narod toliko tup da mu se mogu prodati ovakve priče?

Ali, tu još nije kraj ovog kolektivnog pranja mozga. Blic i naš „sociolog religije“ nas, dalje, upozoravaju da u SPC, nažalost, postoje i neke retrogradne snage koje bi se mogle usprotiviti ovim „reformama“. Te snage bi se mogle suprotstaviti opravdanom zahtevu da Srbi moraju i crkveni kalendar da menjaju, ako žele u EU. A to bi moglo da dovede čak i do raskola. Ali, teše nas Blic i Đorđević, na to se ne treba puno obazirati. Jer, objašnjava Đorđević, „u svim crkvama koje su prešle na novi kalendar bilo je podela, oštrih sukoba, tako da su starokalendarci bili čitav pokret i stvarali su probleme. Ali kako vreme odmiče, ti će se problemi razrešiti“...

Dakle, čitaoci Blica treba da budu spokojni. Ti smešni „starokalendarci“ će se buniti, buniti, pa će na kraju, kao što i priliči retrogradnim snagama, ostati u manjini i biti potisnuti na margine medija, društva i nove, reformisane SPC. A kada evroreformske snage i u SPC konačno pobede; kada konačno modernizuju i reformišu crkvu – u skladu sa očekivanjima Mirka Đorđevića i ostalih velikih vernika iz „Peščanika“ i „E-novina“; kada promene retrogradni kalendar, izbace retrogradnu ćirilicu, badnjak, post i ikonostas, kada skrate liturgiju i uvedu novi božićni pozdrav – Merry Christmas! (kako su pravoslavnim vernicima u Srbiji E-novine balogoizvolele da čestitaju Božić[3]); e, onda će sve će biti lepo, čestito i Briselu i Vašingtonu ugodno, pa će Mirko Đorđević, Svetislav Basara, Petar Luković i ostali drugosrbijanski kritičari SPC konačno moći da pokažu svoju veru i konačno da prihvate SPC kao svoju crkvu.

Tako vidimo da je i pitanje crkvenog kalendara došlo na dnevni red glajhšaltovanja Srbije. Društveni napredak se u našim evroreformskim i drugosrbijanskim medijima jednostavno izjednačava sa brisanjem svih verskih, tradicijskih i nacionalnih razlika, a modernizacija se shvata kao puka unifikacija, centralizacija i standardizacija celokupnog života – pa čak i verskih običaja! EU se doživljava kao „lonac za topljenje“, u kome neće biti i ne treba da bude nikakvih individualnosti, nikakvih ličnih ili nacionalnih razlika, već ćemo svi misliti na isti način, gledati istu TV, kupovati istu robu, čitati iste knjige i slaviti isti Božić. Najgore je što se oni koji tako shvataju EU danas osećaju pozvanim (ili su stvarno zaduženi?) da budu licencni vodiči Srbije na putu u EU, i što su oni, istovremeno, i glavni izvestioci Brisela o tome koliko je Srbija na tom putu „napredovala“. U tom smislu se zaista može očekivati da se u nekom od narednih izveštaja, kao primer „neevropskih trendova i ponašanja“, nađe i slavljenje Božića 7. januara, paljenje badnjaka ispred crkve i pucanje iz prangija na Badnje veče (što su sve E-novine, kao ideološki najbudniji evro-medij u Srbiji, već oštro osudile[4]).

Uz „Blic“, pitanje „reforme crkvenog kalendara“ otvorila je i Politika[5] (nakon što je i sama nedavno „reformisana“). „Stiče se utisak u javnosti kao da je SPC ‘ukočena’ i da neće da prihvati promene“, jedna je od konstatacija Politike. Zato je ovaj list temi „reforme crkvenog kalendara“ posvetio rubriku „Srbija razgovara“, koja je zamišljena tako da se u njoj sučeljavaju suprotna mišljenja. Međutim, ovoga puta, na jednoj strani smo imali Živicu Tucića, koji se i ovde vehementno zalagao za „reformu“, a na drugoj strani, Radomira Popovića, profesora Bogoslovskog fakulteta, koji je prilično bledo i neuverljivo zastupao tradicionalni crkveni kalendar. Na Tucićevu tvrdnju, naime, da je „kalendar astronomsko pitanje(...), a ne teološko“, Popović je odmah priznao da „pitanje kalendara nije crkveno pitanje“, već „civilizacijsko pitanje“(?!). Na Tucićev argument da „10 od 14 pravoslavnih crkava koristi novi kalendar”, Popović se nije setio takve „sitnice“ da je u tih četiri crkve, koje se drže tradicionalnog kalendara, pet puta više pravoslavnih vernika, nego u svih onih 10 „novokalendarskih“ crkava, što će reći da i dalje ogromna većina pravoslavnih koristi kalendar koji upotrebljava i SPC! Na Tucićevo da „Crkva nema pravo da jednom društvu nameće kalendar“, jer je „to pitanje države i državnog poretka“, Popović se takođe nije setio „sitnice“ da se ovde ne radi o tome da SPC hoće da državi Srbiji nametne svoj kalendar, već o potpuno obrnutoj situaciji, da se u ime države – tačnije, nove, superdržave u kakvu izrasta EU – hoće nametnuti Srpskoj pravoslavnoj crkvi novi „univerzalni“ kalendar!

I ne samo da Popović nije znao (ili nije hteo) da odgovori na Tucićeve „argumente“. Na kraju se ispostavilo da je jedina stvarna razlika između njega i Tucića zapravo u tome što je Tucić tražio da se odmah pristupi „reformi“ kalendara, dok je Popović savetovao da se to uradi postepeno i u dogovoru sa drugim hrišćanskim crkvama. Naime, Popović kaže da postoji „nekakva bojazan od prozelitizma, unijaćenja, koje će biti, po mnogima, i putem kalendara“, zbog čega „reformu (crkvenog kalendara – A. S.), nažalost, kod nas vezuju za pokušaj prevođenja pravoslavnih u rimokatolike“. Zbog toga, po Popoviću, „treba biti oprezan i uviđavan“, „mudar i obazriv“, pa to „rešiti u saglasju svih pravoslavnih crkava“, nakon čega će u „univerzalnoj hrišćanskoj crkvi“ to pitanje konačno biti razrešeno „konsenzusom svih crkava u svetu, svih denominacija, ne samo pravoslavne“.

Ovaj stav je potpuno legitiman, ali on predstavlja slab i pomirljiv odgovor na jednu drsku ofanzivu evroreformista koji su, nakon što su „reformisali“ vojsku, medije, sudstvo i prosvetu, sada rešili da promene i Srpsku pravoslavnu crkvu. Jer, kako je to još za života patrijarha Pavla objasnio Živica Tucić, "sada je Srbija nakon rata, nakon bombardovanja, sada je Srbija veoma normalna, demokratska zemlja i sve se u ovoj zemlji promenilo – samo ne Crkva. To nije moguće sa starim patrijarhom[6]". I pošto starog patrijarha više nema, sada je izgleda nastupilo vreme kada treba izvršiti i „normalizaciju“ SPC. A pitanje crkvenog kalendara je verovatno odabrano kao lakmus za brzinu i dubinu te „normalizacije“. Zato se ovo pitanje ne može izolovati od društvenog i političkog konteksta u kome se postavlja, niti se može odvojiti od medija koji ga pokreću. U dobronamernost Blica prema SPC i pravoslavlju može da veruje samo onaj ko te novine nikada nije uzeo u ruku. A Politikin izbor sagovornika za „sučeljavanje“, pri čemu „reformističko“ stanovište zastupa jedan borbeni i samouvereni predstavnik, a „tradicionalističko“ bojažljivi i neuverljivi, takođe nije slučajno. Zbog toga, akademski tačne priče o tome da bi bilo lepo kada bi svi hrišćani slavili Božić i Vaskrs u isti dan (kao što bi bilo lepo i da su jedinstveni u hrišćanskim dogmatima – ali nisu, i teško da će ikada i da budu!), u ovom kontekstu daleko više legitimišu „argumente“ bigotnih evroreformatora, nego što predstavljaju stvarnu odbranu pravoslavne hrišćanske tradicije.

Još manje je slučajno da se u ovu kampanju oko „reforme“ srpskog crkvenog kalendara uključio i Danas preko svog kolumniste, „desničara“ i „hrišćanina“, Svetislava Basare[7]. Ni Basara nije mogao da izdrži a da budućeg patrijarha SPC ne posavetuje da što pre promeni kalendar. Jer, poseban kalendar koji imaju Srbi za Basaru je još jedan dokaz našeg „etnofiletizma“[8]. Zbog toga on bogougodno „podseća da je suštinski smisao Isusovog poslanja upravo oslobađanje od ‘srpskosti’, ‘ruskosti’, ‘italijanstva’, svejedno“. Time je Basara, istovremeno, pokazao svoju drugosrbijansku pravovernost, jer je osudio retrogradni crkveni kalendar, ali je ispoljio i originalnost, zbog koje je toliko cenjen u Drugoj Srbiji, pošto nije koristio „modernizatrorsku“, već „unutarhrišćansku“ argumentaciju.

Jedini problem sa tom Basarinom „etnofiletističkom“ argumentacijom jeste što ona može da se dopadne samo onima koji slabo šta znaju i o hrišćanstvu, i o pravoslavlju. A takva je, nažalost, većina „drugosrbijanaca“. Jer, etnofiletizam je jeres nacionalne vere, koja nema veze sa idejom nacionalnih crkava. Ono što veru čini jednom jeste versko učenje (dogmati), a ono što crkve čini različitim jeste njihov jezik, hijerarhija, estetika hramova i narodni običaji o verskim praznicima. Pravoslavno hrišćanstvo je upravo takvo „jedinstvo različitosti“, u kome je sve u savršenom redu, sve dok se razlike koje se ispoljavaju u verskom životu pojedinih naroda ne tiču dogmi. A pitanje kada se i kako slavi Božić svakako da ne spada u verske dogmate. Zato je kalendarska razlika koja postoji u pravoslavlju sasvim dopuštena i prirodna. Nju ne mogu da razumeju i prihvate samo oni kojima je bliži komandno-centralistički duh Rimske imperije, nego duh slobode i lične moralnosti Isusa iz Nazareta.

Dakle, vreme i način proslavljanja Božića je unutrašnje pitanje hrišćanskih naroda. Ako su Bugari ili Rumuni lako počeli da ga slave u isti dan kad i rimokatolici, to je sasvim redu, jer im njihovo istorijsko iskustvo to dopušta. Ali, sa Srbima je drugačije, i ta se razlika takođe mora poštovati. Jer nisu Bugari i Rumuni masovno prolazili istorijsku golgotu zato što su, između ostalog, Božić slavili 7. januara, već se to dešavalo upravo Srbima. Onih 700.000 mučenika u Jasenovcu poklano je, između ostalog, i zbog 7. januara. „Martir“ na grčkom znači i „mučenik“ i „svedok“. Ti su mučenici svojom krvlju pred komšijama-ubicama posvedočili pravoslavlje onakvim kakvim ga mi Srbi doživljavamo. Njihova vera otaca, zbog koje su postradali, uključivala je i slavljenje Božića 7. januara. Ko sad sme to da zaboravi? I u ime čega?

Pre tog mučeništva možda su Srbi, po pitanju kalendara, mogli da krenu stopama Rumuna ili Bugara. Ali posle Jasenovca, ko sme da kaže da je naš otački kalendar „netačan“, a da su mučenička svedočenja naših otaca „pogrešna“? Upravo ono što se Srbima dešavalo 1941. i 1995. čini da mi Srbi, 25. decembra, možemo komšijama da čestitamo Lukovićevski „Merry Christmas“, ali da jedni drugima „Hristos se rodi“ i dalje želimo da govorimo samo 7. januara.

Identitet čine upravo razlike. Po jeziku se razlikujemo od Rusa, po veri od Albanaca, po pismu od Hrvata, po slavljenju krsne slave od Bugara, po kalendaru i badnjaku od Grka... Moramo li u ime „evropskog“ ili “pravoslavnog“ jedinstva, svejedno, da nivelišemo sve te razlike? I šta onda ostaje od naše slobode i individualnosti? Ali, kada Đorđević, Basara i ostali veliki drugosrbijanski hrišćani kritikuju „etnofiletizam“ SPC, oni upravo to i rade. U ime „evropeizacije“ i „modernizacije“ Crkve hoće da izvrše unifikaciju i „denacifikaciju” pravoslavlja, hoće da potru svaku slobodu i individualnost pomesnih crkava, hoće da od pravoslavlja naprave istočno krilo cezaropapističke hijerarhije kulta Imperije.

Zato pitanje kalendara u Srbiji nije ni „astronomsko“, ni „stručno“, već suštinsko pitanje koje se tiče naše vere i nacije. To je pitanje našeg identiteta, naše slobode i našeg prava da budemo drugačiji. Ako Blic, Mirko Đorđević i Svetislav Basara žele da nešto slave 25. decembra slobodno neka izvole. Ali, oni ne smeju da svima ostalima pomeraju datume i propisuju kad treba da slave Božić. Onaj ko razume hrišćanske tradicije ovoga naroda, onaj ko voli ovaj narod, njegovu slobodu i posebnost, neće u to da dira.

Crkveni kalendar Srbima se nisu usudili da diraju ni ambiciozni KP-komesari. Zar je moguće da ovi najnoviji, EU-komesari neće prezati čak ni od takvih ideja? I zar je moguće da u vrhu SPC još ima ljudi koji takvu opasnu ambiciju ne vide?

 

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner