Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Značajni neuspesi jedne dobro podmazane mašine
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Značajni neuspesi jedne dobro podmazane mašine

PDF Štampa El. pošta
Stefan Karganović   
subota, 03. jul 2010.
Kanadski premijer Stefan Harper doneo je pravilnu odluku kada je uložio veto na predlog da parlament njegove zemlje 11. juli proglasi za „dan sećanja na žrtve genocida u Srebrenici.“ Takvim postupkom premijer Harper je pokazao hrabrost da se odupre političkim pritiscima i ucenama, što je retkost u današnjem svetu. Pored ličnog integriteta, njegova odluka takođe odražava i nešto drugo: sve veći zamor zapadnih ustanova i političkih činilaca od beskrajnih zahteva da se povinuju uskoj političkoj agendi  agresivne i dobro organizovane bošnjačke strane iz BiH koja, pre svega, računa na  neobaveštenost spoljašnjeg sveta.

 

Niko drugi, osim bošnjačkog političkog rukovodstva, nije mogao biti iznenađen neuspehom lobističke operacije da se Kanadi nametne zakonska obaveza da svake godine mehanički ožali žrtve jedne etničke zajednice u Srebrenici, dok bi brojne i surovo pobijene žrtve one druge sasvim ignorisala.  Iznenađenje, pa čak i „šok“, povodom toga u Sarajevu samo je odraz provincijalizma tamošnjeg establišmenta koji je norme svoga vilajeta pobrkao sa načinom razmišljanja preostalog sveta, i koji nije sposoban da oseti puls ljudi koji se nalaze van okvira njegove uske sredine.

Ta sektaška grupa zloupotrebljava ljudsku tragediju srebreničkog kraja tokom rata između 1992. i 1995. godine tako što sopstvenu ulogu i gubitke prikazuje lažno, dok arogantno poriče svoj ogroman doprinos patnji i gubicima drugih. Krah njihove inicijative da se pitanje Srebrenice u parlamentu daleke Kanade prikaže onako kako to njima odgovara nagoveštava mogućnost skorog otrežnjenja sveta koji se, pomoću bezobzirne propagandne, već godinama drži u zabludi u vezi sa Srebrenicom. 

Možda to nije bilo podjednako zapaženo ili prokomentarisano, ali afera sa Ejupom Ganićem obeležena je sličnim nagoveštajima. Mada je britansko sudstvo „nezavisno,“ i faktički u velikoj meri ono to jeste, kada se radi o jasno zacrtanom nacionalnom interesu Velike Britanije ono će uvek imati razumevanje za diskretno saopšteni stav britanske vlade. Zato je sama činjenica da je britanski sud srpski ekstradicioni zahtev uzeo u razmatranje vrlo značajna. Ne u smislu favoriziranja Srbije (koja po svemu sudeći ni sama nije verovala u ovakav ishod pa je svoj prvi zahtev vrlo aljkavo i neprofesionalno pripremila) već u smislu emitovanja poruke Bošnjacima. Kada se stvar svede na osnovne elemente, ta poruke vrlo je jednostavna: vašim igrama i manipulacijama dolazi kraj, nećete se više moći šegačiti sa nama.

Da je u pitanju upravo šegačenje, jasno se vidi iz „odbrane“ koju visokoplaćeni tim engleskih advokata u ime Ganića sudu nudi. Prva stvar koja pada u oči, kada se do sada izneti argumenti odbrane razmotre, a taj utisak učvršćuje spisak Ganićevih svedoka koji će biti pozvani da daju iskaz na ročištu koje počinje 5 jula,  to je da materijal koji odbrana nudi nema nikakve veze sa meritumom zahteva za ekstradiciju. Odbrana se svodi na infantilan argumenat da su Ganić i ostali koji su hipotetički bili umešani u napad na kolonu u Dobrovoljačkoj ulici bili „branitelji BiH“ pa se postavlja patetično pitanje: kako iko može takvima da sudi? Ovakav argumenat je apsurdan i on nije vredan ogromnih suma novaca koje se investiraju u Ganićev predmet. On će samo dodatno da iritira engleskog sudiju, za koga se može sigurno predpostaviti da je pravi profesionalac. Predmet se ne odnosi na pitanje ko su bili branioci a ko agresori tokom rata u BiH, nego na nešto vrlo konkretno: da li je napad na kolonu u Dobrovoljačkoj bilo ratni zločin i, ako jeste, ko je za to odgovoran? Sve strane u ratu mogu da počine ratni zločin i da za njega po međunarodnom krivičnom pravu odgovaraju, i „branioci“ i „agresori“.   

Spisak potencijalnih svedoka, koji bi svedočili za Ganića, vrlo je indikativan za nepostojanje bilo kakve prave odbrane u vezi sa deliktima koji se Ganiću stavljaju na teret. Među predloženim svedocima nalaze se političar Zlatko Lagumdžija, istoričari Mark Hor i Noel Malkolm, kao i Karol Hodž, autor jedne knjige o ulozi Velike Britanije u balkanskom sukobu. Pored njih, najavljeni su Stjepan Mesić, Pedi Ešdaun, i Gordana Knežević, bivša urednica lista „Oslobođenje.“ Pojedinost koja sve ove svedoke povezuje je da oni nemaju nikakve veze sa inkriminisanim događajem i da zato nemaju ništa da kažu što jei u tom smislu bilo relevantno. Niko od njih 3 maja 1992. godine nije bio ni u Predsedništvu BiH niti u Dobrovoljačkoj ulici i oni zato nemaju ni jednu značajnu stvar da saopšte u odnosu na optužbe protiv Ejupa Ganića. Njihova funkcija to očigledno i nije, nego je da izdeklamuju pozitivne stvari o Ganiću lično i o tome kako su lepo sa njime sarađivali. Biće zanimljivo posmatrati koliko dugo će engleski sudija u svojoj strogoj anglosaksonskoj sudnici tolerisati takvo zavlačenje.

Krah srebreničke rezolucije u Kanadi i ozbiljno odugovlačenje Ganićevog procesa u Londonu, mada je bošnjački establišment bio ubeđen da će oba pitanja vrlo glatko i na zadovoljavajući način rešiti, služe kao poruka i opomena. Bahati umišljeni ljubimci Zapada na Balkanu prelaze crtu tolerancije, a možda su je već i prešli.

(Autor je predsednik holandske nevladine organizacije „Istorijski projekat Srebrenica)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner