Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Svedokinja B-129 i banalnost izdaje
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Svedokinja B-129 i banalnost izdaje

PDF Štampa El. pošta
Stefan Karganović   
sreda, 07. januar 2015.

Svi su pre neki dan potražili maramice da utru suze kada su pročitali dirljivu ispovest osobe identifikovane kao B-129, perfidno prevarene bivše svedokinje Tužilaštva haškog Tribunala, koja se neutešno žali da su je sponzori iz ove ugledne međunarodne ustanove za deljenje pravde cinično iskoristili i otkačili:

 „Život u novoj zemlji delovao je kao šok,“ sa simpatijama o njoj piše saradnica Njujork tajmsa Marlisa Simons. „Uselili su nas u kuću punu crnog buđa, jedva nameštenu, bez kuhinje i kupatila...“, svedokinja se ispoveda novinarki. Simonsova dodaje da se dugovi obespravljene srpske porodice u Engleskoj „gomilaju, i da su morali da se pojave pred sudom usled neplaćanja kirije“ (Njujork tajms, 15-08-14).

Umesto priznanja u vidu automobila i komforne kuće, za šta je obmanuta B-129 bila ubeđena da joj sleduje, polazeći od načina kako se zaštićeni svedoci tretiraju u holivudskim filmovima (Dejli mejl, 2-01-15), ona već više od decenije sa porodicom tavori u memljivom stanu na kišnom i neprijatnom severu Engleske. Da bi prognanici sastavili kraj s krajem, bivša beogradska advokatica sada je prinuđena da radi kao prodavačica. Pravdoljubiva B-129 više to ne može da trpi. Zato je mobilisala preostale medijske adute (londonski Dejli mejl[1] i Njujork tajms[2]) da se izjada i pripreti britanskoj državi da je stan u Beogradu stavila na prodaju. Sredstva namerava da uloži u tužbu za odštetu protiv pokvarene vlade Njenog veličanstva.

Parnica koju priprema ozlojeđena B-129 trebalo bi da privuče pažnju ne samo saosećajne javnosti već i aktivista „civilnog sektora“ u Srbiji kojima su na horizontu oštri budžetski rezovi platnih spiskova donedavno izdašnih inostranih pokrovitelja i pa bi se i oni uskoro mogli naći u sličnom položaju. Šansa da će ih zadesiti sudbina svedokinje B-129 sve je manje teoretska u svetlu nagoveštaja – bukvalno sa najviših mesta – društvenih turbulencija u Srbiji čiji ishod niko ne bi mogao da pouzdano predvidi.

Povoljan presedan u predmetu B-129 pred engleskim sudom poslao bi snažan i ohrabrujući signal gospođama Nataši Kandić i Sonji Biserko da ni one neće moći tek tako biti puštene niz vodu.

Tada još uvek mlada idealistkinja, B-129 je kao zaštićena „insajderka“ 16. i 17. aprila 2003. godine na suđenju Slobodanu Miloševiću iznela kompromitujuća saznanja o vezama srpskog režima i družine Željka Ražnjatovića. Po izveštajima zapadnih medija koji su propratili njen nastup, njeno izlaganje je „omađijalo sudsko veće i publiku“ u sudnici. („Njujork tajms,“ 15-08-14)

Navodno zgranuta, gledajući televizijski prenos sa suđenja u Hagu, da bi Milošević ipak mogao da se iz Ševeningena nekako izvuče, B-129 je dopisnici Marlisi Simons izjavila da je tada shvatila da „Milošević laže i sve poriče, čak i veze sa Arkanom, pa sam odlučila da dignem svoj glas zato što sam videla stvari o kojima većina ljudi ništa ne zna ili odbija da prihvati.“

Obuzeta plemenitom strepnjom da se u Hagu ne dogodi nepravda, odlučila je da svedoči protiv njega.

Doduše, do svojih saznanja B-129 nije došla kao komandant u  Ražnjatovićevim paravojnim odredima niti kao funkcionerka Miloševićevog režima nego sa strateškog položaja sekretarice u kancelariji Arkanove Stranke srpskog jedinstva.

U jednom od filmova DŽejmsa Bonda gledali smo da je u sovjetskoj ambasadi čistačica zapravo bila najviše rangirani oficir KGB i glavna ličnost u diplomatskom predstavništvu od koje je čak i ambasador strepeo. Zato ne možemo apriori isključiti mogućnost da je u kompleksnoj međuigri između Arkana, Miloševića i DB Srbije sekretarica B-129 zaista bila ključni igrač i da je ona vukla konce i usmeravala javno eksponirane aktere, pa je samim tim bila upoznata i sa njihovim tajnama. Jedino bi se tako mogla objasniti izuzetna zainteresovanost Tribunala za njeno spektakularno svedočenje.

Okolnosti pod kojima je B-129 bila regrutovana da svedoči za optužbu u Hagu podjednako su mutne kao i njen značaj u hijerarhiji devedesetih. Poredeći odgovore koje je dala pod Miloševićevim unakrsnim ispitivanjem sa kasnijim sentimentalnim izjavama britanskoj i američkoj štampi, dolazimo do protivurečnih zaključaka. U sudnici haškog Tribunala 2003. godine B-129 nije krila da su je motivisali materijalni obziri (Milošević, Transkript, str. 19519-20) dok u novoj, pročišćenoj medijskoj verziji svojih motiva tvrdi ne samo da je bila pobuđena sažaljeljem nad sudbinom dvanaestorice Arkanovaca koji su, po njenom mišljenju, besmisleno poginuli (Milošević, Transkript, str. 19512-13) nego i uzvišenim moralnim ciljevima:

„Ne razmišljam o rizicima zato što želim da progovorim jasno i glasno,” „Dejli mejl“ prenosi njenu izjavu londonskom „Tajmsu,“ „žrtve i svedovi treba da budu zaštićeni. Anonimnost mene čini kriminalcem umesto njih“ (Dejli mejl, 02-01-15)

Ni na osnovno pitanje, ko je koga 2003. prvi kontaktirao, Tribunal nju ili ona Tribunal, nemamo nedvosmislen odgovor. Pod Miloševićevim unakrsnim ispitivanjem, B-129 je čvrsto ostala pri tvrdnji da je Tužilaštvo kontaktiralo nju, i to tri puta (Milošević, Transkript, str. 19508). Međutim, pre kratkog vremena, ona je dopisnici „Njujork tajms-a“ Marlisi Simons ispričala dijametralno suprotnu priču:

ž„Kada se ova mlada žena iz Beograda dobrovoljno prijavila da posvedoči na jednom od najsenzacionalnijih suđenja za ratne zločine u zadnjih nekoliko decenija, u predmetu bivšeg srpskog predsednika Miloševića, njoj je bila obećana anonimnost“ („Njujork tajms,“ 15-08-14).

Kakav god da je bio redosled povezivanja, tokom Miloševićevog razornog unakrsnog ispitivanja na videlo je uzgred isplivala jedna činjenica koja baca apsolutno porazno svetlo na profesionalnu deformisanost haškog sudilišta. Naime, u svojim pismenim izjavama i zatim odgovorima na pitanja tužioca, B-129 je bezbrižno svedočila o nizu događaja za koje tvrdi da su se odigrali između 1991. i 1995. godine, mada je na svom „insajderskom“ mestu u Stranci srpskog jedinstva kao sekretarica bila zaposlena samo nekoliko meseci tokom jeseni 1994. Na logično pitanje optuženog odakle joj informacije o navodnim događajima za koje i ne tvrdi da je u njima lično učestvovala ili ih posmatrala, odgovor B-129 je klasičan odraz procesnog bespuća haškog Tribunala:

„Kad god sam svedočila u odnosu na period od 1991. do februara 1993, kada je izvedena poslednja operacija u Kninu, uvek sam govorila da je to ono šta su ljudi govorili, šta su pripadnici Srpske dobrovoljačke garde pričali, oni koji su se nalazili u štabu zato što su bili ranjeni“ (Milošević, Transkript, str. 19497).

Implikacije citirane izjave nadaleko su šire od iskaza navedene svedokinje u ovom predmetu zato što je prihvatanje „dokaza“ iz druge ili čak treće ruke, što se savršeno uklapa u popularnu definiciju „rekla-kazala“, u haškom Tribunalu standardna praksa, mada je to anatema sa stanovišta procesnih normi civilizovanog pravosuđa. To je činjenica koju treba imati na umu ne samo prilikom procenjivanja težine dokaza koje iznosi svedokinja B-129, već podjednako i u procenjivanju ozbiljnosti svih zaključaka i presuda ove kvazipravne ustanove, od Srebrenice pa nadalje.

Legitimno je postaviti pitanje zašto je u ovom trenutku doskora zaboravljena (ako je ikada bila primećena) B-129, od svih osoba, izvađena iz propagandnog naftalina i kakvom političkom cilju dramatizacija njene problematične priče služi. Nagađanja na stranu, za sada uverljivih i koherentnih odgovora na ta pitanja – nema. Pažljivo praćenje daljnjeg korišćenja ovog slučaja, uz neprestano postavljanje ključnog pitanja cui bono?, vremenom će nas usmeriti na prave odgovore. Međutim, moguće je još i sada ponuditi radnu hipotezu.

Ako bismo se složili da je normalizacija nelojalnosti i izdaje – na način koji je Ciceron neprevaziđeno opisao – u Srbiji u punom zamahu, onda predstavljanje svedokinje B-129 u pozitivnom svetlu izigrane mlade idealistkinje, spremne da se (bar do određene granice) žrtvuje za sprovođenje „međunarodne pravde,“ poprima jasnu logiku. Još uvek uzdržano i obazrivo, osoba koja je pod zakletvom očigledno uglavnom svedočila lažno u interesu protivnika svoje zemlje ipak se predstavlja kao žrtva dobrih namera, ili naivnosti u najmanju ruku, u svakom slučaju kao sve ostalo osim na normalan način, kao izdajnica dostojna prezira. U najavljenoj operaciji preumljivanja svedokinja B-129, sa svojom plačevnom pričom, kojom se bezočno maskira banalnost izdaje, određena je da još jedanput posluži. Ovom prilikom, kao perverzni role model ponašanja koje se njenim dezorijentisanim bivšim sugrađanima prikazuje kao masovni uzor bez obzira na to što je za njih i njihovu državu – pogubno.

Pri svem tom, čini se da nesretna, instrumentalizovana B-129 opet pravi budalastu grešku. Ako zaista ima stan u Beogradu, postupiće pametnije, umesto što ga zarad iluzorne tužbe protiv britanske Krune na deprimiranom srpskom tržištu nekretnina prodaje u bescenje, da ga zadrži i koristi. Strah koji ispoljava da će je, ako bi se vratila u Srbiju i nastavila život pod pravim imenom, smatrati „izdajnikom“ („Njujork tajms,“ 15-08-14.), lišen je svakog objektivnog osnova. Deset godina posle njene banalne izdaje, ton u Srbiji diktiraju ljudi njenog kova.

Ona se u lobotomisanu Srbiju možda još uvek ne bi vratila trijumfalno i sa počastima, ali sigurno ne ni kao izdajnica.

Prijatno bi se iznenadila koliko bi je ljudi pozdravilo kao heroinu.


 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner