Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Srebreničke lale

PDF Štampa El. pošta
Sajmon Kuper   
utorak, 19. jul 2011.

(Fajnenšel tajms , 2.7.2011)

Juli je, 1995. godina, u Srebrenici. General bosanskih Srba, Ratko Mladić viče na komandanta Holanđana, Toma Karemansa. Mladić se, preko tumača izdire: „Ne govorite mi besmislice... Odgovarajte na moja pitanja. Da li ste naredili da se puca na moju vojsku?“ Brkajlija Karemans polako češka lice. Liči na čoveka koji je upao u noćnu moru. Kaže: “Naredio sam da se brane.“ Na video snimku koji je tada napravio jedan srpski snimatelj, i o čijoj autentičnosti nema spora – Mladić pućka cigaretu. Naginje se. Zna tačno šta čini. Stavljajući ruku na zid iza Karemansa, kaže: „Vi ste ovde da pomažete muslimane i Hrvate.“ Karemans izgleda iscrpljeno. Trlja oči, i mrmlja nešto o klaviru. Tumač pita: „Molim?“. Karemans objašnjava: „Ja sam pijanista. Ne pucajte na pijanistu“[1]. Mladić viče: „Jadan ste vi pijanista. Jeste li oženjeni, imate li decu?“ Nikome ne može promaći preteća implikacija.

Umesto da ustrele pijanistu, Mladićevi ljudi su streljali oko 8.000 muslimana koje su Holanđani trebalo da štite. Suđenje Mladiću najzad počinje u Hagu. Taj njegov masakr je iznad svega bosanska trauma. Vremenom će, možda, postati i srpska. Međutim, to je i holandska trauma. Mladić je pronašao večitu slabu tačku Holandije.

Ukratko – ovako se odvijao najgori evropski masakr od 1945. godine: nekoliko stotina vojnika Dačbeta“ (“Dutchbat”) je trebalo da štite “bezbednu zonu“ Srebrenice. Imali su samo lako naoružanje, nije im bilo dozvoljeno da pucaju, osim u slučaju da se na njih prvo otvara vatra, i nikada nisu dobili potrebnu vazdušnu podršku od Ujedinjenih nacija. Što je najgore, došli su iz zemlje u kojoj čak ni vojnici nemaju ratničku kulturu. U nemogućoj situaciji, Dačbet je sve činio pogrešno.

Vojnici Dačbeta su na prvom mestu želeli da se iz Bosne vrate živi. Pošto je Mladić umarširao [u Srebrenicu], muslimani su pobegli u logor Dačbeta, misleći da će ih Holanđani spasti. Ali, ovi su samo posmatrali kako Mladićevi ljudi izdvajaju muslimane uzrasta sposobnog za vojsku. Holandski novinar, Bernard Hamelburg (Bernard Hammelburg) je oplakivao „blesavi način kako su naši vojnici tu stajali i izigravali saobraćajce, dok su muškarci razdvajani od žena. Ja sam to doživeo kao prizor iz Aušvica.“ Masakr odraslih muslimana – i mnogo dečaka – već je bio počeo.

Na kraju je Mladić odobrio da Dačbet napusti Srebrenicu. Na videu (koji se nalazi i na YouTube), vidimo oduševljene holandske vojnike kako ispijaju Hajneken pivo i igraju kongu. Mladić uručuje Karemansu dva poklona. Karemans pita: „Je li to za moju ženu? Je li to za moju ženu?“, a Mladić kaže: „Želim vam bezbedan put“. Podiže palac i maše, dok se Holanđani odvoze.

Kada su se vratili kući, holandski prestolonaslednik Vilem Aleksander im je kazao koliko je ponosan na „vaša dostignuća u Srebrenici“. Vojnici su podobijali medalje. Ali, ubrzo se holandsko raspoloženje promenilo.

Srebrenica nije bila tek jedan užas. Bila je i eho drugog velikog holandskog užasa: izdvajanja i ubistva tri četvrtine svih holandskih Jevreja tokom Hitlerovog rata. I onda su Holanđani – nasuprot mitu koji vlada među strancima – uglavnom mirno stajali i to posmatrali. Nijedna druga zapadnoevropska zemlja nije izgubila veću proporciju svojih Jevreja.

Razlog holandskog pridruživanja početku UN misije u Bosni je baš i bio u cilju sprečavanja još jednog Aušvica. Ovog puta – Holanđani neće tek tako stojati po strani. Ali – zatim su u Srebrenici učinili to isto. Holandski autor Rajmond van den Bohard (Raymond van den Boogaard) to tako sažima u svojoj knjizi o masakru: „Ponovo smo ih smestili u voz za Aušvic.“ Janja Beč-Nojman, rođena Srpkinja, i autor tekstova o genocidu, koristi još jednu strašnu reč iz 1940-ih; holandskom magazinu “Grune Amsterdamer“ (De Groene Amsterdammer) je izjavila: „Na mikro-nivou, Dačbet je kolaborirao sa vojskom bosanskih Srba.“

Holandska vlada je Holandskom institutu za ratnu dokumentaciju (Niod), koji je proveo decenije u istraživanju Drugog svetskog rata, naložila da napiše zvanični izveštaj o Srebrenici. Kada je taj izveštaj 2002. godine objavljen, holandska vlada je podnela ostavku.

Taj izveštaj kaže da su neki holandski vojnici stekli “negativno obojena stereotipna gledišta“ o stanovništvu Srebrenice. Neki od njih su im se i podsmevali – a nisu svi stanovnici imali mogućnosti tuširanja – kako smrde. Moguće je da su takva gledišta olakšala Holanđanima da predaju muslimane. Ali, bez obzira na to – kao i ni 1940-ih godina, Holanđani nisu bili motivisani rasističkom krvožednošću. Oni su, pre svega, bili zaplašeni i dezorijentisani. Nisu oni neka ratnička nacija. Kako bi rekao politički teoretičar Robert Kagan, Holanđani nemaju čekić – pa su zato i bespomoćni kada ga neko drugi ima. Karemans je omogućio Mladiću da čini što je činio – baš kao što su i njegovi prethodnici to omogućili i Hitleru. Beč-Nojmanova[2] kaže da “delati kao lala“, shodno prastaroj srpskohrvatskoj izreci znači “ne činiti ništa – iz straha“.

Srebrenica je pokolebala verovanje Holanđana da mogu da šetkaju po svetu čineći dobra dela, dok oni primitivniji narodi, kao što su Amerikanci i Britanci to uteruju čekićima.

Idealistički, plavooki Holanđani, među kojima sam tokom 1970-ih i 1980-ih godina odrastao, neko vreme su posle Srebrenice izumrli.

Mladić je sada pred sudom, a za njim se tamo mogu naći i sami Holanđani. Preživeli iz Srebrenice su već otpočeli pravne procese protiv države Holandije.

Prevod sa engleskog: Vasilije Kleftakis


[1] Ovo je možda teško razumljivo za srpskog čitaoca jer radi se o bukvalnom prevodu holandskog idioma  "niet op de pianist schieten" na engleski – drugim rečima: nemoj napadati donosioca rđavih vesti/stvari (mene), jer nisam kriv – krivica je na onom ko je to izazvao/naredio. (Prim. prev.)

[2] O Janji Beč-Nojman – da se izrazimo “politički i rodno korektno“ – piskinji i profesorici, sociološkinji, “rođenoj Srpkinji“, više videti na http://en.wikipedia.org/wiki/Janja_Be%C4%8D. A ovde je očigledno reč o nesporazumu kada se o lalama/Lalama (i o “prastarim srpskohrvatskim izrekama“) radi. Da li je htela da poredi Srbe-Banaćane “Lale“ sa kukavicama, ili joj se samo (bele?) lale i njihov nedostatak odlučnosti ne dopadaju – ostavimo to njoj i Lalama (a i “belim lalama“). Ali, autor ovog članka je od tog svog poređenja zaista napravio pravi galimatijas (kao, uostalom, i od velikog dela svog šablonskog teksta). (Prim. prev.)