Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > Kosovsko „resetovanje“ ili spin – pitanje je sad
Kolumne Đorđa Vukadinovića

Kosovsko „resetovanje“ ili spin – pitanje je sad

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
utorak, 02. oktobar 2012.

Prava bomba je pukla na inače rutinskoj i predvidivoj izbornoj skupštini srpskih naprednjaka, na kojoj je Aleksandar Vučić jednoglasno izabran za predsednika SNS, a doskorašnji partijski lider, predsednik Srbije Tomislav Nikolić, poručio da će Srbija u daljem procesu evropskih integracija imati svoje uslove, jer „nema razloga da trči za datumom i papirom“.

U svečanom delu skupštine SNS u centru "Sava" Nikolić je, javile su agencije, rekao da Srbija želi da pripada evropskoj porodici i da želi da sarađuje, ali da nikada, „dok postoji Srpska napredna stranka i druge političke stranke u Srbiji“, neće dati ono što je njeno. “Bez Kosova i Metohije bi se osećali kao čovek u velelepnoj palati koji je na smrt bolestan", rekao je on i napomenuo da je „deset godina trčanja Srbiju dovelo do prosjačkog štapa i da će sada malo da misli o sebi“.

Mogu zamisliti kako su se tokom vikenda zagrejali diplomatski telefoni po beogradskim ambasadama, aktivirali „obavešteni“ – i obaveštajni –  izvori i lokalna „duboka grla“ sa samo jednim ali vrednim pitanjem: „Šta bi to sada trebalo da znači“. Odnosno, da li je u pitanju samo (ne)vešti predsednikov spin, ili je ipak na pomolu ozbiljan zaokret srpske državne politike, naročito one prema Kosovu i Evropskoj uniji? Da li je to samo Nikolićev verbalni anestetik namenjen srpskoj javnosti i biračkom telu koje ga je izabralo, ili odlučan državnički zaključak donet nakon dubokog promišljanja i susreta sa Vladimirom Putinom, s jedne, i brojnim zapadnim političkim ličnostima, s druge strane.

Iako se lično sa pomenutom izjavom slažem u celosti (na stranu mala stilsko-sadržinska zbrka, to jest, kako smo to, sve jureći za „velelepnom palatom“, stigli do „prosjačkog štapa“!?), mislim da o tome šta ona tačno znači ne treba previše lupati glavu. Naime, veoma brzo će se to videti i pokazati samo. Kosovo (i Metohija) je najbolji i najpouzdaniji srpski politički lakmus i tu slabo pomažu spinovanja i političko-markentiške recepture. 

Skrenuo bih, međutim, pažnju i na jednu, razumljivo, mnogo manje zapaženu izjavu bivšeg predsednika i još uvek aktuelnog lidera DS, koji je, govoreći na temu novih uslova i ucena iz Brisela i Berlina, rekao da ne želi da optužuje novu Vladu ili novog predsednika, ali da „treba biti svestan da svaka politička promena u Srbiji nosi nova uslovljavanja“. Upravo tako. I ovo potpisujem. Samo ne mogu a da se ne zapitam da li je toga što sada govori Tadić bio svestan i 2007/8. kada je doslovno u predvečerje proglašenja kosovske nezavisnosti forsirao predsedničke izbore, slao dvosmislene poruke u vezi sa Kosovom i podsticao nezdravu političku polarizaciju i antiradikalsku histeriju u društvu? Da li mu je makar palo na pamet da takvom politikom, svesno ili nesvesno, pomaže sve one snage u zemlji i inostranstvu koje rade na otcepljenju južne pokrajine – i da one pomažu njemu?!

Iako pristojan čovek ne može a da ne oseti mučninu pri pogledu na aktuelno medijsko iživljavanje nad Tadićem – u kojem, razume se, danas kolo vode upravo oni mediji koji su do pred sam drugi krug, pa čak i za vreme izborne ćutnje, najprljavije napadali Tomislava Nikolića – činjenica je da je on svojim, izgleda, sasvim iskrenim verovanjem u politiku „dvostrukog koloseka“ možda najviše odgovoran za aktuelnu konfuziju i žalosno stanje na „kosovskom frontu“. I zato ima neke pravde što ga je SNS na kraju srušio njegovim sopstvenim oružjem – unutrašnjepolitičkom polarizacijom i dvosmislenim (ali „obećavajućim“) porukama po zapadnim prestonicama i diplomatskim kuloarima. Ali ubeđen sam da ni sadašnji pobednici, iako uporno, i nakon sveg dosadašnjeg iskustva, kako Tadićevog, tako i svog, pokušavaju da ožive leš zvani „i Kosovo i EU“, neće moći da pobegnu od tog kosovskog krsta i usuda.  

A stvar je zaista malo čudna. S jedne strane, najveće političke stranke u vlasti i opoziciji, glasan i uticajan NVO sektor, zapadni ambasadori, predstavnici EU, MMF-a, vodeći mediji, najveći broj novinara i analitičara i, što je najvažnije, atmosfera da je tu sve već gotovo i odrađeno. A sa druge, naizgled, skoro ništa. U parlamentu, samo relativno malobrojni i mlaki DSS, pri tome još dodatno obezubljen iščekivanjem da ga pozovu u beogradsku ili republičku vlast. Van parlamenta, rastrojeni radikali u potrazi za izgubljenim vremenom i mudri „dverjani“ (koji, izgleda, mnogo više vole da se bave „siguricom“ poput gej-parade, nego da se ozbiljno konfrontiraju sa vlastima i Zapadom na „neperspektivnoj“ i medijski neatraktivnoj kosovskoj tematici). Plus malobrojni patriotski intelektualci i mediji, em prilično neuticajni, em, uz retke i časne izuzetke, delimično i sami skloni da „spuste krestu“ i odlože svoj kritički nacionalni durbin samo ako im se u perspektivi pojavi kakva vajdica, položaj i sinekura. Sve u svemu, kada se pogleda ovaj vidljivi odnos političkih i medijskih snaga, postaje pravo čudo što da na planu predaje i prodaje Kosova nije učinjeno još i mnogo više, odnosno još mnogo gore od ovoga što je učinjeno.

Zato i verujem da ipak još nije sve izgubljeno kada je reč o srpskoj rešenosti da se bori za svoj teritorijalni integritet. Zapravo, lako je mojim sagovornicima po retkim TV emisijama u kojima se još uopšte tretira neko smisleno političko i državno pitanje da pozivaju na „hrabro“ suočavanje sa realnošću, kukaju nad „protraćenim parama“ i podstiču ovu, kao i onu prethodnu vlast, da se što pre „ratosilja“ Kosova. Što bi rekao pesnik – „po njima se ništa neće zvati“. Ali Nikolić i Dačić se, sviđalo nam se to ili ne, i sviđalo se to njima, ili ne, „upisuju u istoriju“. I, njima, ma koliko „trezveni“ i „pragmatični“ bili – a očigledno ne bi stigli tu gde su da nisu posedovali pomenute osobine – njima, dakle, nije i ne može biti svejedno, i to ne samo zbog rejtinga i izbora, da li će u toj istoriji biti zapisano da su, sto godina nakon Kumanovske bitke, oni bili na čelu Srbije u trenutku kada je ona definitivno odustala od borbe za Kosovo. Tu će im od slabe pomoći biti pozivanje na Kacina i Filea, rezolucije Evropskog parlameta i vađenje kako je „to sve već Milošević izgubio", odnosno, „Borko parafirao“.   

Zato, uz rizik da ispadnem naivan ili „optimista“ – što mi se baš i ne dešava često – rekao bih da nas, po svoj prilici, čak i nezavisno od volje glavnih aktera, ipak čeka određeno resetovanje dosadašnje politike „EU nema alternativu“.     

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner