Kolumne Đorđa Vukadinovića

Počelo je, počelo

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
utorak, 27. mart 2012.

Ne znam kako vam se čini i kako reagujete na ovaj početak predizborne kampanje. Ali meni neprestano pred očima lebdi slika neke loše predstave, ili neuspešnog koncerta gde se oni sa bine trude da „naprave atmosferu“ i nekako animiraju proređenu i prilično ravnodušnu publiku. A pri tome ni sami previše ne veruju u to što govore i kao da svi, i publika i akteri, jedva čekaju da se priredba završi.

Ne kažem da je ranije sve vrcalo od dramatike i ozbiljnosti. (A o političkoj časti i čojstvu da i ne govorimo.) Bilo je, razume se, i pre lošeg glumatanja, političkog foliranja, i lažnog predstavljanja. Ali su, čini se, ipak u igri bile neke krupne teme, neizvesne dileme i važne odluke od značaja za sudbinu države i građana. Odlučivalo se o nekim strategijama, putevima i opcijama, o ratu i miru, Srbiji i Jugoslaviji, Evropi i Kosovu. A sada se odlučuje samo o nekoliko stotina, tačnije nekoliko hiljada radnih mesta, što jeste važno sa stanovišta pretendenata i kandidata – pogotovo što to nisu bilo kakva radna mesta, već vrlo prestižna i solidno plaćena – ali ipak nije stvar oko koje bi trebalo da se trese i drhti nacija.

Jer, pošteno govoreći, ako ne bude baš nekog dramatičnog iznenađenja u poslednjem trenutku, nekog velikog skandala, zemljotresa, pogotka iz kornera ili šuta sa pola terena u zaustavnom vremenu, ako, dakle, kroz pet nedelja odnosi snaga budu otprilike onakvi kakvi su i danas, čekaju nas sledeće varijante: 1. Vladajuća koalicija ostaje u manje-više istom sastavu (sa ili bez LDP-a). 2. Posle izvesnog natezanja i odugovlačenja, pravi se „velika koalicija“ DS i SNS. 3. SNS pravi vladu sa manjinama i SPS-om koji još jednom menja stranu.

Ne kažem da je sasvim svejedno koji će od ovih scenarija biti ostvaren, ne kažem da su „svi isti“ i da je „sve isto“. Ali, realno, ni jedna od tih varijanti ne predstavlja niti nagoveštava onaj „preokret“ kakav je neophodan radi ozdravljenja srpske političke scene i srpskog društva, i sve se kreće unutar uglavnom zacrtane evro-reformske paradigme. A oni koji su, eventualno, mogli da unesu neku razliku i stvore određenu političku dinamiku iz različitih razloga ostaju zakopani negde između cenzusa za koji strahuju i deset odsto kojima se nadaju.

Zato je čak i strani faktor, koji inače pomno prati i uveliko modelira ovdašnju političku scenu, ovoga puta ravnodušniji i uzdržaniji nego pre. Karte su manje-više podeljene i skoro sve bitno već se odigralo, od raskola unutar SRS, pa do hapšenja haških optuženika i pregovora sa „Prištinom“. Ostale su samo nijanse. Zapad ne bi voleo da LDP ispadne iz parlamenta (a to, pogotovo u slučaju istovremenih predsedničkih izbora uopšte nije nemoguće), dok Moskva, koja opet iz različitih razloga ostaje u drugom planu, nikako ne bi volela da LDP bude u vladi. A u slučaju radikala, pak, važi obrnuto. A sa svima ostalima i na sve ostale i jedni i drugi već uglavnom računaju, razume se, shodno njihoj snazi i uticaju.

U odsustvu velikih tema i stvarnih razlika između glavnih rivala, većini ostaje samo da se zavitlava i uživa u aktuelnoj izbornoj predstavi i estetici. Lično, najzabavniji mi je onaj oficijelni predizborni EPP, sa stranačkim spotovima i liderskim porukama. Uz izvesnu ogradu, s obzirom da neki još nisu istrčali na teren, moram priznati da se ozbiljno kolebam između vaskrsle „državotvornosti“ Čedomira Jovanovića – sa sve nacionalnom zastavom koja izbija iz pozadine – i ekonomsko-patriotskih spotova Mlađana Dinkića (uzgred, on se od svih aktera najbolje snalazi pred kamerama i na sceni) u kojima Mlađa grmi protiv „partijske države“, pljačke i nelogičnosti u sistemu PDV-a. Ako me računica ne vara, Dinkić za ovih dvanaest godina nije bio u vlasti samo desetak meseci, učestvovao je u svim vladama posle 5. oktobra i niko nije više od njega imao prilike da demonstrira tu „departizaciju“ za koju se sada zalaže.

Naprednjaci poput iskusnih pokeraša, a svesni da im je ovo ne samo odlučujuće, nego verovatno i poslednje deljenje, još oklevaju da sve svoje adute izbace na sto. A u međuvremenu šalju umirujuće – i protivrečne – signale prema zapadu, istoku, biračima i eventualnim partnerima. Ipak, takav SNS, bez ideje i ideologije, bio bi lak plen za vladajuće demokrate (zlobnici bi rekli da su ga upravo zato i stvarali, odnosno podržavali prilikom rascepa u SRS) da nema dve važne stvari koje neprestano duvaju vetar u inače dosta bušna naprednjačka jedra. Pod jedan, ogromno i akumulirano nezadovoljstvo učincima vlasti i ekonomska kriza koja je odnela većinu evropskih vlada koje su u poslednjih godinu-dve izašle na birališta. I – pod dva – činjenice da je vladajuća struktura ozbiljno nagrižena korupcijom i oslabljena unutrašnjim trvenjima, zbog čega se, na primer, neki od ljudi iz prvog ešalona DS-a više sukobljavaju i ne podnose međusobno, nego sa Nikolićem i Vučićem.

No, bilo kako bilo, smejali se mi ili se nervirali, bili ravnodušni ili navijali, izašli masovno ili bojkotovali, neki od pomenutih aktera će se posle 6. maja i te kako radovati. I to ne samo neki nego velika većina. A, uz malo sreće, možda čak i svi. Mislite o tome dok narednih sedmica budete gledali ljutu i bespoštednu političku borbu i prepirku.

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner