Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Vreme (onemoćalih) zmija

PDF Štampa El. pošta
Dragomir Anđelković   
ponedeljak, 06. april 2009.

Ričard Holbruk – bliski saradnik američkog predsednika Bila Klintona, zadužen za prostor bivše Jugoslavije – rekao je 1995. godine: „Srbi su zločinački dupeglavci“. Iste godine francuski predsednik Žak Širak izjavio je: „Srbi su narod bez zakona i bez vere. To je narod razbojnika i terorista“. Početkom 1998. godine nemački premijer, Helmut Kol, počastio nas je sledećim rečima: „Neka se Srbi podave u sopstvenom smradu“. To su samo neke od brojnih izjave zapadnih političara, iz domena ogoljenog govora mržnje, preuzete iz sjajne zbrke antisrpskih citata, koju je sastavio Zoran Petrović Piroćanac (Izbrisati srpski virus, Čigoja, Beograd, 2002).

Ugledni političari, pisci, naučnici, obični su ljudi od krvi i mesa. Svi oni su kao i mi, nejaki sklop životnih sokova, emocija i misli. Ma koliko u nekom pogledu bili značajni, ma koliko uglavnom umeli da se kontrolišu, nisu u pitanju hladne, uvek proračunate mašine. Otuda, grube, prejake reči, svima njima mogu da se potkradu, ali mogu i da budu oproštene, kada su izrečene dok im se dešavalo nešto strašno. Kada su izrečene dok su ključale njihove emocije.

Međutim, pomenutim svetskim „uglednicima“ Srbi nisu učinili ništa nažao, a kamoli strašno, a oni su sebi ipak dopustili brutalne šovinističke, antisrpske ispade. Oni nisu nemoćno gledali kako njihove zemlje razaraju srpske bombe, nisu očajno posmatrali kako ginu žene i deca u njihovim gradovima, a opet, na više nego uvredljiv način, govorili su o našem narodu u celini!

Teško je poverovati i da su toliko emotivni da su se uzrujali prateći, stvarne ili od strane CNN propagandista izmišljene, muke nekih njima dalekih ljudi. U pitanju su lideri zemalja čije armade, ne decenijama, već mnogo duže, širom sveta žare i pale, i donose smrt. Stoga, realno je pomisliti, da njihove uistinu bezobrazne, mržnjom nabijene reči, nisu bile ništa drugo do proračunata neodmerenost. Nedmerenost u funkciji obrade javnog mnenja njihovih zemalja, kako bi obični građani Srbe doživeli kao zla bića, koja je pravedno i gotovo humano mrcvariti, pa i uništavati.

U tome su zapadni propagandisti umnogome i uspeli. Kada je počela agresija na Srbiju, kako je Dobrica Ćosić napisao u svojim, tek nedavno objavljenim, dnevničkim beleškama, posvećenim „malom svetskgom ratu protiv Srba – Srbi su za mnoge uistinu postali „simbol zla“ i „sotona sveta“. Otuda su se samo retki, u masi opijenih mržnjom i propagandom o navodnoj borbi između dobra i iskonskog zla, zapitali da li se zlodela protiv jednog malog naroda možda čine zbog interesa SAD i generalno evroatlantske elite, a ne iz humanosti!?

Po istom receptu, bez punog kapaciteta za delovanje do kraja 2000. godine, a od tada svakim danom sve glasnije i agresivnije, započela je obrada srpske javnosti. Nije bilo dovoljno što smo bombardovani i što je veliki deo našeg etničkog prostora zbrisan. Trebalo je i nas ubediti da smo sve to zaslužili. Trebalo nas je hipnotisati tako da zaboravimo sopstvene žrtve i istinu, a da isključivo oplakujemo tuđe stradanje, dok pokajnički, krvavih kolena, klečimo na kukuruzu, i na oltar regionalnog pomirenja pokorno prinosimo ono malo preostalih vitalnih nacionalnih interesa. I to u korist onih koji su tokom ratova za jugoslovensko nasleđe postupali gore od nas.

Za obradu te vrste, zaduženi su „naši“ evroatlantski mediji i nevladine organizacije, kao i „slobodoumni“ intelektualni delatnici tzv. Druge Srbije. A sada kada u doba opšte krize, i pomanjkanja sredstava i u fondovima njihovih mentora, polako klize ka društvenim marginama, rešili su da zadaju još jedan udarac. Doduše, verovatno ne da bi uistinu postigli neki rezultat, već da bi podsetili, kako našu javnost, tako i svoje pokrovitelje, da i dalje postoje.

Komitet pravnika za ljudska prava i Helsinški odbor za ljudska prva podneli su krivičnu prijavu protiv akademika Dobrice Ćosića zbog, kako tvrde, „izazivanja nacionalne, rasne i verske mržnje i netrpeljivosti“. Navodno, on je to učinio time što je u jeku bombardovanja, u svom ratnom dnevniku o Albancima napisao sledeće: „Taj socijalni, politički i moralni talog tribalnog, varvarskog Balkana, uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju u borbi protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg balkanskog naroda – srpskog naroda“.

Reči Dobrice Ćosića svakako su bile prejake, ali, kao što smo već konstatovali, teško je biti odmeren dok teče reka krvi naših sunarodnika. Još kad neko ima skoro 80 godina, dok doživljava razaranje svoje zemlje, dok posmatra golgotu a sumnja da će doživeti da vidi da su bolne rane zalečene. To Biljani Kovačević-Vučo i Nataši Kandić nije od značaja, kao ni činjenica da su zapadni lideri kojima se, čini mi se, toliko dive, a u interesu čijih zemalja rade – o Srbima govorili mnogo gore nego D. Ćosić o Albancima.

Ne treba mnogo govoriti o tome da su i neadekvatno okarakterisale prirodu piščevih reči. One su izrečene u doba kada je već izbila bura netrpeljivosti, pa nisu mogle da je izazovu. Bile su samo plod duševnog raspoloženja koje je u jeku sukoba već zavladalo većinom Srba i Albanaca. No, NVO saveznicima SAD, istina nije bitna. Bitno je zadovoljiti moćne prijatelje. A oni izgleda i dalje misle ono što je 1992. godine rekao nemački ministar spoljnih poslova, Klaus Kinkel: „Srbe treba baciti na kolena“. Najnovije lupanje u talambase od strane pomenutih organizacija, podređeno je tom cilju

Razlog zbog koga je, radi toga, zgodno okomiti se na Dobricu Ćosića, jasno je objašnjen u Borbinom tekstu „Vreme zmija, Ratni dnevnik oca nacije“, u tekstu koji je, inače, maliciozno intoniran u odnosu na pisca kojim se bavi. U članku stoji: „Zašto je Dobrica Ćosić uopšte toliko važan? Zato što preveliki broj Srba danas jesu Srbi samo utoliko ukoliko misle Ćosićevom glavom. Važan je zato što je njegovu interpretaciju srpska elita spremna da prihvati kao zvaničnu istinu o nedavnoj prošlosti“.

Stvar je u tome što su bojovnici tzv. Druge Srbije svesni da pisac – koga inače mnogi nacionalno opredeljeni ljudi, u tom pogledu smatraju suviše umerenim i preterano obazrivim – uživa veliki ugled među brojnim građanima Srbije koji spadaju u grupu medijalnih birača. Oni nisu ravnodušni u odnosu na nacionalnu stvar, ali im je i veoma stalo da što pre postanemo deo EU, čak i po cenu nekih bitnih ustupaka, jer od toga očekuju boljitak za sebe. Oni nisu skloni jakoj nacionalnoj retorici, ali ipak ne žele ni da Srbi budu tretirani kao dežurni krivci. Sada u njihovim očima treba kompromitovati Dobricu Ćosića, i pokazati im, ono što je omiljena teza tzv. Druge Srbije, da navodno svaki patriotizam teži da preraste u nacionalizam, a nacionalizam je ništa drugo do mlađi brat nacizma!

U tom grmu leži zec. On neće biti uhvaćen, ali makar i simuliranje pokušaja njegovog hvatanja, verovatno, nekima godi. Srbi neće biti bačeni na kolena, ali bar ekstremno evroatlantski deo našeg medijskog i NVO sektora demonstrira da u tom cilju nešto radi, a to možda i bude nagrađeno od strane moćnih pokrovitelja!

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner